Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

"S ljudima mogu razgovarati ali ne i s konjima!"

Ovu rečenicu sve češće koristim u zadnje vrijeme....

Pričamo istim jezikom a toliko se ne razumijemo. Čak se i ne trudimo razumijeti. Slušamo se ali ne čujemo.
Bit cijelog razgovora ne dolazi do izražaja a toliko se jednostavno izražavmo.
Toliko izgovorenih malih i jednostavnih riječi a opet toliko nerazumljivih i dalekih. Do srži malo tko dolazi.

Kao što volim reći: Puno pozvanih ali malo odabarnih...

Sve mi je teže razgovarati s ljudima, ponekad mi se čak i ne da, izbjegavam neke površne razgovore. Ma ne samo površne već sve razgovore. Opterećuju me, prazne me i isisaju jednim potezom...

Oko mene često neki površni ljudi, koji čak i ne žive već samo životare, kao da i ne znaju da su živi, da postoje.
Bez dubine, bez osjećaja da ispod površine treba ponekad i zagrebati, bez znanja da se ispod naše površine krije jedno neprocijenjivo bogatstvo.
Ali lakše je živjeti i funkcionirati samo na površini i samo gledajući ravno i ispred sebe. Pogledamo li malo u stranu mogli bi vidjeti ono što ne želimo, ono što nam se ne sviđa ili pak ono sa čime se ne bi mogli nositi u budućnosti.
Zato, lakše je ovako...
Uvijek sam zazirala od površine. Jednostavno volim dubine, volim dostići ono nešto istinsko i pravo, i dobro i loše, samo neka ide do srži, do biti svega, ma neka i boli ali i ta bol mi onda i nije tako bolna jer znam da je ona prava, ona duboka koja te prožme cijeim bićem i uzme te k sebi. Privuče te poput magneta i ne da te, ali se čak i ne opirem, prepuštam joj se onako kao na pladnju, bez opiranja....
Tako i u odnosima, trebam onu neku dubinu.
U svim odnosima, i prijateljskim, partnerskim, obiteljskim... Moram osjetiti tu energetsku povezanost, a osjetim je odmah. Osjetim je odmah na prvom susretu. Gotovo odmah osjetim s kim mogu kako i kakav odnos ostvariti i rijetko se pravarim. Samo se pitam gdje li mi je bila ta moja intuicija kad sam birala muža? Ma bila je sa mnom ali je nisam slušala nego sam forsirala nešto što nema smisla.

Jebi ga, s nekim ljudima se klikneš a s nekima ne. Nekako se u zadnje vrijeme sa sve manje ljudi klikam ali i ne žalim se. Nije mi loše s onima s kojima sam sada, ustvari s njima mi je i dobro, i to jako dobro. Sa starim dugogodišnjim prijateljima čak ne moram ni govoriti da bi se razumijeli, dovoljni su samo pogledi. Razgovor očima me sve više veseli, sasvim mi je dovoljan i toliko je neprocijienjivo tih....

Pogledi govore i više od riječi.... Pogledi ne griješe i ne mogu se krivo shvatiti...

Oznake: riječi, razgovor, pogledi

Naš problem je oduvijek bila komunikacija. Dobro, ne samo naš, mislim da je to problem većine parova. Ne samo nedostatak komunikacije već nerazumijevanje onog što je onaj drugi htio reći...Ne trudimo se dovoljno da bi shvatili što je onaj drugi htio reći, da shvatimo njegove želje i misli. Ili pak onaj drugi nije dovoljno rječit da bi se jasno izrazio ili se boji ili ni sam ne zna što želi a što ne želi. E tu je bio bit našeg problema... On mi je uvijek bio onako nedorečen tip. Uvijek bi na kraju njegove rečenice bile one jebene tri točkice, dok je kod mene bila jedna. Rijetki su bili ti trenuci kad bi imao muda i sve mi skresao ravno u glavu a upravo to sam ga često molila.

„Pa daj, reci mi što te muči, idemo rješavati problem sistematski, idemo razgovarati o njemu pa možda i nađemo rješenje, ali ovako nema smisla...“ – često sam tu rečenicu izgovarala.

Mrzila sam i njega i te trenutke kad bi ga nešto kod mene zasmetalo ili povrijedilo i onda bi se zakukuljio u onu svoju ljušturu i danima ne bi ni riječ progovorio, držao se prema meni distancirano, a na svako moje pitanje: „Što ti je?“

Uredno bi odgovarao ništa, sve je ok. Pa dobro, ako je sve ok, šta se onda ponašaš kao pizda, reci nešto, opsuj mi, samo daj neki znak da naslutim o čemu je riječ....Nakon nekog vremena živjeći s nekim ne trebaš biti psiholog da shvatiš da stvar ne funkcionira, da nešto ne štima i da je nešto ostalo nedorečeno. A to nedorečeno je iz njega uvijek bilo tako teško izvući, gotovo pa nemoguće i uvijek neki dječački inat i prkos u njemu... Čitala sam njega i bez puno riječi, čitala sam ga iz pogleda i ponašanja ali nekad mi je trebalo da sjedne sa mom i samo razgovara o onome što ga muči, o onome što on želi. Dosadilo, u biti ne dosadilo, nego vremenom sam postala umorna od igranja psihologa i „čitanja“ njegovih misli, dojadilo mi... Nekako mislim da čovjek njegovih godina treba imati muda i sasuti mi u lice ono što ga muči a ne šutiti i raditi po svom, i tako skoro pa stalno... Još jedan od njegovih problema je bio što je jedno mislio, drugo pričao a treće radio, i opet nikako na zelenu granu s njime...Dakle, stalno u krug i stalno ispočetka... Naporno, previše naporno...

A ja opet sama po sebi totalno različita od njega. Što na umu to na drumu, najčešće je tako...Uvijek je znao na čemu je sa mnom. Kad su bile u pitanju važne stvari u našem životu, važne situacije, uvijek ali baš uvijek je znao što mislim, što želim i što očekujem... Jednostavno je znao na čemu je...

Sad kad se sjetim, jako me boljelo što me nikad nije shvaćao ozbiljno. Niti jednu moju riječ nije shvatio s težinom i s mogućim posljedicama na koje sam ga upozoravala. On je oduvijek bio najpametniji i od onog najpametnijeg, on je bio još pametniji...Teško je tako živjeti s nekim... I ne mogu vjerovati koliko je mogao biti glup i koliko je prkosio svim silama kada je i sam bio svjesan mojih riječi i upozoranja. Nekad pomislim da me je ili testirao ili je bio toliko siguran da ja nikad, ali baš nikad neću napraviti ono čime sam se prijetila. Ma nisam se prijetila, ja sam ga samo upozoravala, a on mi se redovito smijao u lice.... Jer sve moje prijetnje su njemu bile smiješne, a uvijek mi je i sam govorio:

„Tebi je svaka riječ na svom mjestu, ti sve ono što misliš to i kažeš, a što je još gore to i napraviš!!!“

Pa dobro, šta si onda glup ili šta je s tobom da ne razumiješ. Barem ja jednostavno pričam i lako me je shvatiti....Pa lako je sa mnom, kad me shvatiš....Ne bodem ja dok me ne diraš....

I evo danas opet ista stvar. Nismo više skupa, ne živimo zajedno, u braku smo još samo papirnato radi sporosti birokracije....I opet sam se ponadala da je nešto naučio od mene i o meni ali ništa, opet razočaranje... Od kada nismo skupa pa barem sto puta sam mu rekla da se odjavi s moje adrese. Upozorila sam ga na fin i kulturan način, opomenula ga, podsjetila i ne znam što više. Sjećam se, zadnji put sam mu rekla da sva njegova pošta koja dođe na moju adresu završiti će u smeću bez pogovora. Želim samo da se odjavi s moje adrese i ništa drugo i radi pošte i radi toga što tu ne živi već barem godinu dana a i ne želim više glumiti nečiju sekretaricu... Rekla sam mu danas kad smo se čuli da mu je došla preporučena pošta i da sam je bacila, upravo onako kako sam mu i rekla da će se dogoditi ukoliko se ne odjavi. Poludio je, sasuo mi sve i svašta u slušalicu, svakakve epitete i na kraju poklopio slušalicu uz riječi kako nisam normalna...

Ok, možda ja i nisam normalna ali ni s njim nešto nije u redu ako nakon toliko moljenja i upozoravanja ne reagira, nego samo lupa naprijed po svome. Mislim si ja onako sama a sobom, pa jesam li ga upozorila više puta – jesam, je li to što ga molim napravio – nije, pa šta onda? Do kada onda? A dobro zna kakva sam...

I opet je radi nekog svog prkosa i inata zajebao sam sebe po kratkom postupku. Hoće li ikada odrasti i shvatiti da taj inat i prkos nikom, ali baš nikom i nikad nije ništa dobro donio u život. Na kraju i taj njegov inat i prkos sjebao mu je i njegov brak, barem djelomično....

I opet se pitam koliko nas je takvih inatljivih i onih koji nikad ne nauče....a život ide, samo curi....

Tipovi kao on su mi oduvijek bili posebna poslastica u životu. Poslastica za koju bih plela mrežu dok se ne zapletu sami u nju a onda bi ih gledala kako se bespomoćno koprcaju u njoj i traže spas, ali....

On je bio tip kojem je na čelu pisalo "Ja sam faca i lokalni jebač u svom selu", "Svijet postoji i vrti se svaki dan samo i radi mene" i onda jedan takav meni dođe. Baš super, baš mi je takav trebao da se malo poigram s njime....

Znam da sada zvučim prepotentno ali s takvima baš sam upravo takva jer mi je to igra koja se ne propušta i kao što sam rekla, to mi je posebna poslastica...

Upoznali smo se naravno, virtualno. Mislim si, pa i nije neka frka, uvijek mogu nestati, prestati i uvijek to samo može ostati na virtuali ili ako bude dovoljno zanimljivo i ukoliko smatram da je to vrijedno možemo prijeći i u realni svijet, kao početak jednog prijateljstva, neprijateljstva ili tko zna čega...

Preletila sam onako letimično njegove slike i stvarno je šminker samo takav, tip osobe - ja, ja i samo ja. Ne sudim čovjeka i ne biram prijatelje na temelju izgleda ali to fizičko je prvo što vidiš i stvoriš neko mišljenje o osobi, imaš u startu već neki stav, bilo kakav...A kasnije ćakulom sliku slažeš dalje, dio po dio....

Preletio je i on moje slike i kaže mi da su mi slike baš dosadne i da je mislio da sam konzervativna, kad ono - iznenađenje!
Pa moje slike su takve kakve jesu, možda su nekom i dosadne, ali ne služe mi društvene mreže da ih ljepim svojim polugolim slikama i da tamo "širim noge", uostalom imam dovoljno godina, nisam baš toliko očajna i imam svoje granice do kuda mogu ići, barem na društvenoj mreži.... Slike su samo slike....

I tako je šminker počeo komunikaciju sa mnom a ja se prepustila igri, jer mislim si, i tako nemam što izgubiti, ovo možda može biti početak nekog prijateljstva, a i nemam baš nekog ludog posla u kasno večernjim satima...Dakle, paše mi i prihvaćam igru....

Igramo se mi riječima, on sa mnom i ja s njim, nadmudrujemo se mi, on sav neki opasan i britak a ja sva fina i suzdržana. Dok se on razmetao riječima ja sam se držala vrlo dostojansveno i onako baš damski, sva sam si bila fina....Tijekom vremena njegova komunikacija spram mene više nije bila tako fina, opustio se mačak, a očito moja finoća ga je još više palila i žarila. Lud i napaljen frajer koji pati od totalne nejebice, to je bila moja dijagnoza koja se ispostavila i kao točna.
Nastavlja on sa mnom komunikaciju ali sada njegove poruke bivaju sve toplije, ustvari užarenije, napaljenije... Te on bi mene ovako, te on bi mene onako, te radio bi mi ovo, te radio bi mi ono a ja kao ja, vrag u meni nikad ne spava, bacam lagane provokacije da vidim do kuda može ići i ima li taj kraja ili što.... I već je nekoliko puta u tom našem druženju pitao on mene kada ćemo se naći i upoznati i poševiti? Neki vrlo direktan tip....
Kao, rado bi on mene poševio jer ga baš palim i tako svašta nešto takve tematike....

Mislim si ja, stvarno neki hrabar i zanimljiv tip, razmeće se riječima kao od šale, pa tako hrabrog i tako ludog u životu nisam nikad srela, možda je i vrijeme da ga tesitiram i bacim mu rukavicu u obraz da vidim koliko je ustvari hrabar? Ili je samo hrabar iza monitora?

I tako virtuala je jedno a kad sjedneš s nekim oči u oči, je nešto sasvim drugo i skoro pa neusporedivo...
A i nisam ja baš nešto jaka u toj virtuali, jača sam kad smo jedan na jedan i kad promatram osobu s kojom sjedim...

Dosadili mi više ti njegovi napaljeni filmovi i glumatanje jebača iza monitora i jedan dan sam odlučila i bacila bombu, čisto da vidim reakciju:

"Dobro i ... kad se vidimo? Sljedeći vikend ili....?

Bilo mi je smiješno što šaljem takvu poruku ali morala sam, jednostavno sam morala da malo začinim igru i da vidim da li je on stvarno onakav tip muškarca za kojeg sam ga smatrala....

Mislim si, ako i dođe, pa šta mi može? Ništa, naravno, nitko me ne može prisiliti na nešto što ja ne želim...

A za početak nekog odnosa koji je nešto više od prijateljskog kod mene se moraju malo više stvari poklopiti i malo više zvijezda posložiti, dakle, nije to baš tako jedostavno u mojoj glavi. ..Naravno, uvijek je ili sve ili ništa, i uvijek je ili crno ili bijelo, pa tako i u vezama....

I naravno da mi je odmah odgovorio spreman za seks odmah i sad, ali...
Ali, nakon toga tip je odjednom nestao, nema ga više, propao u zemlju kao da ga nikad nije ni bilo .... A reko ja sama sebi, pa šta je hrabar iza tog monitora, šta je pravi muškarac i veliki jebač koji se skriva iza tog monitora...Takvi su mi najdraži i naravno najveća poslastica, pa da je takav to sam nekako i predpostavljala, ne znam zašto, ali bila mi je potrebna samo potvrda cijele priče, i dobila sam je... I mislim da je sva sreća da se nismo našli jer taj bi pobjegao od mene brzinom svjetlosti, jer prema tako velikim jebačima na riječima ponekad znam biti vrlo nezgodna. Nezgodna ne svojim riječima, nego samo svojim djelima i to na vrlo jednostavan i lak način.
Sjednem s njima lijepo na neku terasicu i na kavicu, sjednem ih naravno nasuprot sebe i samo ih gledam bez ijedne riječi. Samo ih gledam u oči i čekam da počnu pričati.
I tako mi je žao što njega velikog jebača ne mogu sada sjesti nasuprot sebe pa ga gledam u oči i da mu kažem:

"Pa ajde sada frajeru pričaj mi sve ono što si mi pričao dok si bio iza monitora... No, u čemu je problem, pa valjda imaš muda ili ipak si samo hrabar iza te kutije ..."

U svakom slučaju, igra s njim mi je bila vrlo zanimljiva....

Jučer me zvala teta iz vrtića i počela s rečenicom:

"Znate mama, nemojte se prestrašiti, nije ništa strašno, ali ...."

Naprasno sam je prekinula riječima, ok, recite mi što se dogodilo. Kaže ona meni.

"Znate, Vašeg F. je dječak po imenu D. udario kamenom u glavu iz čista mira, nije ništa strašno, krvari mu glava, ali nije duboko i nije za šivanje..."

Ok, kažem ja, umirite ga i sada ću odmah nekog poslati po njega u vrtić. Nazvala sam bivšeg, objasnila mu što se dogodilo i rekla mu nek odmah ode po F. vrtić i javi mi što je bilo.

Naravno, po njegovom nije ništa strašno, mala ozljeda glave, ne krvari i sve je ok.

Istog dana popodne zvala me F. teta iz vrtića da pita kako je mali i kako mu je glava? Teta mi se silno ispričavala i bila je jako zabrinuta za mog malog.

Pitam ja tetu: Pa dobro, kako se to dogodilo? Jesu li se posvađali radi nečega?

Kaže teta: Ma ne, sve je bilo u redu, ali D. se odjednom zaletio i F. pogodio u glavu i počelo mu je krvariti iz glave..

Iako sam bila bijesna kao ris odlučila sam da taj dan neću ići u vrtić jer kad sam bijesna ne odgovaram za svoje postupke i svoje riječi. Rekla sam sama sebi, ok, smiri se, prespavaj noć, glavno da je mali ok a sutra ćeš već razmisliti što ćeš dalje.... I upravo tako sam učinila.

F. sam danas odlučila poštediti vrtića. Ostao je kući.

Jutros sam otišla u vrtić da bih pobliže vidjela što se to jučer dogodilo u vrtićkom dvorištu i čemu je prethodio taj ispad malog D.

Počela sam ugodan razgovor s tetom koja nije bila prisutna kad se taj ispad dogodio. Razgovor je tekao u početku vrlo mirno i s moje i s njene strane ali neke njene riječi su me izbezumile u sekundi i istovremeno isprovocirale da sam planula kao šibica.

Rekla sam teti da svaki dan ostavljam svoje dijete s potpunim povjerenjem u vrtiću ali da nakon ovog događaja to više nije tako i da se od sada jednostavno bojim za svoje dijete, jer vrtić je ipak odgojno obrazovna ustanova i da smatram da tu mora biti nekog reda i da se barem ovdje trebaju znati pravila ponašanja i da valjda svaki roditelj uči svoje dijete što je dobro a što nije, te što se smije a što ne. Naravno da se ona slaže sa svime što sam joj izložila ali da ja ipak moram shvatiti i njih jer oni nisu kao odgajatelji svemogući i da jednostavno takva djeca kao što je mali D. postoje, i da to što se dogodilo mom sinu nije prvi put.
Kao, s tim malim već imaju problema, i ne samo ove godine, nego i prošle i svako toliko je s njim neko sranje i stalno nekog maltretira. Ali, kao što je teta rekla, to je takvo dijete i šta se tu može???

Kažem ja njoj, pa super ako je to takvo dijete i ako vi tu ne možete ništa onda ja stvarno ne znam tko tu što može, ali ipak živimo u 21. st., u vrtićima sada postoji cijeli tim stručnih suradnika kojima se treba ukazati da dijete ima problem i taj problem treba riješavati odmah i sada a ne kada netko strada. Jer kada netko strada onda bude kasno. Ali naš narod obično reagira sammo onda kada bude kasno!

Gledam sada mog sina. najprije ga je D. gurao, pa ga je onda tukao šakama, i nisam reagirala jer to su dječja posla. Oni se posvađaju, pa se pomire za 5 minuta i tako tko zna koliko puta dnevno. Ali sada, kada mi je sin od 5 god. došao doma krvave glave, e pa preko toga ne prelazim, to ne mogu prešutiti jer to više nije dječja igra, to je sada već nešto sasvim drugo. I rekla sam teti, pa dobro sada mu je krvava glava i prošlo je relativno ok, ali bojim se što bi mogo biti sljedeće?

I opet teta po svom: „Ali mama, to je takvo dijete?“

Ma kakvo je to dijete od 5 god. koje može iz čista mira svom vršnjaku nabiti kamen u glavu i razbiti mu glavu preko kape? Pa kakvo je to dijete i od kakvih je samo roditelja to dijete? Je li to normalno dijete, ili se u njemu već sada krije potencijalni delikvent i agresivac o kojima nažalost sve više čitamo u crnim kronikama?

A odogovorna osoba mi na to odgovori rečenicom koju ne mogu smisliti:

„Pa to je takvo dijete i šta mi tu možemo?“

Ja definitivno ne znam tko tu što može i ne znam tko je tu zakazao ali znam da ja mogu. Mogu barem nešto, nešto malo, pa čisto toliko malo da se tom nekom u vrtiću malo protrese stolica... Uostalom, ako si sama ne zaštitim dijete, pa tko će ga štiti?

Danas je nastradalo moje dijete, relativno je prošlo „bezbolno“, ali sutra to može biti bilo čije dijete i može biti puno, puno gore. I naravno da ne mislim šutiti i prijeći preko toga...
Svako dijete zaslužuje sretno i sigurno djetinjstvo, ako nigdje drugdje trebalo bi barem biti sigurno i zaštićeno u vrtiću, jer ipak je to odgojna ustanova. Ali očito da nije ni tamo tako, kada se na agresiju zatvaraju oči i progovaraju se rečenice koje nemaju veze sa zdravim mozgom, i kad im ja kao roditelj moram ukazivati na to što bi trebali učiniti!!

U biti, takvo jedno dijete koje je zlostavljač je prošlo s nekom lakšom tetinom kaznom, njegova mama je na to što joj je sin napravio samo odmahnula rukom i život ide dalje. Moj sin i dalje ima ranjenu glavu, strah od svog vršnjaka i odbijanje odlaska u vrtić.

Dakle, zaključak je, zatvaramo oči na zlostavljanje već od vrtića a onda kad nam djeca krenu u školu i kad čitamo o isprebijanim klincima u osnovnim školama, onda se snebivamo i križamo!!!

Zlostavljanje nam se događa gotovo svaki dan i ispred očiju a mi ne želimo vidjeti istinu nego si mažemo oči lažima. I upravo da to ne bi bilo tako kako sam gore napisala u ponedjeljak poduzimam drastične mjere u vrtiću i tražim sastanak s odgovornima, a ako tu ne bude onako kako ja očekujem da će biti, e onda idem dalje, pa do kuda stignem, a negdje ću stići - svakako....

Žalosno mi je jedino to što ja kao roditelj moram se boriti za sigurnost svog djeteta u odgojno obrazovnoj ustanovi koja ima svoje stručnjake koji bi trebali provoditi neki red i disciplinu, i koji bi mi trebali jamčiti za sigurnost djeteta...

Vodi li ikud više ovo društvo????

Uglavnom sam dobre volje i gotovo se stalno smijem... Već zadnjih nekoliko dana nisam tako, baš sam suprotno. Ne mogu reći da sam loše volje, nego jednostavno to nisam ja ... Osjećam se baš onako tupo. Voljela bih da mogu cijeli dan ležati i gledati u plafon ne misleći na ništa i ne govoreći ni s kim i ne gledati nikog... Znam, i kad bi to i postigla opet mi ne bi bilo dobro, opet bih nešto novo, opet nešto drugo i tako bih se vrtila u krug iz dana u dan, hvatajući si rep kao pas...

Ništa mi nije dobro, ma ne dobro, nego sve mi je bez veze .... Odem čitati neku knjigu - bez veze mi je, odem na fejs - i tamo mi je dosadno i gledam i pitam se što tamo svi ti ljudi nešto, sve neke slike, sve neke misli, sve nešto baš bez veze.... Baš mi je došlo i da nestanem s tog fejsa na neko vrijeme... Odem na blog, vidim dugačak post, ma ne da mi se to čitati, iako znam da je kvalitetan, ali ne da mi se.....

Danas me zove moj inače dragi i dugogodišnji frend, onako, samo da me čuje ... Naravno, da sam se ispalila na njega sve svoje strelice... Ma nisu to one opasne strelice ali to su one strelice kad ti se ne da čak ni pričati s nekim, pa usput u razgovoru pitaš: A šta me ti danas zoveš uopće?

Ali, on me pozna barem 20 god. u svim mojim izdanjima, onim ekstra dobrim i onim mojim crnim. Cijenim kod njega što god da mu kažem i kojim god tonom da mu kažem, on se ne ljuti, jednostavno ne skine riječima:

Ok, čujemo se kad izađeš iz filma ....

I to cijenim, bez da me masira s pitanjima a šta ti je, a jesi dobro i sl.?

Šta mi je? Pa ne znam ni sama šta mi je. Teško mi je i s drugima, a sama sa sobom mi je još i teže. To je ono kad si i sam se bi ponekad dosadan i sve ti je dosadno i ne znaš što bi od sebe i sa sobom... To je to....

Jesi dobro? Pa nisam dobro, naravno da nisam dobro, nešto mi je .... Ali, proći će kao i sve, i kao i svaki put do sada. Samo mi je potrebno izdržati samu sebe u ovim trenucima dok traje ....

Obično se tim svojim stanjima opirem i borim se protiv njih, ovaj put je posve drugačije - prepuštam se bez milosti, čisto da vidim do kuda mogu tako, u crnilo....

A mogu, znam da mogu .... Mogu ja u dobre dubine sebe zaroniti i čeprkati po dnu, po onom crnom talogu sebe dok ne prokopam malo dublje ... I onda mi to malo dublje nije dovoljno pa onda moram još dublje i još dublje. Kad prokopam dovoljno duboko onda me boli, ali čak se i ne žalim na bol, prepuštam joj se cijelim tijelom...

Kad već boli neka boli kako treba i po svuda ... Ne žalim se ...

Ništa na pola, oduvijek je bilo ili sve ili ništa, ili crno ili bijelo ... nema sredine, uvijek iz krajnosti u krajnost i uvijek neka borba sa svojim unutranjim demonima ..... Ali ti moji demoni čak više i nisu tako strašni kao nekad, sada su mi više onako kao dobri prijatelji...

Sjećam se, nekad bi mi dolazili i borila bih se s njima danima, tjednima ponekad i mjesecima ...
Demoni tuge, boli, patnje, unutarnji krikovi i ona unutarnja borba do granice autodestrukcije... Gledam ih sada, posljednjih nekoliko dana i mislim si:
Pa i nisu više tako jaki i opasni kakvi su nekad bili. Više ih se i ne bojim.
Sada na njih gledam, onako prijateljski i poželim im dobrodošlicu u svoj život, ponudim ih pićem, ugodno sjednem i poćakulam s njima .... Nema više one borbe, pustim ih da dođu, odrade svoj posao i tada odlaze .... Sve su manje prisutni u mom životu, ali sada su tu i prepuštam im se samo tako, bez borbe.. Ma neka ih, otići će već jednom. Možda već večeras, možda, sutra, možda za koji dan, ali neka ih, i oni su ustvari dobri....
Možda je to samo još jedno od mojih mnogobrojnih čišćenja od nagomilanog smeća koje nosim svakodnevno u sebi...

Možda je .... a možda i nije ..... ali proći će, kao što je uvijek sve do sada prolazilo ....

Uvijek sve prođe, prije ili kasnije, samo se treba opustiti i postaviti kao jedan gledatelj u kazalištu ... bez suviše emocija, samo gledati, kao neku dobru predstavu ....

Evo neki dan sam odlučila da lagano moram obnoviti kolekciju grudnjaka .... I da sam samo znala kakva me avantura čeka na tom putu ostala bih kući sigurno. Jesam avanturist i treba mi akcije u životu ali ovakave ...

Tako lagano krenem i uletim u neki dućan specijaliziran samo za ženski donji veš i tako malo gledam te famozne grudnjake, mislim si pa nisu ni loši ali i nisu baš nešto ekstra za čim bi se ja okrenula. Međutim kad sam došla do cijene odmah sam se trznula i probudila iz svog sna. Neka krpica sa nekom kvazi čipkom, tirkizno plave boje košta 450 kn? Reko sama u sebi, bokte, pa šta je ovo, jesu li oni normalni ili nisu...Sve mi se čini da nisu... Da je bar nešto, da bar nekako izgleda pa jade možda bih i dala taj novac ali ovako, ništa impozatno za te pare? Ma nema šanse...

Kasnije uletim u drugi dućam i malo gledam. Da, ima fora stvari, neobičnih boja i dezena, lude kombinacije i čak mi se i sviđa, i cijene su relativno normalne ali... Naravno da mora biti neki ali, gledam oznake: push up, ekstra push up itd., malo ih pipam i u košaricama sve neke debele podstave, sve neki gelovi, sve neke čarolije za podizanje, supštanje, oblikovanje grudiju... Sa svim tim novitadama ubili su me u pojam samo jednim potezom i prvo što sam se zapitala je:

Jel postoji uopće negdje dućan s normalnim grudnjacima i bez tih silnih pomagala?

Mislim, izgubila sam volju za kupnjom samo šećući po dućanima a kamoli da sam morala i nešto probati. Recimo probati nešto s tim usputnim pomagalima za mazanje očiju sebi i suprotnom spolu....

Ja sam samo željela kupiti normalan grudnjak bez spužvi debelih 2 cm, bez push upa, a da na nešto sliči, mislim, da nije onaj bapski koje nose naše none...

Srećom priroda mi je podarila grudi i zaista nemam i nisam nikad imala potrebu za kupnjom upravo takvih koji se danas nude...
To su valjda sve neki novi i moderni grudnjaci za one žene koje ili nemaju grudi ili su im nedovoljno velike, a ja samo i da pomislim da si kupim neki push up ili slično, mislim, pa gdje da si ga stavim.....

Nakon obilaska dućana, naravno da sam odustala i izgubila volju za kupnjom do nekog drugog puta, možda onda budem imala više sreće ali čisto sumnjam .... Sve neka modrena vremena oko mene i sve neki moderni grudnjaci - obloženi i podstavljeni na sve moguće načine .... Grozno ...

Baš mi je i malo žao ovih današnjih muškaraca. Komad vidi koku, stas, glas sve super, cice - bog te mazo!!! Dođe s kokom doma skine se koka iz grudnjaka, a ono - ništa, sve ostalo u grudnjaku....

Sretna sam! Jako sam sretna danas!

Uspješno sam odradila drugi sat joge. Danas su išle i moje dvije drage frendice i bilo nam je super. Baš smo sve tri izašle s osmjehom na licu. Lijepo je u današnje sumorno i teško vrijeme vidjeti da se netko smije, da je sretan, ali ne onako sretan preko volje, nego duboko sretan i da zrači tom srećom i prenosi je na druge....

Sretna sam jer mi se život vratio na neke poznate i dobre staze. Sretna sam jer konačno nalazim svoje vrijeme za sebe. Vrijeme koje je samo moje i u tom vremenu se bavim samo onim što mene čini sretnom, ma čak i ne toliko sretnom već ispunjenom. To je je onaj osjećaj kad ti je duša tako puna da puca, e tako je meni sada....Imam osjećaj da bih sada mogla pokrenuti planinu jednim pogledom... Pucam od energije ....

Koliko je samo malo ljudi svjesno da je sreća tako blizu, da je ispred nas i da je samo ponekad treba ugrabiti. Malo ljudi shvaća da je taj ludi osjećaj ispunjenosti toliko na dohvat ruke, ustvari, i da se taj osjećaj krije najčešće u tako malim i sitnim stvarima a svi ga tražimo u nečem velikom, u nečem nedostižnom i tako cijeli život....

Kažu neki pametniji da sreću treba tražiti u sebi a ne oko sebe ...

Svi smo začarani opsesivno materijalnim, jurimo na posao, jurimo s posla, doma muž, djeca, pranje, peglanje, uvijek iste brige - krediti, minusi, bolesti, obiteljski sastanci... Ne vidiš zalaske sunca, ne primjećuješ ulične svirače, opuštena kava s frendicom ti je bingo, pročitana knjiga postaje luksuz, i tako iz dana u dan, jednostavno se pogubiš, vir takvog života te ponese a da ni ne prijmjetiš i takav način života ti postaje nešto normalno.

Da li je takav način života normalan?
Da li je normalno da se pogubiš u svakodnevnim obavezama?
Da li je normalno da nemaš svoje vrijeme za sebe?
Da li je normalno da na kraju izgubiš i sebe samog u cijeloj životnoj priči?

Ne, meni to nije normalno, ja se tu ne snalazim baš... Kad mi se dogodi da se pogubim onda to osjećam, ojećam da mi duša pati, nedostaje mi jedan dio i dobivam signal svog tijela da je nešto potrebno promijeniti i tada poduzimam potrebne mjere da se vratim na sebe, da opet nađem sebe..

Znam, reći će mnogi, raditi se mora. Slažem se, naravno da se mora raditi i zaraditi, živimo od novaca ne od zraka. Ali razlika je raditi i zaraditi i raditi da bi imao još više. Na kraju ti i to više nije dovoljno i trebaš još više, a život ti samo tako proleti, da i ne prijmetiš. Dođe ti starost i pitaš se, šta sam imao od života? Da, sada sam bogat, imam stanove, kuće, aute i svašta ali gdje sam bio - nigdje, šta sam radio - ništa, ostavljao sam kosti u firmi od jutra do mraka, da bih imao.... Očaj... I tako sve ono materijalno što steknemo u životu ostaje iza nas, što kaže moj tata - jednom kad mi dođe vrijeme ona drvena 2 m2 biti će mi dosta, sve drugo ostaje vama ....

Gledam neke ljude oko sebe i stvarno mi ih je žao. Toliko imaju para da ne znaju gdje će s njima, toliko su bogati a tako su ustvari jadni .... Tako su siromašni, nesretni, isfrustrirani sami sobom a zatim i svijetom oko sebe ... Svi su im krivi za sve, kriva je država, kriv je sustav, krivi su prijatelji, krivi su suradnici, krivo je vrijeme i svi su im krivi osim njih samih... A ustvari oni su si najviše krivi ...

To su ljudi koji si mogu priuštiti sve a ne miču se iz vlastite ljušture .... Priušte si skupu odjeću, ekstra skupu kozmetiku, dobre aute, tu i tamo neko putovanje a vidiš na njima da nisu sretni, nemaju u sebi onu energiju kojom bi trebali zračiti - jer imaju kao sve ... Ustvari, imaju sve ali nemaju ništa, nemaju sebe ...

I tako, gledam ih i mislim si, ma ne bih svoj život mijenjala za njihov bogataški ni trenutka. Ne treba to meni, meni je dobro i ovako. Imam nešto što oni nikad neće imati, ustvari, i oni to nešto imaju ali su zaboravili, to nešto izgubilo se putem trčeći za lovom....

Ma neka imam manje, ali imam ono nešto što se ne može kupiti, ono nešto što ne možeš nikada nadomjestiti nikakvim novcem i najboljom kupnjom u najskupljem dućanu...

Imam iza sebe bezbroj dragih ljudi koji su prodefilirali kroz moj život i ostavili uspomene i toliko lijepe i tople da se to riječima ne može opisati. Neki od njih su još uvijek tu uz mene i sada zajedno rastemo i veselimo se svakom danu, jer svaki dan je neka nova prilika ....

Imam iza sebe i bezbroj anegdota s putovanja, pročitanih knjiga, iza mene su i sati i sati odvježbane joge, iza mene su i pijanstva i duboka i iskrena prijateljstva, suze - kako one radosnice, tako i one druge, mnogi zalasci i izlasci sunca, duge, olujne bure na moru i kiše... Sve to nosim sa sobom u srcu i to su te sitne stvari koje ne možeš kupiti nikakvim novcem ovog svijeta a čine te punim i sretnim ...

I na kraju ...

I danas kad sam išla na posao uočila sam impozantnu sliku na moru i znala sam nekako iz unutra da će mi danas biti dobar dan, jer upravo ta slika, koliko god ja bila u tom trenutku snena i bez veze, upravo taj prizor me razveselio i učino mi dan ljepšim...

A sasvim je besplatno i tako dostupno, potrebno je samo primjetiti ga u prašumi svega oko nas ...

Često sam se pitala da li netko može dobiti upalu mišića od vježbanja joge?

I da, neko dan sam dobila potvrdan odgovor, upravo tako - dobila sam upalu mišića od vježbanja joge. Čisto nemoguće, ali je tako. I nije meni što sam dobila upalu mišića od vježbanja joge nego mi je poražavajuće za mene samu da sam upalu zaradila upravo na 1. stupnju, pa se pitam što će biti do 7 ili 8 stupnja, ako je sada tako...Prestrašno...

Neki dan sam opet krenula na jogu onako sretna i sva puna volje, opet sve ispočetka od 1. stupnja. Došla sam u stari ali nešto izmjenjeni prostor, kod starog instruktora, ekipa je bila nešto novijeg datuma, ali tko gleda ekipu, i tako vježbam radi sebe ne radi njih...Počela sam od 1. stupnja. Prvi stupanj joge je čisto istezanje, to su vrtićke vježbe, ono, ruke gore, ruke dolje, istegnite se ovako, istegnite se onako, jedino što mi je bilo zahtjevnije je Khatu pranam (ciklus od nekoliko spojenih vježbi) i to smo ponavljali u nekoliko ciklusa. Zaključilo bi se da se baš nisam ni umorila ni oznojila jer to je ipak joga, ali baš suprotno, oznojila sam se i umorila...Iako sam ja, kako kaže moj instruktor, stara vježbačica, jer sam krenula negdje 98. god. i redovito i predano vježbala nekih 8.-9. godina. Vježbala sam uz vodstvo instruktora, vježbala sam doma, meditirala, obilazila neke seminare, dakle, upustila sam se relativno predano u taj kako ja znam reći, jogerski svijet, i stvarno mi je bilo super. Upoznala sam neku novu ekipu s meni novim i skroz nepoznatim svjetonazorima, nešto sam putovala, puno se družila i dosta toga naučila....

Iako mnogi imaju dosta predrasuda po pitanju joge i ljudi koji se time bave, ja nemam niti najmanje, jer sam krenula onako polako i spontano ali vremenom sam malo zagrebala ispod površine i otkrila svašta zanimljivo na tom svom putu joge, meditacije, rada na sebi...Nikad ne bih mogla reći da mi je joga unjela nešto loše u život, nikad, ali baš nikad. Meni osobno joga je donjela samo ono dobro....Upornim, predanim i višegodišnjim vježbanjem moje fizičko tijelo je postalo toliko gipko da nisam mogla ni sama vjerovati da sam neke izuzetno zahtjevne vježbe uspješno savladavala, polako, iz stupnja u stupanj, svi moji bolovi u kralježnici su polako nestajali, cirkulacija mi je bila sve bolja, koncentracija isto tako...Meditacijom, gutanjem raznih alternativnih knjiga i što bi se reklo, radom na sebi, od mene jednog vječitog sumornog tipa, crnjaka i autodestruktivca rađa se nešto novo, ustvari, netko novi. Rađa se jedan pozitivac, rađa se jedan optimista i jedna jača i uravnotežena osoba...

I svi misle, to je lako, iako nije ni teško, ali ja sam naučila drugačije živjeti i prkosila sam svakoj promjeni ... Nije mi bilo lako ustajati ujutro i prije posla vježbati, nije lako ni meditirati po sat vremena, nije lako ni mijenjati sebe, ustvari mogu reći da je to čak bilo i najteže.

Rodili smo je i odrastamo u obiteljima s nekim životnim uvjerenjima koja su nam nametnuta od naših roditelja, jer oni smatraju da je to ispravno i njih je na kraju netko tako naučio...Kasnije ti društvo nametne neke stavove i matrice razmišljanja i ponašanja i tako živiš godinama jer misliš da je to ispravno..A onda shvatiš da medalja ima i onu drugu stranu i da ne mora to sve baš biti tako, i lagano krećeš u borbu sa samim sobom, mijenjanjem sebe i svoje životne matrice...

Dosta puta čujem oko sebe priču: da, život je težak, život je gadna borba...

Zašto mora biti tako? Ne, naravno da ne mora biti tako, stvar je samo stava prema životu i inim situacijama u njemu. Ako vjeruješ u to da je život težak, pa naravno da će ti i postati težak od samog početka da se moraš probuditi u 6 ići na posao pa na dalje...I onda tako negativnim stavom privučeš kroz dan bezbroj loših ljudi i loših situacija na svoja leđa...

Besmisleno, zar ne?

Ja sam kroz taj famozni "rad na sebi" ili kako se već zove naučila drugačije gledati na svijet i na ljude i na okolnosti koje mi se događaju, i moram priznati da mi to sve više svakim danom ima smisla, dobivam potvrde da stvarno neki zakon privlačnosti postoji...

Ovisi o nama samima koliko smo ludi ili hrabri da mu se samo prepustimo...

"Onaj tko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvijek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava prije samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj tko je zaljubljen uvijek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tijela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana a završiti drugog, ili čak ne završiti, od tolikog zadovoljstva."

Coelho

Oznake: jedan citat

U gradu u kojem živim gotovo svakodnevno na našoj divnoj glavnoj šetnici ali i na onim sporednim srećem ulične zabavaljače, svirače, prosjake i ine....

Prolazeći tako gradom često zastanem pored nekog svirača i ubacim koju kunu u njihov šešir. Mogu reći da već imam svoje favorite među njima. Sretna sam kad ih vidim jer oni svojom svirkom uveseljavaju ovaj grad i njegove prolaznike u ova teška i sumorna vremena. S nekima malo čak i popričam, nekima se samo nasmijem i oni uzvrate i nastavljaju dalje po svom a ja po svom...

Uvijek imam potrebu nagraditi taj njihov trud i na taj način im zahvaliti...Ali kad mi netko inzistira na traženju novaca i još k tome mi upliće i moje dijete i njegovo zdravlje, e tu sam slaba i tu često poludim i samo prođem čak i ne obazirući se....Ne diraj mi dijete ni njegovo zdravlje, nikada....Upleti u tu verbalnu igru mene, moje zdravlje, zlu kob koja će me snaći ako ti ne dam koju kunu, ali njega, nikada....Takvi me pojedinci s tim igrama samo odbijaju...

Neki dan sjedim na jednoj riječkoj terasi s frendicom, ćakulamo i pijemo kavicu onako lagano, opušteno i bez stresa....Lagane teme, nas dvije se uljuljuškale u stolice i uživamo u skoro pa proljetnom danu...Prekine nas neki glas moleći za jednu cigaretu, dam ja cigaru, hvala, molim i bok, ode čovjek svojim putem, a mi nastavimo dalje po svojim temama....

Nije prošlo dugo vremena prilazi nam jedna gospođa s pričom:

"Molim Vas, dajte mi koju kunu, gladna sam, žedna sam, nemam itd."

Dohvatim torbu, pogledam u novčanik, kao za inat sve krupne novčanice (što je rijetkost u mom novčaniku), nemam ništa sitnog ali vidim u torbi naranču koja mi je ostala taj dan od marende na poslu.

Kažem joj onako ljubazno:

"Žao mi je, evo baš nemam sitnih kuna, pa čak ni onih od 10 kn ali imam naranču a rekli ste da se gladni, nije nešto, ali dobro dođe..."

I nastane muk samo takav...Žena blijedo gleda mene s upitnikom iznad glave, ja gledam nju s isto takvim upitnikom iznad glave i narančom u ruci.

Nakon nekoliko sekundi šoka, kaže ona meni: Ali ja želim kune...

Kažem joj da nemam kuna ali imam naranču i ako je ona ne želi pojesti neka odnese kući djeci ili da nekom drugom tko možda želi tu naranču...

Žena me odjebala u sekundi, pokupila se ća od nas a ja sam ostala šokirana i dalje s tom narančom u ruci dok se moja frendica drapala od smijeha....

Isto tako nedavno mi je neka nepoznata žena pozvonila i uletila sa spikom da joj trebaju kune, a ja kao ja, naivna budala samo takva...Napunila ja u vrećicu ulja, šećera, pašte, keksa, čokolade, salse i čega sam našla po kući i donesem joj, a ona meni ni dva ni tri, da šta će njoj to, njoj trebaju pare....

Pa jebote, mislim si ja, ali smo svi postali fini i razmaženi u zadnje vrijeme, svi hoće samo pare, i ovo u vrećici su nečije pare, netko je ovo platio....Neće hranu, neće robu, neće vratiti boce u dućan, ali pare daj....Ma nemoj?

Pa nemam ni ja para na bacanje i ono para što imam dobro razmislim na što i kako da ih potrošim, uostalom, nitko mi ih ne poklanja, moram si ih sama zaraditi, svaki dan od 8 do 16 sati....

Često uplaćujem neki novac u humanitarne svrhe jer mi je žao ljudi, bacim neku kunu sviraču, kad pomažem poznatom ili nepoznatom onda to radim bezuvjetno. Nisam svetica niti ću to ikad biti, ali mislim da još uvijek da imam u sebi nešto što se zove čovječnost i suosjećanje....

Ali neke situacije me stvarno šokiraju i izbace iz takta u sekundi....

Voljela bih da sam čarobnjak i da svim ljudima podarim sreću, mir, zadovoljstvo, krov nad glavom i topli dom, vodu u 21 st., zdravu i situ djecu, posao itd., ali nisam, i ono malo što imam dajem od srca...

Razumijem da je vrlo nezgodno vrijeme i da ljudi zaista nemaju novaca, nemaju za jesti, nemaju što obući, ali, kad ti netko nudi i daje nešto od srca i bezuvjetno, pa makar to bila i samo jedna obična naranča, pa onda to uzmi i budi zahvalan i na tom malom, jer sutra možda nećeš imati ni to...

Uvijek am sumnjičava prema svemu dok se ne uvjerim u suprotno.

Isto tako sumnjičavo oduvijek sam pristupala astrologiji, tu naravno ne mislim na one dnevne horoskope iz raznih novina, već na onu pravu astrologiju koja iščitava naše živote iz položaja planeta prema datumu, vremenu i mjestu rođenja... Jednom davno počela je naša borba.

Imala sam prijateljicu koja je astrolog, profesionalni astrolog. Astrologiju je proučavala godinama, more knjiga je prešlo preko njenih ruku, nebrojeno datuma rođenja, beskonačno natalnih karata, kroz njene prostore prošlo je nebrojeno ljudi u potrazi za nečim, u potrazi za odgovorima...

Došao red i na mene. Zanimale su me neke stvari vezane za moju budućnost, našle smo se i iščitala mi je iz mog horoskopa sve što me zanimalo. Obzirom da sam po prirodi vrlo sumnjičava i treba mi da povjerujem, naravno da nisam povjerovala sve što mi je rekla. Tada je počela igra i krenula sam u boj protiv astrologije. Tu je počela naša igra nadmudrivanja i moj plan kako zeznuti astrologiju...Naravno da nisam uspjela niti jednom, upravo sve onako kako mi je frendica iščitala iz horoskopa, upravo se sve to događalo tim redosljedom bez da je mene itko išta pitao.

Sjećam se jedne komične situacije kad smo se umalo posvađale radi jednog datuma....Radilo se o preseljenju u moj novi stan. Ja sam se napenalila da se selim u proljeće, baš nisam odustajala ni malo jer sam si napravila takav film i tako je moralo biti. Međutim ona mi je objasnila da ništa od seljenja u proljeće već na jesen iste godine.

Nema šanse da to bude jesen, radovi idu prema planu i to će biti proljeće, taman će biti gotovo kako sam planirala. Ona mi je samo na to odgovorila, ok vidjeti ćeš i sama... I stvarno, odjednom su mi radovi na stanu krenuli po zlu, iako je sve bilo uredno plaćeno i već unaprijed dogovoreno s izvođačima. Odjednom je sve stalo, kao da je netko rukom zaustavio...Majstori se nisu pojavljivali, njihov šef se nije javljao na telefon, ja sam šizila i tako su prolazili dani...Tu i tamo bi majstori došli nešto napravili pa onda opet nestali i tako iz dana i dan, skoro sve do te jeseni.... Na kraju stvarno sam se uselila na jesen, upravo onako kako je ona rekla...

I nije to bilo samo pitanje preseljenja, bilo je tu još mnogo čega...Sada, u ovom trenutku kad vratim film unatrag o čemu je ona pričala, tek sada vidim da je u gotovo svemu bila u pravu i da je sve, ali baš sve imalo smisla i da joj je svaka riječ bila na mjestu.

Ok, frendica mi je i znala je zaista mnogo o meni ali nije mogla znati moju budućnost, ali iščitala mi je budućnost iz natalne karte kao od šale. Onomad, kad mi je pričala o mojoj budućnosti, sve te njene smjernice koje mi je davala bile su za mene tada naučna fantastika, bile su za mene nešto u što ja ne vjerujem i nešto što se meni neće i ne može dogoditi. Sada, u ovom trenutku vidim da sve ono što mi je rekla, upravo mi se sve i dogodilo...

Rekla mi je kada ću se udati, čime će mi se baviti suprug, spol djeteta, isto tako mi je rekla kada ću se razvesti i još mnoge nevjerojatne stvari. Sjećam se, uvijek me je sprdala da imam polje braka kao Elisabeth Taylor i da ću baš kao i ona imati 7 ili 8 brakova, ne sjećam se više točno. To me uvijek baš onako dobro nasmijalo, iako se brak u astrologiji gleda na jedan malo drugačiji način. Znam da neću imati toliko brakova jer to je bila naša interna šala...Još mnogo mi je toga iščitala i neke stvari su sada već stvar prošlosti a neke trebaju tek da se dogode...

Nakon njenog tumačenja natalne karte ja više nemam razloga da sumnjam u astrologiju jer upravo sve ono što mi je rečeno, to mi se i dogodilo...Dakle, sumnja je skinuta i astrologija je pobijedila....

Vjerujete li i Vi u astrologiju?