29.05.2005., nedjelja

"Bolje" Valjam se po krevetu pokusavajuci zaspati, kada mi zazvoni mobitel. Prvo gledam na sat koji pokazuje tri ujutro, a potom otvaram poruku. -Ja te ne zasluzujem. Nadji bolju. Ja vise ne mogu.- Gledala sam u slova na displayu mobitela, slova koja su cinila rijeci a te rijeci nekoliko recenica. U meni se sve rusilo. Osjecaj izgubljenosti i tonuca u samu sebe opet se javio samo sada u znatno jacem obliku. Gubila sam, odnosno izgubila ono sto sam smatrala meni najvrijednijim, ono sto mi je bilo najvaznije. Pokusala sam se boriti, ali platila danak svom neiskustvu, naivnosti, predavanju i vjerovanju u vise, tako sam borbu izgubila bez ispaljena metka, jer mene se nije nista pitalo. Odluceno je da me se nije pitalo, a ja sam se ili morala sloziti ili ne sloziti a prihvatiti odluku onakvu kakva je. Ono sto me je totalno razbjesnilo u neku ruku je to sto si drugi uzimaju za pravo suditi o mojim odnosima s drugima, rangirati ljude kao lose, dobre ili pak bolje od nekih za mene... po mene. Na greskama se uci, govore. Uvijek sam govorila, da je bolje uciti na tudjim greskama... samo sam uvidjela da se tako ne moze nauciti. Nauciti mozes samo na sopstvenim greskama. Vristala sam u sebi... ne govorite mi sto je dobro a sto nije... pustite me, pustite me, pustite me da grijesim, pustite me da naucim. Bol. Prvi put sam tada osjetila bol. Emotivnu, dusevnu ili kako je vec nazvati... tu bol. Suza vrela kao lava, teska kao da je olovna, kada klizne niz obraz... za sobom ostavlja crven vlazan trag, preko obraza sleti niz vrat i nestane negdje pod majicom, na prsima ili na ledjima. Osjecaj kada vam svo tijelo treperi, sve se cijedi u vama, energija se gubi... osjecate se bezlicno, stapate se s krevetom u kom lezite... a koji se trese, a vi ga tresete... svojim grcajima. Kada pogledate odraz sebe, lica u ogledalu... i primjetite da su vam oci postale bezizrazajne, umrtvljene..bez sjaja koji je uvijek bio u njima. Hodate ulicama bez pojma o vremenu...pokusavate pohvatati misli i izreci recenicu koja ce imati smisla, ali nikako da otvorite usta, a ako ih i otvorite, iz vas ne izlazi nista drugo no slabasni otkucaji srca koje samo vi cujete... i tisina. Odnosno... tako se ja osjecam, ili da se ispravim, osjecala sam se. Ne znam za vas, mozda ni ne zelim znati... dovoljna sam si sama muka. I kao prodje vrijeme i zaboravim. Al vraga zaboravim. Ja ne zaboravljam. Ne mogu... ukleta sam. I tako trazim bolje. Samo sto ja nikog ne vidim boljim od onih drugih. Ili ih jednostavno...nema. Mozda jesam egocentrik, ali bolje od onoga sto sam imala pored sebe a sto sam izgubila, bio bi samo moj klon, samo sto si ja nisam selfatracted. U biti... meni je jako tesko naci bilo koga, jer ni sama ne znam sta da trazim. Leptirici u stomaku mi kazu da li je neko od mase meni dobar, bolji i najbolji. I leptirici opet proradili. Proslo par mjeseci. - Nadji neku bolju, ja te ne zasluzujem.- Again?! Koji krastavac! Pitam se samo, ako ne oni koje ja smatram da da, ko me onda zasluzuje? Ne kontam... Al znam da to nije ona blaga verzija... 'mrš off od mene'. Ili se makar iskreno nadam da nije. Samo... polako otupis na razocarenja. Ne primas ih k srcu kao ranije... da bas, otupis. Pretpostavljam da se i ovo odnosi samo na mene. Obecajem sama sebi... a obavezujem se prema drugima... ako mi jos iko ikada... i jedna koju budem smatrala dobrom, boljom, najboljom za sebe, koja bude izbor srca moga... ako kaze –Ja te ne zasluzujem, nadji neku bolju...- ja odoh u casne sestre.

- 23:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Hanuma sTR!Kes bacK *** ovo je nastavak price "Hanuma drž' se teme" tako da... da se bolje razumije, ko god se usudi ovu citati, moja preporuka je da prvo procita ovu gore navedenu. *** Lijep i suncan dan. Lezim u krevetu i citam knjigu. Nedavno je bio sajam knjige i uzela sam si «Pravilo cetvorke», jedan od zadnjih prevoda i knjiga ciju sam recenziju citala prije nekoliko mjeseci. Iako sam je pokusavala naci (a ocigledno se nisam pretjerano trudila) na engleskom jer tako vjerovatnije da cu je prije naci no na Srpsko-Hrvatsko-Bosanskom jeziku. Nasla sam je u srpskom prevodu i bacila se na citanje. Nije onako citljiva kao sto sam mislia da ce biti ali... nije ni dosadna. Gledam na sat, skoro je cetiri popodne. Odlazem knjigu na stol do kreveta i dizem se. Odlazim pod tus i nekako dolazim sebi. Idem nesto pojesti... kako mi se ne da spremati nesto 'konkretno' sipam si cornflakes u zdjelu i zaljevam ih hladnim mlijekom. Lana... Nisam je vidjela sigurno nekoliko mjeseci. Cula sam tu i tamo da je bila na nekim dernecima na koje je meni bilo mrsko otici. Zadnji onaj, koji je bio kod Ide.. 'zenski' kako je okarakterisan, bila je sama. Odnosno ne bas sama. Na derneku su bile skoro sve cure koje sam i ja poznavala. Ida kao domacin, Lola, Ema, Hana, Aca, Mace, Lela, Nata, Iman, Aida, neka prijatlejica od Iman, Nevolja, Bosnslavka, neka cura s Iskona, jedna mostarka i jos njih...ukupno njih 24. Lana se vec godinama poznaje sa Natom, a ona je bas od tada nedavno stigla u Sarajevo iz Sjedinjenih Drzava. Koliko sam cula, bila je poprilicno izgubljena, nekako se nije mogla uklopiti ili samo opustiti. Drzala se koliko toliko Nate i s njom pokusavala razbiti svoju suzdrzanosti i biti malo komunikativnija. Ne znam koliko je uspjelo ili koliko nije jer ipak nisam bila na tom derneku. Cekam da mama zavrsi rucak, da jos nesto prezalogajim i da furam napolje, da me sunce malo ozari. Onaj razgovor sa Lanom, odnosno njeno spustanje mene na zemlju, ili pokopavanje u zemlju, sto se mene tice nije zavrsen. Necu joj dopustiti da se sve tek tako zavrsi. Ja ipak nisam neko ko ju je htio samo zajebavati ili spustiti u ocim drugih. Samo sam joj se zeljela pribliziti, a ocigledno sam to pokusala na pogresan nacin. Danas je vrijeme da se to ispravi. Mama zove na rucak. Bukovace pohane su vec na stolu. Obozavam gljive, pogotovu bukovace. Gledam da se ne prezderem jer trebam van, a tako prezderana stomak mi se napuse kao kakvoj trudnici. Negdje oko pola sest izlazim iz kuce. Za sobom zatvaram vrata koja kao da su trezorska... zbog velicine, tezine i njihovog kretanja. Cula sam se sa Idom, bice u The Baru.. stoga krecem prema Baru koji je od mene udaljen nekih 500m najvise. Taman sto sam se spustila niz ulicu, cujem kako neko vice «Iraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa». Okrecem se i vidim Emu. Cekam ju da se spusti i zajedno krecemo ka Baru. Pricamo o derneku koji je bio prije neki dan, o tom 'zenskom derneku'. I tako u pola price, prolazeci pored jedne zgrade, Ema komentira, «E, ovdje Lana zivi. Rekla je da ce uskoro praviti neku sjedeljku na koju ce svi biti pozvani». «Ema, sorry, moram jos nesto obaviti, vidimo se u Baru kasnije». Ema sa zbunjenim izrazom lica odgovara «Oke, samo javi ako neces doci». Skrenem u susjednu ulicu, dok Ema se ne izgubi iz vidokruga... a onda se vracam i ulazim u Lanin ulaz. Znam kako se preziva i trazim njen stan. Na trecem spratu nalazim vrata slicna mojim, vrata slicna onima koje pola grada ima da bi se koliko toliko zastitili od najezde provalnika. Zvonim, nervozna... a milijun misli mi se pretapa po glavi. Da li je pametno da radim to sto radim, i u biti sto to ja radim. Misli mi je prekinuo zvuk otkljucavanja brave. Vrata se polako otvaraju, a iza njih vidim malo zacudjeno Lanino lice. «Sto ti radis ovdje? Sto zelis?» «Mislim da bih trebala s tobom razgovarati. Izvini, sto sam ovako banula, ali jednostavno mi je doslo i nisam se mogla suspresti. Je li ti problem da odvojis neko vrijeme da porazgovaramo?» «Udji.» rekla je sutke i nakon sto sam presla prag zatvorila vrata. Nije bila smrknuta, niti ljuta, ali isto tako nije bila odusevljena mojom pojavom pred njenim vratima. Usle smo u dnevni boravak, i kako sam mogla primjetiti bila je sama kuci pa sam mogla poceti pricu. «Sto zelis...ocigledno si iskopala neke informacije o meni, pa sad zelis ucjenjivati, praviti se pametnom ili sto?» «Ne. Lana, cuj...» Prekinula me je, «Sto onda zelis? Nasladjivati se tudjom patnjom? Sto?»... djelovala je rastreseno. «Odoh napraviti kafu, tebe racunam na nju, jer koliko sam primjetila i ti si kofeinska ovisnica» Klimnula sam glavom. Nisam znala kako poceti pricu. Nikada joj nisam bila ovako blizu, nikada nisam mogla s njom otvoreno govoriti o bilo cemu. Ovo je bilo kao izlazak slijepca na bojno polje. Nakon nekoliko minuta izasla je sa dvije solje nescafea i posudom u kojoj je mlijeko. «Lana... cuj...»..zamuckivala sam, «... izvini zbog onog ispada u kafani, ne znam sto mi je bilo. Strasno si mi zanimljiv lik i jako si me zanimala da ti se priblizim vise od onog pukog poznanstva koje, usudit cu se primjetiti, imas sa svima.» «I morala si se praviti pametnom i spominjati zene u mom zivotu?!» «Nisam... samo sam ih pomenula, misleci da cu tim privuci tvoju paznju, a ne prezir.» «Znas, Ira,... jel tako ili nije Ira?» «Ira je... « «...nisi dobila prezir. Sada igramo otvorenih karata, ne znam zbog cega ali igrat cemo tako. Nije ono bio prezir, nego jedini nacin, da tvoj komentar ne bude dalje komentiran.» «Oke, to sam shvatila, ali... zasto nikome ne dozvoljavas da ti se priblizi, da te upozna?» «Poznaju me mnogi... ne znam kako mislis da ne dozvoljavam da me neko upozna?» «Rekla si da igramo otvorenih karata, pa stoga, ne smatraj me glupom i naivnom jer ja to nisam. Ti jesi dobra sa svima, poznajes mnoge... ali da li od tih mnogih tebe iko poznaje... pravu tebe? Ne onu nasmijesenu, uvijek dobro raspolozenu, sretnu, curu bez problema kojoj sve u zivotu ide glatko...vec Lanu, zenu, djevojku koja zivi zivotom, ne bajkom koju prodajes drugima?» «Stvarno zelis da znas? I ako saznas, sta ces onda, da se nasladjujes?» «Ne, ne Lana. Jednostavno ne vjerujem u bajke. A tebe zelim da upoznam. Mozda nemam prava da to trazim od tebe, ali ipak trazim, jer to zelim. Znas i sama da se sve zelje ne ispunjavaju... ali ako ne riskiras, i ne profitiras» Otpila je jak gutljaj kafe. Spustila solju na stol i sa zgloba skinula gumicu za kosu i svezala svoju dugu tamnosmedju kosu u ne bas uredni rep. «Sta zelis da znas? Koliko sam mizerna? Koliko sam neispunjena i kako nista u mom zivotu nije onako kako sam zeljela i kako zelim da bude?» «Ne znam sta zelim da znam... samo bih htjela cuti istinu od tebe... ne od prica ispricanih iz tudjih usta.» «Onda slusaj i ne prekidaj me.» «Dobro.»... rekla sam iako nisam bila sigurna sto me ceka. «Sa nekih sesnaest godina shvatila sam da me zene vise privlace nego muskarci. Ne fizicki, koliko emotivno. Shvatila sam da se emotivno mogu vise vezati za zenu nego iti jednog muskarca. Tokom godina, upoznala sam mogu reci dosta meni slicnih osoba. Sa devetnaest godina sam se prvi put poljubila sa djevojkom. Bila je 6 godina starija od mene. Koliko god taj prvi poljubac sa zenom bio neugodan, bio je ugodniji no i jedan sa muskarcem. Tada sam to shvatila. Bilo je to tacno 28. na 29. februar. Tog jutra kada smo se poljubile poceo je padati snijeg u Sarajevu. Shvatila sam to kao 'znak'. Curi sam se svidjela i htjela je nesto vise samnom. Ali ja nisam htjela, odnosno ona se meni nije toliko svidjala. Na neki nacin sam je iskoristila za svoj prvi korak medju zenama. Sedam dana joj nisam odgovarala na pozive i poruke, misleci da ce shvatiti poruku. Shvatila je ali je zeljela tu 'poruku' cuti od mene. Razumljivo, ali isto tako osjecala sam se jako bijedno jer sam se tako ponijela prema toj curi. Kada smo se nasle na kafi da razmijenimo stvari koje su ostale i kod jedne i kod druge, jedva da sam je smjela od stida pogledati u oci. Ne znam i da li sam. Od toga je proslo mozda nesto vise od mjesec dana kada sam upoznala preko jedne prijateljice Mary. Ta mi se svidjela odmah. Kratko smo nesto kao mutile ali... ona je bila jako religiozna i to se ispostavilo preprekom. Jos jedno razocarenje. Nakon Mery, upoznala sam Ninu preko chata... nekoliko mjeseci nakon Mary. Chatale smo danima i nocima. Znala sam da je Nina imala djevojku s kojom je bila skoro pa tri godine. Svidjela mi se i iako sam znala da je zauzeta, dozvolila sam si da se zaljubim. Ona se pokusavala rijesiti svoje djevojke, ali ova ju je ucjenjivala. Da ne duzim... to je potrajalo 3 mjeseca, a ja sam cijelo vrijeme lebdjela u oblacima. Nina je zivjela u Njemackoj iako je inace iz Hrvatske. Tog ljeta kako smo se dogovarale, trebala je doci u Sarajevo da se vidimo. Plan je bio, nakon posjeta svojima u Hrvatskoj, kada se vrati u Njemacku, nakon nekoliko dana trebala je krenuti za Sarajevo. Ja sam sva bila u iscekivanju... napeta do ludila i sretna sto cu je konacno vidjeti, sto cu je moci zagrliti i poljubiti. Nekoliko dana od njenog dolaska u Hrvatsku meni se samarcina zalijepila posred lica. Sjedim sa Danijelom u jednoj od meni najdrazih kafana... 'Ribici'... znas koja je?» «Znam... tiho odgovaram», jer je i meni bila jedna od omiljenih svratista. «Tako u sred neke nase price, meni zvoni mobitel. Nepoznat broj na displayu, sa pozivnim Hrvatske. Javljam se i razgovor ide u kratkim crtama ovako: 'Ovdje Ana, Ninina djevojka... samo da ti kazem da vise nema dopisivanja, chatanja, sastanjanja s Ninom. Jel to okej?' Rekla sam da je okej, u totalnoj konfuziji i soku. Nekoliko dana kasnije sam pricala s Ninom... i ona mi je rekla da je Ana sve saznala... i da je najpametnije da se vise ne cujemo. Rekla sam da je to okej... odnosno nisam znala kako se postaviti... jer nisam bila naoruzana i nisam bila spremna boriti se.. ni za sto. Mjesecima se nismo cule. Nakon toga... uslijedila je moja depresivna faza... nije mi bilo jasno kako nikako ne mogu naci nekoga ko ce me voljeti ili pak osjecati ono sto ja osjecam prema toj osobi i bortiti se za to. Od toga je proslo mozda mjesec dva, a ja sam vrijeme provodila na chatu i forumima, kada sam se javila na chatu nicku poznatom sa jednog foruma. Pocele smo pricati... kasnije se i SMSati. Lagano sam osjetila da se zaljubljujem u nju. Istina, nije mi imponovalo da nekoga toliko zanimam... mozda zbog moje nesigurnosti u samu sebe, mozda zbog razocarenja koja sam prezivjela. Ali koliko god ja mislila da mi ne imponuje, to je u sustini bio strah od toga da se jedna drugoj ne svidimo i da predamnom ne bude jos jedno razocarenje, jos jedan krah. Dosao je i dan kada sam trebala otici upoznati ju. Bilo je forumsko okupljanje u Osijeku, odakle je ona. Roditeljima sam slagala da idem u susjedni grad kod prijateljice, a ja sam produzila sa Slavonski Brog gdje su nas cure sa foruma pokupile. Medju njima je bila i ona, Tea. Sjedjela sam do nje u automobilu, Mace je bila do mene. Kada sam ju vidjela na stanici kako izlazi iz automobila, noge su mi odsjekle i ptice u trbuhu zatresle krilima. Vozeci se prema Osijeku jedva da sam je smjela pogledati, a jos manje dodirnuti. Kako niko drugi sem Maceta nije znao pravi razlog mog dolaska na sastanak... bilo mi je na jedan nacin lakse, na drugi teze jer nisam znala sto ce biti sa relacijom Tea-ja i ja-Tea. Tea je imala najtamnije oci koje sam ikada vidjela, tamnije i od mojih. U busu za nazad, plakala sam, ali iz ociju su mi curile suze radosnice. Nedugo od naseg susreta, Tea je otisla na studij u Zagreb. Bilo me je strah i Zagreba... bilo me je strah razdaljine medju nama. Ja znam da nisam osoba koja dijeli svoje emocije sa drugima, svoje probleme i strahove. To zadrzavam u sebi... ovaj put ispalo je da su svi moji strahovi bili realni... i da nas je razdaljina razdvojila. Ona je bila osoba koja me je prvi put ucnila da se osjecam najsretnije na svijetu, a isto tako i osoba koja je ucila da se osjecam bezvrijednom, zadnjim luzerom na cijelom svijetu. Proslo je pet mjeseci od dana kada sam se zaljubila u nju, tri mjeseca od kako sam shvatila da je volim... kada smo stavile tacku na ono sto smo imale. Ne znam kako da ti opisem ono sto sam i kako sam se osjecala. Mozda nisam toliko plakala niti ispoljavala svoju bol, ali u meni je sve plakalo. Nekoliko dana od tog 'zakljucnog razgovora' zavrsila sam u bolnici na pretragama. Po tijelu su mi je iskocio nekakav ospi koji se sirio... od raznih briseva, testiranja svega i svacega... od krvi pa na dalje... sve je proslo kroz pretrage. Rezltati, odnosno nalazi su bili 'uredni'. Doktori nisu znali sto je uzrok tom osipu. Doktori nisu, ali ja jesam znala. Tea i moja nerva reakcija na sve sto mi se desavalo. Nije nikada saznala za to. Mozda i ne treba saznati... to je moj, a ne njen problem. Ni sada ne znam kako bih se osjecala kada bih je ponovno vidjela. Ona mi je bila prva. Prva u svemu... moj broj jedan... urezan u moje srce, dusu, tijelo... bice. Neizbrisiviva prva... Tea. Morala sam nastaviti dalje. Kada god bih si rekla, okej je, ona nema vise uticaja na mene, zabijala bih se u zid... jer testirajuci se... citajuci sve njene poruke koje i sada imam, citajuci njeno pismo, koje takodjer imam... raspalakala bih se. Neka cetiri mjeseca od nase tacke, posve slucajno sam upoznala Marinu. Bila sam na jednoj konferenciji i trebale smo se naci da odemo na pice. Nismo otisle na pice... vec smo ostale u njenom stanu... sve do mog povratka nazad u Sarajevo. Marina mi se svidjela... slicno kao i Tea... Kada sam meni uskom krugu prijatelja pricala o njoj... govorili su mi prvo da ne mogu i ne smijem u svakoj traziti Teu... a vjerovatno sam to nesvjesno radila. Isto su govorili da se drzim Marine, a da Teu izbacim iz glave. Okej, jesam, uspjela sam je izbaciti iz glave, ali ne i iz srca, gdje ce mislim zauvijek i ostati. Istina, jesam se zaljubila u Marinu... kada sam bila s njom, lebdjela sam. Kada je dosla kod mene, otisle smo na vikendicu... jer tu obavezu nisam mogla izbjeci. Ocu je bio rodjendan. Svi su otisli a mi smo ostale bez prevoza pa smo ostale prenociti tu na vikendici. Ostali su moji rodjaci, njih dvoje s kojima nikada nisam bila u dobrim odnosima, moj stric i otac. Tokom veceri smo se mazile i ljubile a ja sam zaboravila ugasiti svjetlo u sobi, a taj rodjak za kog nisam znala da je prikriveni voajer je gledao sto smo radile... i u nazovi soku i razocerenju u mene razglasio to cijeloj familiji. Samo mama jos uvijek ne zna. Moji kontakti s porodicom su postali toliko skromni da su se mogli vise okarakterisati kao formalni vise no kao prijateljsko-porodicni. Mislila sam da sve ide glatko sa Marinom... vjerovala sam joj. Na dan kada nam je trebalo biti tacno dva mjeseca, poslala mi je poruku da je cimnem jer imamo nesto pricati. Cimnula sam je zamiljajuci u glavi onaj njen preslatki smijesak koji sam kod nje obozavala. Cetiri dana od tog razgovora trebala sam ici k njoj... a ne znam da li cu otici. Rekla mi je da me je u Zagrebu prevarila s nekom. Nije me zanimalo i ne zanima me s kim. Rekle smo si u samom startu da se necemo lagati. Ali ovo je bila jos jedna samarcina koja mi se zalijepila na lice. Ne znam i nije mi jasno... cime sam ih zasluzila. Prvi okej, jesam... ali... druga dva... davala sam sve sto sam mogla dati... zeljela sam uspjeti... imati nekoga koga cu voljeti. U glavi sam smiljala scenarije na koji nacina da bude sladje kada je vidim... reci joj da je volim... ali ne znam da li cu to reci. Ne znam sto ce se desiti. Ne znam sto da radim. Ne znam da li da se borim... Da li da opet okrenem ledja, okrenem stranicu bolje reci, ili da joj pruzim priliku, ako je ona bude zeljela. Fakultet je opet posebna prica... sa fakuletetom nisam nigdje, niti sam uspjela u njemu, niti sam zadovoljna njime. Roditelji i citava porodica vrsepritisak na mene zbog studija. Mama kontrolise svaki moj korak, bukvalno zivim pod pritiskom od kad znam za sebe. Nekada mislim da vise ne mogu izdrzati... da je svijet presurov za mene... i znam da ce me u zivotu cekati jos milijun zivotnih samarcina... a ja nisam sigurna da cu ih moci podnijeti. Koliko mi je samo puta doslo da sama stavim tacku na svoju recenicu, na svoj zivot. A onda, kazem si da nisam niti kukavica to da ucinim, niti sam opet dovoljno hrabra da ucinim to. I tako utrnulo koracam svojim zivotom,... hodajuci sa maskom da me se ne moze povrijediti, odnosno da me drugi ne sazaljevaju... jer mi je dovoljno sto se sama sazaljevam.» Suze su joj curile niz obraze... jecala je... «Jel to ono sto si zeljela znati?» «Ne znam sto sam zeljela znati... ne znam da li je to TO, ali zeljela sam te upoznati»... suho sam odgovorila. Znala sam da je njen zivot daleko od bajke koju nam je svima servirala. Ali niti ova njena prica nije toliko strasna, ali nije ni vesela kao njena bajka. «Zasto mislis da nikomu nije stalo do tebe?» «Pa cula si 'pricu'.... svi oni za koje sam mislila da im je do mene stalo, izigrali su me... ne znam kako kome vise da vjerujem.»..Duboko je udahnula i naslonila u fotelji. «Iskreno ne znam sta da ti kazem... ali isto tako ne znam koliko ti je pametno da i dalje prodajes 'bajku' drugima».. nesigurno sam procijedila kroz zube. «Ne znam ni ja... ali to mi je najbezboliniji nacin prezivljavanja, makar sada».. slegnula je ramenima i usustila. «Vrijeme je da krenem... nemam ti nista pametno reci. Ako ti se bude pricalo, znas nacina kako doci do mog broja, pa bujrum. Budi sigurna da od mene ova prica nece otici dalje.» «Uredu».. klimnula je glavom... ocigledno iscrpljena ne toliko pricom koliko svim onim na sto ju je prica podsjetila, onim sto je u njoj probudila a sto je ona pokusala pokopati. «Hrabre sreca prati, to su nas ucili u skoli... vjerujem da je tako... stoga drzi se i glavu gore», rekla sam izlazeci iz njenog stana. Zacuo se skljoc, ali ne i brava koja je trebala da se zakljuca. Sporim koracima sam krenula niz stepeiste. Vrata su se otvorila. «Ira...» «Molim..:», odgovorila sam. «Nista»... rekla je i zatvorila vrata. Otisla sam do Bara gdje su me cekale Ida, Ema, Lola, Mace, Hana i Lela.

- 16:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kad ti prijatelj zatreba Preko vikenda bijah u Zagrebu. Prelijep grad, fakat... luksuzniji od Sarajeva, i daleko ljepši od Beograda koji kako mi se učinilo polako propada zbog nezainteresiranosti tamošnje vlasti za održavanje tog grada. Sarajevo je opet priča za sebe. Stradalo je mnogo tokom rata, ali se za razliku od svih ostalih bosanskohercegovačkih gradova, najviše i obnovilo. Ono što sam osjetila u Zagrebu, ili pak ono što je tamo više izraženije no ovdje je, egosentričnost tamošnjih stanovnika. Ne kažem da ni Sarajlije ni oni koji žive u Sarajevu nisu egocentrični, ali ovi u gradu na Savi mi se čine mnogo više usmjerenim na same sebe no ovi ovdje. To naravno posmatrajući one koje ne poznajem, jer kad upoznaš te mnoge koje ne poznaješ, često se desi promjena mišljenja o njima. Moram se zahvaliti Zmajki i njenoj ženi Ixii na gostoprimstvu koje dobih tokom mog boravka u Zagrebu. Ne mogu reći da je mene lako trpiti, ali hvala im što su pokušale i uspjele u tome. Gostoprimstvo će biti uzvraćeno, i uvijek na raspolaganju, čim ja dobijem vlastiti stan. Damn, kako je jebeno živjeti sa roditeljima. Jedino što sam mogla napraviti nešto za njih, je bilo spremanje mog omleta... koji, po njihovim reakcijama, čini mi se da im se svidjeo. Petak je bio super. Ono, stižem u sred Norijade... u gradu ludnica... maturanti pijani i prepijani teturaju gradom, urlaju, zajebavaju i podjebavaju. Najs... mi to nemamo... kod nas svaka škola ima norijadu za sebe. Tea je došla po mene na bus stanicu i krenule smo tramvajem do Ixie. Truckamo se u prepunom tramvaju... maturanti se urlaju kud god se okreneš... i u tramvaju srećemo Milku, Cow Girl... curu koju preko raznih foruma poznajem 'iz viđenja' već nekoliko godina. Preslatko stvorenje. Tea je nagovara da dođe na party koji se trebao održati te večeri. Kasnije sam upoznala još neke cure... a među njima dvije s kojima dogovaram kafu već skoro godinu dana, Gortanizu i Mystique. Sjela sam u autobus i nisam bila sigurna što ću osjećati kada vidim Teu. Nisam znala, jednostavno, da li ću išta osjećati... bus je krenuo, što je značilo da ću za 8-9h od polaska to i provjeriti. Ugledala sam je na stanici... a prije toga sam je vidjela prije nekih pola godine. Ono... onaj osjećaj kada vidiš nekog prijatelja koji je otišao studirati negdje vani i jako jako rijetko dolazi... fakat sam joj se obradovala... i mislim da sam je od toga zaskočila i prejako zagrlila. Fakat mi je bilo drago vidjeti je. Kadsam kretala nisam znala da li će leptirići u trbuhu reagovati... na stanici sam uvidjela da su leptirići odlepršali... nema ih više. Ostala je samo mogućnost prijateljstva. Mislila sam da bi ga ona željela... jer meni je prijatelj prijatelj... i nema tu ništa što bi moglo da ispriječi da pokušam imati nešto više. Da sam se ovo pitala prije pola godine... vrag me odnio ako ne bih da sam mogla napustila ovdje sve i svakoga da odem k njoj da budem samo s njom. Ali prošlo je pola godine i u meni se poslagalo. Istina, kad nekog zavolim, nikada ne prestajem voljeti, tako Teu još uvijek volim, ali ne dalje od granica prijateljstva. Možda se meni učinilo, možda i nije... ali na tom derneku u petak večer,... mislila sam da je mal... u crnjaku... vidim je sjedi na stepenicama ako se to može nazvati stepenicama. Priđem i zagrlim je. Well, ja sam maza... i kad mi je nako manje više teško, jako mi godi prijateljski zagrljaj i nečija pažnja. Mislila sam da ću joj time maknuti trenutno neraspoloženje... ali nisam sigurna. Sutradan sam ja bial u crnjaku žestokom... i tada je meni bio potrebam zagrljaj... čisto neko da bude uz mene ako se rasmizdrim... ali Tei se spavalo. Legla je... čekala sam da zaspe sat vremena kada sam ušla u krevet... i tada sam počela cmizdriti... nako jako tiho... valjda samo da sva sranja koja sam osjećala da izađu iz mene. Nije se okrenula, ne znam zašto sam to i očekivala... nisam trebala, ali jesam. Nema veze... Možda bih se 'kod Paše' osjećala kao kod kuće... kao što ona reče... a ja prečuh... ali ipak ne bih... to nek ostane za razmišljanje. Možda se u Sarajevu ne može ostaviti torbica ili torbetina u automobilu kada odeš do obližnjeg kafića... ali jbga... tako je... promijeniti će se. Možda je ipak pametnije da ostanem u Sarajevu, da ne idem odavde... da ostanem u gradu 'raje' ili pak da odem negdje daleko odavde... ne znam. Ne znam kako se prijatelj definiše drugdje, ali ja bih za svoje prijatelje ruku u vatru stavila. Iako sam se u jednom ili par momenata neugodno osjećala... zbog bockanja u moje Sarajevo... «Neka mi oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike, stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno. Digao glavu, ruku... ali niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.» ---Miroslav Krleža---

- 16:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #