U blogerski svijet sam uletila sasvim slučajno i neplanirano...Počela sam s pisanjem jer sam oduvijek zaljubljena u slova, u riječi, u knjige, u izražavanje. Počela sam i s pisanjem bloga jer mi je to predložila jedna moja prijateljica iako ni do dana današnjeg ne znam što to pametno imam za reći svijetu i tko to što pišem uopće čita, ali koliko vidim netko svakako baci pogled na moje postove. Uvijek kažem da svaka knjiga ima svog čitatelja pa tako i svaki post ima svoje čitatelje....
Pisanjem bloga stvorila sam ovdje kako sam već jednom rekla, neki svoj mali mikro blogerski svijet, i baš sam se nekako "vezala" za neke blogere. Vesele me komentari, kako na svom tako i na drugim blogovima. S nekim se blogerima i njihovim komentarima drapam od smijeha, s nekima tugujem, s nekima slavim njihove male ali opet dovoljno velike pomake u životu, kroz neke učim. I već znam kod koga da dođem na porciju edukacije, kod koga da dođem na tješenje, već znam kod koga ću se pošteno i od srca nasmijati, a isto tako već znam i kome je potrebno rame....
Neki nestanu na neko vrijeme pa se vrate i onda budem baš onako sretna...Sretna što su opet tu....
Ponekad mi se dogodi da ne stignem do bloga, ne stignem pročitati nove postove, ne stignem ih ni komentirati, vrijeme ponekad prebrzo proleti, tek kad se ponovno uključim, tek onda vidim koliko sam propustila....
Čitajući postove saznaješ svašta o ljudima, o njihovim životima, o sudbinama. Saznaješ o čemu razmišljaju, kako razmišljaju, što ih muči, što vole, što ne vole....Stvarno svašta, ljudi su zaista jedna knjiga....U redovima ovih slova svašta se može saznati a čitajući između redaka još i više...
Tako od dana do dana, od posta do posta, ustvari shvaćam da slažem jednu veliku slagaicu.... Slažem jedan veliki mozaik koji se sastoji od beskonačno malih komadića, taj mozaik je stvaratelj posta....
Čitajući neke postove često se zapitam, pa tko su ti ljudi koji tako nešto mogu napisati, kako izgledaju, odakle su, kakve su im boje oči, čime se bave, jesu li ovako opušteni u stvarnom životu ili su onda povučeni i sramežljivi? Sto pitanja mi prođe kroz glavu, sto slika i sto vizija....
Često mi dođe da pitam: Kakvo je to biće koje se krije iza ovih riječi, ustvari?
Svoj mozaik nadograđujem svaki dan, kroz svaki novi post, dakle, imam otprilike viziju tog nekog, ali onda se opet zapitam, pa jesam li ja u krivu, jel to baš tako ili je sasvim drugačije ... Znaš, kroz ta slova stvarno saznaš svašta, ali baš svašta....Kroz to pisanje ljudi te naprosto zaintrigiraju, natjeraju te da misliš o njima, da ih stvaraš u svojoj glavi....Bude zanimljivo to slaganje slagalice....
Recimo, kad gledam slike na nekim društvenim mrežama, onda svi tamo lijepimo slike kad smo sretni, kad smo veseli, kad smo lijepi i zgodni, kad se imamo čime pohvaliti, sve neka kvazi sreća i radost, sve neka gluma....
Ovdje je priča sasvim drugačija, sasvim iskrena i otvorena...Kad smo ovdje, onda smo svi i sretni i tužni i tako superiorni, ali opet i tako jadni i ranjivi....Ustvari, ovdje smo samo iskreni i bez maske, potpuno goli....
Neki blogeri su me tražili FB, nisam im dala, smatram da je moja e-mail adresa sasvim dovoljna za bilo kakav kontakt. Sve iz vrlo jednostavnog razloga, još uvijek želim biti anonimna i još uvijek i za sada želim ostati samo jedan suncokret na oblacima, iako mi ponekad dođe da umjesto posta naljepim svoju veeeeliku sliku i svima kažem:
Da, to je suncokret na oblacima, dosta je skrivanja.....To sam ja dragi moji, mogu Vas nazvati svojima jer Vi znate više o meni i onome što je u meni nego poneki iz mog stvarnog svijeta...
Post je objavljen 30.03.2013. u 00:05 sati.