23.09.2005., petak

Gdje li mi je mozak bio?! Prije nekoliko sedmica sam otisla sa Denijem van. Nakon dugo vremena smo izasli na nocni izlazak. I meni kao i njemu vise leze one popodnevne kafice, tako da prilicno rijetko izlazimo navecer i jos rijedje ostajemo do 'gluha doba'. Odemo do jednog kluba, i ja posaljem sms curi koja mi je ako se tako moze i nazvati, bivsa. To je cura s kojom sam se prvi put poljubila, jel, prva cura koju sam poljubila. Nasla sam je na netu, na jednom chatu, jer to je malte ne jedini nacin da upoznas nekoga. Sa diplomom, s komadinom mozga u glavi... cinila mi se okej. I bila je okej. Upoznale smo se, otisle na kafu i pricale i pricale. U biti ona je simpa, ali ne toliko da bi (moja) hemija proradila. Skuzila sam da joj se svidjam i nekako nisam znala sto uraditi. Htjela sam 'probati' cure i ona mi je bila prilika za to. Najsmijesnije je to... sto sam ja u muntanju, barenju smotana da je to neopisivo. Jednostavno, ne znam 'to' raditi. Posalje ona meni neku poruku, ja nes nastavim da bih zavrsila sa pricom o sugavom vremenu kakvo je tada bilo. Mislim haloooooooooooooooooooooo! I to je bila kao moja muntaza... smijesno. Onda se tu umijesao Deni. Zdipio mi je mobitel i poceo pisati poruke za mene. U biti, on ju je 'zbario' za mene. Naravno, nisam se odvajala od njega jer sam bila usrana od straha do vrata. Tako jedne veceri, pozovem ja ekipicu kod sebe... par prijateljica, Deni, ona i ja... mal smo cugali, mal se zajebavali. Naredne veceri se ponovilo isto. S tim da su se prijateljice 'neofirno' izvukle spavancem da bi nas dvije ostale same... a dodatno uputivsi poruku 'iskoristi priliku'. Ja nisam htjela... onda me ona ufatila da pricamo... da kazem sto mislim i sto hocu. A ja smotana... budala... samo sutila i tipkala joj odgovore na sms jer nisam smjela otvoriti usta, a kamo li sto reci. Elem, te noci smo i zabrijale. Zao mi je i nije mi zao. Ja sam 'iskoristila priliku'. A krivo mi je bilo sto mi je prilika bila s curom koja mi je bila okej, ali okej za prijateljicu a ne okej za curu. Onda me mal pocela peci savjest... pa joj vise nisam odgovarala na poruke ni pozive. Jbg, nisam znala sto drugo. Nije mi se svidjala, a bilo me iskreno receno, sram to joj reci. Sram toga sto sam joj uopce dala povoda da pomisli na nesto. Sram toga sto sam se dovela u tu situaciju, i sto sam bila u situaciji da nekog povrijedim na neki nacin, mada to zaista nisam zeljela. Elem, od toga je proslo par godina. I sada smo se vidjele, sjedile na picu. Nakon sto je Deni zbog nategnute situacije osjetivsi se suvisnim odfurao do toaleta, sibnula mi je pitanje 'zasto sam onak pobjegla od nje'. I opet nisam znala kako da odgovorim... i opet me bilo sram reci joj ono sto sam tada a sto i sada mislim. Nekako sam skrenula temu... a ona ju je okrenula u drugi pravac. Onda smo poceli pricati o kasnijim dogadjajima... gdje sam pomenula neke ljude s kojima sam dalje petljala... i ljude koji su me naucili pameti (hmmm na malo bolniji nacin, ali sve se prevazidje). E ono sto ja nisam primjetila, primjetio je Deni. Kad sam pocela pricati o svojim drugim bivsim... ova se skamenila... bilo joj neugodno ili sta. A usputno receno... gresku koju sam napravila s njom, nikada vise nisam ponovila. Elem, ja sam vec bila pripita da bih bilo sto primjetila... a umor me poceo savladavati. Tako smo Deni i ja lagano odgegali kucama. Nakon nekog vremena, poslala sam joj sms gdje sam je pitala za neku curu koja mi djeluje lelasto. I onda mi odgovara... s porukom tipa... 'a zasto samnom nisi bila takva'. I sta sad. Mislila sam i mislim da je vrijeme koje je proslo ucinilo da joj jasnim bude zasto sam bila takva kakva sam bila. Da ce joj biti jasno da nemam nikakvog drugog interesa prema njoj sem onog prijateljskog. Nisam mislila da cu joj tim izlaskomo dati povoda da pomisli da bih ja zeljela nesto s njom opet poceti. I ne mislim to. A ne da mi se crtati joj. Ne znam da li da ju ignorisem, ili da se drzim totalno hladno... ili sta da radim. Deni rece da pazim sto govorim.. a kako cu kad mi je jezik uvijek bio brzi od pameti. Kako si ja mogu iskomplicirati zivot! Grrrrrr! Sad da ovo procita znam da bi me pitala (a i logicno je) 'zasto mi nisi rekla'. A znam i svoj odgovor, znam sebe... i odgovorila bih... 'ne znam'. Damn!

- 22:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

Sta sam uradila?! Ne mogu da vjerujem sto sam ucinila! Izasla sam s poznanikom koji je najveca pederusa koju sam ikada susrela. Naravno strendzer je u gradu, u drzavi, pa ga zaboli neka stvar sto ga ko kuzi ili ne. Ono, otisli smo na kafu prije kina... i manjih obaveza koje smo imali obaviti prije projekcije. Sjedimo u Escobaru, poprilicno je prohladno... vani, pa ulazim s njim unutra. Moram priznati, fino sredjen caffe, znatno bolje no sto je bio dok je bio 'stara' gradska kafana. Sjedimo i pricamo... on prica o svojim skorasnjim jebackim podvizima... kako voli Bosance, al pogotovu Hercegovce jer su prilicno 'obdareni'... oke, meni nezanimljiva tema, al slusam, klimam glavom i povremeno se smijesim. U trenutku kada mi je pricao jos jednu svoju osvajacku pricu u kafanu udjose dvije. Iste one dvije koje u zadnje vrijeme cesto vidjam po gradu. Sjele su naspram nas. Jebi ga, nisam se mogla suzdrzati a da ne bacim koji znatizeljan pogled na njihovu stranu. Mislim, zaista, pokusavala sam se truditi da me ne primjete... kak ih smekam. Odnosno, nisam njih smekala, vec onu svijetlo smedje duze kose. Ona druga, niza, crnokosa, kratkokosa mi uopce nije bila zanimljiva. Dok je ova druga... ne znam, podsjecala me je na nekoga, na nekoga koga poznajem, na nju koju poznajem a nikako da se sjetim odakle niti kako ju poznajem... a pitam se da li ju opce i poznajem od ranije. Jack je cijelo vrijeme mlatarao rukama... a one dvije su nam se smijesile... valjda su prokuzile ocito. Njega, a valja i mene. Sjedile su, ispijale svoje kafe, povremeno bacile koji pogled na nas dvoje i makar se meni cinilo, cijelo vrijeme nes komentarisale. Kad nam se susretnu pogledi, ono imala sam osjecaj da se pretvaram u papriku, i onda bih se kao skulirala i nastavila pricati sa Jackiem. A on je... ma kao kopija Jacka iz «Will & Grace», sladak i smipatican... Morala sam do toaleta, ispricala se i krenula niz stepenice. Jebote kak nemam petlje prici im, poslati cugu il nes... shit kak sam smotana. Zurila sam u ogledalo i u sebi komentarisala a usputno pravila tomu odgovarajuce grimase. Mislim, bilo me je koma vidjeti, sva sreca pa niko nije... zapravo, mislila sam da nije. Kad sam vidjela njen odraz u ogledalu pred kojim sam pravila te grimase... pocela sam zamuckivati, pokusavajuci se opravdati (te grimase), te popraviti sliku o sebi da ne ispadnem totalnim idiotom. «Pricala sam sama sa sobom, kao sto se vidi iz prilozenog, sem sto je 'razgovor' bio unutar mene», pokusala sam se izvuci. «Da, bas...», ona je bila na rubu placa, od smijeha. Kak ju nisam vidjela u ogledalu, mogu samo zamisliti svoju facu... «Ja sam Lena,... od Magdalena», rekla je pruzivsi ruku. «Ira, drago mi je», procijedila sam jedva kroz zube cvrsto stisnuvsi pruzenu saku. Krenula je prema lavabou pa se zaustavila. Okrenula se nak' na peti... «E, da te pitam nesto...» «Reci...»... sad kad mi baci neku bombu, ma nisam imala predstave sto bi me mogla pitati. «Vidjam te neko vrijeme po gradu... i svaki put sam te htjela zaustaviti i nesto pitati, ali nisam imala prilike..:» «Sada imas...», pokusavala sam ispasti kul, smireno... sto je bilo nemoguce jer mi je bilo strasno neprijatno zbog situacije pred ogledalom. «Ti zvonis? Mislim da zvonis... al naravno ne smijem se kladiti.» Nabacila je lukavi pogled, a ja sam istovremeno pocrvenjela. «Da... al nisam znala da me je tak lako prokuziti... a iskreno govoreci isto sam te htjela pitati... jer... mirises mi na zene», samopouzdanje mi se vracalo. «Molim?», glumila je iznenadjenost, ali nema sansi... sad sam bila sigurna da ona zaista 'mirise na zene'. «Nemoj me moliti... znas na sto mislim... i nisi ni ti bas tvrd orah za provaliti», sad sam se ja smijesila samozadovoljnim smijeskom. Ocekivala sam odgovor, kada me je scepala za ruku i uguirala u wc kabinu. Jednom rukom me je scepala za kosu i glavu mi pomakla unazad. Jako me stisla, da ne mogu pobjeci. Iako se cinilo da je malo grubo, ipak tako nije bilo. Onda me poljubila na dno vrata, sisala mi je vrat... da postoje vampiri, pomislila bih da je jedna od njih. Fizicki je bila jaca od mene, pa i da sam se htjela buniti ne bih mogla. «Jel zelis to?», upitala je. Jace sam joj se priblizila umjesto odgovora. Iako je ovo bilo bez razmisljanja... bila sam toliko 'zagorila' da mi je bilo svejedno. Raskopcala mi je hlace i zavukla ruku u gacice... hmmm, nije mi trebalo pretjerano mnogo... ali taman toliko dok neko nije usao u toalet. Izasla je prva... dok sam se ja jos zakopcavala... i dobacila... da se vidimo kroz sat vremena. Vratila sam se Jacku... koji me je odmah skuzio. Taj namirise seks kao pirana krv. Jack mi je rekao da je nekomu dao moj broj mobitela. Lena i njena jaranica su otisle... a ubrzo smo i nas dvoje. Dok smo izlazili telefon je zazvonio. Dobila sam poruku s nekog nepoznatog broja. A glasila je «rekla sam kroz sat vremena... koji jos nije prosao... ako hoces, dodji do 'vjecne vatre' za 20 minuta... a onda nastavljamo...» Jebes ga... hormoni su me spucali... nisam odgovorila ali sam se pojavila kod 'vjecne vatre'. Sutke smo krenule k njenom stanu... zivi u potkrovnom stanu tu negdje kod Katedrale... S vrata me posla skidati... i ne dosavsi do kraja hodnika... bila sam kao od majke rodjena. Odvukla me u spavacu sobu... ruke svezala necim za krevet...i uzimala me kako je htjela. Nisam ostala duzna... kad me odvezala... vratila sam joj istom, oke, prije slicnom mjerom. Nakon sto je izdahnula, odvezala sam je... i mal lezala u krevetu... onda se obukla... i zatrazila casu neceg zestokog. Najjace sto mi je imala ponuditi bio je domaci himber... sto mi bas i nije odgovaralo. «Znas... ja inace nisam ovakva... mislim nisam nikada... ovo... znas....», bilo mi je nekako neugodno... ali istovremeno i nije bilo. «Znam... citam te», odgovorila je sa smijeskom. Pogledala sam na sat. Trebala sam vec biti u kinu... Jack je bio sigurno tamo... sta sad. «'bi ga, koliko je sati... moram se istusirati, decko mi dolazi sa dvadeset minuta.», naglas je razmisljala. Otvorila sam vrata i izasla.

- 19:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

few nights earlier Neku noc sjedim s dva prijatelja, jarana... ono zavalili smo se u jednu basticu i imamo prilicno dobar pogled na likove koji kruze gradom. I tako sjedimo i sjedimo, ispijamo svoje kafe... kad prodjoste dvije cure. Pih... na 'celu im pise'. Jednu poznajem od ranije mada nikada nismo bile coffee friends, ono znamo se 'zdravo za zdravo'. Zena inace nije odavde... dosla tu da studira. Od dana kada sam ju upoznala, svojim je nekim gestama, ponasanjem odavala 'znakove'. Ali, imala je dugu kosu i pazila je sto prica. Nije mi davala dovoljno materijala da jace posumnjam na nju. Neise. Vidim ju s nekom curom s kojom sam je i ranije vidjala... ali sada i ona djeluje drugacije. Ono, jbg 'vidi' se na njoj. Kada provedes neko vrijeme u gay drustvu razvije ti se taj takozvani gaydar pa osjetis, odnosno primjetis ko bi mogao biti gay a ko ne. Iskreno govoreci... decke mogu prokuziti u sekundi, ali cure jako jako tesko, skoro pa nikako. Elem, prodjose one... nakon njih, ma nisu prosle ni tri minute... druge dvije. I njih sam vidjala ranije... jednom dok sam s nekom rajom sjedila u Centralu (pobogu, uvijek se zapitam...odkud ja tamo) vidjoh je stom...kratke crne kose... a ona je opet dugokosa... ali nekako ono ne bas pretjerano zenstvenog stava. Vidim ih tu noc ponovo. Nisam lik koji izmjenjuje poglede... sjeb mi je to... ma nije sjeb koliko me sram. Bjez, mani je lakse zuriti u svoju solju kafe... i naklapati. Je, je... omaklo mi se veceras... cura nije nes... ma ne znam ni ja... al... zapiljila sam se nekako. Prelazila sam ulicu na semaforu i vidjela opet neke dvije... nemam pojma.... nisam ih vala nes zagledala... al kako pogled bacis... ova je bila kratkokosa i plavokosa... valjda mi je simpa bila boja kose (joj sto serem, cura je slatkica) i valjda ufffffffffffffffffffffff ne znam... ne znam... bjezi... kad sam skuzila da me gleda... i da ja nju gledam... ono pocrvenila sam u sekundi... i smijala si se u bradu dok nisam dosla na mjesto gdje me je ekipa cekala. Elem... ova cura iz 'centrala'...ak ona pase za central, onda pasem i ja... mislim zaista. Al ja nju znam odnekle... al ne mogu nikako da se sjetim odakle. I ime i prezime njeno su mi poznati, al da me sibaju do krvi... ne mogu se sjetiti. A glavu dajem da je lela... Kao i ona slatkica... koja sada studira u Sjedinjenim Drzavama... a zajedno smo sutale lopte svojevremeno... Hormoni me pucaju zestoko. Neke zdrmaju ljeti... a mene cim ljeto bude na odlasku... pih... Koncentracija Koncentracija Koncentracija Nebo je plavo, trava je zelena Nebo je plavo, trava je zelena Nebo je zeleno, trava je plava.... Ops Nebo je plavo, trava je zelena Jedna bijela ovca, jedna crna ovca, druga bijela ovca, druga crna ovca, treba bijela ovca, treca crna ovca... zzzzz

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

muZZika Otvorim 'Avaz' neki dan. Ono, sjedim u kafani, pijem kafu pa da prelistam i novine kad su vec tu. Petak je bio, cini mi se, nisam sigurna, al ajd recimo da je bio petak. U biti, nije ni bitno koji je dan bio. Kaze, 'ekskluzivno'... potpisan predugovor za koncert Deep Purple-a u sarajevskoj Zetri 19. novembra. Ajd da povjerujem. Avazu ne vjerujem, ma ni u dnevni program koji objave. Nikad necu zaboraviti ono kad su objavili clanak o Sarah O'Connor – pjevacici, a stavili sliku Linde Hamilton (Sarah O'Connor u Terminatoru 1 i 2). Sreca nisu komentirali promjenu frizure. Kad su objavili da Jamoroquai nastupa u Skenderiji, cini mi se da niko nije vjerovao dok nije obavljena i zvanicna pressica. Neka i dodju. Doci ce Deep Purple, legende mladosti mojih roditelja. Istina, kultna grupa... 'zivi fosili'. Nije da sam, ako se to tako uopce moze i okarakterisati, 'nezahvalna', ali sta je sa sada poznatim i popularnim sto grupama, sto pjevacima/cama? Da li ce nam i narednih deceniju najbliza destinacija za odlazak na koncert recimo Robbie Williamsa, Metallice, R.E.M.a, U2-a, Coldplaya, Garbage-a, Cardigansa, Cranberriesa, i da ne nabrajam dalje... biti zemlje EU? Vjerovatno da hoce. Nama dolaze zastarjele zvijezde iz cini mi se kvazi humanitarnih poriva il cega vec. Super su mi bendovi kao Dubioza kolektiv, kao Elemental, kao Jinxi kojih nazalost vise 'nema'. Jinxi su meni naj naj, ubjedljivo moja najdraza grupa koja je postojala na ovim prostorima. Zapitam se nekada, da li sam ja penzionerka zato sto fakat uzivam svim svojim bicem kada slusam Jinxe ili Dido... jer ne lomim case po kafani (hmmm desilo se ipak samo jednom i to posve slucajno), jer ne dizem ruke u zrak kada cujem ciguli-miguli...cinge-cange...opaaaaaaaaa!!! Zaista, nekad se zapitam, da li je nas maksimum Jelena Karleusa, Stoja, Seka Aleksic i njima slicni.

- 18:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.09.2005., petak

1, 2 i zvijezda sjajna Proslo je tek godinu dana. Na trenutak mi se cini da je to bilo neki dan, a na neki drugi kao da je bio u nekom proslom zivotu. Dala sam si tada obecanje koje ove godine necu moci ispuniti. Obecanje sebi... da cu posjetiti mjesto gdje sam se srela sa energijama dva bica, da cu ih posjetiti opet. Sjedim i pisem ovo pijuckajuci Tuborg. Sjedim i slusam krike tisine. Tisina vristi, smije se, place... prica price i prenosi legende. Bio je to jedan topli septembarski dan, jedna topla septembarska noc. Bio je to dan, bila je to noc kada sam dodirnula zvijezde. Pored mene je bila moja zvijezda, sisla s neba. Bila je, sada vise nije. Sada sam sama u tisini... u tisini koja zbori o mojoj proslosti. Moja zvijezda, koja vise nije moja... tada je sijala osmijehom. Sjaj je bio zaslijepljujuci. Zeljela sam da sija za mene cijelog mog zivota, ona za mene... da sijam i ja za nju. Kazu da je zvijezdama mjesto na nebu. Tako se i moja zvijezda vratila na nebo, a ja sam ostala sama sa sjecanjem na noc, na ostalo vrijeme koje je zvijezda provela samnom, bacajuci svoj zar na moje bice. Zvijezda je sjala sjajem ljubavi, toplote, dobrote, njeznosti... Onda je doslo vrijeme da zvijezda svojim sjajem ode od mene, jer mije mogla ostati tu... na Zemlji. Sjecanja na Nju nekada jako bole, ali cesce me raduju... jer znam da je malo ko dozivio da ga zvijezda obasja. Trazila sam, nakon sto je ta otisla, jos koju slicnu zvijezdu, slican sjaj. Naisla sam na jednu, ali ne istu... a i ta je otisla. Ta noc na zidicu, kada me je obgrlila zvijezda, je moja najsretnija noc, noc kada sam bila naj naj naj, noc kada sam zavoljela. Ne znam da li ce mi se ikada takva noc ponoviti, ne znam da li cu ikada tako voljeti. Razmisljajuci tako o svemu tomu, odlucila sam da u testamentu naznacim zelju da me kremiraju. A urnu sa mojim pepelom da odnesu u grad na obalama Drave i da ga prospu sa starih zidina toga grada. Sa jednog posebnog mjesta na tim zidinama... Zasto... pitala sam se i ja kad mi je to palo na um. Zato da 'budem' i zadnji put na onom mjestu koje mi je ucinilo zivot ljepsim. Svoju cu zvijezdu voljeti uvijek i zauvijek iako me nece moci obasjavati svojim sjajem niti cu ja moci ga primati. Mojoj zvijezdi Mom osmijehu... Nikada te necu zaboraviti. N.

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sjecanje na jedno vecer I nikada niko nece biti kao sto sam bila ja Nikada te niko nece pamtiti kao sto te pamtim ja Nikada mi niko nece znaciti kao sto si znacila mi ti Nikada se nikome ponoviti nece nase vecer moja sreca moja ljubav ni moj bol 5.09.2004. - 5.09.2005.

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

damn A sad me tak sjebaje... jebote posmislih... a mozda je istina... Tako se nekako lose postavljam prema ljudima... nikomu ne dajem priliku da mi se priblizi. Mozda me je strah blizine... mozda ... ne znam ni sama. Arogancija ili sto vec... ali nije. To je samo strah od toga da ne ostanem izigrana. Tako me jebeno strah toga... nikomu se ne otvaram... ne mogu... ni u koga nemam povjerenja... pa ni u one koji su mi kao najblizi. A ne znam da li je kasno da se mijenjam i mogu li to...

- 19:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

My Mom Zaista volim svoju mamu. Isto tako znam da tu ljubav ne pokazujem na pravi nacin. Ne znam je pokazati. Jako smo se odaljile. Dok sam bila dijete, sjecam se da me je bilo nje strah. Na trenutak je umiljata, draga, a onda se okrene ako je necim isprovociras. Shizi u sebi. Ne pokazuje to, nikada me nije lupila mada je nekada i trebala. Uvijek sam osjetila... njenu patnju, bol, tugu, strah... ali nikada nisam... znala, a tako ni mogla pokazati neko suosjecanje. Uvijek me je bilo strah pokazivanja i otkrivanja svojih emocija. Rijetko kada smo se mogle razumjeti. U biti, nas dvije smo dva potpuno razlicita svijeta. Cijelog zivota se prema meni ponasala kao prema novorodjencetu, previse zastitnicki... sto je u meni stvaralo neki gard... neko otudjenje od nje. Uvijek je imala neke primjedbe na racun mog drustva... svakog mog drustva. Nikad joj niko nije bio dovoljno dobar. Ona je kako mi se cini zeljela da sam i ja kao moje kumce, hanuma od malih nogu. Meni je to uvijek bilo smijesno. Zasto da se ugledam na neciji life style kada mogu istraziti i pronaci svoj vlastiti... zasto da zivim po sablonu. Tako sam negdje pocetkom srednje skole pocela lagati. Ipak je to pregruba rijec... zaobilazila sam istinu i uljepsavala je... to mi je nekako bolji opis. Gdje sam i skim sam... ona je zeljela da budem u grupici strebercina koji su uvuceni u profesorske anuse... a ja sam bila sa luftiguzima. U njoj nikada nisam vidjela prijateljicu. Koliko god se ona trudila da bude cool mama, nastupala je (meni) navalentno. Kada bih joj ukazala na to, ona bi se samo uvrijedila. Sto god bih joj rekla kao kritiku, ona je to uzimala za uvredu. Onda bi iznosila konstatacije kako se ja nje stidim... sto je naravno uvijek bilo daleko od istine. Ja svoju mamu obozavam, volim je, pobogu pa mama mi je. Tokom odrastanja ja sam se potpuno zatvorila... nastao je neki jaz medju nama koji nikakva naknadna prica ne moze popuniti. Propustile smo svoje vrijeme. Ona previse pita, a ja ne zelim niti volim previse pricati... pogotovu o sebi. Ona misli da meni uocpe nije stalo. Do nje u prvom redu, a onda i do svih ostalih... da mislim samo na sebe. Ne mogu vjerovati da to moze i pomisliti, a ne i reci mi. Ne moram joj reci... ali ona to treba osjetiti. Pa dovraga sve... ja bih umrla za one koje volim, bez i da trepnem. I da... sada ona ide na operaciju. Trebaju joj odstraniti neku malignu izraslinu. To je sve sto znam. Zaprijetila mi je... i ne smijem nikomu reci bilo sto o tome. A ni meni ne bi rekla da slucajno nisam pronasla njene nalaze. Sjeb je sto... ne znam s kim bi svoj jad podijelila... ne zelim ubijati ljude u pojam svojim problemima... svi oni za koje sam mislila da im je stalo do mene... ne znam, vise ne znam ni za njih... niti opce... kome je stalo do mene... ko ce me saslusat prijateljski i pruziti neku podrsku, a ne slusati cisto pro forme. Ne znam... Dovraga sve.

- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2005., srijeda

Hocu - neces, Hoces - necu.... dodatak Tu sam u jednom dijelu rekla nikada... u biti ipak mi se desilo jednom. Bila sam zaljubljena i bez glave... bilo mi je uzasno nakon prekida... i jednostavno mi nije bilo jasno kako i zasto... sta sam ucinila i cim sam zasluzila. Onda sam shvatila... da postoji neka visa sila... nesto... protiv cega se ne mogu boriti... protiv cega se ne mogu izboriti, nesto sto ne mogu pobijediti koliko god se borila, koliko god davala sebe... jer postoje ograniccenja preko kojih nisam mogla i preko kojih jos uvijek neko izvijesno vrijeme necu moci preci. Zao mi je sto sam povrijedila osobu koju sam povrijedila nekim svojim postovima ovdje... Sada vidim da mi to nije bila namjera, vec da sam samo bila puna neke srdzbe... nekog akumuliranog bijesa koji je tako izbio iz mene. I iskreno se nadam da ce ona moci preci mi preko toga, da ce moci to zaboraviti i oprostiti mi... jer... nije to zasluzila. Znam da s vremena na vrijeme mogu biti djubre... a ne mogu traziti od nje niti od bilo koga da to razumije... jer ni ja sama to ne razumijem. Ona je super cura... cura koju sam voljela... cura koja je bila dijelom mog zivota, koja mi je nesto znacila... cura koja ce uvijek ostati dijelom mog zivota u pozitivnom sjecanju... i ne zelim to promijeniti. Proslost je proslost i ne moze se ispraviti, niti uljepsati... a ne treba se zaboraviti. Zelim, kad se sjetim nje... da mi bude osmijeh na licu, a ne neka pokisla faca. Zelim da mi ostane osmijeh na licu kada se sjetim nje... kao sto mi je i sada...

- 16:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Hocu - neces, hoces - necu Zasto ja hocu nekoga tko ne zeli mene a onaj tko zeli mene ja ne zelim njega?" Naletih na jednu raspravu... i ono bas se razmisljam... o tome. U biti kako kome grah padne... Malo mi je blesavo trcati za nekim ko te ne benda ni 2%... pa se onda zivcirati zbog toga... pitati se sta si kriv... a onda ti se istovremeno desava da tako ni ti nekog ne bendas... pa sve dodje u neki balans... a niko nije zadovoljan, svi nesto pizde. Pun mi je qurac popizditisa za ovim ili onim... ili me je jednostavno spucao neki period totalne nezainteresiranosti. Nikada si nisam razbijala glavu tim stvarima 'zasto ja hocu nekoga tko ne zeli mene a onaj tko zeli mene ja ne zelim njega', odnosno, nikada mi nije bilo stalo... Kada mi je bilo stalo tada mi je i bilo uzvraceno... a da li je to zaljubljivanje u 'prave' osobe... ne mora znaciti da jeste.

- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.08.2005., petak

Sarajevo Film Festival Jedanaesti je po redu i pocinje devetnaestog ovog mjeseca. Godinama sam jedna od mnogih koji ce kupiti ulaznicu za neke od projekcija i ciniti publiku festivala. U zadnjih nekoliko godina, ili mozda tek samo ove zadnje dvije Festival mi se nako, ogadio. Jeste 'on' super i jeste da cu ga ja nahvaliti (svaki Cigo svoga konja hvali) ali koliko god on bio tako divan i krasan, gadi mi se ona njegova strana neke elitisticke nastrojenosti ali u nekom iskrivljenom obliku. Nije to sto je crveni tepih ispred Narodnog, nije to sto se tezi da se dovedu zvucna imena medju goste Festivala, nije to to je tesko doci do ulaznica, nije to sto mnogo 'Open Air-ovaca' ide u kino samo tokom Festivala da bi bili vidjeni, nije to sto to meni smeta, nego me strasno iritiraju lokalne kokice koje rade na SFF-u kao hostese... Te hostesičarke mi tako idu na ziFce da sada razmisljam da li uopce da si rezervisem ulaznice ili ne. Svakoj od njih su babo ili maajka sredili 'posao'... svaka sa instaliranim smijeskom 'docekuje' goste. Svaka od njih je cak i 'preinformisana' o filmu koji ce se pustati to vecer... i skoro svaka blista intelektom. Neise, necem vise grdit hostesičarke... Ove godine necu da idem na Festival, sem ako me neko ne povede. Ili sam mozda samo iziritirana proslogodisnjim neprofesionalizmom hostesičarki... Zapravo sto je bilo... dolazim na projekciju 9/11 i sjedam na stepenice jer mi je najdraze sa njih gledati film... jebes loze, jebes sredinu ekrana, kad se ne mozes okrenuti niti prokomentirati film... jer svi toboze znaju sve i za Almodovarov film kazu kako je glup, dosadan i ne znam ti kakav (to ipak bijase pred nekoliko godina)... a za Tomb Raider rekose da je film stoljeca... elem neise.... sto bi.. sjedam na stepenice sa 3-4 prijatelja... dolazi hostesičarka i govori kako se ne moze sjediti na stepencama... fino oj objasnimo kako mi dolazimo na Festival vec godinama i kako se UVIJEK sjedi na stepenicama jer ne bude DOVOLJNO mjesta... a ona opet 'ne moze'... i mi se dignemo i sjednemo na tribine. Dobar pogled, ali stolice deru ledja. Okrenemo se da izvdimo situaciju na stepenicama sam' sto je film poceo.... stepenice pune... raja sjedi i gleda.... i stas drugo neg hostesičarki spomenut familiju skripeci zubima. Ma ipak idem... Jok ne idem... Idem... Ne znam...

- 03:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

...Pjesma...uvijek mirise na uspomene... "Necu jedan, necu dva, tri poljupca hocu ja...", bila je prva na koju sam krestala kao derle. Onda je u repertoar usla i "Dirlija"... uz nju vezem i plasticnu gitaru koju sam dobila za slijedeci rodjendan od tetke... i svoje izivljavanje na njoj. Da se razumijemo, najvise od mog muzickog djelovanja svodi se na izmenjivanje CD-a u playeru. O pjevanju da i ne govorim. Nakon sto sam dobila prvu 'pohvalu' moje interpretacije odustala sam od daljnjih pokusaja... tata me fino zamolio da ga postedim izbijanja njegovih glavobolja... cemu je uzrok bio moje pjevacko umijec i velelepni glasic. Uvodna pjesma, spica za djeciju emisiju "Zike vam prica" bacala je moju mladju rodjaku u histeriju, kojoj je Zike bio njena "Babaroga". "Sarajevo, ti i ja" od Divljih Jagoda koja je meni jedna od omiljenih pjesama... podsjeca me na pocetak rata. Sjecam se da sam slusajuci je obecala samoj sebi da nikada, ali bas nikada ljude necu suditi po imenu. Od 1992. zaredale su one patriotke, prkosne i ne mogu ih se svih sjetiti... ali evo nekih... "Moja lijepa BiH", "Pismo prijatelju", "Sarajevo ce biti, sve drugo ce proci", "Grbavica", "Dragane Vikicu", "Vojnik srece", "Papovka", "Moj Mostar", "Ja sin sam tvoj"... Djecije emisije.. ona Trokina DTV, potom i DTV Čičak... Gertruda Munitic i njen 'Mali Princ'... i legendarni "Rat Art" koji su vodile Segmedina Srna i jos jedna voditeljka cije ime sam zaboravila. Na neki nacin i prepucacine Senada Hadzifejzovica sa 'nase' televizije i Riste Djoge (ili Dzoke ne sjecam se) sa 'njihove' televizije. U2-ova "Miss Sarajevo"... Sjecam se svog prvog poslijeratnog koncerta... bio je to nastup Zabranjenog Pusenja u sali CDA. Sjecam se da je kasnije Mata Hari bio medju prvima koji su prihode svojih koncerata proslijedili Srebrenici. Onda i Discoteque i U2-ova turneja 'POP MART' i njihov nastup na Kosevu 1997. godine. Nikada necu prezaliti sto mi je mrsko bilo otici na koncert Jinxa koji su nastupali u mjestu gdje ljetujem... nikada... jer po svemu sudeci necu vise ni imati prilike otici im na koncert. "Ey, say hey.... Babe I've got ur money, dont u worry... say Hey!"... "Maljciki", "Loards of the boards" me podsjecaju na pjancenja u tadasnjem Maxu... koji mi je bio jedno vrijeme omiljeno mjesto. Crush od Garbage-a me podsjeca na Teu... Romantika od Elementala na Jackie... A za sva moja jadikovanja su u biti vezane moje najdraze pjesme... S kim cekas dan od Osvajaca Kao ptica na mom dlanu od Pilota Neka me zaborave od Billy the Kida Jedna pjesma, ne mogu se sjetiti naziva... od Regine Cerge od Pejakovica... A mozda i 'moja' pjesma je ona od U2-a... "I still havent found what I'm lookin for"

- 21:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

In Memoriam Oko 10000 ljudi platilo je glavom jedan plan, jednu ideju. Nevinim svojim životima koji su se našli na putu krvoločnim, neljudskim idejama, planovima i željama zločinaca da u potpunosti istrijebe jedan narod. 11.07. je dan kada se treba obilježiti njihova žrtva, a svim ostalim ih ne treba potisnuti iz sjećanja. Da se ne zaboravi Da se ne ponovi 1995. – 2005. SREBRENICA

- 21:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.06.2005., srijeda

Ceca Gledam "60 minuta"... kad je bilo to, prije negdje sedmicu i pol... To je mozda, ma ne mozda, sigurno jedna od najboljih emisija koje se mogu pogledati na domacim programima. Bakir najavljuje ekskluzivni interview sa Cecolinom. I ko ju je interviewisao... Arijana Saracevic Helac. Sjecam se njenih izvjestavanja sa prve linije fronta tokom cijelog rata. Mislim... ne znam bil plakala il bih se smijala. Znam da bi ju ona stosta pripupitala... al kako ce ziva izac pored onih grdosija koje okruzuju Cecolinu... oke. I ta Cecolina bi dosla u Sarajevo i napunila Kosevo... i kakav smo narod to ce se i desiti... i ona ce jesti tufahije u razvaljenom Hotelu Evropa... jea rajt. Najcrnje je to sto ce na Kosevu fakat biti kad god ona dosla... 70000 dusa koje ce se bacati u trans. Ne bih zalila da neko stadion digne u zrak... ne bih ni sekunde... nikoga od onih koji bi joj otisli na koncert... A mozda... mozda... bi se Cecolina poklonila zrtvama Sarajeva, Srebrenice, Bijeljne... ... sa tri uzdignuta prsta...

- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2005., srijeda

Subotnji izlazak Prošle sedmice sam bila na kafi ili prije cugi sa ekipom iz gimnazije. Baš nam je bilo super. Nikada, ali baš nikada nisam izašla sa ekipom iz razreda. Bilo je njih 2-3 s kojima sam često visila po nekim neobaveznim kafama ubijajući vrijeme do već unaprijed predviđenih izlazaka sa nekom potpuno drugom ekipom. Uvijek sam se družila sa starijim ekipama. U biti, najmanje sam vremena provodila sa ljudima s kojima sam dijelila školske klupe tokom 4 godine gimnazije, uvijek je bio neko drugi ko je bio važniji. Ili kao što prijateljica – jaranica iz razreda reče, uvijek sam birala pogrešne ljude s kojima sam provodila vrijeme. U biti, ne smatram ih pogrešnim. Možda ona one s kojima je ona provodila vrijeme smatra pogrešnim, ali ja svoje ne smatram, samo sada vidim da sam ipak trebala i ovima dati priliku a ne prekrižiti ih u startu. Okej, jesam im dala priliku ali ne i vrijeme da ju iskoriste. Nekako su mi bili previše djeca... ma tako su se ponašali. Ranije sam prošla kroz neke faze kroz koje su oni prolazili kada sam se trebala družiti s njima. Ono, meni je uvijek bilo zlo pri pomisli na opijanje jeftinim vinom u nekim parkovima, a njima je to bilo baš fora. Kako god, godinama se nismo vidjeli i taj susret s njima mi je baš dobro legao. Prvo smo bili na kafi... a potom otišli do jednog kluba na cugu... okej.. bili smo poprilično pripiti kada smo nastavili dalje. Tada smo se dogovorili da ćemo izaći za vikend. Nas tri smo tako i planirale... nas tri i njih četri. Kao na prijašnjem izlasku smo se dogovorili gdje ćemo biti...ono kad ko dođe, ali bit ćemo tamo gdje smo raspalili po cugi prošli put. Kako nismo htjele odmah tamo, odemo do MASH-a na prvo piće pa bi se onda našli s njima. Kad smo taman bile pred polaskom prema dogovorenom klubu, nazovemo jednog od njih da provjerimo jesu li tamo gdje sutrebali biti. Tek je bilo nešto oko 10h navečer. Javlja se lik... i govori nam kako su oni noć ranije zalomili i kak neće izlaziti. Drvlje i kamenje smo istresli na njih. GRRRRRR! Ono... raspoloženje koje je bilo tako tako tako dobro, tako je naglo splasnulo. Nema veze, sjedamo u auto da odemo do 'Interneta' il gdje drugo, al kao idemo u izvidnicu da vidimo gdje ćemo uopće. Uđemo u 'Internet'... tamo sama dječurlija... generacija mog mlađeg brata i mlađi. Em što je puno, em što vrvi od balavaca koji te kao 'skidaju' pogledom... bljuv. Do ponoći smo još dva puta ušle u 'Internet' a situacija se nije promijenila... iako smo kontale da će dječurlija hrnuti kućama na spavanje. Okej, oko ponoći se jeste malo raščistilo ali atmosfera je bila mrtvilo... muzika... da ušutkaš sve da kao načuješ šta svira. Odemo do 'TITO'-a... prazno... 'Izlog' krcat ali ni tamo nam se atmosfera nije učinila bog zna kakvom, 'Galerija' isto... 'City Pub'... manje više isto... A mjesta za parking... NIGDJE!Da popizdiš dok se parkiraš... ma koma! I kako prođe večer... vozikajući se po gradu... bez ideje i predstave što bi mogle raditi i gdje bi mogle sjesti... Sjebaše nam frajeri večer, damnit!

- 23:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.06.2005., petak

Bijelo Dugme... Koncert u Sarajevu Bila sam na koncertu... Raja su bila manje vise okej, atmosfera je bila okej. Zasto sam otisla... cist radi dogadjaja... Najsmjesnije mi je fakat... ono... oni pocnu vikat... 'oooo ooooo' a raja ko ovce za njima ponavljaju... al ajd... Na pocetku kao da su se usrali od straha pa sve neke laganice pjevali... gledam raju oko sebe... pola ih zijeva... Onda dodje pauza... nekih 20 minuta.. sta su radili... trijeznili Tifu? Dunno... Al sve u svemu... bilo je daleko ispod mojih ocekivanja...

- 16:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.06.2005., četvrtak

No TiTLe 5 Nekoliko mjeseci od tog 'ispada', njihove prepirke su bivale sve češćim i izbijale su rasi svakojakih sitnica i gluposti. Jednog popodneva Jana je ranije završila s poslom i svratila do pijace po namirnice za večeru kojom je htjela Moreni napraviti malo iznenađenje večerom. Jedva je našla mjesto na parkingu, a onda natrpana kesama krenula put njihovog stana. Položila je kse do ulaznih vrata jedva dolazeći do daha. Otvorivši vrata, nju je dočekalo super veliko iznenađenje. Morena i Saša... goli... Morena privijena uz njega. Saša govori, vidno iznenađen, «Oprosti trebali smo zaključati vrata...», jer jadnik nije znao da cura koju on kreše... da se ista kreše i sa svojom «cimericom». Morena je stajala širom otvorenih usta, zureći u Janu bez teksta. Nije ju očekivala. «Mogu li vamse pridružiti», sa smiješkom na licu je prozborila Jana. U njoj je sve ključalo. «A tako znači..», mislila je u sebi, «Šta će TI TO...»... Prekino ju je u mislima Saša, «mmmmmmm, naravno da nam se možeš pridružiti, Morena neće imati ništa protiv. Ne, Enči?», pogledao ju je, a Morena je cijelo vrijeme zurila u Janu ne znajući što reći. Saša je Morenin poslovni suradnik, on joj je baš sredio da baš njena kuća iz mnoštva nogih dobije prava za novo izdanje «Vještice»... a očigledno je da je gledala način na koji je dobila tu privilegiju. Jana je otišla do spavaće sobe prošavši pored njih... pogledavši Morenu sa pogledom punim prezira. «Jana...», zovnula ju je Morena stojeći omotana Sašinom košuljom na pragu NJIHOVE spavaće sobe. Jana si je spakovala torbu... i izašla ne pogledavši Morenu. «Malo mi je zlo...odoh prošetati... Saša trojac neki drugi put, može?», krenula je pa zastala, «Enči ti voli kada je malo opališ, štipneš za guzu, da znaš», procijedila je i izašla iz stana, na ulaznim vratima ostavljajući kese sa namirnicama za večeru koju je željela spremiti za tu večer. Sašine oči su zasjale. Jana je izašla iz zgrade, ubacila torbu u automobil i krenula k Sarajevu. Kada se vratila...čekao ju je prazan stan, stan bez Morene. Na kuhinjskom stolu je ležala omotnica a na papiru koji je ležao u njoj je pisalo «Oprosti mi... morala sam, pokušaj razumjeti... Ena». «Mora se samo umrijeti, razumijem da, ali ne odobravam... Bog oprašta, ali ne i ja», naglas je prokometirala Jana i bacila omotnicu sa porukom u smeće.

- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2005., nedjelja

Stid / Sram Zasto sam imala osjecaj da sam joj bila teretom? Odvratan i sjebavajuci osjecaj. Ali i pored tog osjecaja bivanja teretom, javio se jos jedan... gori. Imala sam (opet osjecaj) osjecaj da me se stidi. Ne znam zasto. Pomislila sam da li je zato sto sam ja Sarajka...Bosanka.. ili zato sto se zovem kako se zovem... ne znam. Da je ona kojim slucajem dosla ovdje...sigurna sam da bih je sa najiskrenijim osmijehom predstavila svojim prijateljima i poznanicima. Vecina njih zna koliko mi je ona znacila. Ne zalim ni trenutka svoje ludosti za njom... obozavala sam je i bilo mi je super, ma koliko je bilo tesko kasnije bilo. Ta prica je zavrsena i iz nje sam mnogo toga naucila... i susrela se sa. Druge cure s kojima sam se petljala nisam vidjela nakon razilazenja... a ovo sa Teom me totalno zbunilo. Ono dovelo me do toga da stanem pred ogledalo i da provjerim jel mi qurac izrastao nasred cela... Nemam pojma... A njoj nek je sretno i nek se skrasi sa curom za kojom shizzi vec mjesecima. Drzim joj fige... ...a ja cu si jos uvijek traziti tu neku qurcastu izraslinu na svom celu...

- 18:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2005., srijeda

No TiTLe 4 Dvije godine od njihovog zajedničkog života, Morena je u svojoj knjižari organizirala promociju novog izdanja «Gričke Vještice». Na promociji su se mogla vidjeti mnoga poznata lica iz javnog i kulturnog života kako Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Marijana je bila prisutna, dok je Goran bio na nekom od svojih silnih poslovnih putovanja. Bas je Jana pričala sa Marijanom kada je ugledala Ivonu. Pogledi su im se sreli, a ozarenost Janinog lica naglo je splasnula. Marijana je to primjetila i upitala ju što nije bilo u redu. «Mama...», napravila je stanku, «...vidiš onu curu što je sad prošla...stoji sa Morenom?» «Da», zbunjeno je odgovorila Marijana, «Ko je ona?», nastavila je marijana pokušavajući povezati stvari, s obzirom na to da joj je nekoliko mogućih predstava o tome koje ta djevojka bilo u glavi. «Prije... što je ona», procijedila je Jana. Marijani još uvijek ništa nije bilo jasno ali nije željela prenagljivati bilo sa pitanjima ili svojim kontruiranim u glavi mogućim odgovorima. «Mama, sjećaš se kada si mi rekla, 'Prava ljubav pobjeđuje sve prepreke, prije ili kasnije, ali pobjeđuje i ostvariva je'?». «Da, sjećam se», Marijana je pokušavala povezati. «Vidiš mama, koliko god ja voljela Morenu... Ivonu još uvijke nisam preboljela. Na neki način preboljela, ako se prva ljubav može preboljeti, jer još uvijek je volim i uvijke sam je voljela, od dana kada sam ju prvi put vidjela. Ona je ta zbog koje sam prvi put bez riječi plakala pred tobom..» Razgovor sa marijanom je morala prekinuti jer im se približavala Ivona. Jana ju je upoznal sa marijanom i ponovo osjetila onu čudnu nesigurnost pod nogama. Kako se nisu vidjele godinama, dogovorile su se za skoru kafu. Marijana ju je pitala da li je sigurna u to što radi. Ni Jana sama nije znala odgovoriti na to pitanje koje se i sama pitala. Kafa koja je dogovorena za jedno od narednih popodneva protekla je iznenađujuće dobro. Jedina stvar koja nije bila dobra je to što je Jana shvatala da još uvijek voli Ivonu i nije znala ako se intenzitet tog osjećaja poveća, kako će izaći na kraj s njim, jer ona je bila sa Morenom, a Ivona je predstavljala izazov kojem je morala odoljeti. Morala je odoljeti mu s te strane što je osoba koja se drži svojih principa i nikada si ne bi dozvolila pogaziti ih, a u ovom slučaju prevariti Morenu sa Ivonom. Koliko god njeno tijelo, duša i sve žudilo za Ivonom... nije si smjela dopustiti da poklekne na tom izazovu, potiskivala je to duboko u sebe. Sa Morenom je prešla sve prepreke, voljela ju je... i bila je voljena. Znala je da je Ivona slobodna i da od njihovog prekida nije imala ozbiljniju vezu. Onda se osjećala izdajicom, izdajicom ljubavi koju je osjećala prema Ivoni. Jani je bilo dvadeset pet godina i u njoj su se budili majčinski osjećaji. Jedne večeri je Moreni preložila da vještačkom oplodnjom dođu do bebe. Morena se trgnula u krevetu i prokomentarisala, «Jes' ti normalna... što će ti TO?», okrenula se i nastavila spavati. Jana te večeri dugo nije moglazaspati iako ju je naposlu čekao naporan dan. Kroz misli su joj prolazile Morenine riječi... njihova intonacija... pojedinačna, «Što će TI to»...»Što će ti TO»... mislila je... «...nije TO bilo namjenjeno meni, nego NAMA.», shvatila je Jana da je Morena dijete smatrala samo objektom. Odlučila je ne otvarati tu temu više....makar ne skoro. Za razliku od Morene, znala je, da bi se Ivona oduševila tom idejom... obožavala je djecu. Moreni je bilo trideset godina, i kako joj je istinu bacila kao prašinu u oči, nije željela djecu...dodatne obaveze.

- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.06.2005., subota

No TiTLe 3 Kako se i vrijeme promijenilo, a Jana nije bila oprezna kao što je Marijana bila, pa je dozvolila trećem paru očiju da vidi ono što nije trebalo da vidi... Bilo je vrijeme za Marijanu da porazgovara sa svojom kćeri. Kada je goran bio na poslu, njih dvije su zajedno ručale. Tako se i potrefilo tog dana. Jana je nije smjela pogledati u oči, jer je znala da Marijana zna. Da Marijana zna da dečka, muškarca neće biti u njenom životu. Ali koliko god da joj je mama liberalna i tolerantna, to je bila tema o kojoj nije željela pričati s njom. Sada je bila satjerana u čošak i nije imala gdje pobjeći. Graške znoja su joj izbile na čelu, dlanovi su bili mokri koliko god ih brisala o svoje farmerke..oni su ostajali vlažni. Marijana je počela, «Josip mi je rekao...iako to nije bilo njegovo... ni da Magdu petlja u to, nikog, pa čak ni sebe.» Jani se milijun stvari vrtilo po glavi, a najviše to što je Josip sve mogao vidjeti, a samim tim i reći...kome je već i rekao i kome će sve reći. Trudila se maksimalno biti opreznom dok je Morena bila tu. Nije znala kako se izvući iz sranja koje ju je čekao, dodatno od onoga u kom je već bila. «Jana, ja te volim», nastavila je Marijana, «...ti si osoba koju kada poznaješ je teško ne voljeti. Ne zanima me mišljenje tvog oca, on svakako ništa neće ni saznati.» Pogledala ju je onim pogledom i dala joj onaj izraz lica koji ulijeva ohrabrenje. «Mama, žao mi je...», Jana je počela plakati, «...htjela sam ti ja reći kada... kada budem spremna... ne ovako da saznaš iz tuđih usta... Žao mi je što ću te razočarati..što nećeš imati zeta, što možda nećeš imati unuke... žao mi je što ćeš me se stidjeti... Žao mi je što nisam...»... Jana nije dovršila rečenicu kada ju je Marijana zagrlila. «Jana, srećo, ne budali.» I Marijana je počela plakati. «Ti si moja kćer i ništa to ne može promijeniti. «Tvoja kćer je lezbijka...» suznih očiju i pocijepanog glasa procijedila je Jana. «Misliš da što si lezbijka, nisi i moja kći? Jana, Jana... ti jesi i uvijek ćeš biti moja kći, moja krv, moja ljubav, moje sve... ljubav je bolna ali i prelijepa. Danas je drugačije vrijeme. Niko ti nema prava određivati koga da voli, ponajmanje ja. Srce ne pita i ja to najbolje znam... Dušo... Jedina osoba koju sam voljela pored tebe što volim je Sanja. Dovoljno si odrasla i pametna da si mogla posumnjati...» Marijani su nekontrolirano počele kliziti suze liz obraze, razmazujući joj šminku na licu. Jani su se sada posložile sve kockice. Sjećala se mamine sreće kada god bi tu bila Sanja. Tata je tu bio... neko ko je morao biti tu... Iako se nikada nisu svađali, nedostajalo je u njihovom odnosu one topline koja je bila prisutna kada je Sanja bila s njima. «Ali... tata?», zbunjeno je progovorila Jana zureći u Marijanu ujedno pokušavajući sve shvatiti, sve kockice staviti definitivno na njihovo mjesto. «Goran ništa ne zna. Previše je obuzet sobom i svojom karijerom da bi bilo što primjetio, a još manje i shvatio. On je bio tu zbog tebe, jer mi Sanja nažalost tebe nije mogla dati. Zato su i postojale 'naše' srijede... i naše kafe poslije posla. Goran je morao ostati tu, ili ja u bračnom zatvoru, jer je to bila slika koja jedino mogla funkcionirati u očima mojih roditelja. A sada kada Sanje više nema, ostala si mi samo ti.» «Mama, volim te!», rekla je sanja kroz plač jako zagrlivši Marijanu. Kasnije su ponekad zajedno išle obići Sanjin grob, obje sa bijelim ružama. Morena je dolazila još mnogo puta kod Jane. Marijana im je ostavljala prostora, povlačeći sa sobom i Gorana koji bi, i na vikendici gdje bi bili, kao i kući, izležavao se buljeći u televizijski program ili novine. To mnogo puta se završilo onog dana kada je Jana dobila posao u Zagrebu i odlučila tamo nastaviti život. Marijana je i nije bila oduševljena jer je jedino što joj je ostalo, jedino što je voljela, odlazilo od nje... manje više, daleko od nje. Ali bila je sretna. Bila je sretna jer je svojoj kćeri dala podršku koju ona nije imala. Njena tajna koja je počela na maturalnom putovanju u Grčkoj, a završila se tragično nakon dvadesetak godina...za njenu Janu ne mora biti tajnom. Danas može živjeti koliko toliko slobodnije no što su Sanja i ona mogle. Jana je bila sretna. Sa Morenom je isto bilo super. Voljela ju je. Živjele su zajedno u lijepom zagrebačkom kvartu. Obje su radile poslove koje su voljele. Morena je vodila svoju knjižaru koja je vršila i svoje izdavaštvo, bila je okružena knjigama koje je tako voljela. Jana je radila u jednoj maloj ali vrlo uspješnoj marketinškoj agenciji.

- 06:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2005., četvrtak

No Title 2 Sanja je poginula u redu za hljeb... slike tog masakra obišle su svijet, ali Marijana ih nije mogla gledati. Jana je odrastala, krenula je u maminu i Sanjinu gimaziju. I dalje je svaka srijeda bila rezervisana sa Marijanu i Sanju. Nikada ju nisu pitali srijedom kuda ide, ni Goran ni Jana, znali su... gdje ide i gdje će biti. Adnan, Sanjin suprug, odselio se u Australiju daleko od svega kako Sanjine smrti tako i istine koju je o Sanji otkrio... a njene stvari i ključeve od stana ostavio je Marijani, ili Jani kako je to Sanja željela. Marijana je Janu zapitkivala ima li kakvih dečkića u njenom životu, na što je jana nezainteresirano slijegala ramenima, odmahivala glavom odgovarajući da joj nisu potrebni. Jana je upisala Ekonomiju. Marijana je bila presretna njenim izborom, tim prije što ju je to podsjećalo na Sanju. Što je Jana bivala zrelijom, to joj se sve više činilo da je Marijana željela Sanju za ulogu njenog odgajatelja pored nje same. Iako joj je to bilo čudno, ili je to pak bila samo pomisao koja joj je jedne prilike sinula, dok je gledala Marijanu koja je zurila u fotografiju na kojoj su bile njih tri. Kada je Jana imala devetnaest godina, Marijana je prvi put osjetila da se oči njene kćeri sjaje drugačijim sjajem, sjajem koji odaje zaljubljenost. Nije ju željela ispitivati prije no što joj Jana sama ne kaže. Majka osjeti, tako je i Marijana osjetila da je srce njene kćeri zakucalo za nekoga, da ju je neko činio sretnijom no što je inače bila. Nekoliko mjeseci od kada je primjetila sjaj, primjetila je i da te tamne oči plaču duboko u sebi. Kćeri je davala snažne zagrljaje... ali Jana s njom nije razgovarala o tom svom 'problemu'. Znala je da Jana sada prvi put u sebi nosi slomljeno srce, a nije se željela nametati da joj pomogne u 'olovanju'. Znala je, što god joj govorila ili savjetovala, dok to ona sama u sebi ne prođe, nikakve koristi od bilo kakve priče. Jednom joj je za ručkom rekla... «Dušo,... prava ljubav pobjeđuje sve prepreke, sve ... prije ili kasnije, ali ostvariva je.» Na to ju je Jana zagrlila i prvi put pred njom zaplakala... iako je suze brzo sakrila. Prolazilo je vrijeme, kao što uvijek i prolazi, a kada ode, nemoguće ga je vratiti. Nakon nekoliko mjeseci u posjet im je došla Janina prijateljica iz Zagreba. Marijana je prepoznala 'onaj' pogled, ali je šutjela. Prvo nije bila sigurna, drugo... čekala je pravo vrijeme... treće... bilo je sigurno i četvrto.

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2005., srijeda

No Title Sunčano septembarsko popodne. Već sat vremena mama joj popravlja kragnu, otresa samo njoj vidljive čestice prašine sa djevojčicine odore. Kosu joj je skupila u rep i na glavu stavila plavu 'partizanku' sa sjejnom crvenom petokrakom na njenom čelu. Crvena marama joj je svezana oko vrata... sve 'pod konac'. Crve ulaštene cipele (iako nisu bile 'lakane'), prvi put obučene škripale su pod svojim prvim koracima na njenim nogama. Roditelji su joj sjali od ponosa. Njihova jedinica kreće u školu, a danas polaže i 'pionirsku zakletvu'. Otac, upravnik centralne pošte i majka domaćica...upoznali su se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila iz imućne porodice, a on čovjek koji je obećavao. Bio je oficir u vojsci i ona mu se divila, kao što su se sve djevojke u tom vremenu divile partizanima. Otac, kome je još od rata ostalo vojno držanje, uspravno i mirno, obukao je svoje najbolje odijelo. Majka, novu haljinu, skrojenu specijalno za ovu priliku. Pozvali su fotografa da ih ovjekoviječi u jednoj fotografiji. On ih je namjestio u odgovarajuću pozu ističući Marijanin položaj i značaj dana koji se obilježava fotografijom, jer je ona bila u centru pažnje. Stajala je između roditelja, majka Marija je stajala sa njene lijeve strane, a otac Ivan sa desne. Blagi smiješak, ali oči pune ponosa, ostali su na trenutak zaslijepljeni kada je sijalica pukla što je značilo da su uhvaćeni u vremenu. Marijana je krenula u Osnovnu školu nedaleko od njihove porodične kuće. Tu je prvi dan upoznala svoju najbolju prijateljicu Sanju. Kako su živjele u neposrednom susjedstvu, bile su nerazdvojne. Kako se moglo i pretpostaviti, upisale su istu gimnaziju, a njihovo prijateljstvo je iz godine u godinu sve više jačalo. Početkom njihovog gimnazijskog doba u Sarajevu su se pojavili i prvi televizori, što im je bila veća atrakcija od bilo kakvog dečka. U kasnijim godinama gimnazije, javile su se i prve zaljubljenosti... svojim tajnim, ili pak samo nikome sem njima razumljivim znakovima kometarisale su one koji su im se sviđali. Godine su prolazile i bližio se kako maturalac tako i njihovo razdvajanje jer se Marijana odlučila za Pravo, a Sanja za Ekonomiju. Njihov zadnji školski zajednički put bio je maturalno putovanje u Grčku. Uzbuđenje je bilo u stanju usijanja. Sa autobusnog kolodvora, mahali su im roditelji sa suzicama u očima kada je vozač upalio motor njihova autobusa. Na maturalcu su proživjele svoje prvo pjanstvo i doživjele nezaboravno, zabranjeno im tada, iskustvo koje će ostati samo njihova tajna. Diplomirale su u roku, postale članicama Partije i roditelji su bili ponosni njima. 'Uspjeh roditelja se očituje po uspjehu djeteta', držali su se te teze... Sanja se zaposlila u Energoinvestu, a Marijana u PTT-u... u tadašnjim top ten firmama. Nekoliko godina nakon njihovog na neki način 'osamostaljenja' i 'sticanja kruha u vlastitim rukama' stiglo je i Sanjino vjenčanje, a potom i Marijanino. Marijana se udala za Gorana, starijeg kolegu sa fakulteta, koji je uprkos zatvorenosti tada socijalističkog okruženja u kom su živjeli bio zaluđen tehnikom. Radio je u Iskri, a dodatno je započinjao vlastiti posao makar samo na papiru. Sanja se udala za Adnana, pedijatra po zanimanju nekoliko godina starijeg od nje. Bez obzira na bračne 'obaveze', svaka srijeda je bio dan rezerviran samo za njih dvje. Sanja iako je željela, nije mogla dobiti vlastito dijete, pa je to kompenzirala u Jani, Marijaninoj kćeri koja se rodila u trećoj godini Marijanina braka. Zbog Goranove prezauzetosti vlastitom karijerom, Sanja je Jani bila druga majka i drugi otac, sve u jednome. Kada je došao dan Janinog polaska u školu, Pioniri su ukinuti. Marijana je svojoj kćeri pokazala staru sliku gdje stajala sa roditeljima na dan njenog polaska u školu. Razlika među njima dvjema je što njena kći neće polagati pionirsku zakletvu. Ko je uopće mogao i naslutiti što će se uskoro početi dešavati. Sa Janom u razredu u suočenju sa novim ljudima i samom školom, su bile Marijana i Sanja...Goran ih je čekao pred školom jer je Jana željela Sanju a ne njega pored sebe. Izgledao je malo ljubomorno, ali je shvatao da je to njegova greška. Jana je bila zadnja generacija osnovaca kojima je u knjižici pisao da su državljani SFR Jugoslavije. Ubrzo je u Bosni počeo rat. Marijana, Jana i Goran napustili su Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu. Zaputili su se u Njemačku, k Marijaninoj rođaki. Jana, niti njen otac, nisu mogli shvatiti tako čvrst zagrljaj Marijane i Sanje... kao da im je posljednji, kao da više neće biti njihovih srijeda. To im je i prokomentarisao. Suze su im klizile niz lica. "Vratiti ćemo se čim prije, čim se smiri, neće ovo dugo potrajati, ne smije, nije u redu...", jecala je Marijana. Sanja je razumjela... imali su malo dijete. Jana je marijani bila sve... Jana, Sanja, njihove srijede, pa tek onda Goran. Čim su stigli u Dieseldorpf, Marijane je Sanji poslala pismo preko Crvenog Križa. Jani nije bilo jasno zašto joj mama tako plače dok je razgovarala preko telefona. Tako je plakala samo kad su joj roditelji umrli. Marijana nikada nije dobila odgovor na svoje pismo, niti je telefonom uspjela dobiti Sanju. Nakon više od pet godina izbjeglištva, vratili su se u Sarajevo. Sve je izgledalo drugačije. Grad više nije bio isti, mada je duh ostao nepromijenjen... Nakon što su se smjestili, svi zajedno su otišli do gradskog groblja k Marijaninim roditeljima. Krenuli su k izlazu, kada im je Marijana rekla u ruci držeći nekoliko bijelih ruža, da je pričekaju na parkingu. Marijani su se suze slijevale niz obraze. Došla je do ploče na kojoj je pisalo "Sanja Katz". Kleknula je i položila ruže na crnu mramornu ploču koja je pokrivala zemlju u kojoj su ležali Sanjini ostaci. Bijele ruže, bijele, koje je Sanja voljela. Plakala je. Iz torbe je izvadila svijeću i zapalila je. "Volim te... i uvijek ću te voljeti", između jecaja je rekla... digla se sa zemlje i krenula k parkingu.

- 19:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.05.2005., nedjelja

"Bolje" Valjam se po krevetu pokusavajuci zaspati, kada mi zazvoni mobitel. Prvo gledam na sat koji pokazuje tri ujutro, a potom otvaram poruku. -Ja te ne zasluzujem. Nadji bolju. Ja vise ne mogu.- Gledala sam u slova na displayu mobitela, slova koja su cinila rijeci a te rijeci nekoliko recenica. U meni se sve rusilo. Osjecaj izgubljenosti i tonuca u samu sebe opet se javio samo sada u znatno jacem obliku. Gubila sam, odnosno izgubila ono sto sam smatrala meni najvrijednijim, ono sto mi je bilo najvaznije. Pokusala sam se boriti, ali platila danak svom neiskustvu, naivnosti, predavanju i vjerovanju u vise, tako sam borbu izgubila bez ispaljena metka, jer mene se nije nista pitalo. Odluceno je da me se nije pitalo, a ja sam se ili morala sloziti ili ne sloziti a prihvatiti odluku onakvu kakva je. Ono sto me je totalno razbjesnilo u neku ruku je to sto si drugi uzimaju za pravo suditi o mojim odnosima s drugima, rangirati ljude kao lose, dobre ili pak bolje od nekih za mene... po mene. Na greskama se uci, govore. Uvijek sam govorila, da je bolje uciti na tudjim greskama... samo sam uvidjela da se tako ne moze nauciti. Nauciti mozes samo na sopstvenim greskama. Vristala sam u sebi... ne govorite mi sto je dobro a sto nije... pustite me, pustite me, pustite me da grijesim, pustite me da naucim. Bol. Prvi put sam tada osjetila bol. Emotivnu, dusevnu ili kako je vec nazvati... tu bol. Suza vrela kao lava, teska kao da je olovna, kada klizne niz obraz... za sobom ostavlja crven vlazan trag, preko obraza sleti niz vrat i nestane negdje pod majicom, na prsima ili na ledjima. Osjecaj kada vam svo tijelo treperi, sve se cijedi u vama, energija se gubi... osjecate se bezlicno, stapate se s krevetom u kom lezite... a koji se trese, a vi ga tresete... svojim grcajima. Kada pogledate odraz sebe, lica u ogledalu... i primjetite da su vam oci postale bezizrazajne, umrtvljene..bez sjaja koji je uvijek bio u njima. Hodate ulicama bez pojma o vremenu...pokusavate pohvatati misli i izreci recenicu koja ce imati smisla, ali nikako da otvorite usta, a ako ih i otvorite, iz vas ne izlazi nista drugo no slabasni otkucaji srca koje samo vi cujete... i tisina. Odnosno... tako se ja osjecam, ili da se ispravim, osjecala sam se. Ne znam za vas, mozda ni ne zelim znati... dovoljna sam si sama muka. I kao prodje vrijeme i zaboravim. Al vraga zaboravim. Ja ne zaboravljam. Ne mogu... ukleta sam. I tako trazim bolje. Samo sto ja nikog ne vidim boljim od onih drugih. Ili ih jednostavno...nema. Mozda jesam egocentrik, ali bolje od onoga sto sam imala pored sebe a sto sam izgubila, bio bi samo moj klon, samo sto si ja nisam selfatracted. U biti... meni je jako tesko naci bilo koga, jer ni sama ne znam sta da trazim. Leptirici u stomaku mi kazu da li je neko od mase meni dobar, bolji i najbolji. I leptirici opet proradili. Proslo par mjeseci. - Nadji neku bolju, ja te ne zasluzujem.- Again?! Koji krastavac! Pitam se samo, ako ne oni koje ja smatram da da, ko me onda zasluzuje? Ne kontam... Al znam da to nije ona blaga verzija... 'mrš off od mene'. Ili se makar iskreno nadam da nije. Samo... polako otupis na razocarenja. Ne primas ih k srcu kao ranije... da bas, otupis. Pretpostavljam da se i ovo odnosi samo na mene. Obecajem sama sebi... a obavezujem se prema drugima... ako mi jos iko ikada... i jedna koju budem smatrala dobrom, boljom, najboljom za sebe, koja bude izbor srca moga... ako kaze –Ja te ne zasluzujem, nadji neku bolju...- ja odoh u casne sestre.

- 23:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Hanuma sTR!Kes bacK *** ovo je nastavak price "Hanuma drž' se teme" tako da... da se bolje razumije, ko god se usudi ovu citati, moja preporuka je da prvo procita ovu gore navedenu. *** Lijep i suncan dan. Lezim u krevetu i citam knjigu. Nedavno je bio sajam knjige i uzela sam si «Pravilo cetvorke», jedan od zadnjih prevoda i knjiga ciju sam recenziju citala prije nekoliko mjeseci. Iako sam je pokusavala naci (a ocigledno se nisam pretjerano trudila) na engleskom jer tako vjerovatnije da cu je prije naci no na Srpsko-Hrvatsko-Bosanskom jeziku. Nasla sam je u srpskom prevodu i bacila se na citanje. Nije onako citljiva kao sto sam mislia da ce biti ali... nije ni dosadna. Gledam na sat, skoro je cetiri popodne. Odlazem knjigu na stol do kreveta i dizem se. Odlazim pod tus i nekako dolazim sebi. Idem nesto pojesti... kako mi se ne da spremati nesto 'konkretno' sipam si cornflakes u zdjelu i zaljevam ih hladnim mlijekom. Lana... Nisam je vidjela sigurno nekoliko mjeseci. Cula sam tu i tamo da je bila na nekim dernecima na koje je meni bilo mrsko otici. Zadnji onaj, koji je bio kod Ide.. 'zenski' kako je okarakterisan, bila je sama. Odnosno ne bas sama. Na derneku su bile skoro sve cure koje sam i ja poznavala. Ida kao domacin, Lola, Ema, Hana, Aca, Mace, Lela, Nata, Iman, Aida, neka prijatlejica od Iman, Nevolja, Bosnslavka, neka cura s Iskona, jedna mostarka i jos njih...ukupno njih 24. Lana se vec godinama poznaje sa Natom, a ona je bas od tada nedavno stigla u Sarajevo iz Sjedinjenih Drzava. Koliko sam cula, bila je poprilicno izgubljena, nekako se nije mogla uklopiti ili samo opustiti. Drzala se koliko toliko Nate i s njom pokusavala razbiti svoju suzdrzanosti i biti malo komunikativnija. Ne znam koliko je uspjelo ili koliko nije jer ipak nisam bila na tom derneku. Cekam da mama zavrsi rucak, da jos nesto prezalogajim i da furam napolje, da me sunce malo ozari. Onaj razgovor sa Lanom, odnosno njeno spustanje mene na zemlju, ili pokopavanje u zemlju, sto se mene tice nije zavrsen. Necu joj dopustiti da se sve tek tako zavrsi. Ja ipak nisam neko ko ju je htio samo zajebavati ili spustiti u ocim drugih. Samo sam joj se zeljela pribliziti, a ocigledno sam to pokusala na pogresan nacin. Danas je vrijeme da se to ispravi. Mama zove na rucak. Bukovace pohane su vec na stolu. Obozavam gljive, pogotovu bukovace. Gledam da se ne prezderem jer trebam van, a tako prezderana stomak mi se napuse kao kakvoj trudnici. Negdje oko pola sest izlazim iz kuce. Za sobom zatvaram vrata koja kao da su trezorska... zbog velicine, tezine i njihovog kretanja. Cula sam se sa Idom, bice u The Baru.. stoga krecem prema Baru koji je od mene udaljen nekih 500m najvise. Taman sto sam se spustila niz ulicu, cujem kako neko vice «Iraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa». Okrecem se i vidim Emu. Cekam ju da se spusti i zajedno krecemo ka Baru. Pricamo o derneku koji je bio prije neki dan, o tom 'zenskom derneku'. I tako u pola price, prolazeci pored jedne zgrade, Ema komentira, «E, ovdje Lana zivi. Rekla je da ce uskoro praviti neku sjedeljku na koju ce svi biti pozvani». «Ema, sorry, moram jos nesto obaviti, vidimo se u Baru kasnije». Ema sa zbunjenim izrazom lica odgovara «Oke, samo javi ako neces doci». Skrenem u susjednu ulicu, dok Ema se ne izgubi iz vidokruga... a onda se vracam i ulazim u Lanin ulaz. Znam kako se preziva i trazim njen stan. Na trecem spratu nalazim vrata slicna mojim, vrata slicna onima koje pola grada ima da bi se koliko toliko zastitili od najezde provalnika. Zvonim, nervozna... a milijun misli mi se pretapa po glavi. Da li je pametno da radim to sto radim, i u biti sto to ja radim. Misli mi je prekinuo zvuk otkljucavanja brave. Vrata se polako otvaraju, a iza njih vidim malo zacudjeno Lanino lice. «Sto ti radis ovdje? Sto zelis?» «Mislim da bih trebala s tobom razgovarati. Izvini, sto sam ovako banula, ali jednostavno mi je doslo i nisam se mogla suspresti. Je li ti problem da odvojis neko vrijeme da porazgovaramo?» «Udji.» rekla je sutke i nakon sto sam presla prag zatvorila vrata. Nije bila smrknuta, niti ljuta, ali isto tako nije bila odusevljena mojom pojavom pred njenim vratima. Usle smo u dnevni boravak, i kako sam mogla primjetiti bila je sama kuci pa sam mogla poceti pricu. «Sto zelis...ocigledno si iskopala neke informacije o meni, pa sad zelis ucjenjivati, praviti se pametnom ili sto?» «Ne. Lana, cuj...» Prekinula me je, «Sto onda zelis? Nasladjivati se tudjom patnjom? Sto?»... djelovala je rastreseno. «Odoh napraviti kafu, tebe racunam na nju, jer koliko sam primjetila i ti si kofeinska ovisnica» Klimnula sam glavom. Nisam znala kako poceti pricu. Nikada joj nisam bila ovako blizu, nikada nisam mogla s njom otvoreno govoriti o bilo cemu. Ovo je bilo kao izlazak slijepca na bojno polje. Nakon nekoliko minuta izasla je sa dvije solje nescafea i posudom u kojoj je mlijeko. «Lana... cuj...»..zamuckivala sam, «... izvini zbog onog ispada u kafani, ne znam sto mi je bilo. Strasno si mi zanimljiv lik i jako si me zanimala da ti se priblizim vise od onog pukog poznanstva koje, usudit cu se primjetiti, imas sa svima.» «I morala si se praviti pametnom i spominjati zene u mom zivotu?!» «Nisam... samo sam ih pomenula, misleci da cu tim privuci tvoju paznju, a ne prezir.» «Znas, Ira,... jel tako ili nije Ira?» «Ira je... « «...nisi dobila prezir. Sada igramo otvorenih karata, ne znam zbog cega ali igrat cemo tako. Nije ono bio prezir, nego jedini nacin, da tvoj komentar ne bude dalje komentiran.» «Oke, to sam shvatila, ali... zasto nikome ne dozvoljavas da ti se priblizi, da te upozna?» «Poznaju me mnogi... ne znam kako mislis da ne dozvoljavam da me neko upozna?» «Rekla si da igramo otvorenih karata, pa stoga, ne smatraj me glupom i naivnom jer ja to nisam. Ti jesi dobra sa svima, poznajes mnoge... ali da li od tih mnogih tebe iko poznaje... pravu tebe? Ne onu nasmijesenu, uvijek dobro raspolozenu, sretnu, curu bez problema kojoj sve u zivotu ide glatko...vec Lanu, zenu, djevojku koja zivi zivotom, ne bajkom koju prodajes drugima?» «Stvarno zelis da znas? I ako saznas, sta ces onda, da se nasladjujes?» «Ne, ne Lana. Jednostavno ne vjerujem u bajke. A tebe zelim da upoznam. Mozda nemam prava da to trazim od tebe, ali ipak trazim, jer to zelim. Znas i sama da se sve zelje ne ispunjavaju... ali ako ne riskiras, i ne profitiras» Otpila je jak gutljaj kafe. Spustila solju na stol i sa zgloba skinula gumicu za kosu i svezala svoju dugu tamnosmedju kosu u ne bas uredni rep. «Sta zelis da znas? Koliko sam mizerna? Koliko sam neispunjena i kako nista u mom zivotu nije onako kako sam zeljela i kako zelim da bude?» «Ne znam sta zelim da znam... samo bih htjela cuti istinu od tebe... ne od prica ispricanih iz tudjih usta.» «Onda slusaj i ne prekidaj me.» «Dobro.»... rekla sam iako nisam bila sigurna sto me ceka. «Sa nekih sesnaest godina shvatila sam da me zene vise privlace nego muskarci. Ne fizicki, koliko emotivno. Shvatila sam da se emotivno mogu vise vezati za zenu nego iti jednog muskarca. Tokom godina, upoznala sam mogu reci dosta meni slicnih osoba. Sa devetnaest godina sam se prvi put poljubila sa djevojkom. Bila je 6 godina starija od mene. Koliko god taj prvi poljubac sa zenom bio neugodan, bio je ugodniji no i jedan sa muskarcem. Tada sam to shvatila. Bilo je to tacno 28. na 29. februar. Tog jutra kada smo se poljubile poceo je padati snijeg u Sarajevu. Shvatila sam to kao 'znak'. Curi sam se svidjela i htjela je nesto vise samnom. Ali ja nisam htjela, odnosno ona se meni nije toliko svidjala. Na neki nacin sam je iskoristila za svoj prvi korak medju zenama. Sedam dana joj nisam odgovarala na pozive i poruke, misleci da ce shvatiti poruku. Shvatila je ali je zeljela tu 'poruku' cuti od mene. Razumljivo, ali isto tako osjecala sam se jako bijedno jer sam se tako ponijela prema toj curi. Kada smo se nasle na kafi da razmijenimo stvari koje su ostale i kod jedne i kod druge, jedva da sam je smjela od stida pogledati u oci. Ne znam i da li sam. Od toga je proslo mozda nesto vise od mjesec dana kada sam upoznala preko jedne prijateljice Mary. Ta mi se svidjela odmah. Kratko smo nesto kao mutile ali... ona je bila jako religiozna i to se ispostavilo preprekom. Jos jedno razocarenje. Nakon Mery, upoznala sam Ninu preko chata... nekoliko mjeseci nakon Mary. Chatale smo danima i nocima. Znala sam da je Nina imala djevojku s kojom je bila skoro pa tri godine. Svidjela mi se i iako sam znala da je zauzeta, dozvolila sam si da se zaljubim. Ona se pokusavala rijesiti svoje djevojke, ali ova ju je ucjenjivala. Da ne duzim... to je potrajalo 3 mjeseca, a ja sam cijelo vrijeme lebdjela u oblacima. Nina je zivjela u Njemackoj iako je inace iz Hrvatske. Tog ljeta kako smo se dogovarale, trebala je doci u Sarajevo da se vidimo. Plan je bio, nakon posjeta svojima u Hrvatskoj, kada se vrati u Njemacku, nakon nekoliko dana trebala je krenuti za Sarajevo. Ja sam sva bila u iscekivanju... napeta do ludila i sretna sto cu je konacno vidjeti, sto cu je moci zagrliti i poljubiti. Nekoliko dana od njenog dolaska u Hrvatsku meni se samarcina zalijepila posred lica. Sjedim sa Danijelom u jednoj od meni najdrazih kafana... 'Ribici'... znas koja je?» «Znam... tiho odgovaram», jer je i meni bila jedna od omiljenih svratista. «Tako u sred neke nase price, meni zvoni mobitel. Nepoznat broj na displayu, sa pozivnim Hrvatske. Javljam se i razgovor ide u kratkim crtama ovako: 'Ovdje Ana, Ninina djevojka... samo da ti kazem da vise nema dopisivanja, chatanja, sastanjanja s Ninom. Jel to okej?' Rekla sam da je okej, u totalnoj konfuziji i soku. Nekoliko dana kasnije sam pricala s Ninom... i ona mi je rekla da je Ana sve saznala... i da je najpametnije da se vise ne cujemo. Rekla sam da je to okej... odnosno nisam znala kako se postaviti... jer nisam bila naoruzana i nisam bila spremna boriti se.. ni za sto. Mjesecima se nismo cule. Nakon toga... uslijedila je moja depresivna faza... nije mi bilo jasno kako nikako ne mogu naci nekoga ko ce me voljeti ili pak osjecati ono sto ja osjecam prema toj osobi i bortiti se za to. Od toga je proslo mozda mjesec dva, a ja sam vrijeme provodila na chatu i forumima, kada sam se javila na chatu nicku poznatom sa jednog foruma. Pocele smo pricati... kasnije se i SMSati. Lagano sam osjetila da se zaljubljujem u nju. Istina, nije mi imponovalo da nekoga toliko zanimam... mozda zbog moje nesigurnosti u samu sebe, mozda zbog razocarenja koja sam prezivjela. Ali koliko god ja mislila da mi ne imponuje, to je u sustini bio strah od toga da se jedna drugoj ne svidimo i da predamnom ne bude jos jedno razocarenje, jos jedan krah. Dosao je i dan kada sam trebala otici upoznati ju. Bilo je forumsko okupljanje u Osijeku, odakle je ona. Roditeljima sam slagala da idem u susjedni grad kod prijateljice, a ja sam produzila sa Slavonski Brog gdje su nas cure sa foruma pokupile. Medju njima je bila i ona, Tea. Sjedjela sam do nje u automobilu, Mace je bila do mene. Kada sam ju vidjela na stanici kako izlazi iz automobila, noge su mi odsjekle i ptice u trbuhu zatresle krilima. Vozeci se prema Osijeku jedva da sam je smjela pogledati, a jos manje dodirnuti. Kako niko drugi sem Maceta nije znao pravi razlog mog dolaska na sastanak... bilo mi je na jedan nacin lakse, na drugi teze jer nisam znala sto ce biti sa relacijom Tea-ja i ja-Tea. Tea je imala najtamnije oci koje sam ikada vidjela, tamnije i od mojih. U busu za nazad, plakala sam, ali iz ociju su mi curile suze radosnice. Nedugo od naseg susreta, Tea je otisla na studij u Zagreb. Bilo me je strah i Zagreba... bilo me je strah razdaljine medju nama. Ja znam da nisam osoba koja dijeli svoje emocije sa drugima, svoje probleme i strahove. To zadrzavam u sebi... ovaj put ispalo je da su svi moji strahovi bili realni... i da nas je razdaljina razdvojila. Ona je bila osoba koja me je prvi put ucnila da se osjecam najsretnije na svijetu, a isto tako i osoba koja je ucila da se osjecam bezvrijednom, zadnjim luzerom na cijelom svijetu. Proslo je pet mjeseci od dana kada sam se zaljubila u nju, tri mjeseca od kako sam shvatila da je volim... kada smo stavile tacku na ono sto smo imale. Ne znam kako da ti opisem ono sto sam i kako sam se osjecala. Mozda nisam toliko plakala niti ispoljavala svoju bol, ali u meni je sve plakalo. Nekoliko dana od tog 'zakljucnog razgovora' zavrsila sam u bolnici na pretragama. Po tijelu su mi je iskocio nekakav ospi koji se sirio... od raznih briseva, testiranja svega i svacega... od krvi pa na dalje... sve je proslo kroz pretrage. Rezltati, odnosno nalazi su bili 'uredni'. Doktori nisu znali sto je uzrok tom osipu. Doktori nisu, ali ja jesam znala. Tea i moja nerva reakcija na sve sto mi se desavalo. Nije nikada saznala za to. Mozda i ne treba saznati... to je moj, a ne njen problem. Ni sada ne znam kako bih se osjecala kada bih je ponovno vidjela. Ona mi je bila prva. Prva u svemu... moj broj jedan... urezan u moje srce, dusu, tijelo... bice. Neizbrisiviva prva... Tea. Morala sam nastaviti dalje. Kada god bih si rekla, okej je, ona nema vise uticaja na mene, zabijala bih se u zid... jer testirajuci se... citajuci sve njene poruke koje i sada imam, citajuci njeno pismo, koje takodjer imam... raspalakala bih se. Neka cetiri mjeseca od nase tacke, posve slucajno sam upoznala Marinu. Bila sam na jednoj konferenciji i trebale smo se naci da odemo na pice. Nismo otisle na pice... vec smo ostale u njenom stanu... sve do mog povratka nazad u Sarajevo. Marina mi se svidjela... slicno kao i Tea... Kada sam meni uskom krugu prijatelja pricala o njoj... govorili su mi prvo da ne mogu i ne smijem u svakoj traziti Teu... a vjerovatno sam to nesvjesno radila. Isto su govorili da se drzim Marine, a da Teu izbacim iz glave. Okej, jesam, uspjela sam je izbaciti iz glave, ali ne i iz srca, gdje ce mislim zauvijek i ostati. Istina, jesam se zaljubila u Marinu... kada sam bila s njom, lebdjela sam. Kada je dosla kod mene, otisle smo na vikendicu... jer tu obavezu nisam mogla izbjeci. Ocu je bio rodjendan. Svi su otisli a mi smo ostale bez prevoza pa smo ostale prenociti tu na vikendici. Ostali su moji rodjaci, njih dvoje s kojima nikada nisam bila u dobrim odnosima, moj stric i otac. Tokom veceri smo se mazile i ljubile a ja sam zaboravila ugasiti svjetlo u sobi, a taj rodjak za kog nisam znala da je prikriveni voajer je gledao sto smo radile... i u nazovi soku i razocerenju u mene razglasio to cijeloj familiji. Samo mama jos uvijek ne zna. Moji kontakti s porodicom su postali toliko skromni da su se mogli vise okarakterisati kao formalni vise no kao prijateljsko-porodicni. Mislila sam da sve ide glatko sa Marinom... vjerovala sam joj. Na dan kada nam je trebalo biti tacno dva mjeseca, poslala mi je poruku da je cimnem jer imamo nesto pricati. Cimnula sam je zamiljajuci u glavi onaj njen preslatki smijesak koji sam kod nje obozavala. Cetiri dana od tog razgovora trebala sam ici k njoj... a ne znam da li cu otici. Rekla mi je da me je u Zagrebu prevarila s nekom. Nije me zanimalo i ne zanima me s kim. Rekle smo si u samom startu da se necemo lagati. Ali ovo je bila jos jedna samarcina koja mi se zalijepila na lice. Ne znam i nije mi jasno... cime sam ih zasluzila. Prvi okej, jesam... ali... druga dva... davala sam sve sto sam mogla dati... zeljela sam uspjeti... imati nekoga koga cu voljeti. U glavi sam smiljala scenarije na koji nacina da bude sladje kada je vidim... reci joj da je volim... ali ne znam da li cu to reci. Ne znam sto ce se desiti. Ne znam sto da radim. Ne znam da li da se borim... Da li da opet okrenem ledja, okrenem stranicu bolje reci, ili da joj pruzim priliku, ako je ona bude zeljela. Fakultet je opet posebna prica... sa fakuletetom nisam nigdje, niti sam uspjela u njemu, niti sam zadovoljna njime. Roditelji i citava porodica vrsepritisak na mene zbog studija. Mama kontrolise svaki moj korak, bukvalno zivim pod pritiskom od kad znam za sebe. Nekada mislim da vise ne mogu izdrzati... da je svijet presurov za mene... i znam da ce me u zivotu cekati jos milijun zivotnih samarcina... a ja nisam sigurna da cu ih moci podnijeti. Koliko mi je samo puta doslo da sama stavim tacku na svoju recenicu, na svoj zivot. A onda, kazem si da nisam niti kukavica to da ucinim, niti sam opet dovoljno hrabra da ucinim to. I tako utrnulo koracam svojim zivotom,... hodajuci sa maskom da me se ne moze povrijediti, odnosno da me drugi ne sazaljevaju... jer mi je dovoljno sto se sama sazaljevam.» Suze su joj curile niz obraze... jecala je... «Jel to ono sto si zeljela znati?» «Ne znam sto sam zeljela znati... ne znam da li je to TO, ali zeljela sam te upoznati»... suho sam odgovorila. Znala sam da je njen zivot daleko od bajke koju nam je svima servirala. Ali niti ova njena prica nije toliko strasna, ali nije ni vesela kao njena bajka. «Zasto mislis da nikomu nije stalo do tebe?» «Pa cula si 'pricu'.... svi oni za koje sam mislila da im je do mene stalo, izigrali su me... ne znam kako kome vise da vjerujem.»..Duboko je udahnula i naslonila u fotelji. «Iskreno ne znam sta da ti kazem... ali isto tako ne znam koliko ti je pametno da i dalje prodajes 'bajku' drugima».. nesigurno sam procijedila kroz zube. «Ne znam ni ja... ali to mi je najbezboliniji nacin prezivljavanja, makar sada».. slegnula je ramenima i usustila. «Vrijeme je da krenem... nemam ti nista pametno reci. Ako ti se bude pricalo, znas nacina kako doci do mog broja, pa bujrum. Budi sigurna da od mene ova prica nece otici dalje.» «Uredu».. klimnula je glavom... ocigledno iscrpljena ne toliko pricom koliko svim onim na sto ju je prica podsjetila, onim sto je u njoj probudila a sto je ona pokusala pokopati. «Hrabre sreca prati, to su nas ucili u skoli... vjerujem da je tako... stoga drzi se i glavu gore», rekla sam izlazeci iz njenog stana. Zacuo se skljoc, ali ne i brava koja je trebala da se zakljuca. Sporim koracima sam krenula niz stepeiste. Vrata su se otvorila. «Ira...» «Molim..:», odgovorila sam. «Nista»... rekla je i zatvorila vrata. Otisla sam do Bara gdje su me cekale Ida, Ema, Lola, Mace, Hana i Lela.

- 16:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kad ti prijatelj zatreba Preko vikenda bijah u Zagrebu. Prelijep grad, fakat... luksuzniji od Sarajeva, i daleko ljepši od Beograda koji kako mi se učinilo polako propada zbog nezainteresiranosti tamošnje vlasti za održavanje tog grada. Sarajevo je opet priča za sebe. Stradalo je mnogo tokom rata, ali se za razliku od svih ostalih bosanskohercegovačkih gradova, najviše i obnovilo. Ono što sam osjetila u Zagrebu, ili pak ono što je tamo više izraženije no ovdje je, egosentričnost tamošnjih stanovnika. Ne kažem da ni Sarajlije ni oni koji žive u Sarajevu nisu egocentrični, ali ovi u gradu na Savi mi se čine mnogo više usmjerenim na same sebe no ovi ovdje. To naravno posmatrajući one koje ne poznajem, jer kad upoznaš te mnoge koje ne poznaješ, često se desi promjena mišljenja o njima. Moram se zahvaliti Zmajki i njenoj ženi Ixii na gostoprimstvu koje dobih tokom mog boravka u Zagrebu. Ne mogu reći da je mene lako trpiti, ali hvala im što su pokušale i uspjele u tome. Gostoprimstvo će biti uzvraćeno, i uvijek na raspolaganju, čim ja dobijem vlastiti stan. Damn, kako je jebeno živjeti sa roditeljima. Jedino što sam mogla napraviti nešto za njih, je bilo spremanje mog omleta... koji, po njihovim reakcijama, čini mi se da im se svidjeo. Petak je bio super. Ono, stižem u sred Norijade... u gradu ludnica... maturanti pijani i prepijani teturaju gradom, urlaju, zajebavaju i podjebavaju. Najs... mi to nemamo... kod nas svaka škola ima norijadu za sebe. Tea je došla po mene na bus stanicu i krenule smo tramvajem do Ixie. Truckamo se u prepunom tramvaju... maturanti se urlaju kud god se okreneš... i u tramvaju srećemo Milku, Cow Girl... curu koju preko raznih foruma poznajem 'iz viđenja' već nekoliko godina. Preslatko stvorenje. Tea je nagovara da dođe na party koji se trebao održati te večeri. Kasnije sam upoznala još neke cure... a među njima dvije s kojima dogovaram kafu već skoro godinu dana, Gortanizu i Mystique. Sjela sam u autobus i nisam bila sigurna što ću osjećati kada vidim Teu. Nisam znala, jednostavno, da li ću išta osjećati... bus je krenuo, što je značilo da ću za 8-9h od polaska to i provjeriti. Ugledala sam je na stanici... a prije toga sam je vidjela prije nekih pola godine. Ono... onaj osjećaj kada vidiš nekog prijatelja koji je otišao studirati negdje vani i jako jako rijetko dolazi... fakat sam joj se obradovala... i mislim da sam je od toga zaskočila i prejako zagrlila. Fakat mi je bilo drago vidjeti je. Kadsam kretala nisam znala da li će leptirići u trbuhu reagovati... na stanici sam uvidjela da su leptirići odlepršali... nema ih više. Ostala je samo mogućnost prijateljstva. Mislila sam da bi ga ona željela... jer meni je prijatelj prijatelj... i nema tu ništa što bi moglo da ispriječi da pokušam imati nešto više. Da sam se ovo pitala prije pola godine... vrag me odnio ako ne bih da sam mogla napustila ovdje sve i svakoga da odem k njoj da budem samo s njom. Ali prošlo je pola godine i u meni se poslagalo. Istina, kad nekog zavolim, nikada ne prestajem voljeti, tako Teu još uvijek volim, ali ne dalje od granica prijateljstva. Možda se meni učinilo, možda i nije... ali na tom derneku u petak večer,... mislila sam da je mal... u crnjaku... vidim je sjedi na stepenicama ako se to može nazvati stepenicama. Priđem i zagrlim je. Well, ja sam maza... i kad mi je nako manje više teško, jako mi godi prijateljski zagrljaj i nečija pažnja. Mislila sam da ću joj time maknuti trenutno neraspoloženje... ali nisam sigurna. Sutradan sam ja bial u crnjaku žestokom... i tada je meni bio potrebam zagrljaj... čisto neko da bude uz mene ako se rasmizdrim... ali Tei se spavalo. Legla je... čekala sam da zaspe sat vremena kada sam ušla u krevet... i tada sam počela cmizdriti... nako jako tiho... valjda samo da sva sranja koja sam osjećala da izađu iz mene. Nije se okrenula, ne znam zašto sam to i očekivala... nisam trebala, ali jesam. Nema veze... Možda bih se 'kod Paše' osjećala kao kod kuće... kao što ona reče... a ja prečuh... ali ipak ne bih... to nek ostane za razmišljanje. Možda se u Sarajevu ne može ostaviti torbica ili torbetina u automobilu kada odeš do obližnjeg kafića... ali jbga... tako je... promijeniti će se. Možda je ipak pametnije da ostanem u Sarajevu, da ne idem odavde... da ostanem u gradu 'raje' ili pak da odem negdje daleko odavde... ne znam. Ne znam kako se prijatelj definiše drugdje, ali ja bih za svoje prijatelje ruku u vatru stavila. Iako sam se u jednom ili par momenata neugodno osjećala... zbog bockanja u moje Sarajevo... «Neka mi oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike, stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno. Digao glavu, ruku... ali niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.» ---Miroslav Krleža---

- 16:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.04.2005., ponedjeljak

Subota s Meltedom U subotu sam konacno, nakon 4 ili pak 5 godina on-line poznanstva, upoznala Melteda. Prvo sam prespavala kafu za koju smose dogovoriti oko podneva, pasmo je prolongirali za prelijepo suncano poslijepodne. Prilazim mjestu gdje me je cekao... i koji zagrljaj. Celicni zagrljaj... uh mislila sam ako me ne pusti za koju sekundu da cu se onesvijestiti zbog nedostatka zraka. Hmmm.... crvst stisak ruke, jak zagrljaj.... trebao bi oznacavati jak karakter osobe, u sto, sto se Melteda tice, i ne sumnjam. Sladak momak, pri tom jos vodolija horoskopska... ma svakako mi je bio drag, a sada je jos vise. Njegov dragi, inace moj prijatelj iz srednje skole... bio je na poslu pa nam se nije mogao pridruziti. Umro je Papa Ivan Pavao II... pokoj mu dusi... bio je velik covjek... Sarajevo je konacno umilo sunce... dani su prelijepi... stvarno... i tako kad setam popodnevima gradom... Jackie mi nedostaje uzasno. Cisto da se drzimo za ruke, setamo gradom... sjednemo u neku basticu koje se iz dana u dan otvaraju... popijemo kafu ili sta vec. Da bude tu, ovdje... ili da sam ja tamo... bilo gdje, samo da smo zajedno. Iako je ljeto jos daleko, jedva cekam da dodje... jer, znam da cu ljeto provesti s njom, maksimalno u okviru mojih mogucnosti. Tada cu imati vremena utoliti glad za njom... ali glad ce se opet vratiti... a drago mi je zbog te gladi. Volim biti gladna nje... jer znam da ce uzitak biti veci... pri smirivanju te gladi.

- 18:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.03.2005., utorak

SummeR TR!P Brineta je sjela na zadnje sjediste... plavusa se smjestila na mjesto iza volana. Upalila je automobil i ukljucila muziku. Jinksi... „Tamo gdje je sve po mom“... zaculo se iz zvucnika. Razgovarale su tokom voznje, jedno vrijeme... smijale se... i gledale preko retrovizora. Zatim je brineta zaspala...ponovno. Put ju je izmorio, a mozda je uticaj na njeno spavanje koje je tako ucestalo u zadnjih desetak sati imala neprospavana noc, proslavljanja polozenog ispita koji je znacio prelazak u narednu godinu, savladavanje jedne od stepenika na putu njene buduce karijere... Skupila se na zadnjem sjedistu i zaspala. Plavusa je to primjetila kada joj ova nije odgovorila na postavljeno pitanje. Promatrala ju je preko retrovizora. Gledala je blagim pogledom punim njeznosti. Usporila je voznju da slucajno ako naleti na neku rupu na cesti ne bi probudila brinetu. Uskoro su stigle ispred kuce koja je sa sprata imala prelijep pogled na selasce u kojem su se nasle, u kom ce provesti ljeto. Bijela kucica na dva sprata, sa velikom terasom na drugom spratu uzdizala se pred plavusinim automobilom koji je parkirala ispred samog ulaza. Kuca se nalazila u blagoj osami, jer u neposrednoj blizini nije bilo nikakvih gradjevina, a tako ni nepozeljnih pogleda, koje bi zeljele izbjeci. Plavusa je izasla iz automobila i izvadila torbe iz prtljaznika. Spustila ih je na stepenice koje su vodile u dvoriste kuce. Vratila se do automobila i otvorila straznja vrata. Dotakla je brinetu usnama o kosu. Ova se probudila. Nesto je prokomentarisala, na sto su se obje nasmijesile. Pruzila joj je ruku i izvukla je iz automobila. Zagrljene su zajedno krenule do kuce usput pokupivsi torbe koje su ih ispred cekale. Plavusa se zaputila prema kuhinji... da brineti spremi dorucak, dok je ona uletila u kupaonicu i bacila se pod tus. Iz kupaonice se zacuo uzdah zadovoljstva... konacnog osvjezenja. Kako su vrata kupaonice bila otvorena, plavusa je sve cula... na licu joj se pojavio vragolasti smijesak. Iskljucila je kolo na kome se mlijeko grijalo... zdjelu sa muslijem ostavila je na stolu.. prekinula spremanje dorucka. Sa istim onim smijeskom dlanovima je udarila o bedra i svukla majicu sa sebe. U putu prema kupaonici i sve ostalo. Brineta je polako dolazila k sebi od iscrpljujuceg puta... voda ju je budila... a tada je osjetila da joj se neko pridruzuje. Okrenula se... i ugledala nju... plavusu. Prislonula ju je uz zid kupaonice drzeci je za ruke da se ne bi mogla opirati, iako to brineti nije bilo ni na kraj pameti. Usne su im se dotakle... a plavusine ruke su pocele istrazivati brinetino tijelo... ... Nakon nekog vremena... obje ogrnute peskirima... otisle su do kuhinje. Brineta je dovrsila dorucak koji ju je cekao nedovrsen. Plavusa ju je cijelo vrijeme gledala. Jeduci, brineta joj je mahala rukom u znak toga da je prestane tako gledati, ali plavusa nije prestajala. Kada je zavrsila sa doruckom, presvukla se... odmjeravajuci plavusu koja je pospremala nered u kuhinji. Bilo je kasno poslijepodne kada su izasle prosetati do plaze. Otisle su na stjenovitu.... gdje su poslozle peskire i bacile se u more. Plivale su jedna prema drugoj... zagrljene u vodi nekako odrzavale ravnotezu... usne su im bile na milimetar od dodira. Na plazi su se pojavila neka djecurlija.

- 17:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.03.2005., četvrtak

SummeR TR!P #sredina jula, vruce jutro, sarajevska bus stanica# Dvadesetak joj je godina...sjedi na drvenoj klupi na peronu broj 6. U desnoj ruci drzi bijelu plasticnu casu sa parecom kafom iz aparata. U lijevoj izmedju srednjeg i kaziprsta, dimi se cigareta. Njeni tanki, dugi prsti cinili su da cigareta izgleda debljom i kracom..no sto je to istinu bila. Sa njoj desne strane na klupi od (zelenih) drvenih greda lezi ruksak nalik na one planinarske, samo u nesto manjoj izvedbi. Do te je jos jedna putna torba. Preko ramena se vidi remen trece torbe koja je bila zaklonjena njenim tijelom. Bus dolazi na mjesto sa kojeg treba krenuti. Cigaretu gasi o betonski zid na koji je klupa nasadjena i baca je u kosaru zajedno sa praznom casom u kojoj je predhodno bila kafa. Blagi povjetarac je puhnuo... i sa ledja joj odvojio pramenove duge, tamno smedje kose. Ubacila je svoj prtljag u bus i stala sa strane, cekajuci da vozac da znak za ulazak u ne bas obecavajuce udoban i jos manje luksuzan bus. Svijetla put isticala se crnim tank-topom pripijenim uz njeno vitko tijelo i tamno sivim cargo ľ hlacama. Pogled joj je usmjeren na nesto sto je drzala u ruci. Vozac je dao znak za ulazak. #U isto vrijeme, na jednom jadranskom otoku# Dvadesetak joj je godina... lezi djelomicno pokrivena tankom plahtom na lijevoj strani velikog kreveta. Kroz otvoren prozor do nje dopire vjetric koji joj mrsi pepeljasto plavu kosu. Na nocnom stolicu mobitel samo pisnu. Lagano jos uvijek u dubokom snu, prebaci desnu ruku preko jastuka. Budilica, odmah do mobitela, namjestena da se oglasi u 9h, pokazivala je '7:01' #Sat vremena kasnije, fus nefunkcionirajuce klime# Glava joj je poskakivala u ritmu truckanja rashrndanog autobusa. Prije no sto je sjela, preko naslonjaca je prebacila majicu. Jastucic koji joj je bio pod glavom, djelomicno je neutralizirao ili pak ublazivao truckanja s jedne strane, a s druge to ju je truckanje uspavalo. Ziva je pocela rasti u termometru, negdje u nekoj meteoroloskoj stanici... a na putnicima u busu su sitne graske znoja ukazivale na potrebu za paljenjem klima uredjaja koji ocito, nije funkcionisao. Ni vrucina koja je bila u busu, ni truckanje... nista... spavala je. #Sat kasnije, ja jednom jadranskom otoku# Bez promjene polozaja, jos uvijek je putovala zemljom snova... kada je zazvonila budilica. Jednim pokretom ruke, pokusavajuci ugasiti budilicu, oborila ju je sa stolica... a ona je zatim utihnula. Nedugo zatim zazvonio je mobitel. Promrmljala je nesto..ugasila larm na mobitelu i vratila se u krevet. Jos koji trenutak se protezala u krevetu, a zatim digla iz nj. U putu prema kupaonici sa sebe je svukla tamno plavu pamucnu majicu sa likom Tweetsa, koja joj je sluzila kao pidzama. Usla je u tus kabinu i pustila vodu da osvjezi njeno tek probudjeno tijelo. Mlaz vode milovao je njeno tijelo, a istovremeno i razbudjivao. Blag smijesak joj je bio na licu po kome su padale kapljice vode... a one u mlazovima nastavljale svoj put preko vrata, grudi, trbuha, bedara, nogu... Zatvorila je vodu i omotala se velikim peskirom koji je visio tik do kabine. Otisla je do kuhinje gdje si je spremila pahuljice, a sa zdjelom otisla po mobitel pa na terasu. Poruka koja je cekala da se procita, nasmijesila ju je. Kada je zavrsila sa doruckom..obukla je svijetlu majicu i lagane hlace. Sa stola je uzela kljuceve... napustila stan. Usla je u automobil i upalila motor. #Istovremeneno, u busu kljucajuce atmosfere# Lice joj se sjajilo koliko je bilo ovlazeno znojem. Jos uvijek je spavala, sto ju je cinilo jako 'komunikativnom' suputnicom. Atmosfera u busu je bila na rubu izdrzljivosti...u toj limenoj kutiji skoro pa je kljucalo. Krupna kap znoja sa slijepoocnice je sletjela nize. U trenutku je skocila... bilo je prevruce. Vrucina ju je i trgla iz sna. Usta su joj bila suha, sto ju je blago gusilo. Otvorila je torbu i iz nje izbukla bocu vode. Naiskap ku je popila. Pogledala je kroz prozor...jos nekih sat vremena mucenja na tockovima. Uzela je vlazne maramice i kol'ko tol'ko se osvjezila. Neko vrijeme je gledala u umrtvljene toplinom suputnike, a potom sutke izvukla iz torbe knjigu sigurno vec desetak puta citanu... koju je pocela nanovo citati. Ubrzo je utonula u san. #Oko 10h, magistralni put na jednom jadranskom otoku# Vozila je ne brzo. Vec mnogo ljetnih mjeseci je provela na tom otoku i zna da je voznja brza od propisane ravna potpisivanju vlastite smrtovnice. U to se uvjeri svake godine... jer svake godine padne nekoliko mrtvih glava koje su platile danak svojoj neopreznosti i nepostivanju pravila. Na radiju su javili da se dogodila nesreca sa smrtno stradalom osobom na magistralnom putu kojim je ona isla... upozoravali su na moguci zastoj u putu. Mimoisla su je kola hitne pomoci..ubacila je neki CD u player i pojacala muziku... Ubrzo je stigla do pristanista. Parkirala je automobil ispred kafica preko puta luke u koji je sjela. Netom sto si ja pronasla slobodan stol do nje se stvorio konobar i uzeo narudzbu. Nekoliko minuta kasnije pojavio se sa dnevnim novinama i mineralnom vodom. #Istovremeno, u busu# Bus se zaustavio. Zena koja je sjedjela do nje, probudila ju je i rekla da je vrijeme za izlazak. Mora na tockovima je zavrsena. Pristigli su u trajektnu luku odakle ce dalje nastaviti put. Pokupivsi torbe iz autobusa, ugledala je trajekt Jadrolinije kako se priblizava. Prenijela je stvari u trajekt i sjela na gornju palubu. Trajekt je krenuo. Osjecao se smrad nafte. Sunce je pocinjalo i direktno prziti svojim zrakama. Iz torbe je izvukla losion za suncanje i namazala si ruke. Skupila je kosu i sakrila je pod sesiric koji je nabacila na glavu. Na nos nasadila crne suncane naocale. Kada se smijesila, vjerovatno utonuvsi u neke misli ili pak sjecanja, jaci vjetric joj je skinuo sesiric sa glave i oslobodio kosu. Sjajna kosa je leprsala na vjetru, a sesiric je zavrsio u moru. Nakon dvadesetak minuta trajekt je pristao u luku. Natovarila se torbama i krenula put kafica koji se nalazio odmah preko puta luke. Na putu prema njemu, ugledala je poznat automobil koji joj je izmamio smijesak, kako ocitovan na usnama tako i na ocima koje bijahu skrivene iza tamnih naocala. Plavusa koja je sjedjela u kaficu, izletjela je i zurno se kretala prema brineti. Uzela joj je torbu iz ruke i ponijela prema automobilu... gdje je ostavila i ruksak. Zajedno su otisle do stola za kojim je sjedjela plavusa.

- 14:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.03.2005., utorak

BH Eurosong U subotu dobismo predstavnika za Eurosong koji ce se ove godine odrzavati u Kievu. Voditeljski par bijahu 'jastuk za dvoje' i 'discoman'... Maja Tatic i Deen. Voditelji... hmmmm.... koliko mi je poznato u BiH postoji studij novinarstva, zurnalistika... koji bi trebao (a cini mi se da i cini) da izmedju ostaloh stvara voditelje. Cemu onda dovodjenje strendzera, glumaca, pjevaca na uloge voditelja, koje imamo u vlastitoj 'produkciji'? Ne znam... to mi nikako nije jasno. Oboje su glumili spontanost... mozda zbog njihova voditeljskog neiskustva a moguce i radi ucesnika koji su bili totalno nekomunikativni i najvise zaokupljeni samim sobom. Igor je blago receno ocekivao pobjedu i jos blaze receno, bio je razocaran krajnjim rezultatom Eurosonga... Zato? Sudeci po proteklim izborima za BH predstavnika za Eurosong i do sada praktikovanom pravilu nacionalnog kljuca... na njega je bio red. Tinka se potrudila da nadje strendzere za autore tekta, aranzmana, muzike... Bingo Tinka je super prosla kako je prolazila na predhodnim na kojima je ucestvovala. Pjesma joj je bila dopadljiva i u svakom slucaju bolja od pobjednicke. Pobijedise tri zenske obucene po zadnjem kriku mode... samo ne znam gdje... Trio krestavih glasova i uzorne 'karijere' koju su imale proteklih godina... pardon, mjeseci. Feminnem... nikad cula... bolje da ni sada nisam... ali sto je tu je... nazalost... svi se moramo pomiriti sa nasim trio kokoskama koje ce kokodakat u Kievu. Ida... decki koji sviraju u Slogi cetvrtkom... Unplugged Plug... pa i oni su za klasu bili bolji od tri kokoske... Pitam se samo... da li ce Andrej babic plesati isa Feminnemkama kao sto je plesao sa Klaudijom Beni na Eurosongu 2003. godine?

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.03.2005., petak

OsM! MaRT Iako ovaj tekst nece imati veze sa 8.03. kao danom zena... jedino sto ga veze za taj dan je... vrijeme kada je napisan. Definitivno i preocigledno za one koji me poznaju... ja sam cura koja se rasplace uz filmove. To sam si po ko zna koji put potvrdila gledajuci Hilary i Jackie. Nema te sminke koja moze uljepsati covjeka 3 real. Sminka, cak sta vise... mislim da skriva one slatke nedostatke koje covjeka, tj zenu, cine ljudskim bicem. Plac... Mislim da su ljudi najljepsi kada placu... Prvi put sam u drustvu zaplakala zbog Tee. Tea... to ime joj se svidja, stoga cu je ovdje tako i zvati. Zaplakala sam sigurno stotinu puta... a sada da kazem da nisam placljivica... (lagala bih) neka i budem... ali osjecaje ne mogu nadvladati kao sto mogu fizicku bol. Lomila sam kosti, sili su mi rane, migrena me je ubijala... ali suze nisam pustila. Voljela sam je...od prvog trena kada sam je vidjela kako izlazi iz automobila...zeljela sam biti samo s njom, bilo gdje, ali uvijek... a to nisam mogla. Znamda sam joj trebala... da budem uz nju... a nisam mogla. Bila je sve sto sam zeljela i sve sto sam trebala... tada. Na sve fizicke boli reagovala bih susno. A poruka kada se preselila u drugi grad i pokusavala se uklopiti... iz mene je izbacila potocice suza. Bila je na balkonu...u stanu na 18. spratu... mjesec je bio pun, a noc zvjezdana....a ona sama u njoj posve novom gradu. Tako sam zeljela da sam s njom u tom trenutku. Da sjedimo na dekici prostrtoj na tom balkonu, zagrljene gledamo u pun mjesec koji nam se smijesi, zvjezdano nebo... i ispijamo caj.. Skrenula sam u sporednu ulicu (nekamo sam isla) i plakala cijelim putem. Naravno sve je puklo zbog daljine... (a najlakse je za sve okriviti daljinu) Iako nije dugo trajalo... ta veza me je unistila, emotivno. S obzirom da cmizdrim dok ovo pisem... ocigledno jos uvijek nisam skupila sve djelice koji su se rasuli, a cinili su mene. Nekada mi misao prodje... da li joj je uopce bilo stalo do mene. Vjerujem da jeste.. ali necu traziti potvrde... ali kako vrijeme prolazi, sve manje se nalazim u momentima razmisljanja o njoj... a pogotovo izbjegavam i pomisao na «sto bi bilo kad bi bilo», jer da je moglo biti, bilo bi. E sada... Kako ne znam koje se 'Lani' ime svidja,a ona nece da mi kaze, od sada cu je zvati Jackie. Tea je bila treca, Jackie je cetvrta cura koju sam ikada poljubila. Mama mi uvijek dobacuje, «probirac nadje otirac», pri tom misleci na decke... da probiram medju njima... Ali i od te cetiri... samo su me ove zadnje dvije privukle... ono da su mi se bas svidjele. Ono sto nazovi iskustvo koje s Teom stekoh... odnosno prije je to osjecaj... da ma koliko se ja trudila da ostanemo u kontaktu, nekom prijateljskom odnosu,,, aaa-aaa,,, izgleda da ne pije vode... a zasto ne znam. Koliko mi je bilo stalo do Tee, toliko mi je stalo da ne userem sa Jackie... na bilo koji nacin, ali samo da i ona ne nestane iz mog zivota zbog bilo kog razloga. Kao sto smo i pricale... jedino sto se moze, a pri tom da i funkcionise je da se dobro provodimo kada smo zajedno.. Nikada nisam bila u takvom odnosu, ali za sve postoji prvi put. Vidjet cemo kako ce se sve to razvijati. Ne mogu vise... nos mi se zacepio... i sva sam od suza. Jesam, cmizdra sam... Odo' sada brisati suze sa obraza i provjetriti nos...

- 22:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.02.2005., srijeda

Palacinka Part Four -Hey babe, šta ima?- -Hey, sad sam te vidjela, ulazila sam u ulaz i vidjela te kako prolaziš. Žurila sam kući pa se nisam mogla javiti. Imaš vremena?- -Da, ali ne previše. Ovaj mi je razgovor,... da, san se dešava, sada ga proživljavam. -Ajd taman sam počela peći palačinke, imaš vremena da naletiš na koji?- - Eto me, ali neću dugo ostati. Tanya me već čekala na ulaznim vratima. Nasmiješila sam joj se. Uzvratila je smiješak. Joe Cocker,... palačinci,... provirila sam u kuhinju,... nutela je bila na stolu, ali ne i šlag. Prebacila mi je gotove palačinke da ih namažem. Mažući ih i razmišljajući o svemu onome što se desilo i što se izgleda treba desiti osjetila sam njene ruke na mom struku, a potom i dah iza mog uha pa usne na mom vratu. Već sam to proživila u snu,... odmakla sam se. «Tanya izvini, ali ovo ne ide.» Procijedila sam hladno. «Nađi si za isprobavanje nekoga drugog, odgajaj svoje dijete s kim hoćeš, udaj se za koga hoćeš, a mene ostavi na miru. I da me više nisi nazvala, mislila sam da si mi u prvom redu prijateljica!» «Kako znaš?! Ko ti je rekao?!!! Niko ne zna.» Bila je zbunjena. Nijemo sam izašla iz njenog stana ne zatvorivši vrata. Nina će nazvati, u to sam sigurna, vrijeme će pokazati svoje. Promijenila sam dosta toga samim tim što sam joj makar nešto rekla. Sada zna, makar na neki način. Više ništa neće biti isto. *** ...nastavit ce se...

- 12:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Palacinka part Three Mrak,... crnilo, mukla tišina,... Budim se u svojoj sobi. Upalila televizor. Španske sapunice, na svakom kanalu. Otišla sam do kuhinje po voćni jogurt, moj svakodnevni doručak, a s njim nazad u krevet. Subota, nisam radila. Dosadno mi kući, ne znam šta da radim. Vrtim kanale na televizoru, ništa zanimljivo. Subota, 2 sata popodne, lijepo vrijeme a nikako mi se ne da napolje, nemam s kim. A i kafe mi je više dosta. Mislila sam da to nikada pomisliti neću. Obožavam piti kafu u ljetnim baštama pod suncem. Danas mi se nije dalo. Pomislim na Tanyu. Razmišljam o tome da je konačno vrijeme da joj kažem da ne želim da mi bude više samo prijateljica. Istina, imala je nekolicinu propalih veza ove godine, ali solira već više od dva mjeseca, nije pravila ni izlete. Ali i u tim vezama se ponašala kao da ih i nije željela. Uvijek mi je bila draga. Od dana kada smo se upoznale, lebdjela sam svaki put kada bi izašle zajedno, ali joj to naravno nisam imala hrabrosti reći, a ona to izgleda nije primjećivala. Odlučih se izaći, ali samo do kioska, da kupim novine. Naravno, do kioska u blizini Tanyine zgrade, ne bil je kojim slučajem vidjela. Stajala sam nekih desetak minuta pred kioskom birajući novine, ni sama ne znajući koje mi uopće trebaju. Politiku nisam čitala jer me nervira, nervira me čitava stvar vezana za politiku moje zemlje. Otvorim novine, a naslovi su iz dana u dan isti, korupcija, kašnjenje penzija, plata, štrajkovi, ovi nezadovoljni ovim, oni onim, i tako u nedogled. Muzičke novine nisu dolazile u obzir, jer su tako kvalitetne i vrijene čitanja da je to užas jedan, ma i na kvadrat. Sport? Uopće me ne interesuje. Magazini o uređivanju doma i oko doma, pa nisam još u penziji, ni to nije za mene. Film, dovoljno sam upućena, ne trebam još samo čitati o ono što već sve znam, jer sve informacije koje ću naći u takvim novinama redovno kasne, pa mi to samo još dodatno kida živce. Oglasi? Ne, hvala, imam sve što mi treba, sem naravno nje, a nju neću naći u oglasima. Kuhar? Još mi samo to treba, kuhinju da zapalim, jer jedino što znam napraviti su palačinke. Izbor je pao na modu. Ali koju? Cosmopolitan? Isuviše isfucan,... kako ga zavesti, kako ga odvući u krevet, kako ovo, kako ono,.... ali kako nju dobiti, bilo je pravo pitanje na koje odgovor nisam znala. Do sada nisam kupovala Elle, pa da vidimo šta tu pišu. Uzimajući Elle vidjela sam plavooku djevojku koja mi se sviđala neko vrijeme, djevojku kojoj ni ime nisam znala. «Nina!» Prostrujalo mi je kroz glavu, ukočila sam se. Tanya, telefonski razgovor, njen monolog, moja depresija, Nina, Austrija, avionska nesreća,... slike, događaji, sati, dani, mjeseci,... prolazilo mi je kroz misli. Djevojka se približavala. Ruka mi je bila pružena prema ženi u kiosku koja mi je vraćala kusur. Okliznula sam se i udarila o djevojku. Sitniš se razletio svuda uokolo. Mobitel je počeo da zvoni. Djevojka, Nina, izvinjavala se i počela da kupi novac sa poda. Ja sam stajala još uvijek ukočena od šoka. Posegnuh za mobitelom. Na diplayu je velikim slovima pisalo Tanya. Povukla sam je za rukav, Ninu,... «Izvini,... ali moram ti nešto reći. Znam da će zvučati nevjerovatno, ali nisam luda,...» Djevojka je bila zbunjena. Odvukla sam je do Tanyinog ulaza. Ispričala sam joj sve što sam znala o njoj, sve što sam o njoj doznala u svom snu, jer očigledno je bio san, deja voo. «Znaš li gdje ti je djevojka? Važno je!» «Ma koji je tebi qurac?!!!» Čvrsto sam je držala za ruke i nisam joj dopustila dapobjegne. «Nazovi svoju djevojku, evo ti mobitel. Ne nemoj nju nazvati, nazovi njenu najbolju prijateljicu, pretpostavljam da imaš broj. I traži nju!» «Maja je na putu, a njena najbolja prijateljica je na poslu, neki rade i subotom! Uostalom, ko si ti da mi što govoriš!» Shvatila sam da,... ko sam ja da njoj šta govori. Kako mi može vjerovati, kad sama sebi ne vjerujem u potpunosti. «Molim te uzmi moj broj telefona. Sačuvaj ga. Nazvat ćeš me za nekoliko mjeseci. Molim te budi spremna. Maji,... nemoj joj previše vjerovati i ne spominji joj ovaj razgovor. Budi spremna na veliko i bolno razočarenje.» «Ma o čemu ti?!» «Vidjet ćeš,...» Gurnula sam joj karticu s mojim brojem u ruku. Strpala ju je u džep i otrčala, par puta se osvrnuvši. Mobitel mi je opet zazvonio. Tanya. ...nastavit ce se...

- 11:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.02.2005., ponedjeljak

Ideal Sa deckima cu biti vrlo kratka. Svaki koji se meni cinio i po mojim mjerilima bio idelan ili makar priblizno tome, bio je gay. Zene... Jucer je to bila onakva, danas je ovakva, sutra ce biti nekakva. Ranije sam idealnim smatrala neki manekenski tip, s iznimkom sto bi takva ipak za razliku od vecine manekenki imala mozga. Angelina Jolie... prelijepa zena, jedna od definitivno najljepsih na svijetu. Karizma koju posjeduje, zivotni stil, ono malo zlocastoce i divljine plus bitchie stava sto izbija iz nje... sve sa njenim fizickim izgledom upakovano u cjelinu je wow. Ali to je zena za koju imam minorno male sanse da je upoznam... samim tim i da mi se svidi drugacije no fizicki. Razlika u svidjanju i privlacenju, makar kod mene postoji. Ima dosta lezbi koje bi kada bi imale priliku upoznati ju... zeljele s njom zavrsiti u krevetu. Kao sto je slucaj kod strejt zena kada je u pitanju Jonny Depp. Nikada ne bih mogla zavrsiti u krevetu s osobom samo zbog toga sto je ta osoba seksualna mastarija oko 50% lesbo populacije svijeta, u sta mozda i ja spadam... jer ipak bih zeljela osjetiti te usnice na vlastitim. U biti, ne imponuje mi biti u drustvu sa nekim fancierima, samo zbog toga sto su oni neke javne licnosti. Ako je neko ok, ok je... a biti ok ne moze porasti ako si poznat sirim narodnim masama. Mozes biti ok, mozes biti dobrim drustvom... ko god da si i cim god da se bavis... Mrzim dvolicne osobe, one lazljive i one koje se namjerno pretvaraju da su ono sto nisu. Ranije sam mislila da me vise privlace starije cure... tako da su moje prve i bile starije... razlika izmedju moje 'najstarije' i mene je bila nekih sest godina... kasnije se to smanjivalo... a ja sam bivala starijom. I da, ona koju sam do sada najiskrenije voljela, ali fakat voljela je bila mladja od mene... ne mnogo... joj samo kad se sjetim koji je to bio crush. Bila je kosarkasica... i imala preslatku malu mekanu tibu... tada je ideal u vidu manekenke pao u vodu... jebes manekenke. Od tada, sada pa valjda i ubuduce, mada, niikad se ne zna. Lik iz serije ER, Abby, mi je oduvijek bila simpa do bola. Nakon te serije, Tina iz serije The L Word. Ljepuskaste, slatke, simpaticne... na neki nacin povucene iako to nisu jer drustvo (njihovo) bez njih ne vunkcionise, jel... one cine bitan cimbenik drustva. Uvijek su mi se vise svidjale tamnokose djevojke... ne zbog stereotipa – plavuse su glupe hahahaha, vec cisto jer mi te tamnokose a dodatno da su jos u tamnooke djeluju toplije od ovih plavusa. Imam sojecaj da se mogu istopiti u intenzivnom pogledu tamnih okica. (trebam li opce napominjati da su zubi obavezan detalj kod svake osobe? Koliko osoba drzi do sebe najvise se vidi po zubima... kod mene ogroman boldiran minus imaju osobe kojima fali neki od prednjih zuba). Osoba koja ce biti samo tvoja i osoba kojoj ces biti samo njena... kada ste zajedno. Posesivnost i ljubomora bi trebali biti iskljuceni naravno, mada nema ljubavi ako nema male doze ljubomore. Osoba s kojom ces moci satima pricati o svemu i svacemu, lezati u krevetu pod plahtama i pred spavanje citati neku knjigu (pred spavanje meni makar najbolje leze neki bestselleri)...sjediti ispred kamina u kucici u prirodi zimi kada vas okruzi snijeg... setati obliznjom sumom po svjeze napadanom snijegu, u jesen po opalom liscu, sjediti na travi i piti vino, spravljati jedno drugome vecere i dorucke.. uzivati u mjesecini i zvjezdanom nebu tokom ljetnih noci na obali mora ili pak na balkonu vaseg stana. Vjerovati jedno drugome i postovati jedno drugo. Izgled je u sustini nebitan... bitna je konekcija.

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2005., srijeda

DaLeKKo od oKK!Ca Bas se uhvatim u razmisljanjima...na kakve tipove okidam. Pokusavam odgonetnuti pozadinsko znacenje svega toga...zasto bas takvi likovi. Uvijek sam mislila da cu se zaljubljivati u neke 'savrsene' zene. Naravno savrseno i lijepo se mijenja od osobe do osobe i percipiranja te ljepote svake pojedinacne osobe. Ljepota je relativan pojam sto bi rekli. Prelijepim zenama sam smatrala i smatram Neve Campbell, Tijanu Dapcevic, Rebeccu Romijn i naravno neizostavnu Angelinu Jolie. Zasto... Neve kao slatkicu, Tijanu i Angelinu kao karazmaticne, a Rebeccu kao fizicki prelijepu.. intelektualno suplju. Ali ni pored jedne od njih se ne bih mogla vidjeti cak ni idealizirajuci stvari i vadeci ih iz realnog konteksta. Danas otvaram oci, nakon svih ovih godina. Niti ja voljeh tebe nit si ti mene voljela Samo stara navika... Ne zelim biti s nekim iz navike... One s kojima sam bila bile su sve ono suprotno onome sto sam mislila da ce biti. Mislila sam da ako ja ganjam da budem proporcionalne tezine, da mi je trbuh ravan i u fino oblikovanim misicima, da mi je guza cvrsta, koza svjeza i zategnuta... da i ta neka osoba s kojom bih bila treba biti moj na neki nacin klon. Nije nikada bila i cini mi se da nece nikada biti. To sto sam ja pekmeza, pecim se ponekad, prenemazem se, bivam osobom koja idealizira... kao da si nadjem suprotnosti... malo jace cure s jakim karakterom. One dvije koje su mi fakat znacile bile su daleko. Jedna oko hiljadu i pol kilometara od mene, druga petsto. Ova prva me privukla svojom nekom razboritoscu... istina je takodjer da se lozim na tetovaze... ona ih je imala nekoliko. Ova druga... ona je bila ista ja tokom gimnazije... prvih godina. Sta me na ovoj drugoj privuklo... iskreno pojma nemam... znam samo da sam bila gotova cim sam je vidjela. Sportasica... ni trunke one zenstvenosti s kojom sam mislila da cu zavrsiti. Nisam se zalila, niti sada zalim zbog toga... to su jednostavno stvari koje si umislim u glavi. Imam nekakav cudan osjecaj da ne zelim nekoga u svojoj blizini. Da ce mi biti puno lakse ako je taj neko daleko... da ju ne moram gledati svaki dan, da mi ne dosadi. «Veoma važnu ulogu kod oba tipa (konvencionalna i nekonvencionalna) ima prva ljubav koju nikada ne zaboravljaju, pa ako uspiju s osobom koja je tu ljubav probudila, postaju vjerne i predane. Žena Vodenjak je vrlo romantična, ali će to teško priznati i sebi, a još manje pokazati. Ona je vrlo poslovna, samostalna i neovisna osoba i ne može dopustiti da njezini duboko potisnuti osjećaji izbiju na površinu.» Istina, makar sto se mene tice. «Njezina potreba za slobodom je toliko jaka da sebi ne dopušta vezu s nekim tko je neće prihvatiti takvu.» Da... i u ovome na neki nacin pronalazim razlog u tome 'daleko od ociju...manje peglancije i zamora' sto ne mora nuzno i znaciti 'daleko od srca'. «Njezina su načela često čudna i možda ih društvo ne prihvaća, ali ona ih potpuno provodi. Spremna je poštovati vaša pravila čak i ako se s njima ne slaže, ali morate ih se uvijek pridržavati.» Ova stvar me ubija... zivim po vlastitim princima koji su mnogima bez zdrave veze sa razumom, mada je meni veza i vise no ocigledna. Da li sam losa osoba sto odjebem od sebe ljude koji mi pisu mail ili sms poruku u kojoj negaciju pisu zajedno sa glagolom, ili 'dali' umjesto 'da li'... mislim stvarno mi se kosa na glavi dize od toga. Pa da je i Angelina Jolie glavom i bradom i da špraha naški i da mi tako napise... pukla bih je na ignore. Mene je strah prave veze... ne znam zasto... U sustini... sve ono sto sam imala do sada moglo bi se prije nazvati komedijom no vezama... ali nema veze. A ovo sve sto sam napisala jel da, nema veze s mozgom...

- 14:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Novogodisnja noc Zabrijala sam s Denijem, svojim prilično najboljim prijeteljem (joj kroatizama!). Dani je peder, gay, oduvijek je i bio. Tu i tamo, povremeno sto bi se reklo, nas dvoje malo se cmacemo. Ne znam za njega, ali ja nikada u tim cmokinzima nisam uzivala. Bilo bi to cisto iz zajebancije... odradjeno. To za novogodisnju noc... ne znam... pokusala sam se opustiti.. ali mi nikako nije polazilo za rukom. Taman sto bih se priblizila pocetku opustanja (pri tom ipak zamislivsi da je to neka zena, da specifikujem, Ona ili neka druga...) osvijestilo bi me grebanje njegove brade. Covjece kako grebe! Do sada nisam ljubila brkate zene... ali i da na takvu kojim slucajem naletim dovela bih je u red... valjda... ili se ne bih petljala s njom... ijuuuu... da li ja ovo diskriminiram? Ne, ne zelim... samo ne volim brkove niti bradu. Od silnog grebanja su mi usne utrnule... Kada sam vec prestala ih osjecati (i grebanje s tim, ne...) on mi je poceo traziti krajnike i istrazivati grlo.... Ijooooooj! Zakljucak svega... Zene se ipak mnogo mnogo mnogo bolje ljube! Senzualnije... njeznije... ljepse...ugodnije...mmmmmm... --- ne zelim vise ikada ponoviti TO nesto, sto je ogledalo osjecaja... sa frajerom.--- K!SS

- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Docek Nove 2005. godine Propali dogovor ili pak samo zelja je bila da Novu godinu docekamo zajedno. Stizem na dernek, ali u prvom redu kasnim. Noc na 31.12. sam provela budna u suzama. Procitala sam nesto sto me je poprilicno uzbudilo i uznemirilo. Tako sam joj htjela odgovoriti, ali ne... obecala sam si da necu i drzim se obecanja datog samoj sebi. Danju sam nadoknadila nedostatak nocnog sna. Negdje oko 20h sam izasla...prvo na kafu. Gdje smo sjedili... ne sjecam se... u Nostalgiji ili Baronu. Nije proslo mnogo iza 22h kada smo stigli na dernek... dva tipa, pedera, i moja malenkost. Svi ostali su vec bili prisutni... sem Hane koja je bila sa djevojkom van grada. Ema i Lola, Aca i njena cura, inace Lelina stara poznanica, Lela je bila sa Sekom, Ida sama... a drustvo joj je cesto pravila flasa. Mače je bila jedina koja se napila... a nije se sjecala da se uopce i napila... sve u svemu je bilo okej... ali mene je ubijalo to sto nije po mom. Bilo je negdje oko 23h kada me poceo crnjak hvatati. Sa nekoliko casa vodka- tonica usla sam u spavacu sobu koja je bil prazna. Nedostajala mi je uzasno jako... uzasno... Mrak ali ne i tisina... muzika (cas neka narodnjacka cak neka od 'blockbustera') se probijala kroz tanane zidove i remetila mi mir i pokusaje smirivanja i koncentriranja. Sve sto sam zeljela je njeno prisustvo... njen zagrljaj. Nije bila tu... niti ce biti tu... ne znam.... zelim je ali i ne zelim... ne zelim zato sto ne zelim da se patimo... obje. Polako su mi se poceli uvlaciti u revet u kom sam lezala...prijatelji... pederi... zujali smo u bezlican televizijski program. Zujali i cekali pocetak odbrojavanja do Nove godine, doi ponoci. Zivci su mi radili 100 na sat i vratila sam se iz razmisljanja nekoliko sekundi prije no sto je otkucala ponoc. Vrata su bila otvorena... pogledam u kuhinju jer je to bila jedina prostorija koja se mogla vidjeti iz mog lezeceg polozaja. Vrisak... vristanje... nalik na AAAAAAAAAAAAAAAAAA i EEEEEEEEEEEEEEEEEE izmijesano.... dopiralo je do mojih usiju ali ne i do mog mozga... Nova je godina... Aca i Mia u zagrljaju u kuhinji... Pamucno ili pak svileno njezni cmok. Mislila sam da se raspadam... da cu se rasuti kao kristalna vaza kada padne s neke visine i kada se raspe u milijune komadica. Ono pomislim da bi mi najbolje bilo da sam ostala sama kuci sa svojim crnjacima. Nema veze... nisam. Instalirala sam osmijeh i bila tu... tj. tamo. Svi su tu da ponude pomoc, rame za plakanje, sebe da razgovaramo ako treba... Ja samo ne znam o cemu bih razgovarala s njima, sta da kazem... kada ne znam ni sama, sta da im kazem... sta. Nasula sam se tequilom, zabrijala s prijeteljem pederom... zgadila se svima... i sebi na koncu jer mi to nije trebalo(ne ovo s ovim typusom, to i bijase samo zajebacija... misli koje me zajebase)... losa zajebancija... sta sam htjela.... umrijeti u jednom mometnu... ali nisam. Valjda ce Nova godina biti bolja... nadam se... nada je ono sto nam na koncu uvijek i preostaje...

- 06:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.12.2004., petak

Nekoliko stvari ili cega vec kojih/e ne želim imatu u životu... Zmajka me na Balconnu ono... njena tema me prebacila da ovdje to ispisem... 'nekoliko' stvari koje ja ne zelim u svom zivotu... a one su slijedece.. 1. Lazne prijatelje 2. Podmuklu bolest ili bilo kakvu drugu sem neke lake prehlade 3. Visak kilograma 4. Los ten 5. Stan manji od onog u kom sada zivim i na goroj lokaciji, moze samo bolja ali tesko da cu je naci 6. Slabo placen posao ili biti nezaposlena 7. Eksperimentisati sa narkoticima 8. Pretjerivati s alkoholom 9. Ne-postivati druge 10. Imati trokolicu 11. Macku 12. Usvojeno dijete 13. Migrenu (koju nazalost imam) 14. Biti egoista 15. Biti celava 16. Dozvoliti si nedostatak nekog zuba 17. Gledati kako umiru dragi ljudi (toga sam se i vise no nagledala) 18. Umrijeti kao nemocna baba 19. Zivjeti do kraja zivota u ovom istom okruzenju 20. Biti sjebana 21. Biti neraspolozena 22. Nemati svoj mir i slobodu 23. Biti nepokretna 24. Dozivjeti jos jedan rat 25. Ulaziti u slijepu ulicu 26. Biti zavaravanom 27. Imati neprijatelje 28. Traziti smisao zivota 29. Okretati se nazad... razmisljati o proslosti 30. Biti sama 31. Umirati polako 32. Prosirene vene 33. Visok tlak (a imat cu ga i riknut cu od infarkta kao i svi u porodici... ne starija od 65 godina...) 34. Prestati pusiti 35. Prestati piti kafu 36. Opterecivati se glupostima 37. Nastojati da me ljudi razumiju (nemam vise zivaca truditi se) 38. Zeljeti nemoguce 39. Spustati kriterije (vezane za bio sto) 40. Nepostivati vlastite principe 41. Visoko letjeti 42. Plakati u javnosti (oh, ne vise... uvijek poslije pozalim...) 43. Smijesiti se svima 44. Prestati pisati, ma kolikvim se to idiotlucima cinilo bilo kome... Ima toga jos... jos i jos... samo se bojim da ovaj spisak u kompletnoj varijanti ne ostavlja dovoljno prostora onome sto ja zelim... pa da ispadne da ne zelim nista... brljupc

- 04:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.12.2004., srijeda

CoRRecTT!oNN Malo se gubim u vlastitim mislima. Sto zbog previse onih koje mi se preklapaju jedna preko druge, sto zbog umora. Ionako pisem u sitne sate, u rani sabah ili kasnu noc, kako si uzmete. Rekla sam 'preosiriti trziste' a pri tom mislila na nest posve drugo. Legnem u krevet i skontam sta sam napisala...damn! htjela sam reci pobliku, ne citaoce! Da, citaoce. 'milan'-u u svakom slucaju hvala na ukazanom povjerenju i nadam se da cu ga opravdati. Razmisljam se koga od blogera poznajem... Crazy Bitch poznajem vec par godina, ali iz nekih posve drugih svjetovnih relacija. Gomeza sam mislila da poznajem, ali sve sam manje i manje ubijedjena u to. Kako mi se cini, jos jedan od mojih great zajeba. Melted i ja smo 'stari' cyber poznanici, mada se jos uvijek ne poznajemo licno, ali bit ce i to. Bas prije nekoliko sati sjedim s Emom na kafi. Zovemo Idu da vidimo gdje je i eventualno da je pokupimo na neku novu kafu ili pice. Kaze da je u net klubu. Na telefonu zvucim nezainteresirano, jer znam 'gdje je'. Prekidam razgovor i okrecemo se (Ema i ja istovremeno) kompovima. Nalazimo je u chat roomu...i naravno odmah krece zahebancija i nagovaranje ko ce po koga doci. Ema i ja udruzenim snagama uspijevamo je privoliti da ona pomjeri svoje dupesce i da dodje po nas. A razlog NJENOG dolaska je bila slatka kratkokosa plavusa koja je sjedjela nedaleko od nas, a strasno je podsjecala na ALICE*. *ALICE – lik iz serije The L Word, popularne medju lesbo krugovima. O samoj seriji budem kasnije nekada pisala. Dodatni razlog naseg laFo lova je bila slatka brineta koju smo zapazile krajickom oka... vise nismo smjele zagledati. U svakom slucaju cura je bestraga isparila i sem tog pogleda krajickom oka, vise je nismo vidjele. Dok Ida nije stigla, pozabavila sam se chatom sa nekom perverznjakusom... u biti nepismenim napaljenikom sa zenskim imenom kao svojim nickom. Predstavila sam se kao cetrdesetsedmogodisnja razvedena zena sa usvojenim djetetom od 19 godina sa kojim povremenom imam seksualne odnose. Covjek je fakat povjerovao i zgrozio se... sto je trazio to je i dobio. Hmmm... klin se klinom izbija... ali samo u nekim situacijama :smajli kojeg nema cudnovatog izraza lica: Tako tipkajuci i keslajuci se primjetih dva tipa koji su mal mal zavirivali u moj ekran. Naravno, povezali su konce, jer ni Ema ni ja se nismo stisavale. Nekad zaboravimo gdje se nalazimo. Manjak privatnosti je jedina stvar koju ne volim kod net klubova... ali boli me... sta im ja mogu... i da gledaju i da skontaju... nije zarazno. Tako Ida stize i osta kratkih rukava. Stigla je manje vise dobrog raspolozenja. Nedavno je prekinula sa curom... veza koja je obecavala samo je prasnula u paramparcad... imaju svoje razloge, nije moje da se petljam, tu sam da pomognem ako je pomoc potrebna i ako je ja mogu pruziti. Njena veza je pukla, bas kao i moja... mozda tek otvaramo zimsku sezonu... ko ce znati. A moj prekid... ne znam, mislila sam da ce jace boljeti i da cu vise patiti. Krivo mi jeste jer mi je ipak bilo stalo do Nje. Ali da ne mogu zivjeti bez Nje, vala mogu, koliko god to mozda surovo izgledalo i hladno. Zavukla mi se pod kozu, istina jeste. Isto tako ce ostati u mom srcu...zauvijek...ima svoje razloge. Ne zelim komunicirati s njom neki naredni period, sigurno nekoliko mjeseci...a kasnije kada mi se sve stalozi i poslaze, vjerovatno nam odnos bude malo ili uopce bolji. Ali to bi kao trebala biti neka buducnost...pa vidjet cemo. Joj ljudi, ide nam Nova Godina, a na pamet mi pade ona pjesmica sto su nam starci uvijek pjevali kad smo klinci bili...makar meni jesu (moji starci, bas kao i ja su apsolutni muzicki antitalenti, da se razumijemo...) ...ide nesto kao... 'Mraz po staklu sara,... stize Nova Godina...' Kiss

- 03:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #