Uglavnom sam dobre volje i gotovo se stalno smijem... Već zadnjih nekoliko dana nisam tako, baš sam suprotno. Ne mogu reći da sam loše volje, nego jednostavno to nisam ja ... Osjećam se baš onako tupo. Voljela bih da mogu cijeli dan ležati i gledati u plafon ne misleći na ništa i ne govoreći ni s kim i ne gledati nikog... Znam, i kad bi to i postigla opet mi ne bi bilo dobro, opet bih nešto novo, opet nešto drugo i tako bih se vrtila u krug iz dana u dan, hvatajući si rep kao pas...
Ništa mi nije dobro, ma ne dobro, nego sve mi je bez veze .... Odem čitati neku knjigu - bez veze mi je, odem na fejs - i tamo mi je dosadno i gledam i pitam se što tamo svi ti ljudi nešto, sve neke slike, sve neke misli, sve nešto baš bez veze.... Baš mi je došlo i da nestanem s tog fejsa na neko vrijeme... Odem na blog, vidim dugačak post, ma ne da mi se to čitati, iako znam da je kvalitetan, ali ne da mi se.....
Danas me zove moj inače dragi i dugogodišnji frend, onako, samo da me čuje ... Naravno, da sam se ispalila na njega sve svoje strelice... Ma nisu to one opasne strelice ali to su one strelice kad ti se ne da čak ni pričati s nekim, pa usput u razgovoru pitaš: A šta me ti danas zoveš uopće?
Ali, on me pozna barem 20 god. u svim mojim izdanjima, onim ekstra dobrim i onim mojim crnim. Cijenim kod njega što god da mu kažem i kojim god tonom da mu kažem, on se ne ljuti, jednostavno ne skine riječima:
Ok, čujemo se kad izađeš iz filma ....
I to cijenim, bez da me masira s pitanjima a šta ti je, a jesi dobro i sl.?
Šta mi je? Pa ne znam ni sama šta mi je. Teško mi je i s drugima, a sama sa sobom mi je još i teže. To je ono kad si i sam se bi ponekad dosadan i sve ti je dosadno i ne znaš što bi od sebe i sa sobom... To je to....
Jesi dobro? Pa nisam dobro, naravno da nisam dobro, nešto mi je .... Ali, proći će kao i sve, i kao i svaki put do sada. Samo mi je potrebno izdržati samu sebe u ovim trenucima dok traje ....
Obično se tim svojim stanjima opirem i borim se protiv njih, ovaj put je posve drugačije - prepuštam se bez milosti, čisto da vidim do kuda mogu tako, u crnilo....
A mogu, znam da mogu .... Mogu ja u dobre dubine sebe zaroniti i čeprkati po dnu, po onom crnom talogu sebe dok ne prokopam malo dublje ... I onda mi to malo dublje nije dovoljno pa onda moram još dublje i još dublje. Kad prokopam dovoljno duboko onda me boli, ali čak se i ne žalim na bol, prepuštam joj se cijelim tijelom...
Kad već boli neka boli kako treba i po svuda ... Ne žalim se ...
Ništa na pola, oduvijek je bilo ili sve ili ništa, ili crno ili bijelo ... nema sredine, uvijek iz krajnosti u krajnost i uvijek neka borba sa svojim unutranjim demonima ..... Ali ti moji demoni čak više i nisu tako strašni kao nekad, sada su mi više onako kao dobri prijatelji...
Sjećam se, nekad bi mi dolazili i borila bih se s njima danima, tjednima ponekad i mjesecima ...
Demoni tuge, boli, patnje, unutarnji krikovi i ona unutarnja borba do granice autodestrukcije... Gledam ih sada, posljednjih nekoliko dana i mislim si:
Pa i nisu više tako jaki i opasni kakvi su nekad bili. Više ih se i ne bojim.
Sada na njih gledam, onako prijateljski i poželim im dobrodošlicu u svoj život, ponudim ih pićem, ugodno sjednem i poćakulam s njima .... Nema više one borbe, pustim ih da dođu, odrade svoj posao i tada odlaze .... Sve su manje prisutni u mom životu, ali sada su tu i prepuštam im se samo tako, bez borbe.. Ma neka ih, otići će već jednom. Možda već večeras, možda, sutra, možda za koji dan, ali neka ih, i oni su ustvari dobri....
Možda je to samo još jedno od mojih mnogobrojnih čišćenja od nagomilanog smeća koje nosim svakodnevno u sebi...
Možda je .... a možda i nije ..... ali proći će, kao što je uvijek sve do sada prolazilo ....
Uvijek sve prođe, prije ili kasnije, samo se treba opustiti i postaviti kao jedan gledatelj u kazalištu ... bez suviše emocija, samo gledati, kao neku dobru predstavu ....
