Jučer sam vidjela jednog tatu kako šeće s kolicima. U kolicima je vozio svog sina, ali nije to običan sin. Taj sin je veliko dijete, dijete s posebnim potrebama, dijete koje ne priča, koje ne hoda... Oduševila me ta njihova interakcija, taj njihov "govor"... Tata je s toliko ljubavi gurao ta kolica sa svojim sinom, izvodio stalno neke gluposti da se mali kidao od smijeha.. Baš mi je to bila jedna scena koja me onako dobrano oduševila i izmamila mi osmjeh na lice, ali me isto tako i poprilično uznemirila i vratila u neku moju prošlost....
Sjetila sam se svog bivšeg i njegova odnosa s našim sinom ili ne bolje rečeno, ne donosa, mislim da je tako ispravnije. Taj lik od kad se mali rodio nikad nije uzeo kolica i odveo ga van u šetnju, u parku je bio s njim možda pet puta, na moru tu i tamo, onako u tragovima, poigrao se s njim rijetko kada, nikad ga nije uspavao, nikkad mu nije pročitao priču. Znam da sve ovo grozno zvuči ali to je tako bez uljepšavanja...
Prošle godine kad je shvatio da je meni dosta svega i da je naš brak nepovratno otišao u ponor, i da će uskoro izgubiti i sina i mene onda je malo promijenio ploču pa je tu i tamo malog odveo na more i čak mu i ponekad posvetio pažnje više nego inače, ali bilo je kasno.
Onda sam se opet zapitala, pa dobro koliko ustvari moraš biti glup, ali baš glup da si dozvoliš da ti voda dođe do nosa da bi tek onda reagirao, da bi tek onda shvatio da imaš dijete kojem treba i očinske ljubavi i pažnje, ne samo mamine... Znači, on reagira tek onda kada sve ode u propast i kad se naslućuje kraj, e tek onda reagira....
Daleko od toga da on ne voli svog sina, voli ga i to jako, ali ipak malo više voli sebe, jer to je on, takav je, najprije on pa pnda svi ostali, što je meni apsolutno nepojmljivo jer sam odrasla u skroz drugačijoj obitelji i nekako mi je logično da su ti u životu najprije djeca a onda svi ostali, jer je to tako, jer su ti to djeca....Nisam nikad tražila od njega da zanemari sebe radi mene ali da je mogao malo zanemariti sebe i staviti na prvo mjesto svog sina, pa mogao je, definitivno.... Gledam neke svoje prijatelje koji imaju djecu, pa ljudi radi klinaca svijet okreću naopako, pokreću i ono što se ne može pokrenuti ali roditelji to rade, ali očito ne svi, on ne. On jedino radi kog može pokrenuti svijet je radi sebe i to me boli, ne radi mene, nego radi našeg klinca...
Naš klinac je zdravo dijete, mislim, nije dijete s posebnim potrebama, sve je ok s njim, razvija se u jednu psihički i fizički zdravu osobu, i ovaj kreten, kad ga moram tako nazvati, nema vremena za njega a pitam se što bi samo bilo da je recimo upravo takvo dijete, dijete koje cijeli život treba više...Znam, pobjegao bi glavom bez obzira kao i većina njih....
Mnoge stvari su me boljele u njegovu odnosu prema našem sinu, mnoge, mnoge, jer sam ih vidjela i ukazivala na njih a on ništa, oduvijek u svemu najpametniji. Sada me situacije manje bole jer ih i ne vidim, ustvari, vidim ih i čujem ali znatno manje, pa onda i to što čujem trudim se da me ne bole ali dirnu me...
Baš neki dan mi bivši kaže da je bio na skijanju u Italiji, i naravno da sam poludila, bio je u Italiji na skijanju a molila sam da malog odvede na Platak na snijeg, e to je već problem i to je bilo jako teško... Sebično, sebično, sebično, ali neka, svemir se pobrinuo za njega i to dobro, sav se polomio na skijanju, i ključnu kost i rebra i lopaticu i sve, i šta da kažem? Nekako mi ga čak nije ni žao. Odvratna sam, znam, ali.....Ne mogu ga žaliti i ne mogu suosjećati s njim, ne mogu.....I ne želim, zašto bih?
Kad gledam njega jednostavno vidim da se neki ljudi nisu rodili da budu u braku, niti da imaju obitelj, jednostavno, takva vrsta obaveze nije za njih, jer od tolike količine sebeljublja nisu u stanju, a niti imaju vremena da se bave još s kime kad jedino za što imaju vremena su oni sami za sebe....I oni su centar svijeta i oni su sami sebi najvažniji i ja, ja, ja i sami ja....I nije tu sada samo stvar njega, mog bivšeg, ima takvih boema, i nije tu stvar samo muškaraca, srećem i žene takve, koje su same sebi najvažnije. Ima ih, ima, stvarno, meni je to nevjerojatno ali tako je.... Pojedincima treba brak ili neka veza ili suživot iz razloga da ne budu sami ili da ih netko titra čitav život jer nisu ni sposobni živjeti sami sa sobom, kao moj bivši. Taj nije sposoban živjeti sam sa sobom jer njemu treba "mama", dakle, netko tko će mu prati, peglati, čistiti, titrati jajca, njegovati ga i skakati oko njega kad je bolestan itd., to su jednostavo takvi ljudi, sami sebi dovoljni a netko drugi im je potreban da bi služio njima i samo njima u svako doba dana i noći....
I onda nije ni čudo što je takav prema malom, ne loš - to nikako, ali sve na kapaljku i na način da je to samo kad on ima vremena i kad njemu paše.
Samo, jednom će taj mali postati veliki i nadam se da će dobro otvoriti oči i da će biti toliko pametan da sam vidi i shvati kakav mu je otac, nadam se.....
Post je objavljen 22.03.2013. u 14:50 sati.