Naš problem je oduvijek bila komunikacija. Dobro, ne samo naš, mislim da je to problem većine parova. Ne samo nedostatak komunikacije već nerazumijevanje onog što je onaj drugi htio reći...Ne trudimo se dovoljno da bi shvatili što je onaj drugi htio reći, da shvatimo njegove želje i misli. Ili pak onaj drugi nije dovoljno rječit da bi se jasno izrazio ili se boji ili ni sam ne zna što želi a što ne želi. E tu je bio bit našeg problema... On mi je uvijek bio onako nedorečen tip. Uvijek bi na kraju njegove rečenice bile one jebene tri točkice, dok je kod mene bila jedna. Rijetki su bili ti trenuci kad bi imao muda i sve mi skresao ravno u glavu a upravo to sam ga često molila.
„Pa daj, reci mi što te muči, idemo rješavati problem sistematski, idemo razgovarati o njemu pa možda i nađemo rješenje, ali ovako nema smisla...“ – često sam tu rečenicu izgovarala.
Mrzila sam i njega i te trenutke kad bi ga nešto kod mene zasmetalo ili povrijedilo i onda bi se zakukuljio u onu svoju ljušturu i danima ne bi ni riječ progovorio, držao se prema meni distancirano, a na svako moje pitanje: „Što ti je?“
Uredno bi odgovarao ništa, sve je ok. Pa dobro, ako je sve ok, šta se onda ponašaš kao pizda, reci nešto, opsuj mi, samo daj neki znak da naslutim o čemu je riječ....Nakon nekog vremena živjeći s nekim ne trebaš biti psiholog da shvatiš da stvar ne funkcionira, da nešto ne štima i da je nešto ostalo nedorečeno. A to nedorečeno je iz njega uvijek bilo tako teško izvući, gotovo pa nemoguće i uvijek neki dječački inat i prkos u njemu... Čitala sam njega i bez puno riječi, čitala sam ga iz pogleda i ponašanja ali nekad mi je trebalo da sjedne sa mom i samo razgovara o onome što ga muči, o onome što on želi. Dosadilo, u biti ne dosadilo, nego vremenom sam postala umorna od igranja psihologa i „čitanja“ njegovih misli, dojadilo mi... Nekako mislim da čovjek njegovih godina treba imati muda i sasuti mi u lice ono što ga muči a ne šutiti i raditi po svom, i tako skoro pa stalno... Još jedan od njegovih problema je bio što je jedno mislio, drugo pričao a treće radio, i opet nikako na zelenu granu s njime...Dakle, stalno u krug i stalno ispočetka... Naporno, previše naporno...
A ja opet sama po sebi totalno različita od njega. Što na umu to na drumu, najčešće je tako...Uvijek je znao na čemu je sa mnom. Kad su bile u pitanju važne stvari u našem životu, važne situacije, uvijek ali baš uvijek je znao što mislim, što želim i što očekujem... Jednostavno je znao na čemu je...
Sad kad se sjetim, jako me boljelo što me nikad nije shvaćao ozbiljno. Niti jednu moju riječ nije shvatio s težinom i s mogućim posljedicama na koje sam ga upozoravala. On je oduvijek bio najpametniji i od onog najpametnijeg, on je bio još pametniji...Teško je tako živjeti s nekim... I ne mogu vjerovati koliko je mogao biti glup i koliko je prkosio svim silama kada je i sam bio svjesan mojih riječi i upozoranja. Nekad pomislim da me je ili testirao ili je bio toliko siguran da ja nikad, ali baš nikad neću napraviti ono čime sam se prijetila. Ma nisam se prijetila, ja sam ga samo upozoravala, a on mi se redovito smijao u lice.... Jer sve moje prijetnje su njemu bile smiješne, a uvijek mi je i sam govorio:
„Tebi je svaka riječ na svom mjestu, ti sve ono što misliš to i kažeš, a što je još gore to i napraviš!!!“
Pa dobro, šta si onda glup ili šta je s tobom da ne razumiješ. Barem ja jednostavno pričam i lako me je shvatiti....Pa lako je sa mnom, kad me shvatiš....Ne bodem ja dok me ne diraš....
I evo danas opet ista stvar. Nismo više skupa, ne živimo zajedno, u braku smo još samo papirnato radi sporosti birokracije....I opet sam se ponadala da je nešto naučio od mene i o meni ali ništa, opet razočaranje... Od kada nismo skupa pa barem sto puta sam mu rekla da se odjavi s moje adrese. Upozorila sam ga na fin i kulturan način, opomenula ga, podsjetila i ne znam što više. Sjećam se, zadnji put sam mu rekla da sva njegova pošta koja dođe na moju adresu završiti će u smeću bez pogovora. Želim samo da se odjavi s moje adrese i ništa drugo i radi pošte i radi toga što tu ne živi već barem godinu dana a i ne želim više glumiti nečiju sekretaricu... Rekla sam mu danas kad smo se čuli da mu je došla preporučena pošta i da sam je bacila, upravo onako kako sam mu i rekla da će se dogoditi ukoliko se ne odjavi. Poludio je, sasuo mi sve i svašta u slušalicu, svakakve epitete i na kraju poklopio slušalicu uz riječi kako nisam normalna...
Ok, možda ja i nisam normalna ali ni s njim nešto nije u redu ako nakon toliko moljenja i upozoravanja ne reagira, nego samo lupa naprijed po svome. Mislim si ja onako sama a sobom, pa jesam li ga upozorila više puta – jesam, je li to što ga molim napravio – nije, pa šta onda? Do kada onda? A dobro zna kakva sam...
I opet je radi nekog svog prkosa i inata zajebao sam sebe po kratkom postupku. Hoće li ikada odrasti i shvatiti da taj inat i prkos nikom, ali baš nikom i nikad nije ništa dobro donio u život. Na kraju i taj njegov inat i prkos sjebao mu je i njegov brak, barem djelomično....
I opet se pitam koliko nas je takvih inatljivih i onih koji nikad ne nauče....a život ide, samo curi....
