Piše mi jedna studentica biologije kako "... većina Hrvata misli da je DNA kratica za deoxyribonucleic acid, pa je prevode kao DNK (deoksiribonukleinska kiselina). DNA je simbol za molekulu deoksiribonukleinske kiseline (isto kao što je za vodu simbol H2O - pa nitko to u Hrvatskoj ne piše V2K, ‘vodik-2-kisik’), te se stoga na svim svjetskim jezicima piše DNA."
Oblik DNA, međutim, labava je konvencija, a ne međunarodni simbol. Razlog je njegova uvođenja veća transparentnost znanstvenih radova, ali to ni izdaleka nije provedeno tako sustavno kao što tvrde prirodoslovci, i to dokazuju rječnici pet europskih jezika izvan anglosaksonskoga kruga.
Nijemci na primjer govore i pišu DNS – Desoxyribonukleinsäure, Francuzi ADN – acide désoxyribonucléique, Španjolci ADN – ácido desoxirribonucleico, Portugalci ADN – Ácido Desoxirribonucléico, a Talijani ADN – acido desossiribonucleico. Četiri romanska jezika, vidimo, rabe istu kraticu, ADN, a jedan germanski DNS. Po čemu je onda DNA opće prihvaćena oznaka za molekulu DNK?
K tomu, u hrvatskim savjetnicima, rječnicima i pravopisima – odnosno našim normativnim jezičnim spisima – te enciklopedijama i leksikonima stoji da je DNK upravo kratica koja se ravnopravno rabi sa DNA. Nije dakle kemijska formula, niti se tako naziva u sličnim terminološkim knjigama svih navedenih naroda, što je provjerljivo.
Ako je to pak novi(ji) metajezik, što je zbog ovih primjera nategnuta tvrdnja, ali uzet ćemo da je točna, rasprave radi – čak ni tada nema razloga za promjenu uobičajenoga, tradicionalnog nazivlja. Prijeporan je, nagađam, neki popularnoznanstveni časopis, a ne doktorska disertacija, i on je pisan popularnoznanstvenim stilom hrvatskoga standardnog jezika. A njega ne propisuju biolozi, kemičari, medicinari... nego filolozi i tijela zadužena za normiranje našega jezičnog standarda. Koji nastoje čuvati svoju baštinu, pa bila i apstraktna, lingvistička. Jer to ne znači da je manje vrijedna.
Post je objavljen 08.03.2006. u 13:30 sati.