Danas neću o jeziku, usredotočit ću se više na sebe i svoje pisanje, ako mi dopustite.
Ratujem naime s kojekakvim polupismenim provokatorima na webu koji me prozivaju zbog raznoraznih pogrešaka što ih načinih, hotimice ili nehotice, i to me inspiriralo da svoju malenkost stavim pod (oštro) kritičarsko povećalo.
Slava dakle ima i tamnu stranu, ali neka, dobro je to. S vremena na vrijeme, preporučljivo je čovjeka podsjetiti na skromnost i poniznost, pomalo zaboravljene vrline u današnjem svijetu, rekao bih.
Što da kažem u svoju obranu? Dakako da i ja griješim. Nađite mi jezičara koji to ne čini. Kada bih htio, do sutra bih mogao nabrajati ugledne sveučilišne profesore, pa i one koje sam ovdje hvalio kao znalce, kojima nije poznata razlika između "ukloniti" i "otkloniti", koji rabe "tako dok" umjesto "sve dok", "saznati" umjesto "doznati", "takmičenje" umjesto "natjecanje", "štovati" ili "poštivati" umjesto "poštovati"..., unatoč svem svom znanju i neprijepornoj veličini. Zašto? Zato što standardni jezik nikome nije prirodan i s majčinim mlijekom usisan; svi ga govornici moraju učiti i svima se u pismu ili govoru štošta potkrade.
Ako koga zbog toga i prozovem, činim to isključivo u skladu s prastarim metodičkim načelom po kojem se pogreške lakše pamte - i zbog kojih se brže uči - od pravilnih konstrukcija.
I nikoga ne odbacujem zbog toga, naprotiv. Uzimam ono što je dobro, a ono što je loše ignoriram. Jer nitko ne zna sve. Da ne spominjem činjenicu kako su mišljenja o mnogim stvarima koje nas lingvistički tište ne često nego gotovo uvijek podijeljena pa u svakom trenutku mogu veličati jedne, a ismijavati druge, ovisno o tome čiju knjigu listam i čije naputke slušam i proglašavam pravilnima.
Ipak, kritike su poželjne, zato što me održavaju budnim i ne dopuštaju mi da se utapam u samozadovoljstvu. Tjeraju me na to da budem još bolji. Hvala vam stoga na tome, dragovići. A vi nastavite, jer što biste inače bez mene...
|