29.06.2005., srijeda

Ceca Gledam "60 minuta"... kad je bilo to, prije negdje sedmicu i pol... To je mozda, ma ne mozda, sigurno jedna od najboljih emisija koje se mogu pogledati na domacim programima. Bakir najavljuje ekskluzivni interview sa Cecolinom. I ko ju je interviewisao... Arijana Saracevic Helac. Sjecam se njenih izvjestavanja sa prve linije fronta tokom cijelog rata. Mislim... ne znam bil plakala il bih se smijala. Znam da bi ju ona stosta pripupitala... al kako ce ziva izac pored onih grdosija koje okruzuju Cecolinu... oke. I ta Cecolina bi dosla u Sarajevo i napunila Kosevo... i kakav smo narod to ce se i desiti... i ona ce jesti tufahije u razvaljenom Hotelu Evropa... jea rajt. Najcrnje je to sto ce na Kosevu fakat biti kad god ona dosla... 70000 dusa koje ce se bacati u trans. Ne bih zalila da neko stadion digne u zrak... ne bih ni sekunde... nikoga od onih koji bi joj otisli na koncert... A mozda... mozda... bi se Cecolina poklonila zrtvama Sarajeva, Srebrenice, Bijeljne... ... sa tri uzdignuta prsta...

- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2005., srijeda

Subotnji izlazak Prošle sedmice sam bila na kafi ili prije cugi sa ekipom iz gimnazije. Baš nam je bilo super. Nikada, ali baš nikada nisam izašla sa ekipom iz razreda. Bilo je njih 2-3 s kojima sam često visila po nekim neobaveznim kafama ubijajući vrijeme do već unaprijed predviđenih izlazaka sa nekom potpuno drugom ekipom. Uvijek sam se družila sa starijim ekipama. U biti, najmanje sam vremena provodila sa ljudima s kojima sam dijelila školske klupe tokom 4 godine gimnazije, uvijek je bio neko drugi ko je bio važniji. Ili kao što prijateljica – jaranica iz razreda reče, uvijek sam birala pogrešne ljude s kojima sam provodila vrijeme. U biti, ne smatram ih pogrešnim. Možda ona one s kojima je ona provodila vrijeme smatra pogrešnim, ali ja svoje ne smatram, samo sada vidim da sam ipak trebala i ovima dati priliku a ne prekrižiti ih u startu. Okej, jesam im dala priliku ali ne i vrijeme da ju iskoriste. Nekako su mi bili previše djeca... ma tako su se ponašali. Ranije sam prošla kroz neke faze kroz koje su oni prolazili kada sam se trebala družiti s njima. Ono, meni je uvijek bilo zlo pri pomisli na opijanje jeftinim vinom u nekim parkovima, a njima je to bilo baš fora. Kako god, godinama se nismo vidjeli i taj susret s njima mi je baš dobro legao. Prvo smo bili na kafi... a potom otišli do jednog kluba na cugu... okej.. bili smo poprilično pripiti kada smo nastavili dalje. Tada smo se dogovorili da ćemo izaći za vikend. Nas tri smo tako i planirale... nas tri i njih četri. Kao na prijašnjem izlasku smo se dogovorili gdje ćemo biti...ono kad ko dođe, ali bit ćemo tamo gdje smo raspalili po cugi prošli put. Kako nismo htjele odmah tamo, odemo do MASH-a na prvo piće pa bi se onda našli s njima. Kad smo taman bile pred polaskom prema dogovorenom klubu, nazovemo jednog od njih da provjerimo jesu li tamo gdje sutrebali biti. Tek je bilo nešto oko 10h navečer. Javlja se lik... i govori nam kako su oni noć ranije zalomili i kak neće izlaziti. Drvlje i kamenje smo istresli na njih. GRRRRRR! Ono... raspoloženje koje je bilo tako tako tako dobro, tako je naglo splasnulo. Nema veze, sjedamo u auto da odemo do 'Interneta' il gdje drugo, al kao idemo u izvidnicu da vidimo gdje ćemo uopće. Uđemo u 'Internet'... tamo sama dječurlija... generacija mog mlađeg brata i mlađi. Em što je puno, em što vrvi od balavaca koji te kao 'skidaju' pogledom... bljuv. Do ponoći smo još dva puta ušle u 'Internet' a situacija se nije promijenila... iako smo kontale da će dječurlija hrnuti kućama na spavanje. Okej, oko ponoći se jeste malo raščistilo ali atmosfera je bila mrtvilo... muzika... da ušutkaš sve da kao načuješ šta svira. Odemo do 'TITO'-a... prazno... 'Izlog' krcat ali ni tamo nam se atmosfera nije učinila bog zna kakvom, 'Galerija' isto... 'City Pub'... manje više isto... A mjesta za parking... NIGDJE!Da popizdiš dok se parkiraš... ma koma! I kako prođe večer... vozikajući se po gradu... bez ideje i predstave što bi mogle raditi i gdje bi mogle sjesti... Sjebaše nam frajeri večer, damnit!

- 23:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.06.2005., petak

Bijelo Dugme... Koncert u Sarajevu Bila sam na koncertu... Raja su bila manje vise okej, atmosfera je bila okej. Zasto sam otisla... cist radi dogadjaja... Najsmjesnije mi je fakat... ono... oni pocnu vikat... 'oooo ooooo' a raja ko ovce za njima ponavljaju... al ajd... Na pocetku kao da su se usrali od straha pa sve neke laganice pjevali... gledam raju oko sebe... pola ih zijeva... Onda dodje pauza... nekih 20 minuta.. sta su radili... trijeznili Tifu? Dunno... Al sve u svemu... bilo je daleko ispod mojih ocekivanja...

- 16:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.06.2005., četvrtak

No TiTLe 5 Nekoliko mjeseci od tog 'ispada', njihove prepirke su bivale sve češćim i izbijale su rasi svakojakih sitnica i gluposti. Jednog popodneva Jana je ranije završila s poslom i svratila do pijace po namirnice za večeru kojom je htjela Moreni napraviti malo iznenađenje večerom. Jedva je našla mjesto na parkingu, a onda natrpana kesama krenula put njihovog stana. Položila je kse do ulaznih vrata jedva dolazeći do daha. Otvorivši vrata, nju je dočekalo super veliko iznenađenje. Morena i Saša... goli... Morena privijena uz njega. Saša govori, vidno iznenađen, «Oprosti trebali smo zaključati vrata...», jer jadnik nije znao da cura koju on kreše... da se ista kreše i sa svojom «cimericom». Morena je stajala širom otvorenih usta, zureći u Janu bez teksta. Nije ju očekivala. «Mogu li vamse pridružiti», sa smiješkom na licu je prozborila Jana. U njoj je sve ključalo. «A tako znači..», mislila je u sebi, «Šta će TI TO...»... Prekino ju je u mislima Saša, «mmmmmmm, naravno da nam se možeš pridružiti, Morena neće imati ništa protiv. Ne, Enči?», pogledao ju je, a Morena je cijelo vrijeme zurila u Janu ne znajući što reći. Saša je Morenin poslovni suradnik, on joj je baš sredio da baš njena kuća iz mnoštva nogih dobije prava za novo izdanje «Vještice»... a očigledno je da je gledala način na koji je dobila tu privilegiju. Jana je otišla do spavaće sobe prošavši pored njih... pogledavši Morenu sa pogledom punim prezira. «Jana...», zovnula ju je Morena stojeći omotana Sašinom košuljom na pragu NJIHOVE spavaće sobe. Jana si je spakovala torbu... i izašla ne pogledavši Morenu. «Malo mi je zlo...odoh prošetati... Saša trojac neki drugi put, može?», krenula je pa zastala, «Enči ti voli kada je malo opališ, štipneš za guzu, da znaš», procijedila je i izašla iz stana, na ulaznim vratima ostavljajući kese sa namirnicama za večeru koju je željela spremiti za tu večer. Sašine oči su zasjale. Jana je izašla iz zgrade, ubacila torbu u automobil i krenula k Sarajevu. Kada se vratila...čekao ju je prazan stan, stan bez Morene. Na kuhinjskom stolu je ležala omotnica a na papiru koji je ležao u njoj je pisalo «Oprosti mi... morala sam, pokušaj razumjeti... Ena». «Mora se samo umrijeti, razumijem da, ali ne odobravam... Bog oprašta, ali ne i ja», naglas je prokometirala Jana i bacila omotnicu sa porukom u smeće.

- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2005., nedjelja

Stid / Sram Zasto sam imala osjecaj da sam joj bila teretom? Odvratan i sjebavajuci osjecaj. Ali i pored tog osjecaja bivanja teretom, javio se jos jedan... gori. Imala sam (opet osjecaj) osjecaj da me se stidi. Ne znam zasto. Pomislila sam da li je zato sto sam ja Sarajka...Bosanka.. ili zato sto se zovem kako se zovem... ne znam. Da je ona kojim slucajem dosla ovdje...sigurna sam da bih je sa najiskrenijim osmijehom predstavila svojim prijateljima i poznanicima. Vecina njih zna koliko mi je ona znacila. Ne zalim ni trenutka svoje ludosti za njom... obozavala sam je i bilo mi je super, ma koliko je bilo tesko kasnije bilo. Ta prica je zavrsena i iz nje sam mnogo toga naucila... i susrela se sa. Druge cure s kojima sam se petljala nisam vidjela nakon razilazenja... a ovo sa Teom me totalno zbunilo. Ono dovelo me do toga da stanem pred ogledalo i da provjerim jel mi qurac izrastao nasred cela... Nemam pojma... A njoj nek je sretno i nek se skrasi sa curom za kojom shizzi vec mjesecima. Drzim joj fige... ...a ja cu si jos uvijek traziti tu neku qurcastu izraslinu na svom celu...

- 18:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2005., srijeda

No TiTLe 4 Dvije godine od njihovog zajedničkog života, Morena je u svojoj knjižari organizirala promociju novog izdanja «Gričke Vještice». Na promociji su se mogla vidjeti mnoga poznata lica iz javnog i kulturnog života kako Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Marijana je bila prisutna, dok je Goran bio na nekom od svojih silnih poslovnih putovanja. Bas je Jana pričala sa Marijanom kada je ugledala Ivonu. Pogledi su im se sreli, a ozarenost Janinog lica naglo je splasnula. Marijana je to primjetila i upitala ju što nije bilo u redu. «Mama...», napravila je stanku, «...vidiš onu curu što je sad prošla...stoji sa Morenom?» «Da», zbunjeno je odgovorila Marijana, «Ko je ona?», nastavila je marijana pokušavajući povezati stvari, s obzirom na to da joj je nekoliko mogućih predstava o tome koje ta djevojka bilo u glavi. «Prije... što je ona», procijedila je Jana. Marijani još uvijek ništa nije bilo jasno ali nije željela prenagljivati bilo sa pitanjima ili svojim kontruiranim u glavi mogućim odgovorima. «Mama, sjećaš se kada si mi rekla, 'Prava ljubav pobjeđuje sve prepreke, prije ili kasnije, ali pobjeđuje i ostvariva je'?». «Da, sjećam se», Marijana je pokušavala povezati. «Vidiš mama, koliko god ja voljela Morenu... Ivonu još uvijke nisam preboljela. Na neki način preboljela, ako se prva ljubav može preboljeti, jer još uvijek je volim i uvijke sam je voljela, od dana kada sam ju prvi put vidjela. Ona je ta zbog koje sam prvi put bez riječi plakala pred tobom..» Razgovor sa marijanom je morala prekinuti jer im se približavala Ivona. Jana ju je upoznal sa marijanom i ponovo osjetila onu čudnu nesigurnost pod nogama. Kako se nisu vidjele godinama, dogovorile su se za skoru kafu. Marijana ju je pitala da li je sigurna u to što radi. Ni Jana sama nije znala odgovoriti na to pitanje koje se i sama pitala. Kafa koja je dogovorena za jedno od narednih popodneva protekla je iznenađujuće dobro. Jedina stvar koja nije bila dobra je to što je Jana shvatala da još uvijek voli Ivonu i nije znala ako se intenzitet tog osjećaja poveća, kako će izaći na kraj s njim, jer ona je bila sa Morenom, a Ivona je predstavljala izazov kojem je morala odoljeti. Morala je odoljeti mu s te strane što je osoba koja se drži svojih principa i nikada si ne bi dozvolila pogaziti ih, a u ovom slučaju prevariti Morenu sa Ivonom. Koliko god njeno tijelo, duša i sve žudilo za Ivonom... nije si smjela dopustiti da poklekne na tom izazovu, potiskivala je to duboko u sebe. Sa Morenom je prešla sve prepreke, voljela ju je... i bila je voljena. Znala je da je Ivona slobodna i da od njihovog prekida nije imala ozbiljniju vezu. Onda se osjećala izdajicom, izdajicom ljubavi koju je osjećala prema Ivoni. Jani je bilo dvadeset pet godina i u njoj su se budili majčinski osjećaji. Jedne večeri je Moreni preložila da vještačkom oplodnjom dođu do bebe. Morena se trgnula u krevetu i prokomentarisala, «Jes' ti normalna... što će ti TO?», okrenula se i nastavila spavati. Jana te večeri dugo nije moglazaspati iako ju je naposlu čekao naporan dan. Kroz misli su joj prolazile Morenine riječi... njihova intonacija... pojedinačna, «Što će TI to»...»Što će ti TO»... mislila je... «...nije TO bilo namjenjeno meni, nego NAMA.», shvatila je Jana da je Morena dijete smatrala samo objektom. Odlučila je ne otvarati tu temu više....makar ne skoro. Za razliku od Morene, znala je, da bi se Ivona oduševila tom idejom... obožavala je djecu. Moreni je bilo trideset godina, i kako joj je istinu bacila kao prašinu u oči, nije željela djecu...dodatne obaveze.

- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.06.2005., subota

No TiTLe 3 Kako se i vrijeme promijenilo, a Jana nije bila oprezna kao što je Marijana bila, pa je dozvolila trećem paru očiju da vidi ono što nije trebalo da vidi... Bilo je vrijeme za Marijanu da porazgovara sa svojom kćeri. Kada je goran bio na poslu, njih dvije su zajedno ručale. Tako se i potrefilo tog dana. Jana je nije smjela pogledati u oči, jer je znala da Marijana zna. Da Marijana zna da dečka, muškarca neće biti u njenom životu. Ali koliko god da joj je mama liberalna i tolerantna, to je bila tema o kojoj nije željela pričati s njom. Sada je bila satjerana u čošak i nije imala gdje pobjeći. Graške znoja su joj izbile na čelu, dlanovi su bili mokri koliko god ih brisala o svoje farmerke..oni su ostajali vlažni. Marijana je počela, «Josip mi je rekao...iako to nije bilo njegovo... ni da Magdu petlja u to, nikog, pa čak ni sebe.» Jani se milijun stvari vrtilo po glavi, a najviše to što je Josip sve mogao vidjeti, a samim tim i reći...kome je već i rekao i kome će sve reći. Trudila se maksimalno biti opreznom dok je Morena bila tu. Nije znala kako se izvući iz sranja koje ju je čekao, dodatno od onoga u kom je već bila. «Jana, ja te volim», nastavila je Marijana, «...ti si osoba koju kada poznaješ je teško ne voljeti. Ne zanima me mišljenje tvog oca, on svakako ništa neće ni saznati.» Pogledala ju je onim pogledom i dala joj onaj izraz lica koji ulijeva ohrabrenje. «Mama, žao mi je...», Jana je počela plakati, «...htjela sam ti ja reći kada... kada budem spremna... ne ovako da saznaš iz tuđih usta... Žao mi je što ću te razočarati..što nećeš imati zeta, što možda nećeš imati unuke... žao mi je što ćeš me se stidjeti... Žao mi je što nisam...»... Jana nije dovršila rečenicu kada ju je Marijana zagrlila. «Jana, srećo, ne budali.» I Marijana je počela plakati. «Ti si moja kćer i ništa to ne može promijeniti. «Tvoja kćer je lezbijka...» suznih očiju i pocijepanog glasa procijedila je Jana. «Misliš da što si lezbijka, nisi i moja kći? Jana, Jana... ti jesi i uvijek ćeš biti moja kći, moja krv, moja ljubav, moje sve... ljubav je bolna ali i prelijepa. Danas je drugačije vrijeme. Niko ti nema prava određivati koga da voli, ponajmanje ja. Srce ne pita i ja to najbolje znam... Dušo... Jedina osoba koju sam voljela pored tebe što volim je Sanja. Dovoljno si odrasla i pametna da si mogla posumnjati...» Marijani su nekontrolirano počele kliziti suze liz obraze, razmazujući joj šminku na licu. Jani su se sada posložile sve kockice. Sjećala se mamine sreće kada god bi tu bila Sanja. Tata je tu bio... neko ko je morao biti tu... Iako se nikada nisu svađali, nedostajalo je u njihovom odnosu one topline koja je bila prisutna kada je Sanja bila s njima. «Ali... tata?», zbunjeno je progovorila Jana zureći u Marijanu ujedno pokušavajući sve shvatiti, sve kockice staviti definitivno na njihovo mjesto. «Goran ništa ne zna. Previše je obuzet sobom i svojom karijerom da bi bilo što primjetio, a još manje i shvatio. On je bio tu zbog tebe, jer mi Sanja nažalost tebe nije mogla dati. Zato su i postojale 'naše' srijede... i naše kafe poslije posla. Goran je morao ostati tu, ili ja u bračnom zatvoru, jer je to bila slika koja jedino mogla funkcionirati u očima mojih roditelja. A sada kada Sanje više nema, ostala si mi samo ti.» «Mama, volim te!», rekla je sanja kroz plač jako zagrlivši Marijanu. Kasnije su ponekad zajedno išle obići Sanjin grob, obje sa bijelim ružama. Morena je dolazila još mnogo puta kod Jane. Marijana im je ostavljala prostora, povlačeći sa sobom i Gorana koji bi, i na vikendici gdje bi bili, kao i kući, izležavao se buljeći u televizijski program ili novine. To mnogo puta se završilo onog dana kada je Jana dobila posao u Zagrebu i odlučila tamo nastaviti život. Marijana je i nije bila oduševljena jer je jedino što joj je ostalo, jedino što je voljela, odlazilo od nje... manje više, daleko od nje. Ali bila je sretna. Bila je sretna jer je svojoj kćeri dala podršku koju ona nije imala. Njena tajna koja je počela na maturalnom putovanju u Grčkoj, a završila se tragično nakon dvadesetak godina...za njenu Janu ne mora biti tajnom. Danas može živjeti koliko toliko slobodnije no što su Sanja i ona mogle. Jana je bila sretna. Sa Morenom je isto bilo super. Voljela ju je. Živjele su zajedno u lijepom zagrebačkom kvartu. Obje su radile poslove koje su voljele. Morena je vodila svoju knjižaru koja je vršila i svoje izdavaštvo, bila je okružena knjigama koje je tako voljela. Jana je radila u jednoj maloj ali vrlo uspješnoj marketinškoj agenciji.

- 06:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2005., četvrtak

No Title 2 Sanja je poginula u redu za hljeb... slike tog masakra obišle su svijet, ali Marijana ih nije mogla gledati. Jana je odrastala, krenula je u maminu i Sanjinu gimaziju. I dalje je svaka srijeda bila rezervisana sa Marijanu i Sanju. Nikada ju nisu pitali srijedom kuda ide, ni Goran ni Jana, znali su... gdje ide i gdje će biti. Adnan, Sanjin suprug, odselio se u Australiju daleko od svega kako Sanjine smrti tako i istine koju je o Sanji otkrio... a njene stvari i ključeve od stana ostavio je Marijani, ili Jani kako je to Sanja željela. Marijana je Janu zapitkivala ima li kakvih dečkića u njenom životu, na što je jana nezainteresirano slijegala ramenima, odmahivala glavom odgovarajući da joj nisu potrebni. Jana je upisala Ekonomiju. Marijana je bila presretna njenim izborom, tim prije što ju je to podsjećalo na Sanju. Što je Jana bivala zrelijom, to joj se sve više činilo da je Marijana željela Sanju za ulogu njenog odgajatelja pored nje same. Iako joj je to bilo čudno, ili je to pak bila samo pomisao koja joj je jedne prilike sinula, dok je gledala Marijanu koja je zurila u fotografiju na kojoj su bile njih tri. Kada je Jana imala devetnaest godina, Marijana je prvi put osjetila da se oči njene kćeri sjaje drugačijim sjajem, sjajem koji odaje zaljubljenost. Nije ju željela ispitivati prije no što joj Jana sama ne kaže. Majka osjeti, tako je i Marijana osjetila da je srce njene kćeri zakucalo za nekoga, da ju je neko činio sretnijom no što je inače bila. Nekoliko mjeseci od kada je primjetila sjaj, primjetila je i da te tamne oči plaču duboko u sebi. Kćeri je davala snažne zagrljaje... ali Jana s njom nije razgovarala o tom svom 'problemu'. Znala je da Jana sada prvi put u sebi nosi slomljeno srce, a nije se željela nametati da joj pomogne u 'olovanju'. Znala je, što god joj govorila ili savjetovala, dok to ona sama u sebi ne prođe, nikakve koristi od bilo kakve priče. Jednom joj je za ručkom rekla... «Dušo,... prava ljubav pobjeđuje sve prepreke, sve ... prije ili kasnije, ali ostvariva je.» Na to ju je Jana zagrlila i prvi put pred njom zaplakala... iako je suze brzo sakrila. Prolazilo je vrijeme, kao što uvijek i prolazi, a kada ode, nemoguće ga je vratiti. Nakon nekoliko mjeseci u posjet im je došla Janina prijateljica iz Zagreba. Marijana je prepoznala 'onaj' pogled, ali je šutjela. Prvo nije bila sigurna, drugo... čekala je pravo vrijeme... treće... bilo je sigurno i četvrto.

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2005., srijeda

No Title Sunčano septembarsko popodne. Već sat vremena mama joj popravlja kragnu, otresa samo njoj vidljive čestice prašine sa djevojčicine odore. Kosu joj je skupila u rep i na glavu stavila plavu 'partizanku' sa sjejnom crvenom petokrakom na njenom čelu. Crvena marama joj je svezana oko vrata... sve 'pod konac'. Crve ulaštene cipele (iako nisu bile 'lakane'), prvi put obučene škripale su pod svojim prvim koracima na njenim nogama. Roditelji su joj sjali od ponosa. Njihova jedinica kreće u školu, a danas polaže i 'pionirsku zakletvu'. Otac, upravnik centralne pošte i majka domaćica...upoznali su se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila iz imućne porodice, a on čovjek koji je obećavao. Bio je oficir u vojsci i ona mu se divila, kao što su se sve djevojke u tom vremenu divile partizanima. Otac, kome je još od rata ostalo vojno držanje, uspravno i mirno, obukao je svoje najbolje odijelo. Majka, novu haljinu, skrojenu specijalno za ovu priliku. Pozvali su fotografa da ih ovjekoviječi u jednoj fotografiji. On ih je namjestio u odgovarajuću pozu ističući Marijanin položaj i značaj dana koji se obilježava fotografijom, jer je ona bila u centru pažnje. Stajala je između roditelja, majka Marija je stajala sa njene lijeve strane, a otac Ivan sa desne. Blagi smiješak, ali oči pune ponosa, ostali su na trenutak zaslijepljeni kada je sijalica pukla što je značilo da su uhvaćeni u vremenu. Marijana je krenula u Osnovnu školu nedaleko od njihove porodične kuće. Tu je prvi dan upoznala svoju najbolju prijateljicu Sanju. Kako su živjele u neposrednom susjedstvu, bile su nerazdvojne. Kako se moglo i pretpostaviti, upisale su istu gimnaziju, a njihovo prijateljstvo je iz godine u godinu sve više jačalo. Početkom njihovog gimnazijskog doba u Sarajevu su se pojavili i prvi televizori, što im je bila veća atrakcija od bilo kakvog dečka. U kasnijim godinama gimnazije, javile su se i prve zaljubljenosti... svojim tajnim, ili pak samo nikome sem njima razumljivim znakovima kometarisale su one koji su im se sviđali. Godine su prolazile i bližio se kako maturalac tako i njihovo razdvajanje jer se Marijana odlučila za Pravo, a Sanja za Ekonomiju. Njihov zadnji školski zajednički put bio je maturalno putovanje u Grčku. Uzbuđenje je bilo u stanju usijanja. Sa autobusnog kolodvora, mahali su im roditelji sa suzicama u očima kada je vozač upalio motor njihova autobusa. Na maturalcu su proživjele svoje prvo pjanstvo i doživjele nezaboravno, zabranjeno im tada, iskustvo koje će ostati samo njihova tajna. Diplomirale su u roku, postale članicama Partije i roditelji su bili ponosni njima. 'Uspjeh roditelja se očituje po uspjehu djeteta', držali su se te teze... Sanja se zaposlila u Energoinvestu, a Marijana u PTT-u... u tadašnjim top ten firmama. Nekoliko godina nakon njihovog na neki način 'osamostaljenja' i 'sticanja kruha u vlastitim rukama' stiglo je i Sanjino vjenčanje, a potom i Marijanino. Marijana se udala za Gorana, starijeg kolegu sa fakulteta, koji je uprkos zatvorenosti tada socijalističkog okruženja u kom su živjeli bio zaluđen tehnikom. Radio je u Iskri, a dodatno je započinjao vlastiti posao makar samo na papiru. Sanja se udala za Adnana, pedijatra po zanimanju nekoliko godina starijeg od nje. Bez obzira na bračne 'obaveze', svaka srijeda je bio dan rezerviran samo za njih dvje. Sanja iako je željela, nije mogla dobiti vlastito dijete, pa je to kompenzirala u Jani, Marijaninoj kćeri koja se rodila u trećoj godini Marijanina braka. Zbog Goranove prezauzetosti vlastitom karijerom, Sanja je Jani bila druga majka i drugi otac, sve u jednome. Kada je došao dan Janinog polaska u školu, Pioniri su ukinuti. Marijana je svojoj kćeri pokazala staru sliku gdje stajala sa roditeljima na dan njenog polaska u školu. Razlika među njima dvjema je što njena kći neće polagati pionirsku zakletvu. Ko je uopće mogao i naslutiti što će se uskoro početi dešavati. Sa Janom u razredu u suočenju sa novim ljudima i samom školom, su bile Marijana i Sanja...Goran ih je čekao pred školom jer je Jana željela Sanju a ne njega pored sebe. Izgledao je malo ljubomorno, ali je shvatao da je to njegova greška. Jana je bila zadnja generacija osnovaca kojima je u knjižici pisao da su državljani SFR Jugoslavije. Ubrzo je u Bosni počeo rat. Marijana, Jana i Goran napustili su Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu. Zaputili su se u Njemačku, k Marijaninoj rođaki. Jana, niti njen otac, nisu mogli shvatiti tako čvrst zagrljaj Marijane i Sanje... kao da im je posljednji, kao da više neće biti njihovih srijeda. To im je i prokomentarisao. Suze su im klizile niz lica. "Vratiti ćemo se čim prije, čim se smiri, neće ovo dugo potrajati, ne smije, nije u redu...", jecala je Marijana. Sanja je razumjela... imali su malo dijete. Jana je marijani bila sve... Jana, Sanja, njihove srijede, pa tek onda Goran. Čim su stigli u Dieseldorpf, Marijane je Sanji poslala pismo preko Crvenog Križa. Jani nije bilo jasno zašto joj mama tako plače dok je razgovarala preko telefona. Tako je plakala samo kad su joj roditelji umrli. Marijana nikada nije dobila odgovor na svoje pismo, niti je telefonom uspjela dobiti Sanju. Nakon više od pet godina izbjeglištva, vratili su se u Sarajevo. Sve je izgledalo drugačije. Grad više nije bio isti, mada je duh ostao nepromijenjen... Nakon što su se smjestili, svi zajedno su otišli do gradskog groblja k Marijaninim roditeljima. Krenuli su k izlazu, kada im je Marijana rekla u ruci držeći nekoliko bijelih ruža, da je pričekaju na parkingu. Marijani su se suze slijevale niz obraze. Došla je do ploče na kojoj je pisalo "Sanja Katz". Kleknula je i položila ruže na crnu mramornu ploču koja je pokrivala zemlju u kojoj su ležali Sanjini ostaci. Bijele ruže, bijele, koje je Sanja voljela. Plakala je. Iz torbe je izvadila svijeću i zapalila je. "Volim te... i uvijek ću te voljeti", između jecaja je rekla... digla se sa zemlje i krenula k parkingu.

- 19:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #