< kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

LesBosTaR

Lesbostar Blogger.ba

mail me @ bloggerka@yahoo.com

P!Nk L!Nks

BLoGGeR T!PPs

Stihovi pjesama kojima nazive znam i ne znam, ali mi mnogo znače

Godine k'o srne, nestaju u bijegu. Uspomene sad su, poljupci u snijegu. Godine i snovi, rijeka koja teče. To je sve što imam, od tebe i sreće.

Dao sam ti dušu, srce sam ti dao. Ništa više nemam, al mi nije žao...


Podelit ću i ovu noć sa zvezdama
Prekrit ću te nebom kad budeš zaspala...

Otopit ću ti led sa usana,
Dat ću sve što imam za tvoja oka dva,
Kao mesec koji viri iz tvog dvorišta,
Obasjat ću ti lice kada budeš zaspala.

I ne znam dal te iko voli kao ja,
Al ne bi ova noć tako bolela,
Da me nisi volela.
...
Kao osmeh letnje noći nestaješ
Znam da nećeš doći
Ipak čekam te...

...

24.08.2005., srijeda

Hocu - neces, Hoces - necu.... dodatak


Tu sam u jednom dijelu rekla nikada... u biti ipak mi se desilo jednom. Bila sam zaljubljena i bez glave... bilo mi je uzasno nakon prekida... i jednostavno mi nije bilo jasno kako i zasto... sta sam ucinila i cim sam zasluzila. Onda sam shvatila... da postoji neka visa sila... nesto... protiv cega se ne mogu boriti... protiv cega se ne mogu izboriti, nesto sto ne mogu pobijediti koliko god se borila, koliko god davala sebe... jer postoje ograniccenja preko kojih nisam mogla i preko kojih jos uvijek neko izvijesno vrijeme necu moci preci.

Zao mi je sto sam povrijedila osobu koju sam povrijedila nekim svojim postovima ovdje...
Sada vidim da mi to nije bila namjera, vec da sam samo bila puna neke srdzbe... nekog akumuliranog bijesa koji je tako izbio iz mene.
I iskreno se nadam da ce ona moci preci mi preko toga, da ce moci to zaboraviti i oprostiti mi... jer... nije to zasluzila.
Znam da s vremena na vrijeme mogu biti djubre... a ne mogu traziti od nje niti od bilo koga da to razumije... jer ni ja sama to ne razumijem.

Ona je super cura... cura koju sam voljela... cura koja je bila dijelom mog zivota, koja mi je nesto znacila... cura koja ce uvijek ostati dijelom mog zivota u pozitivnom sjecanju... i ne zelim to promijeniti.
Proslost je proslost i ne moze se ispraviti, niti uljepsati... a ne treba se zaboraviti.

Zelim, kad se sjetim nje... da mi bude osmijeh na licu, a ne neka pokisla faca.
Zelim da mi ostane osmijeh na licu kada se sjetim nje... kao sto mi je i sada...

Hocu - neces, hoces - necu

Zasto ja hocu nekoga tko ne zeli mene a onaj tko zeli mene ja ne zelim njega?"
Naletih na jednu raspravu... i ono bas se razmisljam... o tome.

U biti kako kome grah padne...


Malo mi je blesavo trcati za nekim ko te ne benda ni 2%... pa se onda zivcirati zbog toga... pitati se sta si kriv... a onda ti se istovremeno desava da tako ni ti nekog ne bendas... pa sve dodje u neki balans... a niko nije zadovoljan, svi nesto pizde.
Pun mi je qurac popizditisa za ovim ili onim... ili me je jednostavno spucao neki period totalne nezainteresiranosti.

Nikada si nisam razbijala glavu tim stvarima 'zasto ja hocu nekoga tko ne zeli mene a onaj tko zeli mene ja ne zelim njega', odnosno, nikada mi nije bilo stalo...
Kada mi je bilo stalo tada mi je i bilo uzvraceno... a da li je to zaljubljivanje u 'prave' osobe... ne mora znaciti da jeste.


05.08.2005., petak

Sarajevo Film Festival

Jedanaesti je po redu i pocinje devetnaestog ovog mjeseca. Godinama sam jedna od mnogih koji ce kupiti ulaznicu za neke od projekcija i ciniti publiku festivala. U zadnjih nekoliko godina, ili mozda tek samo ove zadnje dvije Festival mi se nako, ogadio. Jeste 'on' super i jeste da cu ga ja nahvaliti (svaki Cigo svoga konja hvali) ali koliko god on bio tako divan i krasan, gadi mi se ona njegova strana neke elitisticke nastrojenosti ali u nekom iskrivljenom obliku. Nije to sto je crveni tepih ispred Narodnog, nije to sto se tezi da se dovedu zvucna imena medju goste Festivala, nije to to je tesko doci do ulaznica, nije to sto mnogo 'Open Air-ovaca' ide u kino samo tokom Festivala da bi bili vidjeni, nije to sto to meni smeta, nego me strasno iritiraju lokalne kokice koje rade na SFF-u kao hostese... Te hostesičarke mi tako idu na ziFce da sada razmisljam da li uopce da si rezervisem ulaznice ili ne. Svakoj od njih su babo ili maajka sredili 'posao'... svaka sa instaliranim smijeskom 'docekuje' goste. Svaka od njih je cak i 'preinformisana' o filmu koji ce se pustati to vecer... i skoro svaka blista intelektom. Neise, necem vise grdit hostesičarke...

Ove godine necu da idem na Festival, sem ako me neko ne povede.

Ili sam mozda samo iziritirana proslogodisnjim neprofesionalizmom hostesičarki...

Zapravo sto je bilo... dolazim na projekciju 9/11 i sjedam na stepenice jer mi je najdraze sa njih gledati film... jebes loze, jebes sredinu ekrana, kad se ne mozes okrenuti niti prokomentirati film... jer svi toboze znaju sve i za Almodovarov film kazu kako je glup, dosadan i ne znam ti kakav (to ipak bijase pred nekoliko godina)... a za Tomb Raider rekose da je film stoljeca... elem neise.... sto bi.. sjedam na stepenice sa 3-4 prijatelja... dolazi hostesičarka i govori kako se ne moze sjediti na stepencama... fino oj objasnimo kako mi dolazimo na Festival vec godinama i kako se UVIJEK sjedi na stepenicama jer ne bude DOVOLJNO mjesta... a ona opet 'ne moze'... i mi se dignemo i sjednemo na tribine. Dobar pogled, ali stolice deru ledja. Okrenemo se da izvdimo situaciju na stepenicama sam' sto je film poceo.... stepenice pune... raja sjedi i gleda.... i stas drugo neg hostesičarki spomenut familiju skripeci zubima.

Ma ipak idem...

Jok ne idem...

Idem...

Ne znam...