Svaki je standardni jezik uređen sustav, kome pravila omogućuju da zadovolji dvije osnovne potrebe: težnju za funkcionalnom polivalentnošću (Težak) - što znači osposobljenost jezika da suvereno govori o cjelokupnom univerzumu, stvarnom i zamislivom, o stanjima i zbivanjima iz prošlosti, sadašnjosti i pretpostavljive budućnosti - te težnju za elastičnom stabilnošću, što pak upućuje na normiranost jezičnih mijena (nastalih zbog prve težnje), koja onemogućuje kratke spojeve i omogućuje široj zajednici osnovu neophodnu za razumijevanje.
Kada bi naime svatko po svom osjećaju u jezik unosio što želi, za relativno kratko vrijeme svi bismo izgubili sposobnost da govorimo i mislimo o istome. Prije četrdesetak godina, primjerice, čovjek se spustio na Mjesec, i tako je nastala metafora alunirati. A ona je svima bila razumljiva zato što je nastala analogijom, iz već poznatog oblika aterirati. Kada bismo, međutim, išli dalje - jer u jeziku postoji ta tvorbena mogućnost - pa skovali lekseme kao što su amarsirati ili avenerirati, njima bi se standardni jezik opirao sve dok se ne pojavi praznina u sustavu koja bi doista opravdala potrebu za novom riječi, s obzirom na to da već imamo barem tri pojma koja približno opisuju tu pojavu, i istog su značenja. Čemu onda četvrti? Pjesnička sloboda? U redu, ali nisu to iste stvari.
Hrvatski jezik zapravo se počeo standardizirati 1604. godine, kada je u Rimu objavljena Kašićeva gramatika. To su začeci i zameci jezičnoga standarda. Što se štokavskog narječja tiče, ona je počela kasnije, u 19. stoljeću, premda je vrijedni i učeni Bartol (i kao leksikograf i kao gramatičar) osim materinskog čakavskog obrađivao i taj dijalekt, stvorivši tako svojevrsnu filološku dopunu svoga djela.
Naš jezični korpus čine dakle tri narječja. I posve je nebitno što su rječnici iz 16. stoljeća poput Vrančićeva ili iz 17. odnosno 18. kao što su Habdelićev, Patačićev i Belostenčev čakavski odnosno kajkavski, a ne štokavski (prvi je bio Mikaljin 1649., a 1728. objavljen je i Della Bellin, no oba s izrazito dalmatinskim utjecajima). Oni su hrvatski. A bez leksikografije nema ni standardizacije. Kod nas je taj proces počeo prije nego kod ostalih južnoslavenskih naroda, i upravo zbog toga mogli smo poslije imati visokorazvijenu petrarkističku i baroknu poeziju, pisanu narodnim, govornim jezikom. Do tog je trenutka, može se slobodno reći, i naša književnost u svemu pratila europsku, odnosno svjetsku, a u mnogo čemu ju je i nadmašila. A od 18. stoljeća i prosvjetiteljstva počinje naše dvostoljetno kaskanje.
Post je objavljen 07.02.2005. u 18:18 sati.