12.01.2005., srijeda
O govoru naših vlastodržaca
"Većini je političara hrvatski jezik zadnja rupa na svirali", ustvrdila je prije nekoliko mjeseci moja draga profesorica Opačić. I napisala u Večernjaku opsežnu analizu, koju prenosim uz neznatna kraćenja. Prije nego što zavlada izborna šutnja.
Zamoljena da neko vrijeme pomnije slušam (nježno osluškujem) kako govore hrvatski političari, nagnala sam se da više vremena (sati) provedem uz radio i uz televizor. Stoga sam nedavno zasjedanje Hrvatskoga sabora (u lipnju 2004.) pratila kao što bi hrvatski navijači da je Hrvatska imala više sreće (i koječega drugoga) pratili Europsko nogometno prvenstvo. To je bila tek jedna od brojnih prigoda da se čuje kako govore hrvatski političari. Žrtva je, vjerujte mi, bila velika: slušati izlaganja jednoga zastupnika za drugim u raštimanom bučnom orkestru (nedostajao je siguran dirigentski štapić), uz česta bahato-posprdna crescenda, već prema visini prečke na političkoj ljestvici, i tako satima. Ne ulazeći u sadržaj tih izlaganja (često čovjek i nema u što ulaziti), iznijet ću neka svoja zapažanja o izrazu kojim su se ti istaknuti govornici hrvatskoga (materinskoga si) jezika služili. Jer, ako se u javnosti tek paušalno čuje kako je jezik hrvatskih političara loš, to za mene ne znači ništa tako dugo dok se ako je loš ne pokaže po čemu je loš. Dakle, ništa bez potvrde.
Počet ću, kako je i red, od predsjednika Republike, Stjepana Mesića. Od njegovih frekventnih riječi u javnim nastupima istaknut ću samo dvije (da i drugi iz promatranoga mnoštva mogu doći na red): resurse i rjéšenje. Resurs mu je nešto poput abrakadabre: formula kojoj se utječe vrlo često kada (stječe se dojam) nema što reći, no nešto ipak reći mora, a resurs je riječ vrlo kaugumasta značenja.
Druga riječ rjéšenje očito je neki slavonski lokalizam, jer u takvu obliku izlazi i iz usta Zdravka Tomca. No mala jezična lekcija: kad bi naglasak bio takav i na tomu mjestu, riječ bi se morala i pisati drukčije, rijéšenje. Naime, glagol (od kojega je izvedena ova glagolska imenica) glasi riješiti, glagolski pridjev trpni (potreban u tvorbi glagolske imenice) riješen. Kad ne bi bilo promjene mjesta naglaska, glagolska bi imenica glasila upravo ovako kako spomenuti dvojac i govori, rijéšenje (kao od dijeliti dijéljenje). No upravo zbog naglaska iza sloga s refleksom glasa jata taj se slog (ako je dug) treba skratiti i dobivamo rješénje.
I bez pohađanja diplomatske akademije, običan mi bonton nalaže da se nakon predsjednika države pozabavim i usmenim izražavanjem premijera Sanadera. Premijer često govori “bez papira” (što je za svaku pohvalu), angažirano (može li drukčije ako želi biti uvjerljiv?), no nerijetko u toj “angažiranosti” otplovi u (pre)prizemne fraze. Nedavno je sa svojim suradnicima pun ushita donio u Hrvatsku vijest o avisu Europske komisije o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. I tako se avis (čitan svakojako, a bez pravoga znanja što je to) poput požara proširio Hrvatskom. Jer kad je tako rekao premijer, kako bi se itko iz niže hijerarhije drznuo i nazvao dokument pravim razumljivim imenom? A tek novinari! Nisu zapravo znali što je u tom dokumentu, a onda je bolje “vjerno” prenijeti riječi visokih dužnosnika nego razbijati glavu o čemu je riječ. I opet su nam stranci pokazali kakvi smo. Kad je dokument stigao k nama u pisanom obliku, na naslovnoj stranici lijepo je pisalo: Opinion. Engleska opća (najobičnija) imenica. Mišljenje.
Globalni jezik nije posegnuo ni za kakvim avisom. Što (mi) je vrijedilo i promptno reagirati i boriti se za hrvatsku riječ kad je politički motiviran strah od vlastita jezika našim javnim poslenicima metastazirao već i u kosti?!
Pohvalno je što nam je premijer poliglot, ali nam ipak ne bi trebao uvoziti nešto što je hrvatskom jeziku i strano i nepotrebno. Avis nije jedina njegova akvizicija. Čim je nastupila smjena vlasti, u raspravama oko proračuna i Sanader i bivši ministar financija, Mato Crkvenac, govorili su ĐI DI PI. I to bi trebala biti hrvatska abeceda!? Otkad se u hrvatskoj abecedi slovo G zove ĐI, D DI, a P PI? Otkad se i zašto BDP zove BI DI PI? PTSP PI TI ES PI? Odonda i zato što su istaknuti ljudi u našoj slabo pismenoj zemlji (političari, novinari) poletjeli grlom u jagode u snažan zagrljaj globalnoga jezika (engleskoga), zaboravivši kako svaki narod koji drži do sebe i do svoga jezika poštuje pravila toga (svoga) jezika. Kako onda očekivati da će ministri govoriti drukčije od svoga šefa? Doduše, u našoj općoj nedoučenosti sve je moguće. Recimo, sadašnji ministar financija Ivan Šuker govori o Misiji AJ FI SI-ja!!! Krasan spelling! Samo ne znam na kojem jeziku. Slovo F se i u engleskom kaže EF (baš kao i u hrvatskom), a ne FI. Koji li je jezik ovdje interferirao? Možda starogrčki? Iskreno sumnjam. A abeceda, osim redoslijeda slova, znači i osnovno znanje (npr. abeceda novinarstva). Nalazi se na početku svakoga pravopisa hrvatskoga jezika. Samo treba otvoriti takvu knjigu.
Sada na red dolazi predsjednik Hrvatskoga sabora, Vladimir Šeks. On govori kao da će kod sljedeće riječi ostati bez daha. Zato valjda štedi dah pa uglavnom sonorno šapuće. Sreća zavlada (među slušačima slabijega sluha) kad rečenicu privede kraju (izdisaju). No i u tom šaputanju izvježbanim uhom razabirem obilje administrativnih klišeja (nije mu zamjeriti, pravnik je): idemo na Prijedlog Zakona o financijama, idemo na sljedeću točku dnevnog reda, idemo na glasovanje. Silan muving (tapkanja na mjestu). Za dulji popis trebao bi mi i veći prostor, a ovo su ipak novine (množina, za što većina zastupnika iz Dalmacije misli da treba biti jednina, pa govore: u ovoj novini piše...).
Vraćam se Šukeru (Ivanu, ne Davoru). Financije me zanimaju (a koga ne zanimaju?), pa pozorno slušam kakva nam se kroji kapa. I imam što čuti: milion kuna, svoj dio počinjem sa konstatacijom (bolje bez sa), dokumentirat ću to sa podacima (ista priča), bivša je vlada donesla odluku, stavke lijekova na recept izvršene su s prekoračenjem od..., sa 1. 12. isticalo je vrijeme, Misija MMF-a došla je u prvi monitoring autocesta (čovjek je u trendu, nema šta!), to bi trebo bit deficit od prošle godine, efekat, projekat, izvjéšće (naglásak!), urédnost (još jedan pogrešan, dakako). Odakle da počnem ispravljati? Trebao bi mi barem jedan semestar dopisne škole.
Čini vam se da kritiziram samo one na vlasti? Evo porcije i za (sadašnju) oporbu (no brzo se vraćam sada eksponiranijima, “aktualnima”)! Za bivšega premijera Račana znano je da treba imati strpljenja. Da dočekate sve riječi jedne rečenice. No kad se naviknete na njegov tempo, evo i refrena: biti će, odgovarati će, predložiti ću itd. Tvorba futura I. kao na uličnim upozorenjima za nedopušteno parkiranje: Sva vozila biti će uklonjena o trošku vlasnika. Kao da se gramatika uči na parkiralištima! Račan se (još od vremena bratstva i jedinstva) obraćao slušateljstvu uvodnom formulom: želim da kažem, da otvoreno progovorim, ne dokučivši kada je u hrvatskom jeziku i infinitiv dobrodošao. Naravno, sada pak raste broj zloporabitelja infinitiva. Tuk na utuk!
U resoru poljoprivrede (i ostaloga) na jezičnom se planu nije osjetila promjena. Fraze, fraze i ništa drugo doli fraze. Tako da ministra Čobankovića i novinarski izvještaji “režu” u pola riječi. Božidar Pankretić kao da nije sin svoga uvijek jasnog i svima razumljivog oca Josipa. “Stari” je dosljedno govorio lokalnim govorom svoga sela, ali to nimalo nije smetalo njegovoj uvjerljivosti jer je pogađao srž problema i bez uvijanja rekao što misli. Onoliko koliko tatek nije uplovio u dnevnopolitičku frazeologiju toliko sinek je.
Sveprisutni fotomodel Milan Bandić zahvalan je i kao jezični fenomen (dokaz širenja kajkavskoga dijalekta u BiH). Taj se čovjek uvijek nastoji što prije “utrendirati”. Tako se (tada još kao gradonačelnik) razmetao davanjem svoga suporta i azilu za napuštene pse i Muzičkoj akademiji u Zagrebu da ta ustanova konačno dobije primjerenu zgradu. Evo čemu nam, među ostalim, služe tuđice! Da se njima razmeću političari (a trend slijede i nogometni treneri). Danas se više nitko i ne čudi, a kamoli zgraža, kad se u sabornici sve ori od koperanata, korespodencije, tedencija, koferencija i sličnih “učenosti” (nakon prolaza kroz zastupničku retortu). Ali Bandić svakom prilikom želi pokazati kako je on “domovine sin” (iz kajkavske Bosne i Hercegovine), pa je tako zetovcima (dok su štrajkali) poručio da su se sami dopeljali do ovoga u čemu jesu. Bumo videli do čega se bu on još dopeljal.
Anto Đapić (pustimo zasad nezgodaciju s akademskom zajednicom) govori suvislo, bez papira, jasno i glasno, a štokavska pozadina pomaže mu da ne mora razmišljati o standardnim naglascima. Takav je govor bez obzira na to slagali se s njegovim sadržajem ili ne uvijek uvjerljiv.
A sada hrlim gutačima. Ne vatre nego slogova. Tu vlada sklad. Nema razlike između ljudi s diplomom i onih bez nje. Odmah se osjeća duh i dah rodne grude: tvrde stine i sinje more. Defcit, pesto tricet, presjedniče, matšno tijelo, matrijal, dvi tisće treće, prestavlja, kaptalni rashodi, sa trijestprvim dvanajst - sve nam je ovo “skuhao” Šime Prtenjača. Znam da sve baš i ne razumijete. Evo spasonosnoga ključa: deficit, petsto trideset, predsjedniče, matično tijelo, materijal, dvije tisuće treće, predstavlja, kapitalni rashodi, sa trideset prvim dvanaestim (zašto nitko više mjesece ne zove njihovim imenima nego brojevima? U stranim jezicima, kojima tako usrdno težimo, toga nema). Taj govornik uz to stalno govori evedentirano i neevedentirano (gdje li se to uči?), ali je i on odmah “uhvatio” nešto od trendovskih riječi: taj dio nije implementiran, a podbačaj mu je, dakako, signifikantan. I tako su sada financije u katastrofi (poručuje nam HDZ-ova, sadašnja, vlada).
Gutača, naravno, ima još. Pokušajte izgovoriti ovo: sanrane su one opće bolnce (ne, nije od Hebranga, premda je riječ o zdravstvu, nego od Milinovića; Hebrang se, osim samom željom da pošto-poto upadne u televizijski Dnevnik, tim povodom istaknuo i riječju demantij, s nepotrebnim j na kraju). Za razumijevanje doktorske rečenice primijenite ključ iz Prtenjačinih fonetskih vježbi. Božidar Kalmeta, pred kamerama ljut kao ris, kaže kako su dobijali informacije da će sve biti završeno u rokovima, da bi se prije dva sata uspostavilo da to nije točno i da cesta neće biti završena. Razumije li zašto su istaknute riječi “dobijali” i “uspostavilo se”? Novinari su, shvativši što je autor htio reći, ali to nije i rekao, njegov nesuvisli upravni govor odjenuli u primjerenije ruho: dobivali smo informacije i ispostavilo se. Kako se vidi, sam čin otvaranja (škare, vrpce i škropilo) nikada ne kasni. Proces koji do toga dovodi mnogo je neizvjesniji.
Nakon i ovih nekoliko nasumce izdvojenih upozorenja (“štofa” ima još, ali nema novinskoga prostora) nije teško zaključiti kakvim hrvatskim jezikom barataju hrvatski političari u javnoj upotrebi. Lokalnim govorima, bez truna želje da svoj materinski jezik nauče u standardnom obliku, služe se i priprosti saborski zastupnici iz svih regija koji drukčije ne znaju, ali i akademski građani, za koje je u razvijenim europskim zemljama nezamislivo da u javnosti govore kao da ćaskaju s prijateljima ili susjedima (Bavin se arhitekturon, izgradnjon apartmana, prodajon za tržište, razumite da je to... političkon voljon premijera, govori dipl. inž. arh. Jerko Rošin, ali ne kao privatna osoba, nego kao vladin dužnosnik u emisiji na Prvom programu Hrvatskoga radija 2. lipnja o. g.).
Da se razumijemo: nisam ja ni protiv dijalekata, ni protiv lokalnih govora, pa ni protiv šatrovačkoga govora. Ima raznih funkcionalnih stilova, a pitanje je (i) pristojnosti odabrati prema prilici onaj pravi. Svaki se standardni jezik, pa tako i hrvatski, treba učiti. Zadaća mu i jest da omogućuje nesmetanu (službenu) komunikaciju među svim pripadnicima jedne jezične zajednice na cijelom njezinom području. Izneseni primjeri pogrešaka (nespretnosti) pokazuju kako je svijest hrvatskih govornika o hrvatskom standardnom jeziku i o potrebi da se on temeljito uči i proučava niska ili je uopće nema. A domovina se voli i stalnim učenjem vlastita jezika.
|
- 02:43 -
Prokomentiraj (13) -
Ispiši -
#
|
