25.06.2006., nedjelja
Literatura
Budući da na kraju svakoga sličnog djela stoji popis literature, evo hrvatske stogodišnje savjetničke tradicije. Ako naletite na neku knjigu s popisa, barem je prolistajte, nagradit će vas:
Andrić, Nikola: Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911.
Babić, Stjepan: Hrvatski jučer i danas, Zagreb, 1995.
Babić, Stjepan: Hrvatska jezikoslovna čitanka, Zagreb, 1990.
Bašić, Petar: O hrvatskome crkvenome jeziku, Zagreb, 2002.
Blažanović, Stjepan: Hrvatski rječnik — najučestalijih 7500 razlikovnih riječi hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb — Sarajevo, 1995.
Bogdanić, Neven: Jezični priručnik hrvatskoga jezika, Split, 1994.
Brabec Ivan: Sto jezičnih savjeta, Zagreb, 1984.
Brodnjak, Vladimir: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991., 1992.
Bubalo, Jakov: Hrvatska jezična zrnca, Mostar, 1999.
Cerovac, Milan: Jezični savjetnik za uredske kadrove, Zagreb, 1960.
Cerovac, Milan: Poslovni jezik, Zagreb, 1964.
Guberina — Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, Zagreb, 1940.
Jonke, Ljudevit: Književni jezik u teoriji i praksi, drugo, prošireno izdanje, Zagreb, 1965.
Jonke, Ljudevit: Hrvatski književni jezik danas, Zagreb, 1971.
Jonke, Ljudevit: Hrvatski književni jezik u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 1971.
Kaleb, Vjekoslav: Sveti govor, Zagreb, 1994.
Kosor, Karlo: Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, drugo izdanje, Split, 1979.
Kovačević, Marko: Hrvatski jezik između norme i stila, Zagreb, 1998.
Krmpotić, Marijan: Jezični priručnik, Zagreb, 1992.
Krmpotić, Marijan: Hrvatski jezični priručnik, Zagreb, 2001.
Kuljiš, Tomislav: Jezik naš hrvatski ovdje i sad, Dubrovnik, 1994.
Ladan, Tomislav: Riječi — značenje — uporaba — podrijetlo, Zagreb, 2000.
Laznibat, Velimir: Učimo hrvatski, Mostar, 1998.
Linke, Gordana: Mali jezični priručnik, Zagreb, 1992.
Loknar, Vladimir: Teme iz medicinskog nazivlja, Zagreb, 1988.
Mamić, Mile: Jezični savjeti, Zadar, 1996., 1998.
Mamić, Mile: Temelji hrvatskoga pravnoga nazivlja, Zagreb, 1992.
Maretić, Tomo: Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom, Zagreb, 1924.
Matković, Maja: Ah taj hrvatski!, Zagreb, 2005.
Matković, Maja: Iz prakse za praksu, Zagreb, 2006.
Mihaljević, Milica: Terminološki priručnik, Zagreb, 1998.
Mihaljević, Milica: Hrvatsko računalno nazivlje, Zagreb, 1993.
Mihaljević, Milica: Kako se na hrvatskome kaže WWW?, Zagreb, 2003.
Opačić, Nives: Iza riječi (Prtinom i cijelcem), Zagreb, 2005.
Opačić, Nives: Hrvatski u zagradama — globalizacijske jezične stranputice, Zagreb, 2006.
Pavuna, Stanka: Razlikovni rječnik. Govorimo li ispravno hrvatski?, Zagreb, 1992. drugo izdanje; Mali razlikovni rječnik. Govorimo li ispravno hrvatski?, Zagreb, 1993.
Pranjić, Krunoslav: Jezikom i stilom kroza književnost, Zagreb, 1986.
Protuđer, Ilija: Pravilno govorim hrvatski, Split, 1997., 1998., 2000., 2004.
Rožić, Vatroslav: Barbarizmi u hrvatskom jeziku, Zagreb, 1908.
Skupina autora (ur. S. Pavešić): Jezični savjetnik s gramatikom, Zagreb, 1971.
Skupina autora (ur. M. Dulčić): Govorimo hrvatski, Zagreb, 1997.
Skupina autora (ur. L. Hudeček, M. Mihaljević i L. Vukojević): Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb, 1999.
Soljačić, Marko: Jezični i stilistički savjetnik, Zagreb, 1939.
Šamija, Ivan Branko: Hrvatski jezikovnik i svjetovnik, Zagreb, 1997.
Šamija, Ivan Branko i Lukačić, Dražen: Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb, 1991., drugo izdanje; Razlikovnica hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1992.
Šimundić, Mate: Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku, Zagreb, 1994.
Tanocki, Franjo: Hrvatska riječ — Jezični priručnik, Osijek, 1994., 1995.
Težak, Stjepko: Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb, 1991.
Težak, Stjepko: Hrvatski naš osebujni, Zagreb, 1995.
Težak, Stjepko: Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Zagreb, 1999.
Težak, Stjepko: Hrvatski naš (ne)podobni, Zagreb, 2004.
Vazdar, Zdenko: Razlikovni rječnik hrvatskoga ili srpskoga graditeljskoga nazivlja, Zagreb, 1993.
Vidović, Radovan: O suvremenomu stanju našega jezik masovne komunikacije ili mali rječnik naše suvremene nepismenosti, Split, 1968.
Vidović, Radovan: Kako valja — kako ne valja pisati, Zagreb, 1969.
Vidović, Radovan: Jezični savjetnik, Split, 1983.
Zoričić, Ivan: Hrvatski u praksi, Pula, 1998.
Naši gramatičari, srećom, nisu morali biti tako plodni kao savjetnici, no dodat ću i njihove uratke, ne toliko sustavno i prilično intimno nanizane. Većinu je lako naći.
Brabec — Hraste — Živković: Gramatika hrvatskosrpskog jezika (tzv. Zelena)
Institutova Hrvatska gramatika (tzv. Plava i Siva)
Josip Florschütz: Gramatika hrvatskoga jezika
Tomo Maretić: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika
Težak — Babić: Gramatika hrvatskoga jezika (tzv. Crvena)
Silić — Pranjković: Gramatika hrvatskoga jezika
|
- 01:25 -
Prokomentiraj (19) -
Ispiši -
#
24.06.2006., subota
Obavijest korisnicima
Kako sam u komentarima i najavio, selim se na novu adresu. Ovdje više neću pisati niti odgovarati na pitanja. No blog ostaje kako ne bih iznova morao unositi tekstove i linkove.
Pozdrav, čitamo se.
|
- 15:34 -
Prokomentiraj (16) -
Ispiši -
#
10.06.2006., subota
Glagoli drijeti i mrijeti
S obzirom na to da od prosinca pretprošle godine nisam objavljivao više od dva posta na dan - a prethodni se zapis raširio na čak sedam Wordovih stranica - razdvojih tekst (odnosno, dio o iznimkama)...
Glagoli drijeti i mrijeti (i njihove izvedenice) imaju refleks ije:
a. u infinitivu:
prodrijeti, umrijeti
b. u aoristu:
prodrijeh, prodrije, prodrije, prodrijesmo, prodrijeste, prodriješe i umrijeh, umrije, umrije, umrijesmo, umrijeste, umriješe
c. u glagolskom prilogu prošlom:
prodrijevši, umrijevši
d. u ostalim oblicima tog refleksa nema:
prodrem, umrem
prodri, umri
prodro, umro.
Glagolski prilog prošli može glasiti i:
prodrvši, umrvši.
|
- 14:16 -
Prokomentiraj (24) -
Ispiši -
#
O refleksu jata
Refleks ije nalazi se u dugim slogovima, refleksi e, i u kratkim slogovima, a refleks je i u kratkim i u dugim slogovima.
Refleksom e zamjenjuje se refleks je u slogovima gdje se sreće skup suglasnički fonem + r + je:
bregovi (prema brjegovi od brijeg)
crepić (prema crjepić od crijep)
sprečavati (prema sprječavati od spriječiti)
vredniji (prema vrjedniji od vrijedan).
Refleks i zamjenjuje reflekse ije i je kad se nađu ispred o koje je nastalo zamjenjivanjem l:
cio (prema cijeo od cijel)
htio (prema htjeo od htjel)
vidio (prema vidjeo od vidjel).
Refleks i zamjenjuje refleks je kad se refleks je nađe ispred j:
razumijem (prema razumjejem od razumjeti)
smijem (prema smjejem od smjeti)
umijem (prema umjejem od umjeti).
Promjena suglasnički fonem + r + je… suglasnički fonem + r + e ne provodi se kada suglasnički fonem pripada prefiksu, a ostali dio (r + je) osnovi:
razrjeđivati (prema raz + rijediti)
razrješavati (prema raz + riješiti).
Navedeno načelo u praksi se može i napustiti u korist (babićevskih) oblika: brjegovi, crjepić, grješka, sprječavati, vrjedniji i sl.
U jeziku, naime, uvijek iznova događa se dvoje:
a. dugi slogovi mogu postati kratki; u tom se slučaju refleks ije (koji dolazi u dugim slogovima) zamjenjuje refleksom je, odnosno refleksom e (koji dolaze u kratkim slogovima)
b. kratki slogovi mogu postati dugi.
Do kraćenja dugoga sloga i do odgovarajuće zamjene refleksa ije refleksima je odnosno e dolazi:
a. kada riječ dobiva slog više - to se događa u sklonidbi nekih imenica u kojih se refleks jata nalazi u dugom slogu:
brijeg - bregovi, cvijet - cvjetovi, dijete - djeteta, vrijeme - vremena
b. kada se uzastopce (jedan za drugim) pojave tri duga sloga, prvi se obično krati; pa ako se u njemu pojavi ije, može postati je, odnosno e:
koljevaka (uz kolijevaka)
crevaca (uz crijevaca)
c. kada se primarno dugi slog nađe ispred sloga koji je pod naglaskom:
bregovit (prema brijeg)
ljepota (prema lijep)
primjenjivati (prema primijeniti)
sprečavati (prema spriječiti)
stjenovit (prema stijena)
vrednota (prema vrijedan)
d. kada se imenice i pridjevi izvode od glagola:
primjena (prema primijeniti)
okrepa (prema okrijepiti)
odljev (prema odlijevati)
ljepljiv (prema lijepiti)
pogrešiv (prema pogriješiti)
e. u komparativu i superlativu, gdje je korijenski slog uvijek kratak:
bjelji, najbjelji (prema bijel)
bješnji, najbješnji (prema bijesan)
preči, najpreči (prema prijek)
vredniji, najvredniji (prema vrijedan)
f. u složenicama (i u prvom i u drugom dijelu) poput dugovjek:
1) kad znače pridjev:
skupocjen, ljeporjek, sjedoglav
2) kada znače imenicu, mogu imati i drukčiji oblik (jer im je u tom slučaju posljednji slog dug), npr. ljeporijek (s naglaskom na prvom slogu); no vidi se, i tada je prvi dio kratak, pa se u njemu uvijek nalazi je odnosno e
g. u riječima izvedenima sufiksima:
-ač (ljevač prema lijevati)
-ača (brestača prema brijest)
-ačnica (ljevačnica prema lijevati)
-ahan (ljepahan prema lijep)
-ak (ljevak prema lijevi)
-ance (bjelance prema bijel)
-anica (cjevanica prema cijev)
-anjak (bjelanjak prema bijel)
-ar (crevar prema crijevo)
-ara (crevara prema crijevo)
-arna (ljekarna prema lijek)
-arnica (cvjećarnica prema cvijeće)
-aš (bjelaš prema bijel)
-ašce (dljetašce prema dlijeto)
-av (tjestav prema tijesto)
-ba (primjedba prema primijetiti)
-čica (cjevčica prema cijev)
-čić (mješčić prema mijeh)
-ence (djetence prema dijete)
-enica (tjestenica prema tijesto)
-ešan (vremešan prema vrijeme)
-ešce (djetešce prema dijete)
-etina (mješetina prema mijeh)
-ica (lješica prema lijeha)
-ičak (djeličak prema dijel)
-ičast (bjeličast prema bijel)
-ić (djelić prema dijel)
-idba (bjelidba prema bijeliti)
-ik (sjenik prema sijeno)
-iljka (cjediljka prema cijediti)
-ina (bjelina prema bijel)
-ište/-lište (cjedište prema cijediti i lječilište prema liječiti)
-it (rječit prema riječ)
-iv/-jiv/-ljiv (rješiv, primjenjiv, primjenljiv)
-(j)avati (rješavati prema riješiti)
-(j)ivati (primjenjivati prema primijeniti i zaprećivati prema zaprijetiti)
-kast (bjelkast prema bijel)
-lac (bjelilac prema bijeliti)
-lo (bjelilo prema bijeliti i krepilo prema krijepiti)
-nica (naljepnica prema nalijepiti)
-nik (rječnik prema riječ)
-oća (sljepoća prema slijep i vrednoća prema vrijedan)
-onica (ljevaonica prema lijevati)
-ota (ljepota prema lijep i grehota prema grijeh)
-ov (bjelov prema bijel)
-ovača (ljeskovača prema lijeska)
-ovina/-evina (žljezdovina prema žlijezda, brestovina prema brijest i mlječevina prema mliječ)
-ovit/-evit (cjelovit prema cijel i bregovit prema brijeg)
-telj (djelitelj prema dijeliti i povreditelj prema povrijediti)
-ulja (mljekulja prema mlijeko)
-uljak (cjevuljak prema cijev i brežuljak prema brijeg)
-unjav (bljedunjav prema blijed)
-urda (cjevurda prema cijev)
-urina (cjevurina prema cijev)
-uša (cvjetuša prema cvijet)
-ušan (ljepušan prema lijep)
-ušast (bjelušast prema bijel)
-uškast (ljepuškast prema lijep)
-utak (bjelutak prema bijel).
Neke imenice muškoga roda ne krate korijenski slog u množini. U tom slučaju zadržavaju ije: lijekovi (prema lijek) i brijestovi (prema brijest). No kako prve (cvijet, cvjetovi) djeluju na druge (lijek, lijekovi), i one poput lijek katkad krate korijenski slog (tako uz lijekovi imamo i ljekovi).
Do kraćenja dugoga sloga, pa onda ni do odgovarajuće zamjene refleksa ije refleksima je i e, NE dolazi:
a. kad se izvode glagoli od imenica i pridjeva:
liječiti (prema lijek)
griješiti (prema grijeh)
bijeliti ili bijeljeti (prema bijel)
b. kad se izvode imenice od pridjeva sufiksom -ost:
vrijednost (prema vrijedan)
lijenost (prema lijen)
smiješnost (prema smiješan)
c. kad se izvode imenice od imenica sufiksom -je:
cvijeće (prema cvijet)
briješće (prema brijest)
liješće (prema lijeska)
d. kad se izvode imenice od imenica sufiksima -ce, -ak, -ka:
odijelce (prema odijelo)
dlijece (prema dlijeto)
cvijetak (prema cvijet)
smiješak (prema smijeh)
cijevka (prema cijev)
e. kad se izvode pridjevi od imenica sufiksima -ov/-ev, -in:
pijetlov (prema pijetao)
slijepčev (prema slijepac)
zvijezdin (prema zvijezda).
Pri duljenju kratkoga sloga moguće su ove pojave:
a. refleks je zamjenjuje se refleksom ije:
1) dosljedno samo pri stvaranju nesvršenoga glagola od svršenoga sufiksom -va(ti):
razumje(ti) + vati… razumijevati
uspje(ti) + vati… uspijevati
2) pri stvaranju glagolske imenice na -će od glagola kojima osnova završava na je (osim glagola izvedenih od sjesti, mjeriti i mjestiti, npr. zasjesti, zasjedati, zamjeriti, zamjerati, namjestiti, namještati):
umje(ti) + je… umijeće
prispje(ti) + je… prispijeće
dospje(ti) + je… dospijeće.
b. Kao glagoli na -je(ti) ponašaju se i glagoli s korijenskim slogovima -leg-, -let-, -li- i -zre-/-zrje-:
leg-(ti) + ati… lijegati
na-let-je(ti) + ati… nalijetati
na-li-(ti) + vati… nalijevati
na-zre-/-zrje-(ti) + vati… nazrijevati.
Na svim drugim mjestima osim spomenutih refleks je pri duljenju korijenskoga sloga ostaje nepromijenjen:
medvjeda
vidjevši
djedo.
Tako je i tada kada se refleks je nađe ispred glasovnog skupa samoglasnik + l, lj, m, n, nj, r, v, j + suglasnik:
ponedjeljka (prema ponedjeljak)
vjernost (prema vjera).
Glagol sjeći i njegovi oblici i izvedenice imaju:
a. refleks je:
1) u infinitivu:
sjeći
2) u prvom licu jednine i prvom, drugom i trećem licu množine aorista:
sjekoh, sjekosmo, sjekoste, sjekoše
3) u glagolskom pridjevu radnom:
sjekao
4) u glagolskom pridjevu trpnom:
sječen
5) u glagolskom prilogu prošlom:
posjekavši
6) u glagolskoj imenici:
sječenje
b. refleks ije:
1) u prezentu:
siječem, siječeš, siječe, siječemo, siječete, sijeku
2) u imperfektu:
sijecijah, sijecijaše, sijecijaše, sijecijasmo, sijecijaste, sijecijahu
3) u drugom i trećem licu jednine aorista:
siječe
4) u imperativu:
sijeci, sijecimo, sijecite
5) u glagolskom prilogu sadašnjem:
sijekući.
Prefiks pre- u imenica piše se dvojako:
a. kao prije-:
prijegor, prijelaz, prijenos, prijepis, prijestup, prijevoj, prijevoz
b. kao pre-:
prekid, preskok, prezir.
Oblici izvedeni od spomenutih zadržavaju reflekse oblika iz kojih su izvedeni:
rječitost (prema rječit)
bregovitost (prema bregovit)
odljevni (prema odljev)
lječilišni (prema lječilište)
dugovječan (prema dugovjek)
prijelazni (prema prijelaz)
sljepariti (prema sljepar)
a. prema refleksu ije u infinitivu imamo refleks ije i u ostalim oblicima:
prema primijeniti - primijenim, primijeni, primijenio, primijenih, primijenivši, primijenjen
b. prema refleksu je u infinitivu imamo refleks je i u ostalim oblicima:
prema primjenjivati - primjenjujem, primjenjuj, primjenjivao, primjenjujući, primjenjivan, primjenjivah.
|
- 13:27 -
Prokomentiraj (27) -
Ispiši -
#
07.05.2006., nedjelja
Buda i budizam
Čovjek od šume često ne vidi drvo, i tek sad primijetih da ni slova nisam napisao o nenaglašenom aoristu glagola biti (da, to je ono: ja bih, ti bi, on bi, mi bismo, vi biste, oni bi), no ni danas se time neću baviti. Muče me druge stvari, naime, pa ću 93. zapis posvetiti Budi i budizmu. A ostalo ću obraditi kad stignem.
U čemu je problem? U nedosljednosti pri transkripciji i transliteraciji. Naši poznati indolozi dr. Rada Iveković i dr. Čedomil Veljačić, ovisno o tome jesu li tekstovi na sanskrtu ili paliju, ime indijskoga princa Siddharthe u značenju probuđeni prenose kao Buddha ili Buddho. Prvi je oblik u Anićevu rječniku stranih riječi, zagovaraju ga i akademici Radoslav Katičić i Mislav Ježić, a u raznim leksikonima jedno d najčešće izbacuju pa stoji Budha (Klaić je elegantno izbjegao tu zamku).
Nasuprot tomu, u Šonjinu hrvatskom rječniku piše jednostavno Buda, kako bi i trebalo biti. Nije to hir nas kroatista nego dugogodišnja tradicija. Indijci, međutim, tu počasnu titulu izgovaraju sa h, jer to je svojevrstan poluglas i trebalo bi ga, kažu, zabilježiti. Pogotovo kad imamo i novije riječi kao što su dharma [dharma], također sa h, ili Bodhisattva. Opet, prezime nekadašnje indijske premijerke Indire zapisujemo kao Ghandi - ali izgovaramo [gandi], što znači da smo neke pojmove fonetizirali, a neke nismo. Ipak, nije li bespredmetno predlagati (i) budhizam i budhiste? Ne samo da za to nema razloga jer i Anić i Šonje i Babić i Institut za jezik potvrđuju davno propisane budizam i budiste nego u nekim glavama nema ni pameti!
I što mi preostaje? Ako komu kažem da treba pisati Buda, pokazat će mi milijun primjera - pa i spomenutoga Siddharthu - gdje se uopće ne držimo vlastitih načela. Ako se pak priklonim rješenju da (barem) treba biti Budha, Buddha ili Buddho, niječem jezičnu praksu i raspirujem ionako velik požar koji nam proždire baštinu. A gasitelja nigdje, samo piromana. I to uglednih, s akademskim naslovima.
|
- 12:23 -
Prokomentiraj (76) -
Ispiši -
#
30.04.2006., nedjelja
Zasuti - zaspati
Dok ne dovršim dva velika teksta, o vokativu i naglascima, evo kratkoga posta o glagolima zasuti i zaspati, za čiji me prezent često pitaju.
I. ZASUTI
1. ja zaspem - mi zaspemo
2. ti zaspeš - vi zaspete
3. on, ona, ono zaspe - oni, one, ona zaspu.
II. ZASPATI
1. ja zaspim - mi zaspimo
2. ti zaspiš - vi zaspite
3. on, ona, ono zaspi - oni, one, ona zaspe.
Goran Karan, znači, pogrešno pjeva Kad zaspu anđeli (vjerojatno ne svojom nego Runjićevom i Ninčevićevom krivnjom), jer nije riječ o sipanju nego o spavanju. Trebalo bi dakle stajati: Kad zaspe anđeli. No valjda je previše očekivati da pjesnici poznaju vlastiti jezik.
|
- 13:58 -
Prokomentiraj (36) -
Ispiši -
#
14.04.2006., petak
Opet o Uskrsu...
Dolazi nam značajan katolički blagdan (zašto i Uskrs i Božić redovito nazivaju najvećim, kako se koji bliži, mogli bi se napokon odlučiti?!) i možda je dobro ponoviti nešto o čemu sam dijelom već pisao.
Dakle, pozabavit ćemo se čestim pojmovima, ali tek letimično, zato što to razdoblje ima svoj uobičajeni rječnik: Uskrs, uskrsni blagdani, uskrsne pisanice, Veliki tjedan, Sveto trodnevlje, Sveti ili Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota, Uskrsni ponedjeljak. "Uskršnji" ne postoji. Ali postoji Vazam (genitiv je Vazma), kod kajkavaca i Vuzem, što je istoznačnica za Uskrs premda Bonaventura Duda veli da se leksem može odnositi i na cijelo Sveto trodnevlje, od četvrtka do subote. Nikome, međutim, nećemo čestitati Vazam nego Uskrs, jer je riječ jasnija, jednoznačnija, obavještajnija...
S tim su u vezi i glagoli uskrsnuti i uskrisiti. Uskrsnuti možemo svi, tumači crkveni nauk, ali uskrisiti koga može samo Bog. Glagol je naime prijelazan pa ne može stajati bez objekta, jer mu je značenje "oživiti koga tko je umro", za razliku od "ustati iz groba, oživjeti": Oni su uskrsnuli jer ih je Krist uskrisio. Uskrsnuli su Kristovom moći. Ali i: Krist je uskrsnuo.
Toliko, mislim da ne treba više. Sretan vam Uskrs i lijepo se provedite uz obitelj i pune stolove.
|
- 14:14 -
Prokomentiraj (45) -
Ispiši -
#
30.03.2006., četvrtak
Mocijska tvorba
Znate li što su borkinja i strelkinja? Mocijski parnjaci (mocija - izražavanje spola) imenica borac i strijelac.
Riječi su prilično neobične i rijetke, no to ne znači da tzv. mocijsku tvorbu treba izbjegavati. Naprotiv, ona je obavijesno preciznija i bogatija pa će takav - naravno, rabite li je - biti i vaš rječnik. I to nema nikakve veze s feminizmom i feministicama ili s modernim društvom. Nego s jezikom i izražavanjem. Jer, ružno je pročitati ili čuti da je primjerice Ivka Ivić "profesor". Ili "magistar". Ili "diplomirani inženjer". Ne, ona je profesorica. Ili magistra. Ili pak diplomirana inženjerka. Zar je to toliko teško shvatiti i prihvatiti, drage moje dame?
Iznimka su dakako leksemi koji ne mogu imati svoj parnjak, zbog tvorbenih razloga (npr. sa sufiksom -džija, koji je ionako nepravilan u hrvatskom standardu pa kamiondžija postaje kamionist, a time otvaramo mjesto i kamionistici) ili pak značenjskih (mogao sam napisati i: zdravorazumskih, zato što je očito da rodilja ne može imati oblik u muškom rodu). Također, u natječajima i oglasima smijete reći da trebate "direktora" jer je tako poruka jasna, no ako posao dobije žena, ona će biti direktorica.
I zbog toga nema razloga bježati od doktorice, psihologinje, defektologinje, socijalne radnice, rudarke, zavarivačice, vatrogaskinje (ili gasiteljice), prevoditeljice, novinarke, trgovkinje, trafikantice, komunikologinje, pjesnikinje, (s)pisateljice, urednice, odgojiteljice, gitaristice, basistice, bubnjarice, spikerice, montažerke, lingvistice, teoretičarke, povjesničarke, sabornice, poglavarstvenice...
Ako postoji mogućnost da stvari imenujemo pravim, prikladnim imenom, treba je iskoristiti. U suprotnom, izraz će nam biti neusporedivo siromašniji.
|
- 19:51 -
Prokomentiraj (104) -
Ispiši -
#
17.03.2006., petak
Veliki brojevi
U hrvatskom jeziku brojevi se pišu ili odvojeni bjelinom (češće) ili odvojeni točkama i zarezima (rjeđe) - baš tim redoslijedom - svake treće znamenke zdesna nalijevo:
1 000 000 000; 1.000,000.000 (milijarda – dakle ne: 1.000.000.000)
1 000 000; 1,000.000 (milijun)
100 000; 100.000 (sto tisuća)
10 000; 10.000 (deset tisuća)
1000 (tisuća - bez točke ili bjeline)...
Da biste znali koji se zarez odnosi na decimale, potražite prvu točku gledajući broj zdesna nalijevo. Sve što je desno od nje stotine su, a prvi znak - koji mora biti zarez - iza toga označava decimalni dio broja. Na lijevoj su pak strani od te točke deseci ili stotine tisuća, a idući znak, zarez, označava milijune.
Primijenjeno u praksi, broj 123.456,789.123,456 pročitat ćemo kao: sto dvadeset tri milijarde četiristo pedeset šest milijuna sedamsto osamdeset devet tisuća sto dvadeset tri cijela četiristo pedeset šest.
Što se tiče zbrke nastale zbog dva sustava bilježenja, engleskog i francuskog, ono što je kod nas (i u većem dijelu Staroga kontinenta) milijarda (10^9) Amerikanci nazivaju "billion".
A trebalo bi ići ovako: milijun (10^6), milijarda (10^9), bilijun (10^12), bilijarda (10^15), trilijun (10^18), trilijarda (10^21), kvatrilijun (10^24), kvatrilijarda (10^27), kvintilijun (10^30), kvintilijarda (10^33), sekstilijun (10^36), sekstilijarda (10^39), septilijun (10^42), septilijarda (10^45), oktilijun (10^48), oktilijarda (10^51), nonilijun (10^54), nonilijarda (10^57), decilijun (10^60), decilijarda (10^63).
Riječ je o tzv. dugoj ljestvici gdje jedan "-jun" znači 10^6 puta više od prethodnog "-juna". Odnosno, bilijun je milijun milijuna, a trilijun je milijun bilijuna, tj. milijun milijuna milijuna.
Ako trebate broj na, primjerice, petnaestu potenciju, samo zbrojite eksponente: milijun je na šestu, milijarda na devetu, bilijun na dvanaestu, a bilijarda na petnaestu. Dalje je, mislim, lako.
|
- 14:58 -
Prokomentiraj (42) -
Ispiši -
#
08.03.2006., srijeda
DNA i DNK
Piše mi jedna studentica biologije kako "... većina Hrvata misli da je DNA kratica za deoxyribonucleic acid, pa je prevode kao DNK (deoksiribonukleinska kiselina). DNA je simbol za molekulu deoksiribonukleinske kiseline (isto kao što je za vodu simbol H2O - pa nitko to u Hrvatskoj ne piše V2K, ‘vodik-2-kisik’), te se stoga na svim svjetskim jezicima piše DNA."
Oblik DNA, međutim, labava je konvencija, a ne međunarodni simbol. Razlog je njegova uvođenja veća transparentnost znanstvenih radova, ali to ni izdaleka nije provedeno tako sustavno kao što tvrde prirodoslovci, i to dokazuju rječnici pet europskih jezika izvan anglosaksonskoga kruga.
Nijemci na primjer govore i pišu DNS – Desoxyribonukleinsäure, Francuzi ADN – acide désoxyribonucléique, Španjolci ADN – ácido desoxirribonucleico, Portugalci ADN – Ácido Desoxirribonucléico, a Talijani ADN – acido desossiribonucleico. Četiri romanska jezika, vidimo, rabe istu kraticu, ADN, a jedan germanski DNS. Po čemu je onda DNA opće prihvaćena oznaka za molekulu DNK?
K tomu, u hrvatskim savjetnicima, rječnicima i pravopisima – odnosno našim normativnim jezičnim spisima – te enciklopedijama i leksikonima stoji da je DNK upravo kratica koja se ravnopravno rabi sa DNA. Nije dakle kemijska formula, niti se tako naziva u sličnim terminološkim knjigama svih navedenih naroda, što je provjerljivo.
Ako je to pak novi(ji) metajezik, što je zbog ovih primjera nategnuta tvrdnja, ali uzet ćemo da je točna, rasprave radi – čak ni tada nema razloga za promjenu uobičajenoga, tradicionalnog nazivlja. Prijeporan je, nagađam, neki popularnoznanstveni časopis, a ne doktorska disertacija, i on je pisan popularnoznanstvenim stilom hrvatskoga standardnog jezika. A njega ne propisuju biolozi, kemičari, medicinari... nego filolozi i tijela zadužena za normiranje našega jezičnog standarda. Koji nastoje čuvati svoju baštinu, pa bila i apstraktna, lingvistička. Jer to ne znači da je manje vrijedna.
|
- 13:30 -
Prokomentiraj (44) -
Ispiši -
#
|
