Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

-Idemo?

- Da, idemo...

- Kuda?

- Ne znam, glavno da idemo....Već ćemo negdje stići....

Često mi je tako najdraže. Sjest u auto i gas. Bilo gdje, bilo kuda, samo da se negdje ide. Najčešće što dalje od civilizacije, u šumu, na more, na neku plažu, totalno nebitno. Glavno da se ide i da se krećemo. A kao što sam i rekla, negdje ćemo već stići i sigurna sam da će nam biti super gdje god da jesmo.

Često se pitam kada ću se više smiriti? Kada ću više jednom stati i ostati na jednom mjestu? Vjerojatno nikada, jer to je stanje duha, taj vječiti nemir i vječita potreba za nečim novim. Glavno mi je da dam petama vjetra i da nešto mijenjam.

Prije sam često putovala. Nisam imala obitelj, imala sam puno vremena i više love nego sada, a imala sam i super ekipu kojoj nije trebalo dva puta reći da negdje idemo. Složili bi se za čas gdje putujemo. Obično smo putovali tamo gdje nitko normalan ne bi htio ići, ali nama je to bilo super, zajamčena avanutra sa nepoznatim krajem... To nas je uvijek palilo... I nisam baš malo puta došla na posao s koferima u rukama vraćajući se s nekog putovanja...

Mogu putovati i sama, nikad mi to nije predstavljao neki problem. Nije mi nužno potrebno društvo da bih putovala, ako nitko ne ide, ok ja idem sama. I putovala sam nekad i sama i bilo mi je dobro. Moja knjiga u torbi i ja, savršena simbioza.

Sjećam se jednog putovanja bilo je to prije dosta godina. Morala sam negdje kidnuti jer mi je bilo dosta stajanja u mjestu. Bio je četvrtak, odradila sam svoju smjenu, navečer se ukracala na bus i otputovala u Međugorje. Nisam nikakav vjernik i nisam tamo išla radi religijskih uvjerenja već radi toga što sam morala negdje otići a u Međugorju npr. nisam baš nikad bila. Putovala sam cijelu noć, doputovala, popela se na brdo ukazanja i dok sam se penjala pitala sam samu sebe po sto puta šta mi je trebalo da se gore penjem? Neko jako naporno brdo, jedva sam ga ispenjala kako gore tako i dolje. Švrljala sam malo po Međugorju i navečer sam se zaputila natrag za Rijeku. Kad sam stigla u Rijeku bila je već subota, i naravno da sam iz busa stigla samo popiti kavicu na obližnjoj terasi i krenuti na posao. Sjećam se da sam tada bila toliko umorna ali i toliko sretna jer sam svojim petama dala da ugledaju vjetra.... I tako stalno. Stalno mi je potrebno neko kretanje, neke promjene.

U zadnje vrijeme ne stignem putovati onoliko koliko bih ja htjela ali onda si barem dozvolim neke jednodnevne izlete, evo barem to ako ne mogu više od toga....Barem nešto malo....

Nešto malo samo da napunim baterije...

Ali nije to sve, stalno imam potrebu nešto mijenjati. U stanu sam stalno izokretala namještaj, pa mijenjala boje zidova, slike, zavjese, sve bih mijenjala čega god bih se dohvatila. Kad bih sredila kuću onda bih mahnito prelazila na vrt, čupaj, pa sadi, pa onda opet čupaj, pa reži, pa sada ovo cvijeće a nakon nekog vremena ono cvijeće.... I nije to samo sa stanom i vrtom nego i sa mnom. Uvijek neke promjene od boje kose, sve sam izmijenjala od plavuše, brinete, fuksija boje, milka boje pramenova, crnke pa više se i ne mogu sjetiti svih boja na svojoj glavi, od onih normalnih pa do onih koje odlaze u krajnost. Od duge kose pa do military frizure. Stil oblačenja, ti stilovi i ne znam kako se zovu ali prolazim i dan danas sve, ovisi kako se probudim. Srećom sad sam stala na nekoj kombinaciji s kosturskim glavama, i moram imati barem neki mali detalj s time, sada sam u tom filmu.... Dakle, uvijek neke promjene i promjene i promjene i glavno je da ja znam da se kreće.

Često čujem da ljudi koji imaju potrebu nešto stalno mijenjati da su ustvari nesretni, da nisu zadovoljni sami sa sobom. Nikad se s tom tvrdnjom nisam složila i ne mogu se složiti jer gledam sebe. Sretna sam i zadovoljna i sama sa sobom i sa svime oko sebe a opet želim te promjene, volim ih. Potrebne su mi kao zrak koji udišem. Promjene su nešto što je jače od mene i postoji nešto u meni što me tjera na to, ne znam što ili tko ali tu je, u meni a ja se ne borim, dapače, baš mi i paše tako, kao leptirić, malo tamo, malo ovamo....

Gledam neke svoje frendice, one su se udale i "smirile". One imaju svoje obitelji i svoj posao i svoju kuću i to je njihov svijet i njihov plafon od života. Ja im se iskreno divim kako samo tako mogu stati i prestati... One više ne idu na kavice, u muzeje, na izložbe, koncerte, nemaju svoje hobije, a o nekim putovanjima i da ne pričam....I ja bih isto tako kao i one ponekad, ali i ja imam kao i one i svoj posao, i obitelj i razne obaveze ali opet me to nešto tjera na bijeg.... I uvijek nađem vremena, barem malo vremena za te svoje promjene koje toliko volim...

I opet se pitam, kada to prestaje, kada se čovjek smiri i ostaje na jednom mjestu?

Mislim da ovakvi poput mene nikad ne staju i nikad ne ostaju na jednom mjestu jer ima nešto u nama što je jače od nas i što nas tjera naprijed....