Sanja je poginula u redu za hljeb... slike tog masakra obišle su svijet, ali Marijana ih nije mogla gledati.
Jana je odrastala, krenula je u maminu i Sanjinu gimaziju. I dalje je svaka srijeda bila rezervisana sa Marijanu i Sanju. Nikada ju nisu pitali srijedom kuda ide, ni Goran ni Jana, znali su... gdje ide i gdje će biti.
Adnan, Sanjin suprug, odselio se u Australiju daleko od svega kako Sanjine smrti tako i istine koju je o Sanji otkrio... a njene stvari i ključeve od stana ostavio je Marijani, ili Jani kako je to Sanja željela.
Marijana je Janu zapitkivala ima li kakvih dečkića u njenom životu, na što je jana nezainteresirano slijegala ramenima, odmahivala glavom odgovarajući da joj nisu potrebni.
Jana je upisala Ekonomiju. Marijana je bila presretna njenim izborom, tim prije što ju je to podsjećalo na Sanju.
Što je Jana bivala zrelijom, to joj se sve više činilo da je Marijana željela Sanju za ulogu njenog odgajatelja pored nje same. Iako joj je to bilo čudno, ili je to pak bila samo pomisao koja joj je jedne prilike sinula, dok je gledala Marijanu koja je zurila u fotografiju na kojoj su bile njih tri.
Kada je Jana imala devetnaest godina, Marijana je prvi put osjetila da se oči njene kćeri sjaje drugačijim sjajem, sjajem koji odaje zaljubljenost.
Nije ju željela ispitivati prije no što joj Jana sama ne kaže. Majka osjeti, tako je i Marijana osjetila da je srce njene kćeri zakucalo za nekoga, da ju je neko činio sretnijom no što je inače bila.
Nekoliko mjeseci od kada je primjetila sjaj, primjetila je i da te tamne oči plaču duboko u sebi. Kćeri je davala snažne zagrljaje... ali Jana s njom nije razgovarala o tom svom 'problemu'. Znala je da Jana sada prvi put u sebi nosi slomljeno srce, a nije se željela nametati da joj pomogne u 'olovanju'. Znala je, što god joj govorila ili savjetovala, dok to ona sama u sebi ne prođe, nikakve koristi od bilo kakve priče.
Jednom joj je za ručkom rekla... «Dušo,... prava ljubav pobjeđuje sve prepreke, sve ... prije ili kasnije, ali ostvariva je.» Na to ju je Jana zagrlila i prvi put pred njom zaplakala... iako je suze brzo sakrila.
Prolazilo je vrijeme, kao što uvijek i prolazi, a kada ode, nemoguće ga je vratiti.
Nakon nekoliko mjeseci u posjet im je došla Janina prijateljica iz Zagreba. Marijana je prepoznala 'onaj' pogled, ali je šutjela. Prvo nije bila sigurna, drugo... čekala je pravo vrijeme... treće... bilo je sigurno i četvrto.
Post je objavljen 02.06.2005. u 19:06 sati.