Na naslovnici jednog našeg dnevnika veli predsjednik Mesić: "Objavite javno moje svjedočenje!"
"Objavite javno"? Hajde da stoji "objavite javnosti", to bi već imalo smisla, ali ovako... Pa kako se nešto može objaviti a da bude tajno?!
Da je to barem sve... Koliko ste puta u novinama dosad pročitali sintagmu "homoseksualci i lezbijke"? Koliko znam, ljudi su homoseksualci (rjeđe) i heteroseksualci (češće) pa izraz nije ništa drugo nego pleonazam (premda treba istaknuti da osim pogrdnih oblika kao što su "peder", "buzorant", "tetka" ili "topli brat" zapravo i nemamo neutralan, neobilježen naziv za muškarca koji naginje svome spolu).
Pojednostavljeno, riječ je o ponavljanju, zalihosnosti, višku koji u svakodnevnom govoru treba izbjegavati. Iznimka je književnost, gdje se nešto može "očima pogledati", "ušima poslušati" ili "uzeti rukom", jer spada u stilsko sredstvo (Škreb bi rekao: mikrostrukturu stila) pojačavanja.
U svakom drugom kontekstu pogrešno je govoriti o "maloj kućici", "ženama vozačicama", "muškoj momčadi" (nasuprot tomu, oksimoron je "ženska momčad"), "dijametralnoj suprotnosti", "promjenjivim varijablama", "sitnim detaljima", "vanjskom izgledu", "bitnoj suštini", "svim zainteresiranima", "konačnom rezultatu" te pogotovo o "najoptimalnijem" i "najidealnijem", a svakako treba izbjegavati i besmislene fraze poput "ja osobno mislim", "jednom riječju", "oko pedesetak", "cirka oko", "novčano-financijska situacija", "savršena idila"...
Zašto? Zavirite u rječnike. I svakako se zapitajte pati li (i) vaš jezik od nabrojenih sitnica.
Post je objavljen 18.01.2006. u 10:46 sati.