Valjam se po krevetu pokusavajuci zaspati, kada mi zazvoni mobitel. Prvo gledam na sat koji pokazuje tri ujutro, a potom otvaram poruku.
-Ja te ne zasluzujem. Nadji bolju. Ja vise ne mogu.-
Gledala sam u slova na displayu mobitela, slova koja su cinila rijeci a te rijeci nekoliko recenica. U meni se sve rusilo. Osjecaj izgubljenosti i tonuca u samu sebe opet se javio samo sada u znatno jacem obliku. Gubila sam, odnosno izgubila ono sto sam smatrala meni najvrijednijim, ono sto mi je bilo najvaznije. Pokusala sam se boriti, ali platila danak svom neiskustvu, naivnosti, predavanju i vjerovanju u vise, tako sam borbu izgubila bez ispaljena metka, jer mene se nije nista pitalo. Odluceno je da me se nije pitalo, a ja sam se ili morala sloziti ili ne sloziti a prihvatiti odluku onakvu kakva je.
Ono sto me je totalno razbjesnilo u neku ruku je to sto si drugi uzimaju za pravo suditi o mojim odnosima s drugima, rangirati ljude kao lose, dobre ili pak bolje od nekih za mene... po mene. Na greskama se uci, govore. Uvijek sam govorila, da je bolje uciti na tudjim greskama... samo sam uvidjela da se tako ne moze nauciti. Nauciti mozes samo na sopstvenim greskama. Vristala sam u sebi... ne govorite mi sto je dobro a sto nije... pustite me, pustite me, pustite me da grijesim, pustite me da naucim.
Bol. Prvi put sam tada osjetila bol. Emotivnu, dusevnu ili kako je vec nazvati... tu bol. Suza vrela kao lava, teska kao da je olovna, kada klizne niz obraz... za sobom ostavlja crven vlazan trag, preko obraza sleti niz vrat i nestane negdje pod majicom, na prsima ili na ledjima. Osjecaj kada vam svo tijelo treperi, sve se cijedi u vama, energija se gubi... osjecate se bezlicno, stapate se s krevetom u kom lezite... a koji se trese, a vi ga tresete... svojim grcajima. Kada pogledate odraz sebe, lica u ogledalu... i primjetite da su vam oci postale bezizrazajne, umrtvljene..bez sjaja koji je uvijek bio u njima. Hodate ulicama bez pojma o vremenu...pokusavate pohvatati misli i izreci recenicu koja ce imati smisla, ali nikako da otvorite usta, a ako ih i otvorite, iz vas ne izlazi nista drugo no slabasni otkucaji srca koje samo vi cujete... i tisina.
Odnosno... tako se ja osjecam, ili da se ispravim, osjecala sam se. Ne znam za vas, mozda ni ne zelim znati... dovoljna sam si sama muka.
I kao prodje vrijeme i zaboravim. Al vraga zaboravim. Ja ne zaboravljam. Ne mogu... ukleta sam.
I tako trazim bolje. Samo sto ja nikog ne vidim boljim od onih drugih. Ili ih jednostavno...nema. Mozda jesam egocentrik, ali bolje od onoga sto sam imala pored sebe a sto sam izgubila, bio bi samo moj klon, samo sto si ja nisam selfatracted. U biti... meni je jako tesko naci bilo koga, jer ni sama ne znam sta da trazim. Leptirici u stomaku mi kazu da li je neko od mase meni dobar, bolji i najbolji.
I leptirici opet proradili.
Proslo par mjeseci.
- Nadji neku bolju, ja te ne zasluzujem.-
Again?! Koji krastavac!
Pitam se samo, ako ne oni koje ja smatram da da, ko me onda zasluzuje?
Ne kontam...
Al znam da to nije ona blaga verzija... 'mrš off od mene'. Ili se makar iskreno nadam da nije.
Samo... polako otupis na razocarenja. Ne primas ih k srcu kao ranije... da bas, otupis. Pretpostavljam da se i ovo odnosi samo na mene.
Obecajem sama sebi... a obavezujem se prema drugima... ako mi jos iko ikada... i jedna koju budem smatrala dobrom, boljom, najboljom za sebe, koja bude izbor srca moga... ako kaze –Ja te ne zasluzujem, nadji neku bolju...- ja odoh u casne sestre.
Post je objavljen 29.05.2005. u 23:17 sati.