Ostavimo li po strani aktualne (a ne: aktuelne) prepirke o zanijekanim oblicima glagola htjeti, preostaju nam dvije najčešće pogreške kada je riječ o negacijama: u upitnim rečenicama (gdje ih tako zovem zbog prefiksa) i kada riječ ni stoji ispred ne.
U prvom slučaju čujemo i čitamo:
Je li me netko tražio?
Jesi li nekoga vidio?
Jesi li nešto našao?
Takva je sintaksa nastala pod utjecajem srpskoga jezika, a u hrvatskom pravilne su dvije inačice:
Je li me tko tražio?
Jesi li koga vidio?
Jesi li što našao?
Ili:
Je li me tkogod tražio?
Jesi li štogod našao?
Neodređene zamjenice tkogod, štogod ravnopravne su, znači, s upitnima tko, što, ali u standardu i daleko rjeđe.
U drugom pak rečenice poput Ni ne namjeravam to učiniti treba preoblikovati u I ne namjeravam to učiniti, jer se niječna čestica ni ispred zanijekanoga glagola uvijek mijenja veznikom i.
Kad smo već kod toga, spomenut ću i zamjenice sastavljene predme(t)cima ni-, i- u uporabi s prijedlozima. Nije naime dobro govoriti "za ništa", "od nikoga", "u ničemu", "po ičemu", "za išta"... nego ni za što, ni od koga, ni u čemu, i po čemu, i za što.
Pravilno je dakle rastavljeno napisati predmetak, prijedlog pa zamjenicu.
Post je objavljen 27.01.2006. u 08:45 sati.