smotani
subota, 31.01.2009.
Kauboji prema tronu!
|
Ne znam… promukao sam, jako, pa ću malo tiše pričati…iako… gorim…. Utakmica koju smo svi priželjkivali pobijediti…dogodila se, odigrana je….i…ma, koliko god bilo malo straha ipak se pjevala Morska vila! Nismo ni sumnjali? Ma nismo htjeli sumnjati! Iako, iskreno, u prvom sam poluvremenu pojeo nekoliko noktića… ma ko ih šiša, narast će novi, a ostalo mi je nešto i za Francuze. Neću puno o samoj tekmi, jer, dečki su sve rekli odigavši je u jednom predivnom ritmu, sa toliko srca i žara, da je svaka riječ, doista, suvišna. Počev od obrane, golmana, napada…ma ne znam… koga izdvojiti? Naravno, Čupića…ali, i Mirka, ma nikako zaboraviti ni Vorija, ma i Venio je imao jednu obranu jednog sedmerca a kratko je bio…i sada bi nastavio nabrajati sve igrače, cijelu klupu…..sve, baš sve koji su, makar i dijelom sudjelovali u ovoj pobjedi na putu do……….. Navijačima skidam kapu…. Nadam se da su i oni dobili septolete kao i mi za Francuze…jer, mislim, zaslužili su! Hita lopta po terenu Odolijeva i ovom vremenu Put do Poljskog gola nije lak Al pogađa ga Kauboj svak Trče dečki lijevo desno Poljaci iz mreže vade loptu često Mirko se jako trudi Uz podršku dragih ljudi Lako se protegne po golu Zaustavi loptu po koju Jedna po jedna obrana se zbraja Od učinka Poljake boli glava Prvo je poluvrijeme dalo malo straha Al ne gubi se naša nada Lino je redove pozbrojio Obranu malo prekrojio I ponosne glave na teren stižu Krenuti u još jednu bitku Obrana pet jedan Poljake buni Lopta im se lako gubi Jurcaju ko muhe bez glave A naši polako rade parade sedam minuta Poljaci gola dali nisu ajme veselja dragi svitu! Razlika se polako povećava Navijačko se grlo upjevava Za Morsku se vilu polako spremamo Sad više nikakvog straha nemamo Zaorila je po Areni lijepoj Vila Da ne bi pomislio neko da se skrila Orilo se i po kvartu mome Pozdravi Zagrebe šampione!! Sad još samo Francuzima dokazati treba Da se Kaubojsko, Hrvatsko, srce ne da Zlato nam se smješka po malo Još nedjelju da preživimo…samo…. Iskreno ne sumnjam u pobjedu našu Na proglašenu pjevat ćemo Lijepu našu! 30.1.09. Utakmica Poljska - Hrvatska (23 : 29 ) Polufinale SP Zagreb..... Evo…uz uobičajeni ritam videa danas imamo i dodatak…vatromet…. Malo udaljen, sa Trga Bana Jelačića… Himne |
- 04:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #
petak, 30.01.2009.
DAN POTPORE DREAM_MAKER I ČISTOJ I POŠTENOJ BLOGOSFERI!!
|
Dragi moji prijatelji,  Možete li vjerovati da sam danas napravio brejk od rukometa???? VJERUJTE!!! Danas, 30. siječnja 2009. post, kao i mnogi drugi blogeri, posvetit ću našoj i mojoj jako dragoj Dream_Maker – R. koju, već jako, jako dugo pratim ( još od svog prošlog bloga) i u čijim sam stihovima ne jedan put nalazio snagu ali i utjehu koja mi je bila toliko potrebna. Kao uvod, za one koji ne znaju, samo ću Vas, kratko, obavijestiti da je draga Dream , sasvim slučajno otkrila kako jedna „blogerica“ njene pjesme objavljuje na svojem blogu, pod svojim imenom….. Nakon objave tog teksta, kao i velikog truda Dream da i ukaže na neka oteta autorska dijela krenula je lavina podrške, ogorčenja, nevjerice…… U riječima podrške, raznih prijedloga, naša draga Dinaja dala je jedan predivan prijedlog: „• draga moja prijateljice ovo je uistinu užasno, nečovječno, ne ljudski....uh ne znam kako bih to nazvala...........čista krađa ali.ne može tebi nitko ukrasti tebe i tvoje snove......moj predlog je....hajmo se dogovoriti, hajmo jedan dan svi objaviti na našim blogovima tvoje pjesme pod tvojim imenom, objavit tvoje pjesme koje su nam svima ostale u sjećanju , objaviti vtvoje pjesme TEBI U ČAST i iz zahvalnosti da postojiš i da stvaraš i za nas snove..........sve ukradene pjesme skupiti i objaviti na svim prijateljskim blogovima.razmisli.......i nedaj si krasti snove koje sama sanjaš............:-))) (odmor za umorna srca 27.01.2009. 20:27)“ Kada sam to vidio… čekao sam reakciju Dream…. Nisam dugo čekao…… „Dinajo, mila moja, hvala ti na prekrasnoj gesti kojom mi želiš pokazati kako si na mojoj strani. Uistinu sam iskreno dirnuta i počašćena time. Ne želim ispasti bahata i samoživa, no ako želiš, ako želite i na taj način iskazati potporu meni osobno kao i svakome drugome kome se slične stvari događaju, imaš, imate moje dopuštenje objaviti na svojim blogovima koju god poželite moju pjesmu. Željela bih da odabir bude vaš, "uzmite" onu koja vam se najviše sviđa. Pristup mojoj arhivi je slobodan, tako da ... ;))) Evo uzeti ću si tu slobodu i odrediti dan objave - neka bude petak, 30. siječanj. Još jednom, velika, iskrena zahvala svima, od srca. Vaša Dream. R. (Dream_Maker 28.01.2009. 16:43)“ I tako…. Evo i mene u DANU POTPORE DRAGOJ DREAM I ČISTOJ I POŠTENOJ BLOGOSFERI! Draga Dream, nadam se da ne zamjeraš…dala si odobrenja za jednu pjesmu, ali nisam mogao izdvojiti onu naj…kad mi je svaka, od ove tri, (a ima ih još, o ima) na jedan poseban način obilježila neke dijelove mog života koji kao da su bili u tim tvojim pjesmama. Redoslijed pjesama nije uopće bitan, prva koju sam odabrao …. koju je, eto, na moju nesreću, već i „blogorica – kopirka“ objavila…ali, koja mi je u trenutku kada sam je davne 2007 pročitao jako, jako puno značila……. KULA OD SVJETLOSTI (27.10.2008. by Mia - 27.02.2007.by Dream Maker;) Ja ne utapam Tvoj svijet u moru mirisnih laži, ne tražim da budeš ono što ne možeš biti. Otvaram vrata svoga srca ulazeći u odaje Tvojih misli; u vrtlozima tišine noći na umornim rukama donosim Ti nježnost na dar. Miljama dug korak do sreće prelazim ne osjećajući bol. Na obzoru između sna i jave kula je od snova, utvrda svjetlosti ka kojoj Ti si put. Možeš li vjerovati u ono što vrijeme Ti oduzima iako nazivaš ga svojim? U čudnom svijetu onih za koje ljubav nije ništa moje riječi su nečujne. 27.02.2007. U 07:09 Ali, prošetao sam malo i po arhivi drage Dream…i tražio još jednu koja još nije kopirana…. (ili ipak je?) a isto, jako, jako me „zdrmala“ kada sam je pročitao, davne, 2007…. LAKOĆA POSTOJANJA Kroz san, ka istini; korak po korak u susret smiraju; - u svijet gdje postojim. Kroz sebe, ka Tebi; riječ po riječ grleći tajnu; - u svijet gdje osjećam. Kroz Tebe, ka sebi, misao po misao gradeći mostove; - u svijet gdje pripadam. 30.05.2007. u 07:04 A ovu sam pjesmu vidio u trenutku svog nekog „buđenja“… i ima jedna riječ koja me tada jako, jako protresla… i ovu sam pjesmu danima čitao, tražio snagu….za slijedeći korak… 10.04.2008., četvrtak NEGDJE U MENI Vjetar sakuplja riječi u beskrajne skute pa zasjeni me znamenje ritma još bunovnog i vlažnog iscrtanog mojim letom između sjaja i tame. Čuvam ga tamo gdje spokoj prestaje gdje nebo zemlju tek ovlaš dodirne i ljube se kišne kapi; između sna i buđenja u dnu srca gdje tuga se skriva znam, pod istim smo nebom beskonačno sami. Kad poviju glave suncokreti sa znakom snijega na čelu ne moraš ni reći što ti duša ćuti to pjesma vri na usnama, ponovno pronađena. 10.04.2008. 06:49 Još jednom, hvala Ti draga Dream na ovim, ali i mnogim drugim predivnim pjesmama………… I, nadam se da će naša podrška dati za razmisliti i Mii ali i svim drugim Miama koje bi se odlučile na ovaj korak……. U znak moje osobne podrške, od slika objavljenih na blogu drage mi Dream, od kojih su neke i njene – dakle, naglašavam…autor nekih slika je i sama Dream! – i uz dio jedne predivne pjesme opjevane Tošinim glasom dragoj Dream_Maker R. poklanjam ovaj mali uradak……. |
- 00:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #
srijeda, 28.01.2009.
Do kraja!!!!
 Osvanulo je dugo iščekivano jutro... tekma s Francuzima. Od jutra sam u nekom filingu, nestašan i pun nekog naboja. Od sve te nabijenosti pola stvari ne čujem, pola ne napravim, izazivam neke komične situacije, a u jednom trenutku i situaciju koja će mi obilježiti popodne, večer...  Jedva sam dočekao četiri sata da gibam doma na brzinsko presvlačenje i ..pokret!! Cure su još kratko ostale u firmi dajući mi par minuta fore ali i smišljajući nove «podlosti» kojima će mi obilježiti večer... Rekli bi blaženi među ženama... iako je bio još po koji muškić moram priznati da je s ovim mojim curama jako teško izaći na kraj..i ja, koji ih poznajem, kao i one mene, onako..u dušu, ponekad ostanem bez teksta... Uglavnom, na putu do parkinga na Velesajmu svratile su po mene i parlamentarno odlučile da poslije tekme, ma kako ona završila, dolazimo meni slaviti.. Ne, nije bilo uopće potrebno pitati da li se ja slažem.. to se podrazumijevalo...bit će veselo...u svakom pogledu... Došavši na istočnu stranu Velesajma, otkuda je organiziran prijevoz do Arene, već se počeo osjećati dodatni naboj. Grupice ljudi polagano kreću prema busevima, smijeh, radost, kockice, pjesma, trube... euforija polako obuzima... Pred autobusima djevojke nude neke paketiće.. Ne bi o komentarima koji su sve pali prilikom pogađanja što se dijeli, ali, totalno kriva nagađanja.. dijelile su se septolete – tako da ranjiva grla, nakon urnebesnog navijanja koje se od nas očekuje, dobe malo antiseptika, malo zaštitnog filma..... Autobusi su u nizu, organizirano, dovodili rijeku ljudi, navijača, koji su puni nekog ponosa krenuli na ovaj susret. Rekao sam već, a i svi znamo, pobjeda nije imperativ, ali, kvalitetna igra, srčanost, to je ono što očekujemo.... Iskreno, naravno da smo svi priželjkivali pobjedu – zar je to upitno? No, ne zbog pobjede kao pobjede, nego pobjede kao nagrade našim srčanim kaubojima, kao nagrada navijačima širom Lijepe naše koji su, kako u Splitu, tako i u Zagrebu, pratili ove maestralne igre... Iako je padala kiša i vrijeme nam nije bilo naklonjeno za jedan đir oko Dvorane, pri izlasku iz busa – zastao mi je dah.... Bio sam blizu velikih Dvorana, boravio u njima, pratio i neke susrete na Europskim prvenstvima....ali, ovo...ovo je nešto što me ostavilo bez teksta... ipak, ipak je to i u mom gradu, mojoj Domovini... u jednom sam trenutku bio toliko ponosan i sretan da sam od dragosti zagrlio i poljubio (naravno, u obraz) kolegicu koja je jedina uz mene ostala na kiši malo uživati u toj ljepoti... Ostatak ekipe je «pobjegao» pod krov... naime, dame nisu htjele kisnuti, a kape...eh, njih nisu nosile da ne pokvare frizure ..... Kako smo došli dosta ranije, taman je trebala početi utakmica Slovačka – Švedska, zapalili smo još jednu vani i polako krenuli unutra – htio sam vidjeti malo i tu tekmu.... Slovaci su mi jako simpa ali, nekako, po svim kriterijima, Švedi bolji.... Na ulazu .... pretres.... prvi «ispad» mojih cura... Pipanje i pretres su htjele prepustiti jednom mlađem, zgodnom redaru, i u tili čas su napravile red pred njim... On ih je pogledao, nasmijao se, i uputio kolegici.. .a ove moje ko čavke...»ma neee, nemamo mi ništa protiv, mi smo za ravnopravnost spolova....» sveopći smjeh i opet ono moje čarobno... Ajme, evo ih opet!! Ali, kreću prvi problemi, i moj pomalo cinični osmijeh... dio ekipe, koji se na silu ugurao u naše društvo, koje mi baš i nisu omiljene, a koje su na tekmu išle samo iz nekog prestiža ili što li već... ostale su u čudu kada im je teta rekla da bočice s parfemima, dezodoranima i slično, ne mogu unijeti u dvoranu... Ja sam ostao bez teksta! Pa upozorio sam ih!!! Čak sam im rekao da ponesu neke šrotere od upaljača..jer neće moći unijeti u Dvoranu. Već tada sam dobio ironične poglede i neke neartikulirane izjave, a sada..ma nisam vjerovao da neće poslušati....ali, zato sam se ja sada malo naslađivao... OK, prošli smo i tu proceduru... neki sa nevjericom i bezbroj pitanja pa što one mogu sa bočicom parfema? I opet sam pokušao objasnitit...ali, odustao sam.. kao da govorim u vjetar...  Diskretno sam se izdvojio sa svojom «mamom» jer smo bili na rubu puknuća.... ja zbog neprestanih upita oko jedne situacije s posla koju su svesrdno, svakih pet minuta podgrijavale moje cure... da se ne zaboravi, svako tolko su mi otpjevale par stihova na uho nakon čega se prolomio urnebesni smijeh, a «mama» zato što nikako ne može shvatiti da neko tako, kako ona kaže, «naperlitan» ide na tekmu.. pa nismo u kazalištu!? Ja sam se stalno smješkao jer mi je tako slatko vidjeti nju kad se čudi... jer to je žena koja čvrsto stoji svojim nogama na zemlji, sa svim radostima i problemima koji život nosi – e pa kad se ona čudi, svaka je daljnja suvišna.... Nestali smo na štandovima.. išli smo tražiti male dječje majice..ona za nećakinju a ja za kumicu. Malo smo se oslobodili ekipe i uživali u Dvorani. Zavirili smo malo pogledom na tekmu koja je taman počela... tribine su praktički prazne... ljudi polako pristižu.... Kupivši majice vratili smo se ostatku ekipe i ja sam, bez obzira na njih, krenuo u Dvoranu..zanimala me ta tekma... Prozvale su me da im prije platim piće... ajde, idemo... svi, ko jedna, naručile su pivu...smješkao sam se i mrtav hladan donio im naručeno... Ljudi, da ste vi vidli te face ja sam popadao od smijeha...naravno, piva je bila bezalkoholna.... opet sam dobio jedno tepanje..Pa mulac, mogao si reć! Rađe bi kolu uzele! U međuvremenu, polako su se počeli skupljati i muževi mojih dragih dama... .svi ludi, opićeni kao i one (ne, tu ne ubrajam one «usiljene») Kockasti tim je krenuo prema svojim mjestima....  Pokušali smo malo ove kolegice uklopiti, pa smo se malo pomiješali, misleći i u njima pobuditi navijački duh, malo potaknuti adrenalin . jer, ne vjerujem da ga nemaju... Već na tekmi Slovačka – Švedska, tražile su da bi one na kraj jer smo mi luđaci.. pa dobro..ok... idite kud hoćete..ali, mislite li da ćete tu gledati tekmu kao doma? Da ćete jednim gumbićem stišati publiku kao doma TV? Ma, neka svako uživa kako je naumio... Posvetio sam se tekmi, i iskreno, žao mi je što su Slovaci izgubili..malo, samo malo je falilo.. a imali su punu našu podršku....sad već dobrano pune dvorane koja ih je, zadnjih nekoliko minuta, naprosto, nosila........ Nakon ove tekme Drele je malo zabavljao publiku.... iako, iskreno, ma ja sam siguran... mogli smo imati i bolje plej mejkere za publiku.. ni službeni spiker – Darko, nikako mi ne paše na mjestu koje je imao... ali, nadam se da će drugi puta biti bolje.... Izašli su Francuzi na kratko zagrijavanje, osjetiti dah Dvorane i čuti naše zvižduke. Dakle, već tada sam shvatio da će nam ono uuuuuuu i fučkanje ići jakooo dobro!!! Nervoza raste, napetost raste... spiker objavljuje da igrači čekaju izlazak na teren..euforija raste... Dvoranom je zaorila Moja Domovina.... ne, ne mogu vam opisati kako mi je srce počelo lupati... ponos, ispunjeno srce i veliki osmijeh...a pjesma... ma koga briga ako i malo falšamo? Iako...dobro mi je zvučalo...  Izlaze naši dečki...ludilo u Dvorani...ljudi... vibracije su bile toliko jake da je zrak treperio! Ne mogu vam taj osjećaj opisati..... Predstavljanje igrača, intoniranje Francuske himne...a onda.... LIJEPA NAŠA... ne, nećete mi zamjeriti što je ne vidite... jer, kao ponosan građanin, i ja sam, punog srca, duše i glasa, zajedno sa cijelom Dvoranom pjevao Himnu svojoj Domovini! I vjerujte..uživao!!  Počela je tekma.. dakle, ne znam kako je izgledalo uz TV... ali, one rijetke sekunde «tišine» u Dvorani bile su toliko neobične... jer, naprosto, ta Dvorana ne podnosi manje od pjesme, manje od skandiranja, manje od radosti, manje od zasluženog pljeska...ali, iskreno, jako dobro podnosi i fučkanje i uukanje protivničkoj ekipi... Ne jedan puta sav sam se naježio... kada preko 15000 grla zapjeva Moja Domovina .. ma.. nema riječi kojom se to može opisati...nema, kada zapjeva Kako je dobro vidjeti ti opet... da, naravno da je lijepo ponovno vidjeti najbolje i uživati s njima u pobjedi.... , kada 15000 glasova najjačom snagom skandira Hrvatska, Hrvatska... i one Zastave država učesnica nisu mogle odoljeti... i one su zaplesale.. .jer.. ovo je pobjednički ples najboljih.. Dragi moji, pokušao sam sa novim aparatom, snimiti i neke filmiće.. .samo malo sam vam pripremio, jer, nakon tekme nastavilo se slavlje, bilo je kasno.... i nisam stigao detaljnije pregledati.... no, imajte na umu da je to i nemoguće.. .nemoguće je isključiti se, snimati a ne navijati, ne skakati.. ma neka snima ko hoće...ja.. ja želim bio dio ove igre, ove pobjede..na svaki način...    |
- 12:10 - Komentari (41) - Isprintaj - #
utorak, 27.01.2009.
Vraćam se Zagrebe tebi...
|
Nakon mojih putešestija po Lijepoj našoj… vrijeme je vratiti se kući. Volim putovati, volim skitati, ali, najsretniji sam kad se vratim svome gradu. Nekako, za njega me veže cijeli život, veže me djetinstvo, školovanje, posao, prva ljubav, pa i ona iza nje – svi lijepi i tužni dani vezani su, najviše, za moj grad. I kada sam razmišljao što o njemu reći, odlučio sam se, za priču jednog dječaka, koji je, davno, doživio jednu šetnju sa bakom koja ga je željela upoznati gradom. Ne, danas neću o povijesti, za nju uvijek ima vremena..a nekako u Zagrebačku bi povijest htio dodati i nešto što svi iščekujemo… Imao sam tada oko sedam godina.. .bilo je to neposredno prije nego je baka umrla. Kao da je htjela sa unukom proći grad i ispričati mu nešto onim nježnim glasom o ljubavi prema njemu. Ne sjećam se cijele šetnje, sjećam se nekih dijelova…. Tada smo još živjeli u Novom Zagrebu i vožnja tramvajem u meni je izazivala neke radosti. Sjećam se starog tramvaja koji je ostao još dugo voziti na liniji broj 10 od Savskog mosta do Borongaja. Kada je tramvaj stao bila je ručka za otvaranje vrata i oni kartodrapci su to izvodili tako nekim plesnim pokretom, da sam uživao tamo stajati i gledati ih. Kada smo došli na Gornji grad, baka je toliko puno pričala da, naravno niti sam što zapamtio, a još manje razumio.. sjećam se da mi je pričala o Krvavom mostu.. dugo nisam shvatio tu priču.. Kamenita vrata, paljenje svijeće i molitva… sjećam se da je zaplakala u onoj klupici.. danas nekako mislim, osjećala je da je to naša posljednja šetnja…. Kod Markove crkve dugo smo se zadržali… puno je pričala o povijesti, sjećam se da je spomenula i Matiju Gupca, za kojeg sam tek kasnije shvatio koja je to osoba… .ali, zapamtio sam da su ga na tom mjestu raščetvorili. Katedrala je u meni izazivala neko strahopoštovanje… Baka mi je u njoj ispričala mnogobrojne stvari vezane uz povijest našeg naroda i žalim što sam bio toliko mali i nisam zapamtio..ali, sjećam se da je spominjala Stepinca, Bana Jelačića.. vodila me između nekakvih stupića, objašnjavala…. Uživao sam u toj šetnji…. Na tadašnjem Trgu Republike pokazala mi je mjesto gdje je nekada stajao spomenik Banu Jelačiću. I kada sam ju upitao a di je on sada? Ostala je zatečena, odgovorila mi je preselili su ga… i jesu, preselili su ga, dobro sakrili od tadašnjih vlasti koje su naredile njegovo uništenje… ali, rekla je tada…vratit će se on… Zaboravio sam na te njezine riječi sve do devedesetih godina kada se sve više počelo govoriti o povratku spomenika. I na rođendan Bana. 16.10.91. na Trgu, na njegovom mjestu, gdje je bio od 1866 g do 1947, ponovno je, restauriran, zauzeo svoje mjesto. Sjećam se te večeri…koliki ponos, kolika sreća… i koliko sjete toga dana na moju baku…. Uživao sam sa svim onim desecima tisuća ljudi koji su se tu večer okupili oko Bana… Obišli smo i Jelenovac o kojem sam čuo mnoge priče… i saznao tada da smo nekada imali nekoliko zgrada… zanimalo me zašto ih više nemamo… samo je jedna teta ostala u jednom, najmanjem stanu, od svih tih zgrada… ništa mi nije bilo jasno…. Kako nešto može biti moje pa mi neko uzme? No, baka o tome nije željela raspravljati… , obišli smo onaj predivan park..polako vraćajući se na Mali plac… tamo je baka stanovala.. priču smo nastavili kod kuće… pokazala mi je i neke slike mojih slavnih predaka… bio sam ponosan na njih…. Iako su mi mnoge stvari ostale nejasne te crtice koje mi je dala zadnjih dana svog naglo prekinutog života, ostale su zauvijek u podsvijesti i po malo do današnjih se dana pojavljivale kao nešto željno objašnjenja. Njezina želja da upoznam svoj grad, njegovu povijest, da ga poštujem sa svim njegovim prethodnicima koji su ga stvarali, da ga dalje nadograđujem sa svima koji u njemu žive, ostala je do danas….volim svoj grad.. I imao sam faze u životu kada sam htio pobjeći, krenuti iz početka, misleći kako ću negdje drugdje možda lakše zaboraviti, preboliti, krenuti dalje… ali srce..srce nije dozvolilo…. Volim putovati a i zbog posla često izbivam izvan grada, širom Lijepe naše..ali, uvijek kad se vraćam, pjevušim u sebi….. Vraćam se Zagrebe tebi….. |
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 26.01.2009.
Malo nas je...al nas ima!!
|
Danas baš i nemam neke dogodovštine..ne bi vjerovali! Ali, bio je vrlo zanimljiv dan… kombinacija skijanja i rukometa.. i sportska nedjelja a da nisam maknuo nikuda. Ivica Kostelić i Natko Zrnčić Dim osvojili su drugo odnosno treće mjesto u kombinaciji, a Ivica je sa bodovima u slalomu sjeo na tron poretka u Svjetskom Kupu! Možete li to vjerovati? Ja mogu… i Ivice… iskrene čestitke, naravno i Dimu.. zaista smo mala zemlja za velika ostvarenja…malo nas je, al nas ima!!!!!    Ja u nastavku svog putovanja odlučih danas malo, opet, na jug…..  Ne, nisam zaboravio na Zadar. Obzirom da ću o Zagrebu još samo iz jednog drugog kuta, danas sam se odlučio za Zadar i znam sa mi moji mnogobrojni prijatelji Zadrani neće zamjeriti, jer znaju koliko volim taj grad, okolicu….koliko volim boraviti u njemu i koliko me lijepih i šašavih situacija veže za njega. Grad koji već dugo zauzima jedno posebno mjesto u mom srcu…. Prvo je krenulo sa nekim prijateljstvima još iz škole, zatim, ljepotom grada, okoline a završilo je i ljetovanjima, zahvaljujući kojima sam upoznao Pag i iz nekih neobjašnjivih razloga zaljubio se i u njega… i ta ljubav traje godinama....  Moram priznati da držim Zadranima fige, neka još malo izdrže… ne se dati isprovocirati..ja znam, teško je, nemoguće je zaboraviti, no pokušajmo ne reagirati na provokacije. Ne bi o politici, ali, koliko sam pratio, sve je počelo još u Poreču spaljivanjem Hrvatske zastave.. nekako, uvijek tada krenu spontane reakcije pojedinaca… Zadar, Zagreb..no, iskreno, ne bi volio da se pretvorimo u neku buktinju zastava. Rađe bi nam srca gore ko buktinja za naše dečke..i da ih tim žarom i snagom, ljubavlju i divljenjem nosimo do pobjedničkog trona. U Zadru, uz već spomenutu Srbiju, igraju i Makedonija, Norveška, Poljska, Danska i Njemačka. Šire područje Zadra nastanjeno je, prema arheološkim nalazima, još u vrijeme neolitika iz kojeg su doba utvrđene brojne ljudske nastambe. Prije dolaska Ilira ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz čijeg jezika, vjerojatno, potječe i sam naziv naselja Jadera. Iliri su ovo područje naselili u 9 sr. P.n.e., a u 7 st. p.n.e. postaje značajno središte Ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja. Doseljavaju i grčki kolonisti, a u 2 st. p.n.e. zadarsko područje, postepeno, osvajaju Rimljani, a pretpostavlja se da je 48 g.p.n.e. koloniju rimskih građana osnovao sam Julije Cezar. Za vrijeme Rimljana uređeno je, po svim načelima rimskog urbanizma, pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica. Glavni trg, rimski forum, izgrađen je u zapadnom dijelu grada, a do njega, malo povišeni kapitolij s hramom koji je bio omeđen trijemom. Na prostoru okrenutom prema moru izgrađen je gospodarski trg emporij. Jake zidine, sa monumentalnim kulama štitile su Rimski grad. Imao je i javni vodovod iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme, amfiteatar i druge značajke visoko razvijenog urbanog života. Nakon male stagnacije u razdoblju seobe naroda i prodora barbara, nakon vlasti Istočnih Gota, u razdoblju između 4 i 6 stoljeća u Zadru se razvija i nova religija – kršćanstvo. Nakon konačnog povlačenja Gota i pada Zapadnog RRimskog Carstva, Zadar dolazi pod vlast Bizanta, a kako se jedini othrvao prodorima Avara i Slavena, postaje novo upravno središte Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržao je sve do 1918 godine. Povijest Zadra je toliko bogata, toliko snažna i važna, da jednostavno ne znam kako ju skratiti, kako neke dijelove izostaviti kad mi se svi, pa i više od rečenog u nekim izvorima, čine izuzetno bitnim i nedjeljivim od njegove povijesti. Nikako ne bi smio zaboraviti biskupa Donata i njegove aktivnosti oko ponovnog vraćanja Zadra Bizantu, ne bi smio preskočiti stvaranja veza, prvo trgovačkih, potom i političkih, sa Hrvatskom državom koja se stvara u Zadarskom zaleđu u trenucima kada jak i snažan Zadar postaje smetnja Veneciji. Obitelj Madijevci uvelike je zaslužna u naporima za odvajanje Zadra od Bizanta. Godine 1069 hrvatski kralj Petar Krešimir IV, u sporazumu sa Bizantom, pripaja Zadar sa ostalim dalmatinskim komunama Hrvatskoj državi, a Zadar od 1105 priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Sve do zaključenja Zadarskog mira 1358 godine Mlečani u nekoliko navrata nastoje pokoriti Zadar, povremeno ga osvajaju, gube.. Razdoblje 16 i 17 st. obilježeno je prodorima turskih osvajača, koji osvajaju zaleđe, a grad se nalazi na udaru topništva. Grade se utvrde i zidine koji su bitno promijenili izgled grada. Zadar postaje najveći grad utvrda u Mletačkoj Republici sa sustavom utvrda, bastiona, obrambenih kanala ispunjenih morem.. Gradnja je trajala 40 godina… izgrađene su i nove vojarne, skladišta, raskošne palače…. Nakon pada Venecije, vlast, na kratko preuzimaju Austrijanci, pa Francuzi, pa opet Austrijanci… Zadar zadržava status glavnog grada Dalmacije i sjedište je Dalmatinskog Sabora. Naseljavanje Talijana, stranih činovnika mijenja strukturu stanovništva. Godine 1910 u Zadru je 60% stanovništva Talijana. Nastupa razvoj školstva, kulturnih objekata, muzej, vodovod… Krajem 19 st. naglo se razvija prerađivačka industrija, a posebice proizvodnja 33 vrste likera od kojih je Maraschino postao poznat širom svijeta. Silvestrovo 1894 obilježila je električna gradska rasvjeta – prva sustavno provedena električna mreža u Hrvatskoj. Nakon sloma Austro Ugarske Monarhije i loše vođenim pregovorima Zadar pripada Italiji sve do 1945 godine. Na žalost, ni tu nije bio kraj neprestane borbe oko ovog predivnog grada. Godina 1991 donosi poznate događaje, napad na zadar od strane srpskih pobunjenika i JNA, Zadar postaje kao otok.. teško se do njega dolazi… samo preko otoka Paga…Zadar je preživio ozbiljna razaranja, uključujući i neke povijesne objekte… Nakon operacije Maslenica (1993) na grad su se nastavili povremeni napadi sve do pobjedničke Oluje…… Danas Zadar nastavlja svoj razvoj, u otežanim uvjetima kao i cijela Hrvatska..no, turizam, ljepota grada, otoka, NP Kornati…. Sve to pomaže jačem razvoju ove sredine…. I nikako ne zaboravimo morske orgulje, pozdrav suncu….. no o tome, možda nekom drugom prilikom…. Tomislav Ivčić – Tamo gdje sam rođen |
- 03:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #
nedjelja, 25.01.2009.
Počelo je ....
|
Iako me gđica Celzijus ne pušta iz zagrljaja, po malo postajem imun na nju…učim se nositi je na svojim leđima, koja su, ipak sad vidim, malo ojačala… pa ni Celziji nisu tako teški. Sve u svemu ,malo me zbunjuje ali, još joj nisam dao da se smota… Danas sam morao izaći van, obaviti neke stvarčice. Mislio sam brzo se vratiti kući, no to je bilo nemoguće… Moj brzo uvijek završi sa nekoliko sati..malo ovdje, malo ondje… No, priredio sam sve rekvizite za utorak – malo se ponovio..jer kockice ne mogu biti isprane.. Dakako, tu je i nova kapica, mala truba ali zvoni bolje od stare…uz postojeće rekvizite bit će sasvim dovoljno. Kratki, dugi rukavi…nek se nađe…..  Imao sam i jednu incidentnu situaciju… a ono što sam nakon nje napravio – ni sam ne vjerujem da sam to bio ja. Za dobro jutro, krenem prema autu i vidim da su mi zastavice slomljene… Pomislim da nije možda bio jak vjetar i slomio mi moje zastavice? Tanka je to plastika… Iz razmišljanja me prekinuo susjed koji mi je rekao da mi je klinac.. nekih 12 tak godina, jučer, prolazeći pored auta, namjerno iste strgao…i ne samo meni…sve zastavice, po svim autima… Taj mali je inače odgajan u nekim drugim uvjerenjima i već sam imao jedan okršaj s njegovim ocem prije par godina… isto po nacionalnoj osnovi… iako, ja nisam osoba koja će izazivati, i svi su mi dragi samo ako su prvo i jedino pošteni, ne mogu otrpiti uvrede na račun svoje Domovine od osobe koje je sve što se mogla od nje uzela a ništa, baš ništa joj nije dala…. Čak niti poštovanje! Naravno da sam se razljutio, ali krenuo sam dalje svojim putem jer onako bijesan ne bi ništa pametno napravio. Putem do Konzuma pala mi je na pamet jedna suluda ideja, ali odlučio sam je ostvariti. No, pred Konzumom druga scena.. Dolazim ja na parking, vidim prazno mjesto, stanem.. izlazim iz auta a ono iza mene, neki auto se stvorio niotkuda, zatvorio mi izlaz. Mislim, ma ok..čovjek stao, nekoga čeka.. kad izađe van neki striček i veli.. Majmune jedan šta me nisi vidio da čekam parking!!?? Pogledam ga, onako s nevjericom, pitam ga..Oprostite, a gdje ste vi to čekali i zašto? Ne razumijem… Lavina riječi, prostota koja su iz tih usta izašla van nije za prepričati ali je bit bila da je on tu, di sam ja parkirao, prošao prije pet minuta i čekao.. Pokušavam mu objasniti, kao prvo, da ja nisam vještica da znam da on petnaestak auta niže čeka baš taj parking, pokušavam mu objasniti da je parking mjesto bilo prazno i ne vidim razloga da je čekao.. zašto nije parkirao, i kao treće , pitam ga, da li je to neko dobitno parking mjesto kad baš tu mora parkirati? Naime, praznih mjesta, dok je došao do mene, bilo je tri…… Zaprijetio mi je da do noći se neće maknuti, da neću moći van… Pogledao sam ga, nasmijao se i rekao..baš vam hvala što ste me upozorili pa ću si odmah kupiti pečenog piceka, kruha i kole..ako ogladnim. Krenuo sam prema njemu, a on bris u svoj auto..ne znam, ali mislim da nisam izgledao kao da ću ga udariti..uzeo sam olovku i papir, stao pred njegov auto, zapisivao registraciju… Ajme da ste ga samo tada čuli.. bit je bila..zašto zapisujem broj? Odgovor je bio kratak..ma ako mi bude nešto na autu, dok se vratim… vi ste mi prva rezerva… dakle, nisam još olovku pospremio tip je već nagazio po gasu i otišao… Nasmijavši se, krenuo sam u svoju nabavku. Uz sve potrepštine, kupio sam i dvije zastavice koju sam stavio na poseban račun…13,98 Kn. Ne, ne radi se o tih 14 kuna..radi se o principu i ponosu…Kad sam sve obavio i konačno došao doma, sa već postavljenim novim zastavicama, prvo sam svratio do tog ponosnog oca. Otvorio mi je vrata, vidno iznenađen mojim posjetom. Ukratko sam mu objasnio koje su me vode donijele, pružio mu račun, iznenađeno i s podsmjehom me pogledao, ali sam mu..najmirnije što sam mogao objasnio---Nije meni do 13,98 Kn ali, dragi susjede, kada vam dvadesetak ljudi dođe sa ovakvim računom, pitat ću vas da li ćete se i onda podsmjehivati… i… ponovi li se to, vjerujte, vidjet ćete i mene opet… I naravno, ne sumnjate, nagovorio sam još neke da isto naprave… Nije stvar u vrijednosti zastavica, iako je i to, ali…danas 14 kuna, sutra 140 kuna……….. Ono što sam tada iz njegovih usta čuo..ne želim ponoviti, ali ipak sam zaključio..ja sam Domovine sin! Eh, to je kad zagorska krv prokola…ja sem za pravicu i se bum vas tužil ! Možda je bilo bolje da sam ostao doma….. Prolazeći Novim Zagrebom vidio sam kako se puni parking na istočnoj strani Velesajma, vidio sam nekoliko ZET ovih autobusa, kako strpljivo čekaju da se popune ljudima koju su tamo parkirali svoje ljubimce, i krenu prema Areni… Uskoro počinje prva naša tekma u Zagrebu … Mađarska…. Na radiju slušam Sonju Šarunić kako poziva nekoga ko zna Mađarski da dojavi prijevod rečenice Preko Mosta Slobode doći ćete do istočnog parkinga Velesajma, otkuda autobusi voze prema Areni… Nasmijao sam se.. Dakle, uvertira počinje.. lijepo je vidjeti zastavice po gradu.. mislim da se stvar zahuktava. Vidio sam i nekoliko grupa navijača kako polako kreću put Arene..lijepo, a tek su dva sata…… osmijeh mi se oteo, osmijeh zadovoljstva…  Domaćinstvo ovog djela prvenstva kojeg ćemo malo posebnije pratiti, preselilo se u Zagreb, gdje igraju uz naše dečke i Mađari, Francuzi, Švedska, Slovačka i J. Koreja Nadam se da neću pogriješiti sa ovom pjesmom..jer nekako, mislim, kako su prethodnih dana sva naša srca bila uprta u Split, kako smo svi disali i uživali sa tim predivnim gradom, sada, dajem si za pravo pomisliti, da smo svi mislima i srcima u Zagrebu..uz naše dečke… |
- 06:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #
petak, 23.01.2009.
Zagrebe - pripremi se!!
|
+ dodatak.... "Himna“ naših rukometaša… nakon svake pobjede ori se „Morska vila“.. i nek se ori!!!   Isprobao sam sve vrste čajeva koje imam i nekako mi najukusnije šumsko voće. Iskreno, mislim da sam pretjerao sa čajem - u ova dva dana sam popio godišnju potrošnju… no, ima i jedna dobra stvar – potrošit ću zalihe iz špajze. Pišem u krevetu, pa ako je malo nečitko – oprostite…. Vitamini kad me vide da se približavam – viču ne meneeee….. a pojačanje je stiglo u vidu pravog voća – moje se drage kolegice boje da ne bi predugo ostao doma, pa su uz neka pojašnjenja vezana uz posao, donijela i hrpu mandarina, limuna, jabuka… ko bu to pojel?  Ručak koji sam si spremio bio je po sistemu fast fuda.. sve nešto na pola gotovo, što uvijek imam za neke strkovite dane, a od kuhinje sam uspio napraviti takav đumbus da ni sam ne vjerujem – fakat je bolje da ležim… i malo po malo … Današnji rukometni dan…. Upravo sam pogledao tekmu Makedonija Rusija. Dakle, Makedonci su me, opet, oduševili…ma, i Varaždinska publika,,,a ostao sam bez teksta kad su Makedonci razvukli preko tribina zastavu… dakle.. svaka čast! Iako su Rusi razočarali Makedonci su, više nego zasluženo pobijedili. Nego, pitam se da Rusima nije bilo prehladno u dvorani? Ah, kasno su pustili plin pa se malo rashladilo…… Srbija je, konačno, postigla neku gol razliku…u susretu sa Saudijskom Arabijom postigla je gol razliku +9. Vidio sam neke napise kako se srpski navijači boje Zadra??? Hm, sad bi ja mogao štošta reć..ali neću politiku u moju butigu…no, ne mogu ipak prešutiti.. .pamtimo mi i svoje navijačke pohode po Srbiji, pa i one kada smo samo prolazili i bili kamenovani…no Zadar pamti i štošta više… Možda bi bilo bolje da nisu osvojili ulazak u drugi krug..ko zna…. No, siguran sam da neće imati podršku u Zadarskoj publici … ali, i opet, siguran sam.. mi se uvijek borimo sa pjesmom i lijepim sportskim ponašanjem… tako će i sada biti…. Ma ko može nadjačati Dalmatinska srca i glas? Kuvajt je izgubio od Kube pred par gledatelja… to je nešto, na što se, ipak, ne ponosim… I opet..zamjeram da vrata dvorane nisu otvorena za te nezanimljive tekme.. nije baš ni igračima ugodno na takvom prvenstvu igrati pred praznom dvoranom.. No, ovo nam je prvi put..nadam se da ćemo slijedeći puta ipak biti malo pametniji…… Slovačka je, pobjedom nad Rumunjskom, osigurala put u Zagreb.. gdje će se susresti, u drugom krugu, sa najboljima iz Splitske (naše) grupe. Njemačka – Poljska . Pobjeda Njemačke , a iz skupine u drugi krug idu uz njih i Makedonci. Sretan put u Zadar…. Hrvatska – Švedska Utakmica koja je u prvom poluvremenu donijela puno napetosti, nervoze, galame, čak i prednost Šveđana, ali koja je davala naznake da možemo i moramo pobijediti. Drugo poluvrijeme kao da sam gledao Bečki valcer u kockastim dresovima…predivna igra.. što izdvojiti? Da smo, sa igračem manje, dali tri gola i obranili se, da su kontranapadi bili kao najbolje uštimani orkestar, da je publika bila jedan tim koji je uvijek i u svakom trenutku bio sedmi, osmi i ne znam koji igrač? Zaslužena pobjeda Hrvatske 30:26… Dečki kreću za Zagreb i jedino što priželjkujem je da je dočeka barem ovakva publika kao u Split! Eh, a video..napravljen je.. no neki tehnički problemi sa programom … pa evo makar sretan početak i raspjevani završetak |
- 04:04 - Komentari (42) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.01.2009.
Temperatura raste...
|
Jutro mi je bilo živahno, probudio sam se u vlastitom znoju i shvatio..nema više šale.. Nakon tuširanja i odlaska na posao (bravo Smotani ) odmah sam najavio uzimanje dva slobodna dana, kojih imam ni sam ne znam koliko - treba to i potrošiti,. barem nešto. Jedva sam brzinski obavio najhitnije, podijelio zadatke, dogovorio s ekipom neke stvari i oko podneva sam se počeo spremati doma. No, neki su shvatili da bi trebali nešto i odraditi dok me nema, pa su, odjednom, slabi i malaksali, odjednom se ruše, gore…. Shvatio sam da je vrijeme da se brzo pakiram i nestanem…jer, ubrzo bi mi moglo doći stopiranje odlaska, ipak, radi se o ljubimici..a kako ja nisam ničiji, pa ni kućni, ljubimac..uzdaj se, Smotani, u se i u brze noge. Pobjegao sam na vrijeme, a na putu do doma već je dva puta zvonio fon…. Ne mogu se javiti, vozim…. U svakom slučaju, kreće moje brzinsko liječenje… imam neke planove za vikend, no, ako se malo ne oporavim…ništa od njih. Najgore od svega je što me oči svrbe, suze, kao da me ćopava alergija..ali, čega sad? Nije li malo prerano za nju? Iskreno, i ova južina i kiša samo su me osnažile u mojoj ustrajnosti da ostanem doma i veselim se malom opuštanju i nadam se i ozdravljenju. Prvo ćemo malo o Ruksiju….. Od današnjih rezultata izdvojio bi tešku pobjedu Rusa nad Alžirom sa samo jednim golom razlike. Izgleda da Varaždinci svojim navijanjem za „slabije“ doista bivaju poticajni igrač..i hvala im na tome, jer nekako i nemoguće postaje moguće, adrenalin, kao i uvijek, pokazuje da ga je srčanošću moguće izazvati.. Srbija je danas, jedva, pobijedila Norvešku i zabilježila prve bodove. Ostali rezultati su očekivani, u skladu tijeka prvenstva. No utakmica koju smo danas s nestrpljenjem iščekivali je dvoboj naših sa Španjolcima. Početak tekme je impresivan. Već kod intoniranja himne primijetio sam razliku.. po prvi puta većina igrača pjeva Himnu, publika, kao i u svakoj utakmici – impresivna…adrenalin raste! Doista, ako je imalo bilo sumnje na samom početku ista gubi smisao. Dečki su toliko superiorno krenuli.. razlika se povećavala, povremena opuštanja naših sasvim su normalna, ali nama dižu tlak. No, očito je da ne dozvoljavaju neki preokret. Uz podršku predivne publike, uz gromoglasno navijanje, uglavnom Splitske, publike, Španjolcima je u dvorani bio pakao. Španjolci su se raspali…čak im niti suci nisu pomogli!! Koje suđenje!!!??? Sramotno za jednu ovakvu utakmicu! Kriterij, više nego očiti, na štetu naše reprezentacije. No, ništa nam ne mogu! Pakleni melju……Alilović brani…ko lud..MIRKO POLUDI!!! Poluvrijeme je završilo rezultatom 18 : 11 – naravno… za nas! Drugo poluvrijeme Španjolci su neštopokušavali, malo smanjivali našu prednost, ali, niti jednog trenutka nije bio upitan rezultat. Poneka ekshibicija, poneki streloviti kontranapad, sve je to podiglo temperaturu do usijanja… Na kraju deset golova razlike protiv Španjolaca potvrđuje izjavu izbornika Line „Ova generacija ne ostaje nikome dužna!“ Tako je Lino, revanš Španjolcima za Olimpijadu je bio više nego predivan! Bravo dečki!!! |
- 02:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #
srijeda, 21.01.2009.
Ruksi na odmoru...
|
Dakle, viroza, u pojačanom obliku na djelu, ali, obzirom na činjenicu da se stihija na poslu malo stišava nadam se ugrabiti barem dva dana i malo doma «preznojiti», izbaciti viruse i osvježen krenuti dalje. Kolegica od jučer, danas je u «proširenom» djelovanju nastojala malo ublažiti jučerašnje frustracije, no.. to ublažavanje je sličilo svemu, samo ne tome. Iskreno, nastojao sam bježati iz sobe što je više moguće, ne slušati (ako je to uopće moguće), jer, na svaku njenu imao sam nešto za dodati... pa, kad me već pita....red je odgovoriti. Jedino, u cijeloj priči, pogodilo me, jako, što se te njene frustracije, taj njihov odnos, ma kakav bio, lomi preko djece... i to, to sam prigovorio i dobio ... uf.. Ma, ne mogu slušati kako brani djeci viđati oca jer je on ovakav i onakav, a očito je, djeca ga vole...ali, shvatio sam, bolje mi je šutiti, no bar da to i ona shvati. Na poslu, malo mirnije, vide se neke naznake opuštenijeg ritma, iako, još uvijek se ne smijemo opustiti i prepustiti. No lijepo je, malo ležernije, odraditi dan. Sada sam konačno, primio se nekih «zaostataka» i sjetio se nekih «dužnika», no nije da su mi se oni baš veselili...uobičajeni dan, kojeg remeti jedino južina koja dobrano lupa u glavu. Ali, ima i dobra, jako dobra vijest.. danas smo, nakon dugo vremena, ja i moji sugrađani, ugledali sunce – i to, ne u prolazu... nego na duže vrijeme, i kako onda da raspoloženje ne bude bolje? Makar, kad pogledam cijena Barela nafte najjeftinija u posljednje vrijeme a INA diže 7% cijene gorivu...ma, ništa mi neće ovi dan pokvarit Danas od samih utakmica sa Svjetskog prvenstva imamo odmor, no, to nikako ne znači da neću dobro iskoristiti vrijeme, da neću ostati tu negdje blizu arena, sa malo manjom euforijom...selim u Istarsku Županiju… |
- 02:02 - Komentari (38) - Isprintaj - #
utorak, 20.01.2009.
Opet, ponedjeljak
|
Ponedjeljak, uobičajeno neobičan dan na poslu. Neki „zaostaci“ u poslovima kao da su se sami rješavali preko vikenda, a nama, s podnevom, donijeli glavobolje. I sve bi to bilo donekle podnošljivo da cijeli dan nisam morao slušati žalopojke kolegice koja me, prije tjedan dana, ubila u pojam Severinom, a danas obiteljskom dramom. Ja razumijem da svi imamo probleme, razumljivo mi je da neke probleme i podijelimo s kolegama, možda i zatražimo mišljenje, savjet… no, iskreno, ne mogu i nikada neću shvatiti da neko uživa iznositi svoj prljavi veš pred „polupoznatim“ osobama. Nevjerojatno je koliko ljudi, u žaru da ocrne i oblate drugu stranu, sebe dovode na jedan nivo, na jednu razinu… kada se pitam.. ma kako uopće i dobro jutro mogu joj reći. I nema tu hoćeš ili nećeš slušati..ti jednostavno to moraš čuti..jer kad neko, obavi najmanje trideset telefonskih, desetak uživo razgovora, u kojima tako prostački blati osobu s kojom je provela život, rodila djecu, a koji, koliko sam shvatio nije nešto katastrofalno zgriješio (prema njenim riječima) nego, jednostavno čovjek više nije mogao s njom….. onda se pitam kada se ljudi pretvaraju… prije, za vrijeme ili poslije braka… kada pokazuju svoje pravo lice? Ovo lice kolegice nimalo mi se ne sviđa… od materijalnog koristoljublja do totalnog poniženja svakog ljudskog dostojanstva tog čovjeka… i jedva sam čekao gong da ode doma kako bi ja u miru mogao završiti neke stvari, koje, teoretski uz tu galamu, histeriju i plač nisam mogao… S jedne mi strane guzda jaši nad glavom, svakih petnaestak minuta zove, pita… umirujem ga – na službenom ste putu, ne brinite, riješit ću ja to… ali ne, ne mogu mu reći kada jer jednostavno, nemam uvjeta, s druge strane stranke s kojima ne mogu niti komunicirati od buke u sobi…Točka na i bila je kad su mene zadužili da ju stišam!! Ja??? Ima svoje pretpostavljene, ja sam joj niko i ništa, iskreno, mislim da me niti kao kolegu ne doživljava… Na kraju, ja sam puknuo, otišao doma..jer ovo je bilo više neizdrživo. Dođem pod virozom, sa laganom povišenom temperaturom jer znam da će se neke stvari dogoditi, znam da ih moram odraditi.. ali, ovo ne moram trpiti…Ono naj, naj nužnije sam napravio…a ostalo..nadam se sutra mirnijem danu. Danas nećemo u zemljopis, nećemo upoznavati slijedeću dvoranu.. jer jednostavno, nisam imao vremena – a znam da će neki biti sretni. No, to nikako ne znači da ja to neću nadoknaditi..a ne! I nikako ne znači da neću prošetati rukometnim terenima, jer..pa i danas igramo… jest. . Kubanci, nije neka jakost..ali, svaka je pobjeda bitna, svaka je tekma ozbiljna.. I da, nadam se da su moje drage prijateljice, blogerice, uživale na tekmi i pronijele i moj glas! Hvala im! Od današnjih rezultata, svakako bi izdvojio, opet, poraz Srbije protiv Brazila 32 : 30. Dva gola razlike i senzacionalna, neočekivana ali i zaslužena pobjeda Brazilaca. Drugo iznenađenje dana, za mene je, pobjeda Makedonije nad Viceprvacima Svijeta Poljacima. Makedonsko krilo, Lazarov, kao da je doista dobio krila i 13 puta, u tom leptirovom letu, zatresao mrežu Poljaka. Naravno, Makedonci, nošeni izvanrednom podrškom Varaždinske publike, igrali su kao na domaćem terenu i u posljednjoj minuti odlučuju utakmicu i knjiže nove bodove. Istaknuo bi i pobjedu Švedske nad Španjolskom, u našoj skupini s kojima još moramo igrati. Ostali rezultati nekako su očekivani i nema nekih iznenađenja osim, opet strašnog rezultata..Francuska Australija 42 : 11. I, šećer na kraju… Hrvatska – Kuba 41 : 20 Što reći, utakmica puna atrakcija, nekog adrenalina, koja me, iako rezultatski neupitna, dizala na noge nekoliko puta, utakmica koju sam s tolikim oduševljenjem gledao i uživao u predivnoj melodiji naših dečki…. |
- 00:29 - Komentari (41) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.01.2009.
|
Prva utakmica današnjeg prijenosa iz Poreča – skupina D, Brazil - Norveška Iako je ishod utakmice bio izvjestan prije početka, zanimljivo je bilo, opušteno, neobavezno, baciti oko na poneke atraktivne poteze, a bilo ih je. I baš su me Brazilci dirnuli ponekim akcijama, shvatio sam da samo opušteno treba pratiti tu igru…eh kada bi ih mogli u kontinuitetu više napraviti…. Kada bi duže mogli izdržati u nekom ritmu. No, istini za volju… imaju loptu u nogama, ma ne može i u rukama…. Neka i nama nešto ostane. Dakle, tekma koja je tek pokoju lijepo akciju dala i nikakvu napetost, rezultatsku neizvjesnost. Rezultat je bio 39 : 21. Slijedeća utakmica u prijenosu je Koreja – Švedska . utakmica iz naše skupine. Dakle, krećemo u zagrijavanje, u lipi Split i dočekati utakmicu koja slijedi.Sada sam primjetio (nisam kad su igrali s nama) kako i Korejanci vole svoju domovinu, i iskreno se malo zamislio kako se kod nas taj dlan na srcu tumači.. no, više me iznenadio i jedan salutant…vojničina, nema što! |
- 00:01 - Komentari (45) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.01.2009.
Ruski u Varaždinu...
|
Eto tekme, što se naših tiče, nije bilo…no, rukometni se dan nastavio. Gledao sam Poljsku i Alžir, i došlo mi je, da sjednem u auto, odem do Varaždina, i siguran sam da bi bar malo pomogao Alžircima i u ovakvom, za rukomet, nepripremljenom izdanju. Pa bilo mi je tako teško to gledati..Završilo je očekivanom pobjedom Poljaka, ali razlika..eh, ona je mogla biti daleko tragičnija..no, što je tu je. Znali smo da Alžirci nisu neka jaka ekipa, ali, nekako, ma ne volim kad tako neko deklasira protivnika ( osim, naravno, kad smo mi u ulozi jačih) Dakle, 17 golova…..39 : 22 Nakon te tekme, za vrijeme koje sam, nakon konačno uspješno obavljenih nekih zahvata u kupaoni, napapao se ko mali khm, khm… zalio malo kolom, pa toplim čajem, ( opet me neki virusi napadaju ) uslijedila je tekma između Rusije i Njemačke. Tu sam tekmu s nestrpljenjem očekivao… i iako je bilo najava stručnjaka da Nijemci nisu više što su bili, ipak je utakmica, od samog početka, pokazivala da će biti toliko napeta i neizvjesna da sam odmah zahvalio što nisam niti Rus, niti Nijemac.. pa pojeo bi i prste, a kamoli ne nokte. No, kako trenutno me ne muči pripadnost, lijepo sam se opustio..i…zaspao… probudio sam se taman na kraj da vidim da je rezultat neriješen 26 : 26. Super, nisam se živcirao, odspavao sam i čekam slijedeću tekmu. Francuska – Rumunjska.. prijenos utakmice iz Osijeka. Eh, jedino što žalim što otac od Karabatića nije ostao u Trogiru i što mu se sin nije rodio di mu je i mjesto… no, životni putovi odveli su ga diljem prostranstva bivše države.. a dobro bi nam došao…dobro. No, vidio sam jedan njegov intervju, i mislim da nimalo blagonaklono ne gleda na Split, Trogir…Lijepu našu…ma, kako stvari stoje, nije niti da ga mi nešto mazimo, ali ipak tekst objavljen u medijima u kojem, unaprijed, navodi da će ga u Hrvatskoj provocirati jer želimo da pukne..samo mi pokazuje da baš nema sportski karakter, i kao da tim svojim izjavama poziva na pozornost.. Pa, gospodine Karabatiću, mislim da ćete je imati..istu kao i svi igrači, kao i svi pravi sportaši. Francuzi su, očekivano pobijedili… Nekako, od drugih rezultata izdvojio bih raspucavanja Španjolske i Švedske…. Jadni Alžirci i Kubančani… to su, ipak, za svjetsko prvenstvo, malo prevelike razlike… Danas, u za nas danu odmora, posvetio sam se malo Varaždinu – domaćinu skupine C ( Njemačka, Rusija, Poljska, Makedonija, Alžir i Tunis ) - nekadašnjem glavnom gradu Hrvatske, prelijepom Baroknom gradu, kojeg su, za vrijeme Marije Terezije zvali mali Beč. I doista, taj grad odiše ljepotom, odiše uščuvanom starom jezgrom, najljepšim grobljem u Europi koje, kao posljednje počivalište mnogih znanih i neznanih, pa i moje prabake, svojom mirnoćom, ljepotom poziva na šetnju, poziva na obilazak svih tih grobova… starih, novih…. Ali svi nekako dostojanstveni i ponosni. Garestin – povijesno ime Varaždina, spominje se 20. kolovoza 1181 godine u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. Kroz povijest i grad je proživljavao uspone i padove, ali uvijek je ostajao jedan od vodećih na ovim, sjevernim prostorima. Mnogi velikani, grofovi, plemići.. Razvoj cehovskih udruženja jedna je od specifičnosti ovoga grada, i predivno je, prošetati Špancir festom i susresti se starim zanatima….U drugoj polovini 18. st. postaje i faktički glavnim gradom Hrvatske. Požar iz 1776 godine uništio je veći dio grada , izgorjelo je 385 zgrada od 501 , i nekako mislim, samo je to razlog da Varaždin danas nije glavni grad Hrvatske, jer, sva je vlast tada preselila u Zagreb..i ostala … Međutim Varaždin nije posrnuo, obnova je bila naporna ali i brza. Za samo četiri godine grad je gotovo u cijelosti obnovljen, a onda je uslijedio njegov ponovni razvoj i razvoj industrije i ostalih gospodarskih grana. Da je Varaždin svojevrsni grad-muzej, svjedoče i njegovi brojni crkveni zvonici, kao jasni signumi ne samo razgranatog vjerskog života građana, nego i bogatstva varaždinske sakralne arhitekture. Među najljepše i stilski najraskošnije crkve u Varaždinu, koje su uz to i opremljene iznimno vrijednim baroknim umjetničkim inventarom, svakako pripadaju župna crkva Sv. Nikole, zatim isusovačka (pavlinska) crkva sv. Marije, franjevačka crkva Sv. Ivana Krstitelja, kapucinska crkva Sv. Trojstva, uršulinska crkva Rođenja Isusova i dr. U cijeloj galeriji znamenitih stvaralačkih ličnosti, koje su svojim djelima obilježili 8-stoljetnu kulturnu povjesnicu Varaždina, valja spomenuti barem one najznačajnije - književnik Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Katarinu Patačić r. Keglević, Tituša Brezovačkog, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Zvonka Milkovića, skladatelja Forunata Pintarića i Leopolda Ebnera, povjesničare Ladislava Ebnera, Adolfa Wisserta i Krešimira Filića, glazbenike Ivana PAdovca i Rudolfa Klepača, slikare Miljenka Stančića, Ivu Režeka i Julija Merlića, itd. itd. Spomenemo li, na kraju, da je Varaždinska gimnazija osnovana još 1636. godine, a Kameralna škola (kao preteča pravnog studija) 1769. godine, ili da je Narodna (ilirska) knjižnica i čitaonica u Varaždinu utemeljena još 1838. godine, slika o Varaždinu kao gradu koji svakako valja vidjeti, posjetiti i doživjeti njegove materijalne i duhovne vrednote - postaje izazov kojemu je teško odoljeti. |
- 02:28 - Komentari (31) - Isprintaj - #
subota, 17.01.2009.
Počelo je!
- 02:04 - Komentari (32) - Isprintaj - #
petak, 16.01.2009.
Misli na "ledu"
|
Veselju snježnih radosti kao da se bliži kraj... još obronci Zagrebačke gore odaju čaroliju zime i bilo bi dobro ovaj vikend iskoristiti u nekoj šetnji i uživanju u zimskim radostima. Mislio sam svoju kumicu povesti na sanjkanje..ali, ima strašnih obveza i, planovi otpadaju. Eto, nema još sedam godina a već se nemreš s njom dogovoriti..kaj bu tek za koju godinu? Mala je već sad rasprodana.. ali mi je rekla..kume, drugi vikend..eh, zlato drugi vikend nemre kum...jer, evo i ja imam nešto planirano...ali, ma složit ćemo nešto. Ludilo na poslu ne posustaje, panika sve veća, strahovi sve jači... Nisam siguran da se trenutno mogu ponadati i vidjeti kraj ovoj situaciji, ali znam da više nemam ideja, da sam totalno u autu i niš ne kužim... ali, kao da i ne želim kužiti..... Dan nekih raspleta...pomiče se...od utorka ćemo, možda mirnije disati, možda od srijede, četvrtka i odahnuti u ovoj plinskoj krizi..Hoćemo li? Sad sam već polako zabrinut ovom situacijom. Mislim da će ovo imati velike posljedice na već posrnulu privredu, i sa strahom, očekujem vijesti gospodarstvenika..koji su, kao i mnogi, zatečeni i iznenađeni ovom plinskom situacijom. I pitam se, po ne znam koji put, koliko nam se puta mora ovako nešto dogoditi da bi shvatili onu staru poslovicu Uzdaj se u se...! Ne, uvijek mislimo i samouvjereni smo, neko drugi će, neće se to nama dogoditi, ne može do toga doći ni po najgorem scenariju.... Izjave naših Vladara toliko su samouvjerene i rječite, da bi čovjek mirnog sna prespavao..barem ovu godinu. Tako je bilo i sa financijskom krizom..nas sigurno zaobilazi, za par dana.. bit će mali eho kao posljedica okruženja, a nakon koje noći....stežimo remene! Panika! I ovo sa plinom, jednako mi zvuči... krenulo je sa..imamo mi, nema frke, sve je u našim rukama! I jest, u rukama distributera koji su, potjerani u ovu hladnoću, na neugodan i nezahvalan zadatak... zatvaranje ventila potrošačima..  i te «kategorije», kao izmišljena priča, polako, ali sigurno, na «prirodan» način smanjuju potrošnju, stabiliziraju mrežu opskrbe..i svima dobro – kaže naše rukovodstvo..A je, baš je dobro, zamislite logike... primjenjujući odredbu «gašenja» grijanja u ugostiteljskim objektima.. zbog nekoliko desetaka četvornih metara ugostiteljskog objekta koji više služi kao radnička menza, ali sa puno višim cijenama, četiri objekta sa po četiri kata poslovnog prostora ostala su bez grijanja.. i ne, niko ne razmišlja o tim ljudima koji tamo moraju raditi, niko ne misli neki ustupak, izuzetak, napraviti, pa neka i zatvore restoran.. nego, pomalo ironično stiže pojašnjenje..pa kad je sve na istom ventilu, nismo mi krivi.. I ne, ne osuđujem niti zamjeram tim jadnim ljudima koji su mnoge neugodnosti doživjeli prilikom izvršavanja ovih zadataka..zamjeram sustavu, zamjeram nama samima.. Pitam se gdje smo izgubili onu toplinu, ljudskost, razumijevanje?Ipak, i ja sam potrošač tog plina..kažu zaštićeni.. kućanstva nisu na udaru za obustave isporuke..nismo? Ali, i nama se nešto događa.. plin je slab, gasi se šparhet ( možda bi objašnjenje bilo da dizne treba mijenjati?)..događa se pritisak... smanjen.. lagana, neprimjetna štednja.. sve je dobro dok i mali plamičak gori.. Kažu, rezerve su za 13 dana.. neki dan sam slušao neke veće brojke..i ne znam kako da sad to tumačim... kažu.. ušteda je oko 18%..isključivanja i obustave isporuke se nastavljaju, rezerve se nekako brzo tope.. kao da njima dani idu brže nego nama.. Najnoviji pozivi političara kao da unose mali, dodatni, nered... ljudi se pozivaju na nedozvoljavanje distributerima pristupa ventilima koji plin znače.. Računice pokazuju..bolje i kaznu platiti nego izigrati povjerenje ino-kupaca. Slušam, MIO Osijek, koji je konačno u nekom zamahu proizvodnje, doveden je pred zid.. upitna je isporuka, skoro gotovih, motokultivatora Japanskom naručitelju.. Ne zaboravimo, ovaj Ugovor, sa ozbiljnim partnerom sigurno ima i kaznene klauzule za ne isporuku u roku. Pitam se tko će snositi te penale? Nije li država ta koja treba i mora zaštititi i podržati takve proizvođače, osigurati im nesmetanu proizvodnju...? Ne vuče li to za sobom i druge posljedice.. posljedice za ljude koji tamo rade..? Osijek, Slavonija.. koja tek, laganim i stidljivim koracima kreće naprijed...dovedeni su u nezavidnu situaciju...platiti kaznu i nastaviti proizvodnju ili «poštivati» pomalo čudne odluke? I sav sam zbunjen vijestima ovih dana... ne volim ih niti slušati, ali od nekih, jednostavno, ne možeš okrenuti glavu... Ne, ne smijem se niti prisjećati kako su ljudi, na moralnoj i ekološkoj osnovi, pozivani da prelaze na ekološke izvore energije... a sada, taj ekološki izvor nekako, kao da ide u vjetar...ili niz vjetar..nekima na ruku, drugima na muku! I kako biti imun, kako ne osjetiti muku tih ljudi koji su izravno pogođeni ovim mjerama.. slušam neke naše kupce... ma ljudi, pa ja, ja doista ne razumijem kako oni u ovim uvjetima opstaju... ako nije porez, onda je repromaterijal, ako nije repromaterijal onda je nedostatak financijskih sredstava, neplaćanje kupaca, ako i to kojim slučajem nekako usklade, eto, nestane energije... osnovnog pokretača...i sada...sada i porez, i repromaterijal i neplaćanje kupaca ispadaju mačji kašalj..... Samo, nešto mi palo na pamet... državi će nedostajati prihod od PDV.... .već vidim, bit će nekih novih nameta, obveza, trebat će to pokrpati...a tko, tko će pokrpati ove privrednike koji tonu ovakvim mjerama još dublje? Uf, jesam se baš upustio u neke misli.... idem, pauza je gotova, vraćam se u stvarnost... i konstatiram.. na žalost, ovo nije bio san, ovo nije bila izmišljena priča.... ovo je stvarnost.... |
- 13:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.01.2009.
Bijele koke.....
Jutarnje buđenje baš nije najbolje prošlo..Santea, draga, mislim da si malo prehlađena..slabo sam te čuo... No, istina je malo drugačija... kad sam noćas krenuo na počinak, bilo su oko 3 ure, zagledao sam se kroz prozor...  Uživao sam u ovom prizoru, koji, kao da me vukao izaći, prošetati i uživati u ovom, trenutno bijelom, snijegu. Jedinstvena je prilika sada ga se nagledati, jer, čim prođe ralica, bit će to nešto što ne volim vidjeti, one prljave, šljapave lokvice, koje mi nikako ne odaju osjećaje neke ugode... Zagledao sam se u uličnu svjetiljku i proučavao koji vjetar puše... Grijanje kao da je malo pojačalo i, uz ugrijane zidove, nekako je lud doživljaj gledati taj snijeg....uživati u pogledu i sanjariti.. Ali, Smotani..pa već je blizu 4 !!! A spavanje? Hm, ne znam, ali nekako imam osjećaj da na spavanju gubimo vrijeme.... no, što se mora, mora se... Bacio sam još jedan pogled, još uvijek sipi.. odlazim sa ovom lijepom slikom u krpice...   Naravno da nisam ujutro stigao popiti kavicu, da sam ko Brzi Gonzales jurio po stanu,  da sam se skoro iskasapio brijući se, da mi čuperci lete na sve strane (mislim da me frizerka doziva u mislima)..... No, najgore je tek slijedilo... Silazim niz stepenice.. a one, ne da nisu očišćene..nego, ne vide se.. bijeli pokrivač i neka utabana stazica posred njih dokaz su da svi jutros imamo istu muku... kako sići a ostati u komadu.. kako imam jedno predivno iskustvo u letu niz te stepenice, više nego ikad, oprezno sam se zaputio.. naime, još uvijek, relativno svježe rane, ne bi bilo dobro zaliti ovim padom.. silazio sam cijelu vječnost.. i dok mi se susjed smijao da hodam ko po ...... khm... razletio se ko štruca preko štenga.. naravno da sam se ja razvalio od smijeha..ne mogu suspregnuti tu reakciju ma koliko se lošom činila.. pružio sam mu ruku, ali smijeh je bio jači..morao se sam pridići, jer shvatio je, od mene nema koristi... Došavši do auta...pogodio sam svoj.. prvo iznenađenje.. ne mogu uči na vrata.. ma super! Jučerašnja, prvo ledena kiša, pa snijeg, zabetonirali su vrata i samo vapajima dozivam neko čudo da mi ih otvori. Probao sam uči na suvozačeva.. uz malo muke, malo na silu, provalio sam u vlastiti auto... upalio ga, nafrljio grijanje, uzeo metlicu ( hihi da metlicu ) i počeo se baviti oslobađanjem auta od bijelog tereta.. Iskreno, napadalo ga je.. a najbolji dokaz su moje noge, u koje, kao u nekom pravilu, ulazi sav snijeg kojeg skidam s auta.. Pokušavajući malo otresti tu bjelinu s noga, tresući se, događa se, očekivana situacija,...proklizavam, i samo me moja čudna nespretnost spasila od zavaljivanja u snijeg..no, samo mi je još to trebalo...dakle, mislim da moja ljubav prema snijegu, polako, ali sigurno popušta.....Sa velikom dozom opreza krećem put firme..naravno da je telefon već bjesomučno zvonio, naravno da svi pitaju gdje sam? A niko ne pita kako sam... jer, iskreno, kao da me malo hvata «ono nešto», pecka grlo, suze oči...i sve si nekako mislim kako bi bilo lijepo ostati doma par dana.. Mali problemi sa dolaskom na glavnu ulicu...ali, ništa strašno, moj škodilak i ja se dobro snalazimo, i polako gazimo.... U firmi opsadno stanje..iskreno, požalio sam što sam došao.. mislim da će danas biti iscrpljujuće..ali, iskreno, nadam se da će doći kraj... evo, sakrio sam se malo iza ekrana, popio, konačno, kavicu...i da, zapalio sam jednu.... i jurim u nove radne zadatke..pobjede? ne znam ko će u ovom ratu pobijediti, ali naoružavamo se svi..pa ko izdrži, ko je bolji taktičar i ko ima više živaca.. Igre su počele, traju..jedino, ne vidimo di im je kraj...igre bez granica ... |
- 11:20 - Komentari (50) - Isprintaj - #
srijeda, 14.01.2009.
Sretan Ti rođendan, majko
 Današnji dan započinje sa sjetom, tugom, boli i ponosom… Umjesto da slavimo Tvoj rođendan u toplini doma, slavit ćemo ga na ovoj studeni, uz, uobičajenu, cigareticu i ćakulu. Majko, idu godine, i doista, ni svjestan nisam kako vrijeme prolazi. Prolazi nekom brzinom, tek neki datumi, događaji, pokazuju mi.. godine lete, lete ko minute. Nekada sam se na to nasmijao… ali danas, danas stojim i pokušavam malo usporiti to vrijeme. Previše je praznine bilo ovih godina, i nekako, kao da sam poželio biti opet ispunjen, opet „cjelovit“ kako si Ti znala govoriti. No, sve u svemu, ipak Ti se imam čime i pohvaliti. Znam da sve novosti znaš, pa niti Ti ih ne tajim, ali ipak, moram Ti reći da mi se čini da neki mir ulazi u mene… Varam li se? Da li ću opet pokleknuti? Nisam li upravo to napravio?? Nisam li opet nesvjesno zabrljao? Ne znam, Majko nemam pojma.. ali znam da se osjećam ko mali školarac. Zaigran, vesel, i pun nekih nepodopština.. Ti me znaš…znaš kad je ovakav pritisak, kada su ovakve situacije bile na poslu, trebalo mi je vremena da se malo skuliram.. a sada.. ni sam se Majko ne prepoznajem. Da li sam postao neozbiljan prema poslu? Neodgovoran? Ne znam, mislim da nisam. Ipak sve napravim, ali kao da sam počeo na neki drugi način razmišljati.. Da, znam, cijeli si mi život govorila da treba znati stati na loptu.. no, Majko, isto tako znaš, to mi stajanje na loptu nije išlo, zato nisam ni volio nogomet već rukomet, zato sam dane i dane igrao i uživao u tom sportu misleći kako je bolje imati stvari u rukama nego pod nogama. Vidiš koliko mi je trebalo da shvatim da sam u krivu? Da skužim da sport, iako se u životu služimo sportskim rječnikom, nije predispozicija životne vodilje. Znam, znam..reći ćeš.. učiš čitav život i bedast umreš.. a gle, nekako mislim, ma nisi Ti bila baš tak bedasta..pa što bi i ja bio drugačiji? Ne pada jabuka daleko od drveta. Eto, ove godine imaš i društvo za rođendan..i Stari Ti je gore, iako ne znam da li je njega iko uspio naći.. u kojim je on odajama završio. No, ima vremena, vječnost je ipak vječnost..možda se i on promijeni dok ja dođem vama. Znam da si vidla i ovaj sudski poziv.. ali Majko, ma ne brini, rekao sam Ti da je to za mene riješena stvar..jedino, ako sretneš Staroga gore.. reci mu.. reci mu..da je baš ispao ko lik iz crtića. I ne, ne zamjeram mu, iako, nije to bio njegov stan… no… što je tu je, ja se sa pristojne udaljenosti smješkam… Kao da su je počele pratiti male nepodopštine.. Promijenila je parkete i znaš kaj joj se dogodilo?.. .pukla je cijev hihi, može ponoviti proceduru..joj kako sam se slatko nasmijao kad mi je susjeda ispričala… Zločest sam? Ma, nisam Majko.. samo nekako, ma neće mi niko zamjeriti na smijehu.. nisam joj ja ništa napravio, ali mi je slatko to slušati…. He, he..sjećaš se one moje umotvorine sa pipom u kadi? Dami se nije sviđala pipa, neka, to je stvar ukusa i ne bi se štel mešati, išla je mijenjati… hehe.. majstor joj je raskopao cijeli zid.. a mogao je napraviti isto što i ja, no, čuo sam da je toliko kvocala da je rekao gospođo, morat ćemo mijenjati ove cijevi…. Sad još samo očekujem i račun od majstora.. Ali, ne, ne sekiram se..dobro, malo – ali to je ok.. no ovaj smiješak koji nastane kad čujem tako neke sitnice sve nadoknadi, izbriše.. Druge, sve novosti znaš.. što još da Ti kažem Majko? Fališ mi, fale mi Tvoji mudri savjeti, fali mi onaj Tvoj smijeh, one šale, fali mi Tvoja pjesma, kada si.. svojim predivnim glasom zapjevala i toliko mi ispunila čuvstva da sam ostajao bez teksta, fali mi ples sa Tobom… Neki dan, u jednom razgovoru – naravno tema je bila ples – sjetio sam se prvih svojih koraka s Tobom. Sjetio sam se kako si prvo bila dobrano izgažena, a potom, kako smo znali uživati u plesu..naravno, kad nas je puknulo.. sjetio sam se kako ste Ti, Punica i Junac u stručnom žiriju, ocjenjivali naš zaručnički ples.. hehe, i da, sjetio sam se koju smo glupost onda napravili… usred restorana u kojem nema prostora za ples.. mi smo morali zaplesati..a ko ne bi?? Pa rekla je DA! Sjećam se onih pogleda, Junca kako je objašnjavao našu ludost i onog pljeska nakon plesa koji se prolomio restoranom..ma OK, znam da nije zbog našeg plesa (baš si neka, a ja se poveselio) nego zbog zaruka. Fališ mi Majko..jako..ali, znaš, ne pamtim kada sam se ovako nasmijao razmišljajući o Tebi… kao da onaj grč polako nestaje.. Znam, znam da je Tebi sada ljepše i neka je..a i ja se nekako, ma, snalazim se.. Brzo ste me napustile.. ali kao da mi dajete neku snagu… kao da se polako dižem. Istina, u pravu si, puno se stvari dogodilo u prošloj godini i to me nekako i zdrmalo, i potopilo i opet diglo..ma koji Titanic… ali evo me, sa smiješkom Ti Majko želim sretan rođendan! Ne, nema suza, pa vidiš..ali gle, ako sada, uz ovu, Tebi najdražu i posljednju pjesmu koju si čula prije nego si otišla u nova prostranstva, potekne koja… nemoj mi zamjeriti.. to je onako pomiješano sa sjetom, srećom i tugom…. |
- 07:22 - Komentari (35) - Isprintaj - #
utorak, 13.01.2009.
Uobičajeno, a opet.....
|
Jutarnje buđenje, kavica, cigaretica... uobičajen ritual otkad je uvedena zabrana pušenja, otkad je stigla zima i otkad nema plina, i ako se dignem na vrijeme. U pidžami, umotan u dekicu, uživajući u maloj šetnji vijestima, sa lijepim mislima i smiješkom započeo je još jedan dan. Totalno sam bio iznenađen da je «već» plaća.. doista mi vrijeme malo curi iz ruku. Kad su donijeli listić malo sam se iznenadio.. više zbog činjenice da sam opet zaboravio platiti karticu..  no dobro, dan sim ili tam... Kako se nastavio tempo od jučer – na sreću ne i sa Severinom – nisam odmah niti pogledao listić, a na račun nisam niti pomislio pogledati jer...sam pogled na minus mam mi pomuti pamet.  Dobro, smanjuje se.. planski, onako kako sam i predvidio, no ne mili mi se gledati tu dvoznamenkastu cifru sa nekim bedastim minusom ispred...minus vani, minus na računu..sami minusi u životu... Konačno, u neko doba sam se drznuo otvoriti listić..ono što sam očekivao nimalo nije bilo nalik onome što sam ugledao! Provjerio sam da li je to doista moj listić, da li su svi podaci moji... bili su... još uvijek sam u šoku! Pozitivnom – ne bi vjerovali! Nakon više od godinu dana ugledao sam pravu stimulaciju na djelu... i ostao bez teksta.. Nisam, doista ju nisam očekivao kao ni mjesece prije, jer..nekako mislim, pa nisam ništa spektakularno izveo...ili..jesam? Dobro, odradio sam neke specifikume, jesam ispeglao neke stvari, ali, nekako, mislim da to i je moj posao..ništa posebno, ništa tako extra da mi smješak, pri pogledu na listić, zatitra na licu. Nešto se previše smješkam u zadnje vrijeme i pomalo ne vjerujem da se to meni događa.. Čak sam i uočen sa tim smiješkom, i svi bi nešto naslućivali, nešto režirali otkud on... Ali, ni tu se ne dam smesti..ostavljam ih u nekoj tajanstvenosti, kao i sebe samoga..... tajanstvenost, iznenađenost, zbunjenost ali i veselost i neka unutarnja sreća nečim izazvana. Čime? Nemam pojma, ne pitajte me.. i ja sam se malo pogubio.., ali, lijep je osjećaj biti ovako smotan.Dobro, sad kad sam se pohvalio moram priznati da mi je bilo i malo neugodno..ma, nekako mislim da su neke osobe trebale dobiti stimulaciju više od mene, da baš nisam bio tako dobar koliko listić pokazuje, ali, shvatio sam da nije dobro buniti se..  bar ne u ovim stvarima. Obećao sam se ipak, malo nagraditi ovim dodatkom, i, mislim da ću si priskrbiti neku sitnicu, pa valjda sam zaslužio?Moram vam priznati da danas, malo sa strahom tabanam po hodniku... jučer sam uzeo popravljene cipele, i sve me strah da mi đon opet ne da nogu..da me ne ostavi na sred hodnika.. teške su to traume... teške... ali, iskreno, trpe ovo letanje po hodniku, moje ludorije i tople su, a to mi nekako, uz ovu hladnoću baš paše. Nego, jeste li čuli da Rusi opet zezaju s plinom? Zanimljivi su mi ti dogovori..ima, nema, nema ima.. a ti narode.. šuti i trpi.. I sad, Česi budu pokrenuli reaktore, ugašene... jer, dosta im je ove Ruske ovisnosti i neozbiljnosti, mi ostali, strepit ćemo da će sve biti u redu, da se neće, ne daj Bože, ponoviti neki Černobil, Rusi i Ukrajinci će i dalje vježbati dobre međususjedske odnose na nama.. .a plin? Pitam sebe i Vas a kam budu sa plinom? Razmišljaju li oni o ljudima koji žive od prodaje tog istog plina.... ma, opet sam zabrijao... ali, iskreno, ovi me međususjedski (dobri) odnosi Rusije i Ukrajine jako, jako podsjećaju na nas i naše susjede  |
- 17:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.01.2009.
Veselo....
|
A ludila od dana… Ne znam da li bi se smijao ili plakao.. Od jutra se dalo naslutiti…bit će furke. Kad kolegica dođe na posao oko devet, onda je poznata stvar… vikend je bio uspješan, ona je prpošna, a nadrapat ćemo mi… i..čekamo..kad će i s čim početi… Mala gužva na poslu nije odavala histeriju koja će nastupiti, ali za nju smo spremni i samo iščekujemo gong… neke usputne strke rješavamo gotovo u hodu i održavamo radnu temperaturu. Jedna vijest nam je svima po malo izmamila onaj „zločesti“ osmjeh na lica.. u Upravnoj su zgradi ostali bez grijanja i sada malo i glavonje cvokoću, a ne samo mi, koji u jaknama sijedimo i pokušavamo povremenim razgibavanjem održati radnu temperaturu. No, kolegici je pala na pamet sjajna zamisao da nas malo zagrije muzikom.. pa hajde, nemam ništa protiv, iako, već sam posumnjao u njezin izbor. Dakle, dva sata slušati jedno te isto nije problem ako se radi o nekoj lijepoj pjesmi, o nekoj lijepoj muzici. Eh, da što je za koga lijepo? Znam, ukusi su različiti i o njima se ne raspravlja, no ipak… dva sata uz |
- 22:49 - Komentari (32) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.01.2009.
Krštenje...
|
Prva je nedjelja nakon blagdana sv. Tri kralja – dan koji se obilježava kao dan Isusova krštenja. Ta me spoznaja, opet, mislima vratila na putovanje u Svetoj zemlji….. Prisjećam se susreta s tom čarobnom rijekom…naravno da je sve prilagođeno turističkom svijetu… da sve poprima obrise neke zarade, profita, obrise stvarnoga svijeta. Pri tom prvom susretu, sa još nevidljivom rijekom, doista sam dobio dojam da smo kao u nekoj tvornici…Prošli smo predivnu aleju palmi koja nas je vodila do jedne zgrade u kojoj se naravno, kupuju suveniri… svega tu ima.. i ukusnih i totalno kičastih suvenira..  Obišavši tu suvenirnicu, gdje smo, opet, morali uzeti knjige, DVD, i neki muzički CD, uputili smo se prema rijeci… kada se u mislima sjetim da se tu, na ovoj rijeci krstio Isus.. prolaze me neki trnci.. ugodni i lijepi.. Rijeka, malena – barem u ovom dijelu – kao da ulijeva neku mirnoću i spokoj, kao da nas poziva na opuštanje i vraćanje u prošlost… zatvorio sam oči i kao da sam vidio tu sliku – sliku krštenja. Prošetali smo malo uz rijeku, dodirnuli je, osjetili je… mekoća kojom mi je strujila kroz prste kao da je cijelom tijelu rekla lijep je ovaj život, uživaj u njemu…i vjeruj, vjeruj i u drugi, bolji i vječni život. Listajući naš putni dnevnik opet sam naišao na neke naše zavjete, zavjete vjere… malo sam se zamislio na njima i shvatio da sam ih jedno vrijeme malo zapustio, iznevjerio… ali, nekada se čovjek pogubi…traži, malo skrene sa puta… Sjeli smo u travu i gledali i uživali u tom prizoru…bilo je očaravajuće… jedino su nam misli remetili turisti željni atrakcije. Iskreno, iznenadio sam se i pomalo začudio… grupa turista, uputila se kao prema nekom tunelu koji je vodio u samu rijeku. Zagledali smo se… u rijeci se obavlja „čin“ krštenja nalik Ivanovu krštenju Isusa… Nekako, iskreno, nije mi se to svidjelo.. izgledalo mi je kao ismijavanje, jer..ne, to nije činjeno sa nekim dostojanstvom i ponosom već sa nekom željom da se nečime hvale sa tog putovanja. Urlici, pljesak… sve je to nešto što mi nikako ne pripada uz čin krštenja.. kao da sam bio malo razočaran…   No, taj tren, tren tog mog razočarenja nije dugo trajao… grupa Hodočasnika prilazila je rijeci, pjevajući, moleći… i tom predivnom, smirujućom notom, skrenuli su moje misli… iako ih ništa nisam razumio jer bili su Kinezi… osjetiš to „nešto“ i to je bilo tako lijepo da sam ležeći u travi, gledajući nebo, oblake, kao da sam doista vidio kako se ono otvara … kao da sam ugledao Duha Božjeg, Duha Svetog koji silazi i prilazi nad Njega…kao da sam doista začuo glas.. „ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mu sva milina!...Ljubljeni Sin koga sam odabrao…“  I..sve me to nekako odvelo, u mislima, na moju malu kumicu…na njene krstitke…. Sjećam se toga dana.. bio je 25.5. u bivšoj bi državi slavili Dan Mladosti…..nekako simbolično kao da je mladost nadvila se nad to malo, krhko stvorenje. Sanja je bila toliko ponosna kuma.. nisam već dugo vidio nekoga da, sa toliko ponosa, sa toliko ljubavi i vjere drži ono malo djetešce.. koja je čvrstim i odlučnim odgovorima na upite svećenika davala vjeru i nadu da će uvijek biti uz nju, da će pratiti njezino odrastanje, da će biti uvijek i zauvijek uz nju…. I je, i danas je uz nju, na jedan poseban način.. kumica je postala moja ljubimica, obožavam ju, i, nadam se, da barem malo, barem malo i dostojno zauzimam mjesto njene krsne kume.. da sam barem malo dio njezina života, da joj dajem barem malo radosti, ljubavi..koliko s njom dobivam… i bit ću..bit ću uz nju, bdjet nad njom…jer i ona kao da je odabrana…odabrana da mi unese mir, radost i ljepotu života… |
- 15:59 - Komentari (36) - Isprintaj - #
subota, 10.01.2009.
Kad zima zagrije misli
|
Eh, malo sam odmorio, naspavao… dan posvetio svom umu, nekim kućanskim stvarima i slatkim zadovoljstvima. Ne, još uvijek nisam shvatio ovaj novi aparat, nekako me gumbići zezaju, ja bi lijevo, on ode na menu..ajme, pa kaj nema nešto jednostavnije? Ma, što je meni ovo trebalo? Čitam uputstva, a ona…kao na našem jeziku, a ja zbunjen do bola…“ Postavite mode dial na clipboard..“ a da pogledam upute na Engleskom…možda tamo ima i koja naška riječ? Ludilo…no, shvatio sam, ima tu još velikog istraživanja za mene, ali, nekako mi se vidi, kad to savladam, zadovoljstvu neće biti kraja… Hladnoća, koja kroz sve pore loše izvedene ugradnje prozora bjesomučno ulazi u stan, kao da me tjera na neka topla razmišljanja, u neki svijet topline gdje ova studen biva rastopljena, kao nekim Jugom odnesena. Prepuštam se tim mislima…. Jedan me razgovor naveo na razmišljanje o ljetu, o danima provedenim uz predivnu plavu površinu… već tri ljeta nisam proveo duže od dva dana na moru u tom, za njega predviđenom, godišnjem dobu. Neke poklopljene situacije, moje razumijevanje i naravno nerazumijevanje, inatljivost i arogancija moga guzde kumovali su toj situaciji. Prisjetio sam se vremena kada smo, ljeti, petkom poslije posla, krenuli u susret tom plavetnilu, toj ljepoti. Danas, taj je put nekako više izgleda kao put u nepoznato jer gužve koje se vikendom stvaraju nisu dobar predznak za lijep i ugodan vikend, pa sam te navike, uz druge razloge, polako napustio. Prošlo sam ljeto more vidio zahvaljujući susretljivosti mog susjeda… Nazvao me oko Gospe i panično izjavio kako je, uređujući svoju kupaonu, probio zid i „provalio“ u moj apartman. Hm, zamislio sam se, ma kaj je delal? Onako kako mi je na fon rekao, vidio sam da se već uselio u moj apartman.. da se proširio, napravio boltu u kupaoni i ulazio ravno u moj boravak.. lijepa je ta slika bila za zamisliti..no, ne u mome domu, ne, ne! U to sam vrijeme imao neke hari kiri zahvate u svom životu i bio sam prenatrpan i u glavi svakakvim mislima ali i u životu događajima, koji su se, poput nekog filma, izmjenjivali najvećom brzinom. Samo mi je taj odlazak na more falio.. pomalo ljut, bijesan, neplanirano i protiv svoje volje, krenuo sam put mora. Bio je malo duži, spojeni vikend – Gospa…. Došavši na trajekt, kada mi je lagani vjetar parao lice, onaj predivan morski zrak probudio neka moja osjetila, zaboravio sam na svu ljutnju…. Kao da ulazim na neki drugi planet..Ma, i ulazim… trenutno, pod dojmom susreta dragih mi blogerica koji je zapečaćen nevjerojatnim i rijetkima doživljenim događajima, doista vam moram reć da Pag smatram jednom posebnom planetom. Sjeverna strana, koju briju i njeguju Bure, sol koja kao da svoje tragove ostavlja u tankim nitima, ona pustoš sa te strane otoka koja je prva slika iz trajekta, sve mi to odaje sliku jedne posebne Planete. Ne, nemojmo zaboraviti niti, u samoj blizini trajektne luke, mjesto gdje su neka druga, uzvišena bića, parkirala svoje vozilo, malo istražila tu Planetu.. To parkiralište je dobilo i svoje ime..Paški trokut…. I oduvijek me fascinirao taj put kroz ta, ko mjesečeva kora, područja do prvog zelenila, kada, kao da ulazim u neku pustinjsku oazu. Ubrzo ugledam plavetnilo s druge strane otoka i doista, kao da sam u nekom drugom svijetu. Na žalost, ovaj je otok doista izložen malo hirovitim vremenskim uvjetima, ali njegovi se stanovnici trude i uspijevaju zeleniti ga i činiti ga sve ljepšim..dakako, više sa Južne strane. Ajme, opet sam odlutao…. Bila je skoro noć kada sam konačno ugledao tu rupicu zbog koje sam i došao. Prvo me smijeh uhvatio, a onda sam, mrtav ozbiljan, pozvonio susjedu na vrata. Kada me ugledao mislim da mu je ponoć odmah zakucala pred očima. Nismo nešto u dobrim odnosima, ali dobio je jedan plus što me nazvao ali i veliki minus, ma zapravo opet plus … naime, rupica baš i nije bila kako ju je opisao, ništa od one bolte prema mom boravku, no…shvatio sam da ima plašljivijih od mene hihihihi…i dokazao na dijelu onu narodnu.. u strahu su velike oči…. Vidio sam kako izgleda kad ja mucam u nezgodnoj situaciji i shvatio sam da to može djelovati baš simpa hihi.. OK, bilo mi ga je žao, nisam više mogao slušati njegove isprike, ma previše ih je bilo za tu rupu… pozvao sam ga da vidi da nije to baš tako strašno, da se to začas popravi, i da nema panike… Ali, i zahvalio mu što me je pod mus, makar na dan, dva, dovukao na more…Popili smo i piće i kao da smo nekako, barem malo, izgladili nesporazume koji traju već godinama… Ajde, isplatilo se taljigati se, makar zbog toga! Drugi sam dan, na brzaka popravio tu rupu, zatvorio, uredio, malo bacio farbe…i žurio prošetati plažom. Hrabri su se kupali, ali…ja ne…nekako je vjetar pićio, more malo izazovno valovito, i ljepše mi je bilo sjest na stijenu, uživati u tom vjetru kojeg sam osjetio kako mi struji kroz tijelo, slušati šum mora, gledati prema obzoru, maštati, prisjećati se….. opustiti se u toj čaroliji….I sjedio sam tako satima, i ko zna kuda su moje misli letile, gdje sam sve bio, što sam radio….. upravo kao što sam i sada odlutao … Da, volim more, volim toplinu, i sada, kada sam se malo ugrijao, kada sam malo otopio ove sante oko sebe, mogu se vratiti u stvarnost, u ovu hladnoću zimske večeri i pitati sebe i njih Jel krenuo taj plin? Ha?    DODATAK Za dragu Pahuljicu, moju Partnericu, a siguran sam da ni Vi nećete imati ništa protiv...Vinko Coce..More li |
- 20:19 - Komentari (37) - Isprintaj - #
petak, 09.01.2009.
Sve najbolje, guzda...
|
Jutros, čim sam otvorio oči, uz osmijeh koji se pojavio na licu, pojavila se i ona misao od jučer...ići ili ne ići? OK, prespavao sam, ništa, pa dakle niti ružno, nisam sanjao, svi uvjeti su ispunjeni, kravata je spremna, ja sam nasmiješen, spreman za nove izazove..odluka je pala....idem!. Dok sam po smrznutom snijegu koračao prema autu, razmišljajući kako danas neke stvari odraditi i uskladiti sa ovim izlaskom na «veselicu», sjetio sam se kako mi je lani guzda «spustio» da samo njemu služeno čestitam rođendan, a da za sve «meni drage» uvijek osmislim neke pošalice. Odlučio sam danas osmisliti nešto specijalno za njega i do posla sam već imao neke ideje.... A) Prva ideja bila je prikaz naše bliskosti, zaigranosti, dječje ludosti, nestašluka… |
- 18:30 - Komentari (34) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.01.2009.
Zimske radosti...
Eto, znao sam da mojoj sreći nije kraj samo sa onim napuštenim đonom... Snijeg koji je noćas zabijelio ulice doveo me pred muku što obuć ujutro? Tenesice? Nije preporučljivo, iako, tople su..ali... Ljetne cipele? Malo pretjerano, a ove jesenske, koje su još super, ostavio sam za suho vrijeme , iz razumljivih razloga..propuštaju vodu... Sjetio sam se da negdje imam i neke gležnjače, eh, sad ti to nađi... sva sreća, pospremio sam ih baš tamo gdje i trebaju biti, jedan brzi jutarnji glanc i možemo na posao. Krenuo sam prema autu – ma, nije snijeg toliko napadao, ali, opet sa dozom opreza prilazim prvo jednom, pa drugom gledam treći auto...halo?? a di je moj škodilak??? I sjetim se, jučer, kako sam kasnije došao doma, nije bilo mjesta na «mojem» uobičajenom mjestu pa sam parkirao na totalno drugom kraju... OK, ko patuljak, prebacim nešto nalik metli preko ramena i zapjevam ajho, ajho... i krenem put drugog parkinga. Naučila me životna škola da dobro provjerim da li sam prišao svom autu... jer, ne jedanput sam na pola očistio tuđe aute..svi sivi, svi nekako isti, a ti mulac čisti...a niko ni hvala ne kaže, e pa ne može više! Iako, rekao sam, nije snijega previše napadalo, oprezno prilazim jednom autu.... mislim da je moj....  Malo sam razgrnuo snijeg sa šajbe…je, moj je…čišćenje može početi.  Naravno da sam sav snijeg sa auta pobacao na sebe, naravno da ne nosim rukavice, naravno da sam bio sav bijel i mokar u sekundi. I dok sam otkrivao autić shvatio sam da cesta baš i nije haj hoj… snijeg od prije par dana iz ovih pokrajnih uličica nije čišćen i stvorila se savršena ledena podloga… a moje gume sliće više Ćelavoj pjevačici nego gumama..OK oprez je obvezatan. Sa povećim oprezom došao sam do glavne ulice, i polako, kao i većina – ne, one divljake na cesti ne želim niti spomenuti – krećem ka odredištu.Na poslu, naravno svi kasne… i njih je kao i, u pravilu, gradske ceste iznenadio snijeg. Ko im je kriv kad rano idu spavati pa ne znaju da su snježne radosti započele još noćas.  Zaostaci od jučer, polako i stihijski, kako pristižu podaci, rješavaju se i sve teče u nekom redu. Čak i sa netom nema većih problema.. Uslijedio je prvi šok ove godine….. Već krajem prošle godine shvatio sam da se neke stvari polako odmotavaju, da se pripremaju neke smjene, promjene, rotacije…kako god ih nazvali… primjetio sam i da me guzda vrlo često, nakon mjeseci leda i podcjenjivanja, pita za mišljenje, čak štoviše, prihvaća ga i primjenjuje… sve je to bila moja mala i velika moralna satisfakcija… Ja nisam pognuo glavu a on je shvatio da sam u pravu. Sve što se između događalo ne želim pamtiti, niti se prisjećati. .. I, danas, u neko doba zvrr, zvrr, … javim se ja ON na žici..opa Miki, neka frka…rijetko zove….. Smotani, zovem te da dođeš na moju veselicu za rođendan. Ostao sam bez teksta jer, već se po hodniku pročulo koga je tajnica sve pozvala..ma kaj bi on zvao… Ostao sam bez teksta…..ON osobno I još MENE zove… ne bu dobro, ne bu dobro… Nakon prvotnog šoka uslijedile su njegove riječi..vidimo se? Počeo sam mucati (kao i uvijek kad sam zbunjen) .. pa, ovaj, ne znam, morao bih, znate….prekinuo me..OK, onda se vidimo, bit će mi drago… i naravno, kao i uvijek, bez pisma i pozdrava spustio je slušalicu. Onako smotan i zbunjen, otišao sam kod svojih cura – starih i dobrih cura s kojim i danas dijelim sve šokove… Odvalile su se od smijeha… čak su pale i neke kladionice o kojima ne bi… ali, i dalje nisam, uz to njihovo zafrkavanje, bio načisto, ići ili ne ići…. No, prespavat ću, vidjet ću sutra..a za svaki slučaj, nakon dugo vermena, stavit ću i kravatu…. Nek se nađe… baš si nešto mislim, onako, u opuštenoj atmosferi, mogao bi mu reći za….. i za…… hm… ići ili ne ići? … |
- 19:06 - Komentari (37) - Isprintaj - #
srijeda, 07.01.2009.
Nakon "odmora"..
|
Nakon kraćeg ali slatkog izbivanja iz poslovnih prostora, krenuo je i ovdje neki novi zalet. Ništa ne odaje neku napetost, nervozu. Od jutra ljubilice kreću u čestitare. Ajme, već sam se umorio... zamalo sam i zapjevao Kolko Vas ima........ kolko vas ima… Jutarnji, mali, horor je brzo riješen i sve je kao u nekoj nirvani – moram priznati malo neuobičajeno. No, nećemo se žaliti ajmo malo i mi uživati na poslu. Nije ni loš ovakav početak Nove. No, ne brinite, nije potrajalo… Vrijeme na poslu, uz stalna čestitnja, proteklo je u savršenom neredu. Prvo su programi opali, pa su riknuli printeri, ostali smo bez tonera….i vrhunac radosti bilo je nestajanje Internet veze. Ma, super… teren završava obradu, završava uspješnu – manje ili više – prošlu poslovnu godinu, ne mogu slati podatke, ljute se, nervoza…telefoni zvone ko ludi…a ja, mrtav hladan, samo sliježem ramenima… pa nisam ja informatičar. Da se razumijemo, ma kužim ja njihovu nervozu, ali, ma što ja da tu radim? Da goluba pošaljem do njih? Ne razumijem…čemu se živcirati kad se neke stvari događaju protiv naše volje…. Ovo sam dva puta pročitao i još uvijek ne vjerujem da sam ja to napisao… Nekada bi divljao skupa s njima, a danas.. ma , ima jedna uzrečica Boli me đon… No, ni to nije kraj priče, osposobljeni programi, podaci polako pristižu…a ono…hop…pao server… pa nemreš verovati. Mislim da bi bilo korisnije da smo danas ostali doma, ništa nam nejde od ruke. Bilo je još nekih stilskih vježbi, ali, ne…to nema smisla, odustao sam, digao ruke od svega..i od dnevnih izvještaja, i od nekih analiza… pa nemrem tak delati… Dakle, dalo bi se zaključiti…sutra će biti veselo… Uz malo opuštanje, poneke odrađene stvari, lijepu i ugodnu muziku, tek oko jedan sat sam otišao na prvu puš pauzu. Nekako, nisam si mogao priuštiti smrzavanje i ovo malo mozga što imam u funkciji - kažu da čovjek koristi tek oko tri posto tih čelija??? A kaj je s ostatkom, zakaj nam one služe? Iskreno, prisjela mi je ta cigareta. Prvo sam se smrznuo ko pinta panta, onda... u povratku do sobe hodam i ne, ne možete vjerovati... nove cipele, imam ih tek koji tjedan...a đon ostane negdje iza mene.. Ne, taj šok ste trebali vidjeti.. ne kužim kaj se događa, malo šepam, a na desnu mi nogu ziiimaaaa... Da li vam moram prepričati smijeh koji je nastao? Ne, to je neprepričljivo. Sva sreća pa u autu, u pravilu, imam tenesice... E sad sam tek bio frajer . nove samterice, stare tenesice, zimska jakna bez rukava – osjećao sam se ko pravi Amerikanac jer takav raspašoj u oblačenju sam samo kod njih vidio….ma, sigurno se pitate..pa kaj ovaj radi na otvorenom??? Ma nije, ali, kak se stvari odvijaju kao da i jesmo na vjetrometini. Poslije posla, naravno, išao sam šusteru.. možda ima nade za ove cokule…znam, znam..reklamacija proizvoda – a di mi je račun? Papak je bacio, jer.. za povrat poreza mi ne koristi, a što će mi onda.. Ok, striček bu nekaj napravil, uzeo je odmah i drugu cipelu, jer, naravno njoj bi već sutra pao đon... Krenulo me izgleda… Malo još bavljenja elektronikom kod Tihane, azo dakle, kako je sprtljala spojeve videa, dvd i linije…ja sam mislio da sam ja smotan…no, hehehe…nisam, ne u prisustvu moje Tihane I ako do sada nisam shvatio, sad sam siguran zima je tu.. oštra, zdrava zima, sledio sam se do kosti… i snijeg najavljuju...INA lijepo najavljuje nestašicu plina…u kontinuitetu… do sada je oskudijevala auto plinom i plinom za one male spremnike, sada prirodni plin, najavljuju smanjene rezerve lož ulja??? E sad, neka mi neko objasni, kakve veze ima lož ulje sa obustavom isporuke plina iz Rusije? Nikakve..ali, ima…kaže teta INA. Nisu mi baš jasne ove naše priče, ali sigurno je, moram naručiti ložu za viksu… rezervoar je pri kraju, a zima..ona bi mogla potrajati… iako, ugođaj peći, pucketanje drva daleko mi je slađi i draži…no, i to je doba koje moramo proći…. I budemo, naravno…. Neko sa plinom kojeg ima ali nema, neko na drva – u tome barem ne oskudijevamo, neki na centralno iz toplana…ali, oprez lože nema, porast će potrošnja struje….onda će uslijediti apeli HEP-a, vlade… smanjite potrošnju..dakle, još nije ni počela, a već mi je dosta ove zime … |
- 21:02 - Komentari (27) - Isprintaj - #
utorak, 06.01.2009.
Buđenje uz sijećanje
|
Sveta tri kralja, Bogojavljanje – blagdan kojim se slavi objava Boga u ljudskom obliku, u Isusovoj osobi. Na današnji su se dan tri Mudraca – Gašpar, Melkior i Baltazar, poklonili novorođenom kralju… Običaj je, na ovaj dan, raskititi bor, skinuti ukrase, blagosloviti vodu….. Prisjećam se strke koja je uvijek vladala toga dana.. nije baš bilo jednostavno raskititi bor od preko dva metra, poskidati mnoštvo kuglica, figura i drugih ukrasa, razmotati preko 2000 lampica koje su čarolijom svojeg odsjaja prethodnih dana osvjetljavale naš dom u jednom razigranom ritmu izmjene svijetlosti i boja…. Dok smo taj nakit slagali u kutije sa žalošću sam konstatirao da je vrijeme uživanja u tim predivnim slikama tako kratko a toliko lijepo. Čarolija te bajke danima me nosila i uvijek sam se iznova veselio tom vremenu. Jedne smo godine odlučili… ostavit ćemo tu čaroliju, nećemo raskititi bor, uživat ćemo i biti nošeni tim duhom mira još neko vrijeme.. do Svijećnice. Te godine, iako ih je bilo malo, pamtim kao najsvjetlije i najljepše godine vezane uz ovo razdoblje. I dalje smo u Blagdanskom duhu bili opijeni ljepotom, mirom, ljubavi koja kao da je iz u dana u dan bila sve više osvijetljena. Danas ne trebam puno vremena za raskititi - tek ukras na vratima, aranžman i Anđela koji mi je ovih dana pravio društvo tu, za radnim stolom, sa mnom dijelio misli i pozorno pazio na moje raspoloženje…. Spremit ću ga u kutijicu u kojoj je i doputovao meni i znam, već sada znam da će slijedeći Božić praviti mi društvo na počasnom mjestu, koje ću za njega posebno odabrati na boru. Ove sam se godine lomio, i mislim, i slomio… nedostaje mi ta čarolija svjetala, nedostaje mi ta igra lampica, nedostaje mi moj mali Betlehem, moja štalica, moje stijene, jezero, slap….koji, iako bude sjećanja, dio su mog života i ne, niti ih se mogu niti želim odreći, ali sada, nekako pomireni i sjedinjeni, idemo zajedno dalje u novi život… Ovih sam dana, nekako opušten i neopterećen, van svakodnevnog ritma, prepušten mislima, događajima malo razmišljao o svemu… i mogu vam reći, počele su mi se neke slikice tog razmišljanja i dopadati… nekako smješak ne silazi s lica, a nisam siguran da li sam ga zaslužio, kako se pojavio..ali, iskreno..lijep osjećaj…. Uvijek je ovo vrijeme u meni izazivalo neku sjetu, loše dane, ali ove godine, kao da je sve krenulo nekim drugim, ljepšim putem… Niti dežurstva, niti ludilo na poslu, niti neka podmetanja i niski udarci, ništa baš ništa me nije bacilo u ona stanja – da, malo sam znao koraknuti unazad, ali slijedeći korak uz prijatelje i njihovu podršku kao da je bio veći, čvršći i odlučniji… e pa Smotani… vrijeme je za promjene a? Polako koračam….negdje….Sretan mi put, Smotani!  I Kemo i ja, ruku pod ruku….. malo podrška, malo piticaj….. |
- 14:58 - Komentari (52) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.01.2009.
Kava na drugi način
|
Mene je očito Nova malo lupila u glavu… Zadnje sam vrijeme na stranicama dragih prijatelja vidio šalice kava…svi nešto guštaju i uživaju.. Lijepo, raduje me to. Uvijek su me veselile kave u društvu dragih mi ljudi, prijatelja, u opuštenoj i veseloj atmosferi. Ćakule koje tada padnu ispunjavaju me nekim posebnim zadovoljstvom. Virtualne kave, ove šalice koje sam vidio…toliko su sa guštom snimljene da su mi odmah naćulile osjetilo njuha, koje iako je malo slabije, osjeti miris primamljive kave. Bilo je tu i expressa i turskih i bijelih kava, a kao da sam vidio paru kako se puši iz tih šalica, kao da sam vidio društvo okupljeno oko tog stola. Dovoljna je jedna slika, jedan mali poticaj za lijepa čuvstva…. I baš me ta kava inspirirala za današnji, i za mene iznenađujući post… Guštam u nekim događajima prethodnih dana ispunjenih smijehom i lijepim trenucima … a ne, neću u detalje hihihi….a sve to zahvaljujući dobrim prijateljima koji su bili uz mene u jednom trenutku moje zbunjenosti, iznenađenosti, pa rekao bih i male ogorčenosti. Nisu mi dali da, kao pravi rak, koraknem korak unazad… nisu mi dali i hvala im na tome! Bile su svakakve teme u našim razgovorima, svakakva događanja a sve je završavalo i urnebesnim smijehom, i ludom zabavom i lijepim i iskrenim razgovorima.. e, to su prijatelji koji osjete kada treba i kako pogurati.  No, nešto me te vaše šalice kave podsjetile na te moje lijepe trenutke. I upravo ti trenuci prethodnih dana, vaše šalice kave, podsjetile su me „Ćeš da ti gatam?“, jer, bilo je i gatanja iz šalica, priča koje je što i kako vidio, i zadovoljstvu nije bilo kraja. Naravno da je bilo i provala u toj priči koje su izazivale smijeh, ali, lako je na lijepe, zadovoljne i sretne trenutke imati i pozitivne provale – one, kao da po nekom pravilu vuku jedno drugo. Međutim, još nitko, javno (barem ja nisam primijetio) nije pokazao svoju šalicu okrenutu nakopačke.. pa pomislih, ako smo se mi lijepo zabavljali, nasmijali uz to gatanje, a zašto se ne bismo svi malo, ovdje, družili .. jer svaki par očiju drugačije vidi (dokazano neko vidi plavušu lijepoga lica, a druga osoba vidi muška prsa sa još nekim detaljima…) a ja ću opet imati paletu izbora… Kako je i red, ja ću prvi početi… ali, nemojte me slijediti..jer…i ja sam se izgubio      Malo je mutno, ali to smo krivi ja i moje (ne)kuženje u digitaliju hehe… ili mi je možda mutan put kao i ja sam…hm….ma, možda i dobro da je mutno pa je sve iznenađenje? Ili ja to malo skrivam? Ili sam malo popio pa samo ja vidim to…ajme, što se sve u šalici da vidjeti….. Dva puta, od kojih jedan ima proširenje vjerojatno ukazuje da ću imati neki defekt i zaustaviti se na ugibalištu .. drugi je ravan, kao autoput…hm, ne znam samo u kojem pravcu..mogu li birati? Nekakvi mali ljudovi koji trče.. da li mi govore da pripazim na liniju? Da se počnem baviti rekreacijom? Ili…društvo na pomolu? Ima tu još nekakvih životinjica, malih, slatkih…samo se nadam da ne govore o miševima na viksi? A ima tu još i ….a ne, neću ja više hihihi….i ovo mi je čist dost … Malo sam i sebe iznenadio ovim postom… ali, zašto se ne bi malo zabavljali? A sad da vas čujem… koje je vaše viđenje mog dna? I naravno, jedna prigodna…… |
- 15:16 - Komentari (37) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.01.2009.
Zalet...
  Dragi moji prijatelji, nemojte pomisliti da sam se odlučio baciti u nebeska prostranstva i lebdeći ploviti po ovoj Novoj ostvarivati neke svoje želje…a ne! To je predivan pogled sa balkona moje drage frendice.. pogled na ovu smirenu Metropolu koja kao da još spava. Nema automobila, nema buke – iako, moram priznati u mom kvartu, kao da smo u nekoj maloj oazi smirenosti, kao da nisam na petnaestak minuta tramom od centra… doista volim svoj kvart… Davno, kada smo tu doselili bila su još polja kukuruza, bilo je i kravica… doselivši iz Novog Zagreba preko Save – u grad, pitao sam majku..pa kaj bumo na selu živjeli? To selo, moje predivno selo, meni najljepši kvart u gradu (lokal patriota hihi) ne bih mijenjao ni za što na Svijetu. Volim blizinu Save, nasipa, predivne šetnice, volim prostranstvo glavne ulice, ali i male zakulisne uličice, koje su tu od davnina, kao pod pravim kutem stvarane… I neke građevinske intervencije posljednje vrijeme malo su me razočarale, mrzim glomaznost u svakom, pa i u građevinskom pogledu, ali, diskretno okrećem glavu od tog objekta – ne još ga ne mogu prihvatiti… Naravno da nisam mogao odoliti , morao sam taj pogled, iz ptičje perspektive, podijeliti s vama… još da je malo vedrije i Sljeme bi se vidlo…no, bit će dana.. Nakon kratkog izbivanja i male ćakule, pokušao sam malo pokrenuti se. Ovih sam se dana malo opustio, ulijenio, i po malo zanemario neke redovne rituale. Ne, ne predbacujem si – malo sam zadnjih dana bio rastrgan obavezama, nekim pritiscima, ali, bilo je vremena i za prijatelje, i realne i virtualne. Malo sam razbistrio misli, odmorio moždane vijuge i polako se treba vratiti u svakodnevnicu. Ritam života je taj koji nas pritišće i pokreće, ali, kao još jednu odluku za ovu godinu… pokušat ću uvesti neke promjene..malo manje življenja po nekim protokolima, ustaljenim i već po malo dosadnim svakodnevnim putovima, pokušat ću napraviti koji izlet, iznenaditi sebe, šokirati sebe nekim ludostima..  Noćas sam se malo prisjetio kako sam nekada, u roku par minuta bio spreman za spačku, za neku iznenadnu i nepredvidivu glupost, kako sam odjednom imao inspiraciju za zabaviti ekipu, bližnje, i kako je sve bilo nekako, puno, puno jednostavnije. Nismo bili toliko opterećeni životom…no, vremena se mijenjaju. Pokušao sam dokučiti da li je to zato što smo stariji, oprezniji, iskusniji ili je doista, za sve kriv život, uvjeti, i mi kao neke ovčice u tom životu. Shvatio sam da mi je nekada bilo puno teže, barem što se tiče uvjeta života, dakle – to ne može biti razlog, sada bi trebao biti opušteniji, više zaokupljen nekim drugim stvarima, kako iskoristiti tu udobnost i komfor uvjeta koji imam… razmišljao sam dalje… godine? Ne, ni tu nisam neki pravi odgovor našao jer, nekako mislim da sada sve možemo isto, naravno, ako to želimo…jer bitno je da smo iznutra mladi, da to želimo, da nismo postali čangrizavi i zavidni. Otuđenost? Tu sam malo zapeo… nekako mi se čini da danas više nismo opušteni, otvoreni i iskreni…. Negdje smo, putem, kroz godine života, izgubili te kvalitete …zavidnost.. eh, i to se uvijek pitam čemu to? Zašto? Ma ja sam presretan kad vidim uspjeh ljudi. Iskreno mu se radujem kao da je i moj – život me naučio radovati se i najmanjoj sitnici, nema veće sreće nego kad nešto stvoriš svojim radom, zalaganjem, upornošću…. Uspjeh drugih daje mi nadu i vjeru u naš uspjeh u cjelini, i žao mi je kad osjetim tu zavist, jal… Vrijeme je još uvijek nekih odluka, i ja sam noćas donio neke stare, ali i nove odluke…. Nove odluke me vesele, i iskreno se radujem njima.. za početak, osvježit ću i vratiti se starom hobiju… slika i film – malo sam to zanemario, bacio u zaborav.. tako sam htio i mislio sam da će time svi moji problemi nestati. Možda je to bila greška ali…vrijeme je učinilo da sam se poželio vratiti tom hobiju, opet sa onim žarom, idejama i voljom kako je nekada bilo, i sretan sam zbog toga. Ne, nema to veze sa mojom novom igračkom, jer ja sam u svemu, pa i u tome nekako klasičar…. Zaljubljenik sam prave fotografije, i u njoj uživam, iako, iskreno, malo mi dojadi svu tu opremu nositi sa sobom. Odluka kojoj se jako radujem daje mi nekako nadu da je sve moguće. Mislio sam da više nikada neću slikati, uživati u tome, mislio sam, a eto… Ko zna kakva sve iznenađenja nose dani koji slijede… samo se smješkam, i spreman ih očekujem, jer, odlučio sam… vrijeme je za promjene! Dan pun iznenađenja, malo sam gledao skijanje i gle…Špela propustila Janicu! Dakle, ima nade za nas Uživajte dragi moji, neki još danas a neki još dva dana hihihi |
- 17:16 - Komentari (24) - Isprintaj - #
subota, 03.01.2009.
Stara, Nova... idemo dalje
|
Evo i mene u Novoj. Nisam se izgubio, nisam nestao, nisam uvrijeđen kako neki misle, a još manje ljut. Iako su neki svojski nastojali oneraspoložiti me na Staru godinu, eto, moram ih razočarati, ne…nije uspjelo! Ostao sam malo šokiran, iznenađen, zapravo više se pitajući kako i na osnovu čega si neki ljudi daju neka prava…no, nakon kratkog, doista kratkog razmišljanja, shvatio sam…svaki…...ne, neću upotrijebiti jednu poslovicu jer Smotani ipak ne vrijeđa! Dakle, ništa od onih planova za doček na Trgu… uz predivne Novogodišnje želje i zima je učinila svoje, malo je i na poslu radna temperatura bila pojačana, a ekipa s kojom sam trebao ići se podijelila. Jedni su ostali na kuhanom vinu koje sam jako dobro pripremio za ekipu na Trgu (tak dobro da je odmah nestalo) a drugi su otišli na Olivera. Naravno, mislim da je nama bilo bolje, ako ništa drugo, ono toplije…I, ja sam ipak u ponoć otplesao valcer….kojeg na Trgu nije bilo… Rasplesali smo se do sitnih sati, uz par prekida izazvanih nekim histerijama vezanim uz posao, ali dobro raspoloženi i što je najvažnije dobro zagrijani. Ekipa sa Trga je došla dosta sjetna… Oliver je zakon i legenda…ali ne mogu Novu dočekati sa Galeb i ja…, Vjeruj u ljubav…ma rasplačem se uz to… tako da smo imali pune ruke posla oraspoložiti naše dočekuše s Trga… Uglavnom, ekipa je ostala do oko šest sati…. Mako moja, pa i snijeg pada! Nije bijeli Božić..ali bilo je lijepo vidjeti te pahulje…eh, i romantika me odmah puknula u glavu….Smjena nam je došla oko pola deset. Već sam po malo bio i umoran…ali, izašavši iz auta, hodajući po netom napadanom snijegu…produžio sam do nasipa… Uživao sam hodajući po tom škripavcu, škiljeći gledajući u tu bjelinu…..čistoća, čistoća na prvi dan Nove… odmah sam neke svoje snove, misli počeo slagati….ma jel ja mogu prestati sanjariti… Naišli su i moji četveronožni prijatelji sa gazdama, čestitarenje… i lagani okret .. i domeka. Osjetio sam se nekako pun, ispunjen… ljepota me opila, ljepota prirode, ta bjelina, ta Sava koja uopće nije djelovala hladno dok se svojim tokom spuštala prema Sisku…. Eh, mahnuo sam joj…pozdravi Zarinu….Obavivši neke elementarne radnje, higijena i ostalo, zavalio sam se na trosjed i upalio Koncert iz Beča… zaklopio sam oči i uživio se u taj predivan ritam koji me svojim notama nosio kroz prostranstva… prostranstva života. Kako sad zaspati, ma ja se rasplesao… Ležao sam ali san nije htio na oči. Lijepo sam započeo Novu – izgleda da sam nespavanje prenio i u nju.. Navečer malo ćakule sa prijateljima na mailu… i opet rasplesani odlazak u krevet..Smotani, kad misliš spavati? Petak sam imao planirano malo otići do dućana, prošetati bez gužve, u miru malo prošvrljati – ma i tako nisam stigao ranije, a poslije sam planirao malo do vikse, provjeriti da li je sve OK, malo se grudati sam sa sobom, napraviti Snješka… I koliko nisam navijao sat za buđenje, misleći, ako i zaspim, ma ne gori nigdje, toliko su se moje vjerne stranke u sedam ujutro sjetile mog broja mobitela. Ljudi, pa tek sam zaspao! Badave moja objašnjenja ne znam, ne radim, nazovite dežurnog…ma ne Smotani, ma dajte nam vi recite, ma mi uvijek s vama…..ponekad se pitam mogu li ja biti malo neuljudniji? Možeš li Smotani? Ma dobro, ma nema veze, odradio sam ja i to, ustao, lijepo napravio pidžama coffi party i oko pola deset polako krenuo u svoje pohode… I gle, Djed Božičnjak mi je donio zakašnjeli dar pod bor …..novi fotoaparat… ma, rekao sam ja da gospon Ivo ne zna… ne zna kako mi stežemo remen! OK rekao je Djedica i Smotani…sada pazi…dvije godine devet kutija cigareta mjesečno manje..no, kako sam već ovim Zakonom to i ostvario, no problem! I imam novu igračku, ali znate što…pa ovo je svemirski brod za mene – di će Smotani to savladati…sve nešto svašta… ma, mlad sam, naučit ću hihi..Tako opijen novom igračkom krenuo sam na viksu. Očekivao sam barem duplo snijega nego u gradu..a ono šipak! Ništa od Snjegovića, nema igre…eh.. Ulov mi je isto slab, što me zapravo čini sretnim. Ipak sam onako sfrkan, smotan uspio do kraja zadihtati još neke, možebitne, putove miševa… Malo sam se nasmrzavao u toj zimskoj idili, prošetao po ranču kao pravi veleposjednik, napravio par slikica, oproštajnih, sa starim aparatom….   I krenuo kući… Na putu me ulovila Tihana da joj dođem složiti TV – malo se cura ponovila. Ma super nam je krenula Nova… već drugi dan a svi u nekim investicijama.. Obavio sam i to, složili smo TV i iskreno, mislim da plazma brzo dolazi u moj dom… ovo je ludilo koja je to slika .. super… Konačno sam se dovukao i domeka… opijen svim čudima današnjeg dana, ispunjenog i ugodno umornog uma… dođem u svoju oazu…uz pregršt lijepih želja, na koje ću, naravno, ponaosob odgovoriti, vidim i neki signali za uzbunu….. I, siguran sam da ćete mi oprostiti na ovoj zlouporabi ovog prostora u privatne svrhe… Evo, na sve što sam vidio…. na svom blogu i na još nekima…samo bi htio nešto razjasniti jednom i zauvijek….. Smotani je dovoljno sposoban, ako i kad to poželi, imati djevojku, ženu i ne, ne treba mu blog da bi to imao! Ako neko pak misli da ima neku moć utjecati na mene svojim nerazumnim stavovima, komentarima onda treba znati da sam ja pružio ruku, ruku prijateljstva… a sve drugo, jasno sam to dao do znanja, plod su želja i mašte, kojima niti jednog trenutka nisam dao povoda!! Eto, ja ne baratam imenima….jer to je suludo, ali isto tako očekujem da se i moje ime u kontekstu kojem se sada spominje – prestane spominjati! Naravno, ja samo očekujem…….. Finila je ova storija sa Novom, uskoro se sve vraća u normalu. Službeno ne radim do srijede, a neslužbeno..ko zna što me čeka…samo da me ne bude u sedam malo je rano zar ne? a u skladu mog sanjarena, stezanja remena i odlaska u bananu...malo muzike... ipak smo mi, barem, Kraljevi ulica |
- 06:56 - Komentari (48) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||