27.01.2006., petak
Negacije
Ostavimo li po strani aktualne (a ne: aktuelne) prepirke o zanijekanim oblicima glagola htjeti, preostaju nam dvije najčešće pogreške kada je riječ o negacijama: u upitnim rečenicama (gdje ih tako zovem zbog prefiksa) i kada riječ ni stoji ispred ne.
U prvom slučaju čujemo i čitamo:
Je li me netko tražio?
Jesi li nekoga vidio?
Jesi li nešto našao?
Takva je sintaksa nastala pod utjecajem srpskoga jezika, a u hrvatskom pravilne su dvije inačice:
Je li me tko tražio?
Jesi li koga vidio?
Jesi li što našao?
Ili:
Je li me tkogod tražio?
Jesi li štogod našao?
Neodređene zamjenice tkogod, štogod ravnopravne su, znači, s upitnima tko, što, ali u standardu i daleko rjeđe.
U drugom pak rečenice poput Ni ne namjeravam to učiniti treba preoblikovati u I ne namjeravam to učiniti, jer se niječna čestica ni ispred zanijekanoga glagola uvijek mijenja veznikom i.
Kad smo već kod toga, spomenut ću i zamjenice sastavljene predme(t)cima ni-, i- u uporabi s prijedlozima. Nije naime dobro govoriti "za ništa", "od nikoga", "u ničemu", "po ičemu", "za išta"... nego ni za što, ni od koga, ni u čemu, i po čemu, i za što.
Pravilno je dakle rastavljeno napisati predmetak, prijedlog pa zamjenicu.
|
- 08:45 -
Prokomentiraj (58) -
Ispiši -
#
23.01.2006., ponedjeljak
O Petru i jajima
Već sam mnogo puta govorio o podrijetlu izreke "Koštalo me kao svetog Petra kajgana" (koju, usput rečeno, uvijek treba navoditi nepromijenjenu, bez jezičnih intervencija poput "Stajalo me kao svetog Petra omlet", a to vrijedi i za slične oblike), no kako uvijek ima "upućenih", što vidim i na naslovnici, alternativnoj doduše, možda ne bi bilo loše sve ponoviti...
Apokrifna priča kaže da su Isus i sveti Petar prenoćili kod nekoga seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato je, ne mogavši zaspati, u gluho doba noći sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, mirne duše i želuca legao je kraj Isusa. No škrtac je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta za kaznu dobrano kolcem pomilovao po leđima. Zato je sveti Petar probudio Krista i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je, ništa ne znajući, pristao. Ali domaćin se tada sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su obrok vjerojatno podijelili, pa je opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. ponovo po svetom Petru. Tako je on, posve zasluženo, dvaput platio svoj grijeh.
Što se terminologije tiče, apokrifna priča znači da je posrijedi nešto što je puk izmislio za vlastitu zabavu i što nije odobrila službena Crkva. Apokrifi, međutim, ne uključuju samo smiješne zgode. U jednome je Bog tako poslao anđele da kazne Pilata i spriječe Kristovo raspeće pa je Isus posve normalno živio a pravda bila zadovoljena, u drugima su apostoli putovali stranim, egzotičnim zemljama i doživljavali razne pustolovine, uvijek sa sretnim završetkom. U trećima je pak bilo sto svakovrsnih čuda, najčešće Marijinih izlječenja, jer njoj su se oduvijek za pomoć utjecali siromasi i bolesnici. Ipak, svi su apokrifi bili poučni, imali su i višu svrhu osim pukog zadovoljavanja srednjovjekovne mašte.
Eto. Budem li opet morao pisati o tome, gađat ću vas jajima. Trulima i gripoznima, dakako.
|
- 22:37 -
Prokomentiraj (41) -
Ispiši -
#
21.01.2006., subota
Posvojni pridjevi na -ski, -ški i -čki
Jučer sam na radiju čuo da će se održati afterski party. I ostao zgromljen takvom tvorbom. Netko se iz lektorske službe doista potrudio "obogatiti" hrvatski jezik.
Izuzmemo li mogućnost da se neprevedena engleska sintagma izgovara u izvornom obliku, after party, koje su nam preostale opcije kako bismo izbjegli takve nakaradne, kentaurske tvorenice?
Prva je dakako prijevod; mogli bismo reći zabava, veselica, fešta. Ali ne i tulum, zato što taj turcizam ima pogrdno značenje - s jedne strane označava praznoglavca, budalu, koje se onda prenosi i na sudionike tog događaja, a s druge pijanku, raskalašeno i razuzdano slavlje, lumperaj, katkad i orgije. Ne treba, znači, u javnoj komunikaciji zapravo vrijeđati ljude izrazima novogodišnji tulum, božićni tulum (ozloglašeni papa Aleksandar Šesti Borgia mogao je, doduše, na svojim proslavama, domjencima i dočecima uživati u raznim seksualnim ekshibicijama, ali u današnje vrijeme to je potpuno neprimjereno trenutku, pogotovo kad je posrijedi blagdan posvećen obitelji i suprotnim vrijednostima), Večernjakov tulum...
Čemu, k tome, unošenje nepotrebnih pojmova iz rejverske (često narkomanske) subkulture? Ili uopće iz anglosaksonske kulture? Zar doista ne možemo bez organizacije "eventa" (najobičnije priredbe), kako su prije mjesec-dva rekli na istoj radiopostaji? Je li "after party" baš toliko neophodan? Na posljetku, po čemu je ta riječ ljepša, preciznija i bolja od neke naše zamjene? Ni po čemu, osim po količini malograđanštine i neznanja, možda.
Ne mislim, naravno, na svakodnevni govor, u kojem je, pogotovo u studentskom žargonu (ali i životu), tulumarenje neizbježno. Ne odnosi se to ni na književnoumjetničke tekstove, koji po (Aristotelovoj) definiciji trebaju biti autentični i uvjerljivi. U novinama i na televiziji, međutim, trebali bi pripaziti na to da se služe standardnim, a ne razgovornim jezikom. Vratimo li se na početak i mogućnosti, druga je, vidimo - razmišljanje i čuvanje svoga leksika stavljanjem tuđica u prikladan kontekst.
Oduljilo se ovo, a htjedoh spomenuti i razne udruge i saveze, gdje također svašta možemo pročitati. Eh, da su barem njihovim čelnicima prije registracije bile poznate osnove gramatike! Kao što od "košarka" imamo košarkaški, a od "tenis" teniski (što treba razlikovati od "tenisački", jer se odnosi na tenisače), tako bi od "golf" trebalo biti golfski ili golferski (a igrač je "golfer" ili "golfist", što je bolje jer od tog oblika može nastati "golfistica", bliži našim tvorbenim modelima), od "džudo" džudaški, od "karate" karatski ili karataški, od "karting" kartinški, od "savate" savatski, od "kick boxing" kick-boksački ili fonetizirano kikboksački, s obzirom na to da smo prilagodili i drugi dio naziva, odavno...
Mogao bih još nabrajati, ali postalo bi nepregledno. Ovisno o potrebi, nastavit ću u idućem zapisu.
|
- 12:30 -
Prokomentiraj (39) -
Ispiši -
#
18.01.2006., srijeda
Pleonazmi
Na naslovnici jednog našeg dnevnika veli predsjednik Mesić: "Objavite javno moje svjedočenje!"
"Objavite javno"? Hajde da stoji "objavite javnosti", to bi već imalo smisla, ali ovako... Pa kako se nešto može objaviti a da bude tajno?!
Da je to barem sve... Koliko ste puta u novinama dosad pročitali sintagmu "homoseksualci i lezbijke"? Koliko znam, ljudi su homoseksualci (rjeđe) i heteroseksualci (češće) pa izraz nije ništa drugo nego pleonazam (premda treba istaknuti da osim pogrdnih oblika kao što su "peder", "buzorant", "tetka" ili "topli brat" zapravo i nemamo neutralan, neobilježen naziv za muškarca koji naginje svome spolu).
Pojednostavljeno, riječ je o ponavljanju, zalihosnosti, višku koji u svakodnevnom govoru treba izbjegavati. Iznimka je književnost, gdje se nešto može "očima pogledati", "ušima poslušati" ili "uzeti rukom", jer spada u stilsko sredstvo (Škreb bi rekao: mikrostrukturu stila) pojačavanja.
U svakom drugom kontekstu pogrešno je govoriti o "maloj kućici", "ženama vozačicama", "muškoj momčadi" (nasuprot tomu, oksimoron je "ženska momčad"), "dijametralnoj suprotnosti", "promjenjivim varijablama", "sitnim detaljima", "vanjskom izgledu", "bitnoj suštini", "svim zainteresiranima", "konačnom rezultatu" te pogotovo o "najoptimalnijem" i "najidealnijem", a svakako treba izbjegavati i besmislene fraze poput "ja osobno mislim", "jednom riječju", "oko pedesetak", "cirka oko", "novčano-financijska situacija", "savršena idila"...
Zašto? Zavirite u rječnike. I svakako se zapitajte pati li (i) vaš jezik od nabrojenih sitnica.
|
- 10:46 -
Prokomentiraj (79) -
Ispiši -
#
16.01.2006., ponedjeljak
Ocjene i procjene
Upravo uočih da mi je gospodin Čadež posvetio dragocjen novinski (i virtualni) prostor, za recenziju u Jutarnjem listu. Hvala mu na tome iako mjestimice pogrešno (ili previše senzacionalistički) interpretira moje riječi.
No kako ne vidim ono što mi ne plaćaju da vidim, a to je obrambeni mehanizam razvijen višegodišnjom vježbom, zanemarit ću njegov poziv da ga bocnem zajedljivim ispravkom. Tekst je uglavnom korektan, a jedna ili dvije pogreške ne znače da je čovjek nepismen.
I da, pohvale i primjedbe ubuduće primam isključivo na žiroračun. Trebat će mi love, za municiju.
|
- 03:49 -
Prokomentiraj (36) -
Ispiši -
#
14.01.2006., subota
Kritičarima...
Danas neću o jeziku, usredotočit ću se više na sebe i svoje pisanje, ako mi dopustite.
Ratujem naime s kojekakvim polupismenim provokatorima na webu koji me prozivaju zbog raznoraznih pogrešaka što ih načinih, hotimice ili nehotice, i to me inspiriralo da svoju malenkost stavim pod (oštro) kritičarsko povećalo.
Slava dakle ima i tamnu stranu, ali neka, dobro je to. S vremena na vrijeme, preporučljivo je čovjeka podsjetiti na skromnost i poniznost, pomalo zaboravljene vrline u današnjem svijetu, rekao bih.
Što da kažem u svoju obranu? Dakako da i ja griješim. Nađite mi jezičara koji to ne čini. Kada bih htio, do sutra bih mogao nabrajati ugledne sveučilišne profesore, pa i one koje sam ovdje hvalio kao znalce, kojima nije poznata razlika između "ukloniti" i "otkloniti", koji rabe "tako dok" umjesto "sve dok", "saznati" umjesto "doznati", "takmičenje" umjesto "natjecanje", "štovati" ili "poštivati" umjesto "poštovati"..., unatoč svem svom znanju i neprijepornoj veličini. Zašto? Zato što standardni jezik nikome nije prirodan i s majčinim mlijekom usisan; svi ga govornici moraju učiti i svima se u pismu ili govoru štošta potkrade.
Ako koga zbog toga i prozovem, činim to isključivo u skladu s prastarim metodičkim načelom po kojem se pogreške lakše pamte - i zbog kojih se brže uči - od pravilnih konstrukcija.
I nikoga ne odbacujem zbog toga, naprotiv. Uzimam ono što je dobro, a ono što je loše ignoriram. Jer nitko ne zna sve. Da ne spominjem činjenicu kako su mišljenja o mnogim stvarima koje nas lingvistički tište ne često nego gotovo uvijek podijeljena pa u svakom trenutku mogu veličati jedne, a ismijavati druge, ovisno o tome čiju knjigu listam i čije naputke slušam i proglašavam pravilnima.
Ipak, kritike su poželjne, zato što me održavaju budnim i ne dopuštaju mi da se utapam u samozadovoljstvu. Tjeraju me na to da budem još bolji. Hvala vam stoga na tome, dragovići. A vi nastavite, jer što biste inače bez mene...
|
- 15:14 -
Prokomentiraj (14) -
Ispiši -
#
09.01.2006., ponedjeljak
Neću!
Očito je da ne mogu izbjeći svrstavanje u jedan od dva tabora, suprotstavljena zbog "neću" i "ne ću", "strelica" i "strjelica", "podaci" i "podatci"...
Akademici Babić i Katičić neupitno znaju više od mene i neusporedivo su veći autoriteti kada je posrijedi jezik. Glupo bi stoga bilo pisati eseje o nečemu što su oni vjerojatno sustavno istražili, o toliko spominjanoj hrvatskoj tradiciji.
No upitat ću zato: čemu sve to? Nije li nam tradicija i korijenski pravopis, pa osim ishlapjelih budalaša poput Laszla nitko o tome i ne razmišlja? I kamo nas to vodi? Dokle ćemo ići u svetoj potrazi za tradicijom? Do Marulića i Kašića, možda?
Okanite se, ljudi, ćorava posla. Ne silujte jezik, uvijek iznova. I prihvatite odgovornost za to što radite, napokon.
Vas sam, cijenjeni profesore Babiću, često kritizirao jer mijenjate pravopis kao da je riječ o kalendaru, i to bez velike potrebe. A Vas, vrli gospodine Katičiću, zato što u ocjenama (recenzijama) takvih udžbenika nekritično glorificirate svoga suradnika i istomišljenika, uopće ne shvaćajući koliko šteti(te) pretežno nepismenom i neukom puku brojnim svojim kolebanjima. Kad će tome kraj? Kada više nitko ne bude znao pravilno sročiti rečenicu?!
Od vas sam, ističem, doista mnogo naučio. Poštujem vas, i do zemlje ću vam se pokloniti zbog Tvorbe riječi i Sintakse, zbog Fonologije i sličnih knjiga koje ste sami ili s drugim jezikoslovcima napisali. One su temelj naše lingvističke zgrade, koliko god mala i neugledna bila. I to sam također više puta rekao.
Ali to što činite s pravopisom neoprostivo je - i sramotno. To nije skrb za jezik nego besposličarsko masturbiranje, pogrešan koncept koji podsjeća na onaj o 200 bogatih obitelji. Znamo kako je završio, općim siromaštvom većine. I vaš će tako, u to nemojte sumnjati. Zbog vas i vaših iznimaka, preinaka, dubleta i tripleta... i ja postajem neznalica pa sve češće moram zavirivati u kupusare koje nisam trebao otvarati godinama - a jezik mi je ljubav, struka, posao, strast i mati! Što li će tek oni koji se sa mnom, a pogotovo s vama - ni po čemu ne mogu mjeriti? Govoriti engleski, jer je jednostavniji, i jer se tamošnji filolozi ne igraju kauboja i Indijanaca sa svojim svetinjama, već više od stoljeća?!
Što se mene tiče, neću vas slušati! Dozlogrdilo mi je. Idite dovraga, obojica.
|
- 23:12 -
Prokomentiraj (65) -
Ispiši -
#
08.01.2006., nedjelja
Apozicija
Među najčešćim i jezičarima najbolnijim pogreškama svakako je brljanje s apozicijom. Jer, koliko god tupili da je pravilan redoslijed apozicija pa subjekt, ta se imenica gotovo uvijek nalazi u postpoziciji, iza vršitelja radnje - i to bez crtice koja označava polusloženicu ili, još bolje, posvojnoga pridjeva.
Pa čitamo: Apple kompjutori, Renault automobili, PEZ bomboni, GEO magazin, Zippo upaljač, 095 mobilna mreža (dva su posljednja primjera s naslovnice)...
A trebalo bi: kompjutori Apple (ili Appleovi kompjutori), automobili Renault (Renaultovi automobili), bomboni PEZ (PEZ-ovi bomboni), magazin GEO (GEO-v magazin), upaljač Zippo (Zippov upaljač), mobilna mreža 095 (ili Tele2 kao tvrtka)...
Zanimljivo je da nikome ne pada na pamet pokušati nešto slično s atributom (Janica mlada, Ivica odlični, recimo - da budem u trendu) pa bi trebalo istražiti od koga su potekle takve gluposti u hrvatskom jeziku. Meni su sumnjivi naši reklamni stručnjaci i njihovo slijepo prevođenje stranih sintagmi, bez glave i repa. No njih sam već kritizirao - pa ništa. Ali nema veze, bitka se nastavlja. Ne predajem se - iako se čini da gubim.
|
- 11:48 -
Prokomentiraj (30) -
Ispiši -
#
07.01.2006., subota
Gdje, kamo, kuda...
Prilog gdje ne upotrebljava se za izricanje cilja kretanja (kamo) ili smjera kojim se stiže do njega (kuda) nego mjesta na (u) kojem se što nalazi (zbiva, radi).
Nepravilna je stoga rečenica Gdje ideš? Treba reći: Kamo ideš? To je zato što gdje ne smije stajati uz glagole kretanja nego samo uz glagole mirovanja (npr. A gdje ćeš ti spavati?).
Isto tako, umjesto Gdje vodi ova ulica? treba pitati: Kuda vodi ova ulica?
Smjer također izričemo prilozima ovuda, tuda, onuda pa kažemo: Ovuda svaki dan idem u školu. Nekad sam tuda prolazio. Rijeka je tekla onuda, iz čega je jasno da svako lice ima odgovarajući oblik (što ne treba shvatiti doslovno nego kao izražavanje odnosa bliže - dalje među vršiteljima radnje).
Što se pak cilja tiče, ta bi trijada glasila ovamo (prvo lice), tamo (drugo) i onamo (treće): Doći ću ovamo kad završi nastava. Tamo smo ostavili svoje stvari. (Ondje smo ostavili svoje stvari.) Idem onamo. (Idem tamo.)
Ostalo nam je još izricanje mjesta, pri čemu se služimo prilozima ovdje - tu - ondje, koje, vidjeli smo, katkad ne možemo odvojiti od riječi što određuju cilj kretanja jer ih povezuje zajednički prilog tamo. U zagradama su naime prostorne inačice koje označavaju nešto što se nalazi dalje od oba lica, odnosno nešto što se kreće dalje od prvog i drugog lica. Tamo dakle može značiti i ondje i onamo.
No spomenuti prilog nikako ne smije opisivati boravak u mjestu pa umjesto Zajedno smo bili tamo treba reći Zajedno smo bili ondje.
|
- 14:50 -
Prokomentiraj (8) -
Ispiši -
#
|
