Marketing
Kad zima zagrije misli
Eh, malo sam odmorio, naspavao… dan posvetio svom umu, nekim kućanskim stvarima i slatkim zadovoljstvima.
Ne, još uvijek nisam shvatio ovaj novi aparat, nekako me gumbići zezaju, ja bi lijevo, on ode na menu..ajme, pa kaj nema nešto jednostavnije? Ma, što je meni ovo trebalo? Čitam uputstva, a ona…kao na našem jeziku, a ja zbunjen do bola…“ Postavite mode dial na clipboard..“ a da pogledam upute na Engleskom…možda tamo ima i koja naška riječ? Ludilo…no, shvatio sam, ima tu još velikog istraživanja za mene, ali, nekako mi se vidi, kad to savladam, zadovoljstvu neće biti kraja…
Hladnoća, koja kroz sve pore loše izvedene ugradnje prozora bjesomučno ulazi u stan, kao da me tjera na neka topla razmišljanja, u neki svijet topline gdje ova studen biva rastopljena, kao nekim Jugom odnesena. Prepuštam se tim mislima….
Jedan me razgovor naveo na razmišljanje o ljetu, o danima provedenim uz predivnu plavu površinu… već tri ljeta nisam proveo duže od dva dana na moru u tom, za njega predviđenom, godišnjem dobu. Neke poklopljene situacije, moje razumijevanje i naravno nerazumijevanje, inatljivost i arogancija moga guzde kumovali su toj situaciji.
Prisjetio sam se vremena kada smo, ljeti, petkom poslije posla, krenuli u susret tom plavetnilu, toj ljepoti. Danas, taj je put nekako više izgleda kao put u nepoznato jer gužve koje se vikendom stvaraju nisu dobar predznak za lijep i ugodan vikend, pa sam te navike, uz druge razloge, polako napustio. Prošlo sam ljeto more vidio zahvaljujući susretljivosti mog susjeda… Nazvao me oko Gospe i panično izjavio kako je, uređujući svoju kupaonu, probio zid i „provalio“ u moj apartman. Hm, zamislio sam se, ma kaj je delal? Onako kako mi je na fon rekao, vidio sam da se već uselio u moj apartman.. da se proširio, napravio boltu u kupaoni i ulazio ravno u moj boravak.. lijepa je ta slika bila za zamisliti..no, ne u mome domu, ne, ne!
U to sam vrijeme imao neke hari kiri zahvate u svom životu i bio sam prenatrpan i u glavi svakakvim mislima ali i u životu događajima, koji su se, poput nekog filma, izmjenjivali najvećom brzinom. Samo mi je taj odlazak na more falio.. pomalo ljut, bijesan, neplanirano i protiv svoje volje, krenuo sam put mora. Bio je malo duži, spojeni vikend – Gospa….
Došavši na trajekt, kada mi je lagani vjetar parao lice, onaj predivan morski zrak probudio neka moja osjetila, zaboravio sam na svu ljutnju…. Kao da ulazim na neki drugi planet..Ma, i ulazim… trenutno, pod dojmom susreta dragih mi blogerica koji je zapečaćen nevjerojatnim i rijetkima doživljenim događajima, doista vam moram reć da Pag smatram jednom posebnom planetom. Sjeverna strana, koju briju i njeguju Bure, sol koja kao da svoje tragove ostavlja u tankim nitima, ona pustoš sa te strane otoka koja je prva slika iz trajekta, sve mi to odaje sliku jedne posebne Planete. Ne, nemojmo zaboraviti niti, u samoj blizini trajektne luke, mjesto gdje su neka druga, uzvišena bića, parkirala svoje vozilo, malo istražila tu Planetu.. To parkiralište je dobilo i svoje ime..Paški trokut…. I oduvijek me fascinirao taj put kroz ta, ko mjesečeva kora, područja do prvog zelenila, kada, kao da ulazim u neku pustinjsku oazu. Ubrzo ugledam plavetnilo s druge strane otoka i doista, kao da sam u nekom drugom svijetu. Na žalost, ovaj je otok doista izložen malo hirovitim vremenskim uvjetima, ali njegovi se stanovnici trude i uspijevaju zeleniti ga i činiti ga sve ljepšim..dakako, više sa Južne strane. Ajme, opet sam odlutao….
Bila je skoro noć kada sam konačno ugledao tu rupicu zbog koje sam i došao. Prvo me smijeh uhvatio, a onda sam, mrtav ozbiljan, pozvonio susjedu na vrata. Kada me ugledao mislim da mu je ponoć odmah zakucala pred očima. Nismo nešto u dobrim odnosima, ali dobio je jedan plus što me nazvao ali i veliki minus, ma zapravo opet plus … naime, rupica baš i nije bila kako ju je opisao, ništa od one bolte prema mom boravku, no…shvatio sam da ima plašljivijih od mene hihihihi…i dokazao na dijelu onu narodnu.. u strahu su velike oči…. Vidio sam kako izgleda kad ja mucam u nezgodnoj situaciji i shvatio sam da to može djelovati baš simpa hihi.. OK, bilo mi ga je žao, nisam više mogao slušati njegove isprike, ma previše ih je bilo za tu rupu… pozvao sam ga da vidi da nije to baš tako strašno, da se to začas popravi, i da nema panike… Ali, i zahvalio mu što me je pod mus, makar na dan, dva, dovukao na more…Popili smo i piće i kao da smo nekako, barem malo, izgladili nesporazume koji traju već godinama… Ajde, isplatilo se taljigati se, makar zbog toga! Drugi sam dan, na brzaka popravio tu rupu, zatvorio, uredio, malo bacio farbe…i žurio prošetati plažom. Hrabri su se kupali, ali…ja ne…nekako je vjetar pićio, more malo izazovno valovito, i ljepše mi je bilo sjest na stijenu, uživati u tom vjetru kojeg sam osjetio kako mi struji kroz tijelo, slušati šum mora, gledati prema obzoru, maštati, prisjećati se….. opustiti se u toj čaroliji….I sjedio sam tako satima, i ko zna kuda su moje misli letile, gdje sam sve bio, što sam radio….. upravo kao što sam i sada odlutao … Da, volim more, volim toplinu, i sada, kada sam se malo ugrijao, kada sam malo otopio ove sante oko sebe, mogu se vratiti u stvarnost, u ovu hladnoću zimske večeri i pitati sebe i njih Jel krenuo taj plin? Ha?
DODATAK
Za dragu Pahuljicu, moju Partnericu, a siguran sam da ni Vi nećete imati ništa protiv...Vinko Coce..More li 
Post je objavljen 10.01.2009. u 20:19 sati.