Zaista volim svoju mamu. Isto tako znam da tu ljubav ne pokazujem na pravi nacin. Ne znam je pokazati.
Jako smo se odaljile. Dok sam bila dijete, sjecam se da me je bilo nje strah. Na trenutak je umiljata, draga, a onda se okrene ako je necim isprovociras. Shizi u sebi. Ne pokazuje to, nikada me nije lupila mada je nekada i trebala. Uvijek sam osjetila... njenu patnju, bol, tugu, strah... ali nikada nisam... znala, a tako ni mogla pokazati neko suosjecanje. Uvijek me je bilo strah pokazivanja i otkrivanja svojih emocija.
Rijetko kada smo se mogle razumjeti. U biti, nas dvije smo dva potpuno razlicita svijeta.
Cijelog zivota se prema meni ponasala kao prema novorodjencetu, previse zastitnicki... sto je u meni stvaralo neki gard... neko otudjenje od nje.
Uvijek je imala neke primjedbe na racun mog drustva... svakog mog drustva. Nikad joj niko nije bio dovoljno dobar. Ona je kako mi se cini zeljela da sam i ja kao moje kumce, hanuma od malih nogu. Meni je to uvijek bilo smijesno. Zasto da se ugledam na neciji life style kada mogu istraziti i pronaci svoj vlastiti... zasto da zivim po sablonu.
Tako sam negdje pocetkom srednje skole pocela lagati. Ipak je to pregruba rijec... zaobilazila sam istinu i uljepsavala je... to mi je nekako bolji opis.
Gdje sam i skim sam... ona je zeljela da budem u grupici strebercina koji su uvuceni u profesorske anuse... a ja sam bila sa luftiguzima.
U njoj nikada nisam vidjela prijateljicu. Koliko god se ona trudila da bude cool mama, nastupala je (meni) navalentno. Kada bih joj ukazala na to, ona bi se samo uvrijedila. Sto god bih joj rekla kao kritiku, ona je to uzimala za uvredu.
Onda bi iznosila konstatacije kako se ja nje stidim... sto je naravno uvijek bilo daleko od istine. Ja svoju mamu obozavam, volim je, pobogu pa mama mi je.
Tokom odrastanja ja sam se potpuno zatvorila... nastao je neki jaz medju nama koji nikakva naknadna prica ne moze popuniti. Propustile smo svoje vrijeme.
Ona previse pita, a ja ne zelim niti volim previse pricati... pogotovu o sebi.
Ona misli da meni uocpe nije stalo. Do nje u prvom redu, a onda i do svih ostalih... da mislim samo na sebe.
Ne mogu vjerovati da to moze i pomisliti, a ne i reci mi. Ne moram joj reci... ali ona to treba osjetiti.
Pa dovraga sve... ja bih umrla za one koje volim, bez i da trepnem.
I da... sada ona ide na operaciju. Trebaju joj odstraniti neku malignu izraslinu.
To je sve sto znam.
Zaprijetila mi je... i ne smijem nikomu reci bilo sto o tome. A ni meni ne bi rekla da slucajno nisam pronasla njene nalaze.
Sjeb je sto... ne znam s kim bi svoj jad podijelila... ne zelim ubijati ljude u pojam svojim problemima... svi oni za koje sam mislila da im je stalo do mene... ne znam, vise ne znam ni za njih... niti opce... kome je stalo do mene... ko ce me saslusat prijateljski i pruziti neku podrsku, a ne slusati cisto pro forme.
Ne znam...
Dovraga sve.
Post je objavljen 02.09.2005. u 19:14 sati.