Mnogi me pitaju hoću li ikad više voljeti?
Da, pa naravno da hoću...Kakav ti je to život kad nemaš ljubavi. Da, voljeti ću!
Kada?
Ne znam još, mislim da još nije vrijeme, valjda nije vrijeme ili sam samu sebe uvjerila da nije vrijeme. Ne znam, ne razmišljam o tome trenutno. Ne žurim mi se nikud. Imam sve što mi je potrebno...
Uostalom, pa razvod je samo jedan kraj veze i sada će doći vrijeme za neku novu, neku bolju.
Ipak, ja sam samo vječiti sanjar koji i nakon svih svojih brodoloma i poraza još uvijek vjeruje u ljubav, ali onu pravu, istinsku i duboku ljubav...Bezuvjetnu i predanu....
Uvjeravaju me da živim u oblacima, da to ne postoji, da je to samo u filmovima. Ok, to je njihovo razmišljanje i to poštujem, ja imam svoja vjerovanja, imam svoje snove, samo, moji snovi se ostvaruju jer ja vjerujem u njih. Ostvare se kad tad, još uvijek u dubini sebe vjerujem da ima dobrih ljudi i da je svijet jedno sasvim prijateljsko mjesto...
I ne može me nitko uvjeriti u suprotno, jer je to tako....
Kakve su ti misli, takav ti je i život i svijet koji te okružuje...
Neki vjeruju u ne znam koga ili što, ja vjerujem u svoje misli...
I u ovo opako i zlo vrijeme još uvijek prilazim ljudima otvorena i čista srca jer im vjerujem, i nakon svega ja im vjerujem....Tako mi se i vraća, ako ne od tih ljudi, onda od nekih drugih, ali vrati se, to je tako jednostavno, čisti zakon akcije i reakcije, nema tu greške, priroda se pobrine za sve...
I opet me pitaju hoćeš li isto onako jako voljeti kako si voljela njega?
Da, pa naravno da hoću, upravo tako i nikako drugačije, jer drugačije i ne znam osim tako...Voljeti jako, predano, strasno, iskreno i duboko. Ne mogu ja drugačije osim tako, ili volim, ili ne volim...Nisu me nikad naučili drugačije ali nije mi čak ni žao što je tako, jer proživljavam time upravo sve, jer nema sredine, jer jedino što ima je krajnost...Krajnost koja ide od beskonačne ljubavi koja graniči s obožavanjem do druge krajnosti koja ide u totalnu suprotnost. Proživim dubine koje neki možda nikad ni jednim djelom svog bića i postojanja neće ni osjetiti, nikad neće znati što je to i kako je to voljeti na jedan takav način. Od zvijezda pa do samog središta zemlje, duga je to putanja.....
Dobro, bude malo bolno kad ateriraš, ali i tako uvijek jednom zaboli....
Sada mi kažu da sam ja kriva, da se nisam toliko smjela dati, da sam morala dozirati, da sam trebala biti mudrija...
A jel?
A kako se to u ljubavi može biti doziran? Kako se to radi da ne daješ cijelog sebe kad iskreno voliš? Kako biti proračunat?
Žao mi je, ali ja to ne znam, to u mom svijetu ljubavi ne postoji, ili dajem ili ne dajem, a ukoliko ne dajem i ne primam, onda to i nije ljubav...Možda da su mi životne okolnosti drugačije, možda bih morala biti proračunata, ali opet bi suština mog karaktera isplivala na površinu, prije ili kasnije....Ne želim živjeti život sa spoznajom da odnos koji imam nije ono što trebam....Ne želim i ne mogu živjeti sa spoznajom da sam s nekim iz sasvim nekih drugih razloga koje se prikrivaju moćnom riječju ljubav....
Vodim se svojim srcem, vodim se svojom intuicijom i nije mi žao, jer je to vođenje jedino ispravno i točno, druge i ne priznajem. Ne želim se osjećati loše kad nešto radim, želim to od srca, a ako proračunavam, onda to nije iz srca, to je onda iz uma...To nije to, to nije ljubav, ljubav ne dolazi iz uma i iz razuma.
Uostalom, pukle su mnoge ljubavi i brakovi koje su krenule i iz uma i iz srca, nema recepta za uspjeh...
Ono što je pravo to ostaje, to zavijek ostaje, u to sam sigurna...
Ono što nije pravo blijedi a onda na kraju i pukne....
Da li sam iz ovog odnosa nešto naučila?
Ah, to mi je uvijek najbolje i ujedno i najgore pitanje. Da, jesam, naučila sam nešto, zato mi je ovaj brak i poslan u život - da nešto naučim iz ovog stečenog iskustva.....
Naučila sam teoretski mnogo, zaista mnogo. Praktično, ne znam da li sam naučila, to ću tek vidjeti kroz idući odnos tj. vezu koja će mi doći u život...Zaista ne znam....
Postoje ljudi koji uče iz prve, postoje ljudi koji uče iz pete a postoje ljudi koji nikad ne nauče....
E pa bojim se da ja spadam u onu kategoriju ljudi koji nikad ne nauče jer ja ću i idući put i onaj iza njega i zauvijek voljeti predano, bez računice, iskreno i duboko kao i uvijek do sada jer i ne znam drugačije....jer to sam samo ja...
Pa i ako bude opet boljelo, nema veze, barem ću znati da je bilo iskreno, strasno i duboko....
Post je objavljen 25.03.2013. u 20:41 sati.