< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

LesBosTaR

Lesbostar Blogger.ba

mail me @ bloggerka@yahoo.com

P!Nk L!Nks

BLoGGeR T!PPs

Stihovi pjesama kojima nazive znam i ne znam, ali mi mnogo znače

Godine k'o srne, nestaju u bijegu. Uspomene sad su, poljupci u snijegu. Godine i snovi, rijeka koja teče. To je sve što imam, od tebe i sreće.

Dao sam ti dušu, srce sam ti dao. Ništa više nemam, al mi nije žao...


Podelit ću i ovu noć sa zvezdama
Prekrit ću te nebom kad budeš zaspala...

Otopit ću ti led sa usana,
Dat ću sve što imam za tvoja oka dva,
Kao mesec koji viri iz tvog dvorišta,
Obasjat ću ti lice kada budeš zaspala.

I ne znam dal te iko voli kao ja,
Al ne bi ova noć tako bolela,
Da me nisi volela.
...
Kao osmeh letnje noći nestaješ
Znam da nećeš doći
Ipak čekam te...

...

29.05.2005., nedjelja

Kad ti prijatelj zatreba

Preko vikenda bijah u Zagrebu. Prelijep grad, fakat... luksuzniji od Sarajeva, i daleko ljepši od Beograda koji kako mi se učinilo polako propada zbog nezainteresiranosti tamošnje vlasti za održavanje tog grada. Sarajevo je opet priča za sebe. Stradalo je mnogo tokom rata, ali se za razliku od svih ostalih bosanskohercegovačkih gradova, najviše i obnovilo. Ono što sam osjetila u Zagrebu, ili pak ono što je tamo više izraženije no ovdje je, egosentričnost tamošnjih stanovnika. Ne kažem da ni Sarajlije ni oni koji žive u Sarajevu nisu egocentrični, ali ovi u gradu na Savi mi se čine mnogo više usmjerenim na same sebe no ovi ovdje. To naravno posmatrajući one koje ne poznajem, jer kad upoznaš te mnoge koje ne poznaješ, često se desi promjena mišljenja o njima.

Moram se zahvaliti Zmajki i njenoj ženi Ixii na gostoprimstvu koje dobih tokom mog boravka u Zagrebu. Ne mogu reći da je mene lako trpiti, ali hvala im što su pokušale i uspjele u tome. Gostoprimstvo će biti uzvraćeno, i uvijek na raspolaganju, čim ja dobijem vlastiti stan. Damn, kako je jebeno živjeti sa roditeljima. Jedino što sam mogla napraviti nešto za njih, je bilo spremanje mog omleta... koji, po njihovim reakcijama, čini mi se da im se svidjeo.

Petak je bio super. Ono, stižem u sred Norijade... u gradu ludnica... maturanti pijani i prepijani teturaju gradom, urlaju, zajebavaju i podjebavaju. Najs... mi to nemamo... kod nas svaka škola ima norijadu za sebe.
Tea je došla po mene na bus stanicu i krenule smo tramvajem do Ixie. Truckamo se u prepunom tramvaju... maturanti se urlaju kud god se okreneš... i u tramvaju srećemo Milku, Cow Girl... curu koju preko raznih foruma poznajem 'iz viđenja' već nekoliko godina. Preslatko stvorenje. Tea je nagovara da dođe na party koji se trebao održati te večeri. Kasnije sam upoznala još neke cure... a među njima dvije s kojima dogovaram kafu već skoro godinu dana, Gortanizu i Mystique.

Sjela sam u autobus i nisam bila sigurna što ću osjećati kada vidim Teu. Nisam znala, jednostavno, da li ću išta osjećati... bus je krenuo, što je značilo da ću za 8-9h od polaska to i provjeriti.
Ugledala sam je na stanici... a prije toga sam je vidjela prije nekih pola godine. Ono... onaj osjećaj kada vidiš nekog prijatelja koji je otišao studirati negdje vani i jako jako rijetko dolazi... fakat sam joj se obradovala... i mislim da sam je od toga zaskočila i prejako zagrlila. Fakat mi je bilo drago vidjeti je. Kadsam kretala nisam znala da li će leptirići u trbuhu reagovati... na stanici sam uvidjela da su leptirići odlepršali... nema ih više. Ostala je samo mogućnost prijateljstva. Mislila sam da bi ga ona željela... jer meni je prijatelj prijatelj... i nema tu ništa što bi moglo da ispriječi da pokušam imati nešto više.
Da sam se ovo pitala prije pola godine... vrag me odnio ako ne bih da sam mogla napustila ovdje sve i svakoga da odem k njoj da budem samo s njom. Ali prošlo je pola godine i u meni se poslagalo. Istina, kad nekog zavolim, nikada ne prestajem voljeti, tako Teu još uvijek volim, ali ne dalje od granica prijateljstva.

Možda se meni učinilo, možda i nije... ali na tom derneku u petak večer,... mislila sam da je mal... u crnjaku... vidim je sjedi na stepenicama ako se to može nazvati stepenicama. Priđem i zagrlim je. Well, ja sam maza... i kad mi je nako manje više teško, jako mi godi prijateljski zagrljaj i nečija pažnja. Mislila sam da ću joj time maknuti trenutno neraspoloženje... ali nisam sigurna.

Sutradan sam ja bial u crnjaku žestokom... i tada je meni bio potrebam zagrljaj... čisto neko da bude uz mene ako se rasmizdrim... ali Tei se spavalo. Legla je... čekala sam da zaspe sat vremena kada sam ušla u krevet... i tada sam počela cmizdriti... nako jako tiho... valjda samo da sva sranja koja sam osjećala da izađu iz mene. Nije se okrenula, ne znam zašto sam to i očekivala... nisam trebala, ali jesam. Nema veze...

Možda bih se 'kod Paše' osjećala kao kod kuće... kao što ona reče... a ja prečuh... ali ipak ne bih... to nek ostane za razmišljanje.

Možda se u Sarajevu ne može ostaviti torbica ili torbetina u automobilu kada odeš do obližnjeg kafića... ali jbga... tako je... promijeniti će se.

Možda je ipak pametnije da ostanem u Sarajevu, da ne idem odavde... da ostanem u gradu 'raje' ili pak da odem negdje daleko odavde... ne znam.

Ne znam kako se prijatelj definiše drugdje, ali ja bih za svoje prijatelje ruku u vatru stavila.

Iako sam se u jednom ili par momenata neugodno osjećala... zbog bockanja u moje Sarajevo...
«Neka mi oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima spomenike kulture.
Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike, stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno. Digao glavu, ruku... ali niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.»
---Miroslav Krleža---