smotani
četvrtak, 08.01.2009.
Zimske radosti...
Eto, znao sam da mojoj sreći nije kraj samo sa onim napuštenim đonom... Snijeg koji je noćas zabijelio ulice doveo me pred muku što obuć ujutro? Tenesice? Nije preporučljivo, iako, tople su..ali... Ljetne cipele? Malo pretjerano, a ove jesenske, koje su još super, ostavio sam za suho vrijeme , iz razumljivih razloga..propuštaju vodu... Sjetio sam se da negdje imam i neke gležnjače, eh, sad ti to nađi... sva sreća, pospremio sam ih baš tamo gdje i trebaju biti,  jedan brzi jutarnji glanc i možemo na posao. Krenuo sam prema autu – ma, nije snijeg toliko napadao, ali, opet sa dozom opreza prilazim prvo jednom, pa drugom gledam treći auto...halo?? a di je moj škodilak??? I sjetim se, jučer, kako sam kasnije došao doma, nije bilo mjesta na «mojem» uobičajenom mjestu pa sam parkirao na totalno drugom kraju... OK, ko patuljak, prebacim nešto nalik metli preko ramena i zapjevam ajho, ajho... i krenem put drugog parkinga. Naučila me životna škola da dobro provjerim da li sam prišao svom autu... jer, ne jedanput sam na pola očistio tuđe aute..svi sivi, svi nekako isti, a ti mulac čisti...a niko ni hvala ne kaže, e pa ne može više! Iako, rekao sam, nije snijega previše napadalo, oprezno prilazim jednom autu.... mislim da je moj....  Malo sam razgrnuo snijeg sa šajbe…je, moj je…čišćenje može početi.  Naravno da sam sav snijeg sa auta pobacao na sebe, naravno da ne nosim rukavice, naravno da sam bio sav bijel i mokar u sekundi. I dok sam otkrivao autić shvatio sam da cesta baš i nije haj hoj… snijeg od prije par dana iz ovih pokrajnih uličica nije čišćen i stvorila se savršena ledena podloga… a moje gume sliće više Ćelavoj pjevačici nego gumama..OK oprez je obvezatan. Sa povećim oprezom došao sam do glavne ulice, i polako, kao i većina – ne, one divljake na cesti ne želim niti spomenuti – krećem ka odredištu.Na poslu, naravno svi kasne… i njih je kao i, u pravilu, gradske ceste iznenadio snijeg. Ko im je kriv kad rano idu spavati pa ne znaju da su snježne radosti započele još noćas.  Zaostaci od jučer, polako i stihijski, kako pristižu podaci, rješavaju se i sve teče u nekom redu. Čak i sa netom nema većih problema.. Uslijedio je prvi šok ove godine….. Već krajem prošle godine shvatio sam da se neke stvari polako odmotavaju, da se pripremaju neke smjene, promjene, rotacije…kako god ih nazvali… primjetio sam i da me guzda vrlo često, nakon mjeseci leda i podcjenjivanja, pita za mišljenje, čak štoviše, prihvaća ga i primjenjuje… sve je to bila moja mala i velika moralna satisfakcija… Ja nisam pognuo glavu a on je shvatio da sam u pravu. Sve što se između događalo ne želim pamtiti, niti se prisjećati. .. I, danas, u neko doba zvrr, zvrr, … javim se ja ON na žici..opa Miki, neka frka…rijetko zove….. Smotani, zovem te da dođeš na moju veselicu za rođendan. Ostao sam bez teksta jer, već se po hodniku pročulo koga je tajnica sve pozvala..ma kaj bi on zvao… Ostao sam bez teksta…..ON osobno I još MENE zove… ne bu dobro, ne bu dobro… Nakon prvotnog šoka uslijedile su njegove riječi..vidimo se? Počeo sam mucati (kao i uvijek kad sam zbunjen) .. pa, ovaj, ne znam, morao bih, znate….prekinuo me..OK, onda se vidimo, bit će mi drago… i naravno, kao i uvijek, bez pisma i pozdrava spustio je slušalicu. Onako smotan i zbunjen, otišao sam kod svojih cura – starih i dobrih cura s kojim i danas dijelim sve šokove… Odvalile su se od smijeha… čak su pale i neke kladionice o kojima ne bi… ali, i dalje nisam, uz to njihovo zafrkavanje, bio načisto, ići ili ne ići…. No, prespavat ću, vidjet ću sutra..a za svaki slučaj, nakon dugo vermena, stavit ću i kravatu…. Nek se nađe… baš si nešto mislim, onako, u opuštenoj atmosferi, mogao bi mu reći za….. i za…… hm… ići ili ne ići? … |
- 19:06 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||