U gradu u kojem živim gotovo svakodnevno na našoj divnoj glavnoj šetnici ali i na onim sporednim srećem ulične zabavaljače, svirače, prosjake i ine....
Prolazeći tako gradom često zastanem pored nekog svirača i ubacim koju kunu u njihov šešir. Mogu reći da već imam svoje favorite među njima. Sretna sam kad ih vidim jer oni svojom svirkom uveseljavaju ovaj grad i njegove prolaznike u ova teška i sumorna vremena. S nekima malo čak i popričam, nekima se samo nasmijem i oni uzvrate i nastavljaju dalje po svom a ja po svom...
Uvijek imam potrebu nagraditi taj njihov trud i na taj način im zahvaliti...Ali kad mi netko inzistira na traženju novaca i još k tome mi upliće i moje dijete i njegovo zdravlje, e tu sam slaba i tu često poludim i samo prođem čak i ne obazirući se....Ne diraj mi dijete ni njegovo zdravlje, nikada....Upleti u tu verbalnu igru mene, moje zdravlje, zlu kob koja će me snaći ako ti ne dam koju kunu, ali njega, nikada....Takvi me pojedinci s tim igrama samo odbijaju...
Neki dan sjedim na jednoj riječkoj terasi s frendicom, ćakulamo i pijemo kavicu onako lagano, opušteno i bez stresa....Lagane teme, nas dvije se uljuljuškale u stolice i uživamo u skoro pa proljetnom danu...Prekine nas neki glas moleći za jednu cigaretu, dam ja cigaru, hvala, molim i bok, ode čovjek svojim putem, a mi nastavimo dalje po svojim temama....
Nije prošlo dugo vremena prilazi nam jedna gospođa s pričom:
"Molim Vas, dajte mi koju kunu, gladna sam, žedna sam, nemam itd."
Dohvatim torbu, pogledam u novčanik, kao za inat sve krupne novčanice (što je rijetkost u mom novčaniku), nemam ništa sitnog ali vidim u torbi naranču koja mi je ostala taj dan od marende na poslu.
Kažem joj onako ljubazno:
"Žao mi je, evo baš nemam sitnih kuna, pa čak ni onih od 10 kn ali imam naranču a rekli ste da se gladni, nije nešto, ali dobro dođe..."
I nastane muk samo takav...Žena blijedo gleda mene s upitnikom iznad glave, ja gledam nju s isto takvim upitnikom iznad glave i narančom u ruci.
Nakon nekoliko sekundi šoka, kaže ona meni: Ali ja želim kune...
Kažem joj da nemam kuna ali imam naranču i ako je ona ne želi pojesti neka odnese kući djeci ili da nekom drugom tko možda želi tu naranču...
Žena me odjebala u sekundi, pokupila se ća od nas a ja sam ostala šokirana i dalje s tom narančom u ruci dok se moja frendica drapala od smijeha....
Isto tako nedavno mi je neka nepoznata žena pozvonila i uletila sa spikom da joj trebaju kune, a ja kao ja, naivna budala samo takva...Napunila ja u vrećicu ulja, šećera, pašte, keksa, čokolade, salse i čega sam našla po kući i donesem joj, a ona meni ni dva ni tri, da šta će njoj to, njoj trebaju pare....
Pa jebote, mislim si ja, ali smo svi postali fini i razmaženi u zadnje vrijeme, svi hoće samo pare, i ovo u vrećici su nečije pare, netko je ovo platio....Neće hranu, neće robu, neće vratiti boce u dućan, ali pare daj....Ma nemoj?
Pa nemam ni ja para na bacanje i ono para što imam dobro razmislim na što i kako da ih potrošim, uostalom, nitko mi ih ne poklanja, moram si ih sama zaraditi, svaki dan od 8 do 16 sati....
Često uplaćujem neki novac u humanitarne svrhe jer mi je žao ljudi, bacim neku kunu sviraču, kad pomažem poznatom ili nepoznatom onda to radim bezuvjetno. Nisam svetica niti ću to ikad biti, ali mislim da još uvijek da imam u sebi nešto što se zove čovječnost i suosjećanje....
Ali neke situacije me stvarno šokiraju i izbace iz takta u sekundi....
Voljela bih da sam čarobnjak i da svim ljudima podarim sreću, mir, zadovoljstvo, krov nad glavom i topli dom, vodu u 21 st., zdravu i situ djecu, posao itd., ali nisam, i ono malo što imam dajem od srca...
Razumijem da je vrlo nezgodno vrijeme i da ljudi zaista nemaju novaca, nemaju za jesti, nemaju što obući, ali, kad ti netko nudi i daje nešto od srca i bezuvjetno, pa makar to bila i samo jedna obična naranča, pa onda to uzmi i budi zahvalan i na tom malom, jer sutra možda nećeš imati ni to...
