"S ljudima mogu razgovarati ali ne i s konjima!"
Ovu rečenicu sve češće koristim u zadnje vrijeme....
Pričamo istim jezikom a toliko se ne razumijemo. Čak se i ne trudimo razumijeti. Slušamo se ali ne čujemo.
Bit cijelog razgovora ne dolazi do izražaja a toliko se jednostavno izražavmo.
Toliko izgovorenih malih i jednostavnih riječi a opet toliko nerazumljivih i dalekih. Do srži malo tko dolazi.
Kao što volim reći: Puno pozvanih ali malo odabarnih...
Sve mi je teže razgovarati s ljudima, ponekad mi se čak i ne da, izbjegavam neke površne razgovore. Ma ne samo površne već sve razgovore. Opterećuju me, prazne me i isisaju jednim potezom...
Oko mene često neki površni ljudi, koji čak i ne žive već samo životare, kao da i ne znaju da su živi, da postoje.
Bez dubine, bez osjećaja da ispod površine treba ponekad i zagrebati, bez znanja da se ispod naše površine krije jedno neprocijenjivo bogatstvo.
Ali lakše je živjeti i funkcionirati samo na površini i samo gledajući ravno i ispred sebe. Pogledamo li malo u stranu mogli bi vidjeti ono što ne želimo, ono što nam se ne sviđa ili pak ono sa čime se ne bi mogli nositi u budućnosti.
Zato, lakše je ovako...
Uvijek sam zazirala od površine. Jednostavno volim dubine, volim dostići ono nešto istinsko i pravo, i dobro i loše, samo neka ide do srži, do biti svega, ma neka i boli ali i ta bol mi onda i nije tako bolna jer znam da je ona prava, ona duboka koja te prožme cijeim bićem i uzme te k sebi. Privuče te poput magneta i ne da te, ali se čak i ne opirem, prepuštam joj se onako kao na pladnju, bez opiranja....
Tako i u odnosima, trebam onu neku dubinu.
U svim odnosima, i prijateljskim, partnerskim, obiteljskim... Moram osjetiti tu energetsku povezanost, a osjetim je odmah. Osjetim je odmah na prvom susretu. Gotovo odmah osjetim s kim mogu kako i kakav odnos ostvariti i rijetko se pravarim. Samo se pitam gdje li mi je bila ta moja intuicija kad sam birala muža? Ma bila je sa mnom ali je nisam slušala nego sam forsirala nešto što nema smisla.
Jebi ga, s nekim ljudima se klikneš a s nekima ne. Nekako se u zadnje vrijeme sa sve manje ljudi klikam ali i ne žalim se. Nije mi loše s onima s kojima sam sada, ustvari s njima mi je i dobro, i to jako dobro. Sa starim dugogodišnjim prijateljima čak ne moram ni govoriti da bi se razumijeli, dovoljni su samo pogledi. Razgovor očima me sve više veseli, sasvim mi je dovoljan i toliko je neprocijienjivo tih....
Pogledi govore i više od riječi.... Pogledi ne griješe i ne mogu se krivo shvatiti...
Oznake: riječi, razgovor, pogledi
