Konačno je došao i taj dugo očekivani dan. Početak Svjetskog rukometnog prvenstva. Kao veliki obožavatelj tog sporta, kojeg sam nekada i igrao, maštao sam kako ću dane i dane provoditi u Dvoranama, pratiti naše rukometaše, bodriti ih sa ostalim navijačima i radovati se i veseliti njihovom uspjehu. No, eto, nije uvijek sve kako planiramo, pa se moram zadovoljiti prijenosima, eventualnim gledanjem na Trgu sa ekipom, ili u nekom toplom kafiću. Otvorenje sam s pola oka pratio a jednim uhom slušao.. jer konačno sam spremio nešto za klopu i uživao sam u miru.
Čast otvorenja pripalo je ponosnom Splitu i novoj Spaladium Areni. Iskreno, iako je već bila prikazivana, danas mi je, pogledom na nju zastao dah… te kockice crveno bijele, koje su kao svijetla obasjale cijelu unutrašnjost, učinile su je još vrjednijom, još ponosnijom, još velinčastvenijom…. Doista, stao mi je dah. Badave ruke građevinara, badave sva tehnika, ako nema srca!! A srca je u ovoj Ljepotici kucalo preko 12.000 , i skoro sva samo sa jednom mišlju… Pobjeda Hrvatske!
No, prije same utakmice Svečano otvorenje.. toliko sam bio impresioniran početkom, igrom svjetala, himnom koju su navijači toliko zdušno i srčano pjevali da sam zanijemio… Nešto se u meni probudilo, nešto je zatitralo..Ponos, ponos na našu ljubav prema Domovini koju uvijek najsrčanije izražavamo upravo u sportu. I, dojmilo me se.. znam ja da Dalmatinci, gotovo odreda, imaju predivne glasove, ali kad ti glasovi, tako složno i zdušno zapjevaju Lijepu našu… to se čuje, to dira i to se pamti!
Nakon pozdrava i predstavljanja svih učesnika, već sad znam i siguran sam da će Splićani, Torcida, i svi ostali dobronamjernici napraviti Feštu koja će se pamtiti i zato…pozdrav Dalmaciji!