Napisat ću ovdje i jedan jezični post, kako ne bi ispalo da to izbjegavam. Povod je smrtonosna bolest koju karakterizira opće slabljenje imonološkog sustava. Ili kraće AIDS, odnosno sida.
Naime, prepirem se s urednikom zbog naslova, jer zastupam mišljenje da je u hrvatskoj jezičnoj tradiciji francuski naziv dulje prisutan, i da ne treba mijenjati nešto što je uobičajeno. Jest, engleski jezik mnogo je utjecajniji i izuzmemo li sjevernokineski ili mandarinski, govori ga najviše ljudi na kugli zemaljskoj. Opet, to nije nikakav argument.
Uzmimo, recimo, gradove. Nisam primijetio da je ikome palo na pamet ukinuti imena kao što su Beč, Šangaj, Tokio ili Peking. Unatoč tome što spomenuta mjesta i Englezi i izvorni govornici - posve drukčije pišu.
Drugi je par opanaka pravopis, koji zahtijeva da se te imenice pišu etimološki. I trebale bi se, da se razumijemo, ali one koje u dosadašnjoj praksi nismo pisali fonetski. To pak otvara problem nesustavnosti. Spomenimo, primjerice, mađarske ili turske nogometne klubove. Ispočetka smo pisali Ferencvaroš, Bešiktaš, Galatasaraj, išli smo u Pečuh po salamu i sir, a danas sva ta imena uglavnom pišemo drukčije. I - pogrešno.
Idemo dalje... Za Hrvate Hamburg se nalazi na Labi. Laba izvire u Češkoj, a završava u Njemačkoj, gdje utječe u Sjeverno more. U Češkoj se zove Laba, u Njemačkoj Elbe, a u nas cijelim tokom - Laba.
Zašto? Zbog višestoljetne tradicije i povijesnih kontakata. Kada je riječ o tako velikim rijekama koje poznajemo stoljećima, za njih imamo svoje nazive. Rijeci Neckar, pritoku Labe, nećemo nadijevati hrvatsko ime. Nećemo ni Mississippiju. Međutim, Rajnu, Majnu, Dnjepar, Labu i Tiber pisat ćemo onako kako se tradicionalno zovu u hrvatskim tekstovima (osim u atlasima, gdje, naravno, treba pisati imena rijeka onako kako se pišu u pojedinim zemljama kroz koje teku).
Ne treba izmišljati rijeku koja bi se zvala Elba. Zašto tu rijeku tradicionalno zovemo Labom, objasniti se može i time što su naši studenti tehničke i prirodne znanosti tradicionalno studirali u Pragu, pa i time što su Hrvati u 19. stoljeću davali prednost slavenskim nazivima pred germanskima.
U novinama imamo Rim, Budimpeštu, Pariz, Solun i Prag, a ne Romu (Rome), Budapest, Paris, Saloniku i Prahu (ili, još gore, Prague). I ne budemo li se, gdje ih ima, služili tim tradicionalnim hrvatskim nazivima, istočnom bi nam granicom jednoga dana mogla teći rijeka - Danube. A to bismo i zaslužili, kad poštujemo tuđe - zanemarujući i podcjenjujući svoje.
Neka vas ne zbunjuje naslov: prenio sam prosinački post s drugoga bloga, da bi mi poslužio kao svojevrsni nastavak.
Jer, sinoć sam na poslu imao sličnu raspravu, zbog teksta o Papi. Problem je, naime, bilo pisanje poljskih gradova. One poznatije, poput Varšave i Krakova, tradicionalno pišemo fonetski, što dovodi ljude u dvojbu, osobito kad u istoj rečenici imamo naselje poput Wadowica, koje prenosimo onako kako ga pišu njegovi stanovnici. Zašto? Posrijedi je mjesto manje poznato u našoj svijesti i jezičnom sustavu, za koje nema uporišta da ga pišemo Vadovice, jednostavno zato što ga nikad nismo tako pisali. A takvih slučajeva ima i drugdje - Beč će kod nas uvijek biti Beč, bez obzira na to što ćemo sva ostala austrijska mjesta pisati etimološki, odnosno nazivati izvornim imenom. I to nije razlog da jezik nazivamo nesustavnim, jer ima daleko većih - i neriješenih! - problema, niti da izvodimo analogije s New Yorkom, Bonnom ili drugim gradovima čija imena potječu iz neslavenskih jezika i koje naši preci nikad nisu spominjali.
|
