04.06.2005., subota

No TiTLe 3 Kako se i vrijeme promijenilo, a Jana nije bila oprezna kao što je Marijana bila, pa je dozvolila trećem paru očiju da vidi ono što nije trebalo da vidi... Bilo je vrijeme za Marijanu da porazgovara sa svojom kćeri. Kada je goran bio na poslu, njih dvije su zajedno ručale. Tako se i potrefilo tog dana. Jana je nije smjela pogledati u oči, jer je znala da Marijana zna. Da Marijana zna da dečka, muškarca neće biti u njenom životu. Ali koliko god da joj je mama liberalna i tolerantna, to je bila tema o kojoj nije željela pričati s njom. Sada je bila satjerana u čošak i nije imala gdje pobjeći. Graške znoja su joj izbile na čelu, dlanovi su bili mokri koliko god ih brisala o svoje farmerke..oni su ostajali vlažni. Marijana je počela, «Josip mi je rekao...iako to nije bilo njegovo... ni da Magdu petlja u to, nikog, pa čak ni sebe.» Jani se milijun stvari vrtilo po glavi, a najviše to što je Josip sve mogao vidjeti, a samim tim i reći...kome je već i rekao i kome će sve reći. Trudila se maksimalno biti opreznom dok je Morena bila tu. Nije znala kako se izvući iz sranja koje ju je čekao, dodatno od onoga u kom je već bila. «Jana, ja te volim», nastavila je Marijana, «...ti si osoba koju kada poznaješ je teško ne voljeti. Ne zanima me mišljenje tvog oca, on svakako ništa neće ni saznati.» Pogledala ju je onim pogledom i dala joj onaj izraz lica koji ulijeva ohrabrenje. «Mama, žao mi je...», Jana je počela plakati, «...htjela sam ti ja reći kada... kada budem spremna... ne ovako da saznaš iz tuđih usta... Žao mi je što ću te razočarati..što nećeš imati zeta, što možda nećeš imati unuke... žao mi je što ćeš me se stidjeti... Žao mi je što nisam...»... Jana nije dovršila rečenicu kada ju je Marijana zagrlila. «Jana, srećo, ne budali.» I Marijana je počela plakati. «Ti si moja kćer i ništa to ne može promijeniti. «Tvoja kćer je lezbijka...» suznih očiju i pocijepanog glasa procijedila je Jana. «Misliš da što si lezbijka, nisi i moja kći? Jana, Jana... ti jesi i uvijek ćeš biti moja kći, moja krv, moja ljubav, moje sve... ljubav je bolna ali i prelijepa. Danas je drugačije vrijeme. Niko ti nema prava određivati koga da voli, ponajmanje ja. Srce ne pita i ja to najbolje znam... Dušo... Jedina osoba koju sam voljela pored tebe što volim je Sanja. Dovoljno si odrasla i pametna da si mogla posumnjati...» Marijani su nekontrolirano počele kliziti suze liz obraze, razmazujući joj šminku na licu. Jani su se sada posložile sve kockice. Sjećala se mamine sreće kada god bi tu bila Sanja. Tata je tu bio... neko ko je morao biti tu... Iako se nikada nisu svađali, nedostajalo je u njihovom odnosu one topline koja je bila prisutna kada je Sanja bila s njima. «Ali... tata?», zbunjeno je progovorila Jana zureći u Marijanu ujedno pokušavajući sve shvatiti, sve kockice staviti definitivno na njihovo mjesto. «Goran ništa ne zna. Previše je obuzet sobom i svojom karijerom da bi bilo što primjetio, a još manje i shvatio. On je bio tu zbog tebe, jer mi Sanja nažalost tebe nije mogla dati. Zato su i postojale 'naše' srijede... i naše kafe poslije posla. Goran je morao ostati tu, ili ja u bračnom zatvoru, jer je to bila slika koja jedino mogla funkcionirati u očima mojih roditelja. A sada kada Sanje više nema, ostala si mi samo ti.» «Mama, volim te!», rekla je sanja kroz plač jako zagrlivši Marijanu. Kasnije su ponekad zajedno išle obići Sanjin grob, obje sa bijelim ružama. Morena je dolazila još mnogo puta kod Jane. Marijana im je ostavljala prostora, povlačeći sa sobom i Gorana koji bi, i na vikendici gdje bi bili, kao i kući, izležavao se buljeći u televizijski program ili novine. To mnogo puta se završilo onog dana kada je Jana dobila posao u Zagrebu i odlučila tamo nastaviti život. Marijana je i nije bila oduševljena jer je jedino što joj je ostalo, jedino što je voljela, odlazilo od nje... manje više, daleko od nje. Ali bila je sretna. Bila je sretna jer je svojoj kćeri dala podršku koju ona nije imala. Njena tajna koja je počela na maturalnom putovanju u Grčkoj, a završila se tragično nakon dvadesetak godina...za njenu Janu ne mora biti tajnom. Danas može živjeti koliko toliko slobodnije no što su Sanja i ona mogle. Jana je bila sretna. Sa Morenom je isto bilo super. Voljela ju je. Živjele su zajedno u lijepom zagrebačkom kvartu. Obje su radile poslove koje su voljele. Morena je vodila svoju knjižaru koja je vršila i svoje izdavaštvo, bila je okružena knjigama koje je tako voljela. Jana je radila u jednoj maloj ali vrlo uspješnoj marketinškoj agenciji.

- 06:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #