22.02.2005., utorak
Dan materinskoga jezika
Jučer je bio Dan materinskoga jezika. Budući da nisam stigao napisati ama baš ništa o tome - a trebao sam - evo što u povodu tog datuma na internetskoj stranici Instituta za jezik i jezikoslovlje piše moj vrijedni kolega Stipe Kekez, čiji mi je pokojni otac Josip predavao usmenu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Pogledajte, tekst je zanimljiv, a bavi se sličnim stvarima kao ovaj blog.
|
- 17:31 -
Prokomentiraj (19) -
Ispiši -
#
13.02.2005., nedjelja
Ju ili je?
Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:
N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.
Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.
Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:
Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)
Kupuje JU.
Nije JU strah.
Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:
On JE jede.
S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.
|
- 13:46 -
Prokomentiraj (17) -
Ispiši -
#
07.02.2005., ponedjeljak
O jeziku i standardu općenito
Svaki je standardni jezik uređen sustav, kome pravila omogućuju da zadovolji dvije osnovne potrebe: težnju za funkcionalnom polivalentnošću (Težak) - što znači osposobljenost jezika da suvereno govori o cjelokupnom univerzumu, stvarnom i zamislivom, o stanjima i zbivanjima iz prošlosti, sadašnjosti i pretpostavljive budućnosti - te težnju za elastičnom stabilnošću, što pak upućuje na normiranost jezičnih mijena (nastalih zbog prve težnje), koja onemogućuje kratke spojeve i omogućuje široj zajednici osnovu neophodnu za razumijevanje.
Kada bi naime svatko po svom osjećaju u jezik unosio što želi, za relativno kratko vrijeme svi bismo izgubili sposobnost da govorimo i mislimo o istome. Prije četrdesetak godina, primjerice, čovjek se spustio na Mjesec, i tako je nastala metafora alunirati. A ona je svima bila razumljiva zato što je nastala analogijom, iz već poznatog oblika aterirati. Kada bismo, međutim, išli dalje - jer u jeziku postoji ta tvorbena mogućnost - pa skovali lekseme kao što su amarsirati ili avenerirati, njima bi se standardni jezik opirao sve dok se ne pojavi praznina u sustavu koja bi doista opravdala potrebu za novom riječi, s obzirom na to da već imamo barem tri pojma koja približno opisuju tu pojavu, i istog su značenja. Čemu onda četvrti? Pjesnička sloboda? U redu, ali nisu to iste stvari.
Hrvatski jezik zapravo se počeo standardizirati 1604. godine, kada je u Rimu objavljena Kašićeva gramatika. To su začeci i zameci jezičnoga standarda. Što se štokavskog narječja tiče, ona je počela kasnije, u 19. stoljeću, premda je vrijedni i učeni Bartol (i kao leksikograf i kao gramatičar) osim materinskog čakavskog obrađivao i taj dijalekt, stvorivši tako svojevrsnu filološku dopunu svoga djela.
Naš jezični korpus čine dakle tri narječja. I posve je nebitno što su rječnici iz 16. stoljeća poput Vrančićeva ili iz 17. odnosno 18. kao što su Habdelićev, Patačićev i Belostenčev čakavski odnosno kajkavski, a ne štokavski (prvi je bio Mikaljin 1649., a 1728. objavljen je i Della Bellin, no oba s izrazito dalmatinskim utjecajima). Oni su hrvatski. A bez leksikografije nema ni standardizacije. Kod nas je taj proces počeo prije nego kod ostalih južnoslavenskih naroda, i upravo zbog toga mogli smo poslije imati visokorazvijenu petrarkističku i baroknu poeziju, pisanu narodnim, govornim jezikom. Do tog je trenutka, može se slobodno reći, i naša književnost u svemu pratila europsku, odnosno svjetsku, a u mnogo čemu ju je i nadmašila. A od 18. stoljeća i prosvjetiteljstva počinje naše dvostoljetno kaskanje.
|
- 18:18 -
Prokomentiraj (3) -
Ispiši -
#
06.02.2005., nedjelja
Brojevni pridjevi
Riječi s pridjevnom službom i sa značenjem broja nazivamo brojevnim pridjevima. Bitno je istaknuti da ih rabimo samo u množini:
Stigoše dvoji svatovi.
Na kući su troja vrata.
Imam četvere hlače.
Kao što vidite, pravilni su oblici dvoji, dvoja, dvoje; troji, troja, troje; četveri, četvera, četvero; peteri, petera, petero; deseteri, desetera, desetero...
Uz četveri, peteri, šesteri... upotrebljavaju se i likovi četvori, petori, šestori, no jezikoslovci tvrde da je u hrvatskom standardu pravilniji prvi oblik.
|
- 13:53 -
Prokomentiraj (3) -
Ispiši -
#
03.02.2005., četvrtak
Popravci i pripravci
Eto, unio sam iznova postove i komentare. Blog još malo šteka, barem s prikazivanjem vremena, ali možemo dalje. Dužan sam vam zapis o brojevnim pridjevima.
Tebi, Ivana, hvala na strpljenju, ali na rad servera doista nisam mogao utjecati. Nastojat ću da ne čekaš dugo.
|
- 03:44 -
Prokomentiraj (4) -
Ispiši -
#
|
