Marketing
Bijele koke.....
Jutarnje buđenje baš nije najbolje prošlo..Santea, draga, mislim da si malo prehlađena..slabo sam te čuo...
No, istina je malo drugačija... kad sam noćas krenuo na počinak, bilo su oko 3 ure, zagledao sam se kroz prozor...
Uživao sam u ovom prizoru, koji, kao da me vukao izaći, prošetati i uživati u ovom, trenutno bijelom, snijegu. Jedinstvena je prilika sada ga se nagledati, jer, čim prođe ralica, bit će to nešto što ne volim vidjeti, one prljave, šljapave lokvice, koje mi nikako ne odaju osjećaje neke ugode...
Zagledao sam se u uličnu svjetiljku i proučavao koji vjetar puše... Grijanje kao da je malo pojačalo i, uz ugrijane zidove, nekako je lud doživljaj gledati taj snijeg....uživati u pogledu i sanjariti.. Ali, Smotani..pa već je blizu 4 !!! A spavanje? Hm, ne znam, ali nekako imam osjećaj da na spavanju gubimo vrijeme.... no, što se mora, mora se... Bacio sam još jedan pogled, još uvijek sipi.. odlazim sa ovom lijepom slikom u krpice...
Naravno da nisam ujutro stigao popiti kavicu, da sam ko Brzi Gonzales jurio po stanu,
da sam se skoro iskasapio brijući se, da mi čuperci lete na sve strane (mislim da me frizerka doziva u mislima).....
No, najgore je tek slijedilo...
Silazim niz stepenice.. a one, ne da nisu očišćene..nego, ne vide se.. bijeli pokrivač i neka utabana stazica posred njih dokaz su da svi jutros imamo istu muku... kako sići a ostati u komadu.. kako imam jedno predivno iskustvo u letu niz te stepenice, više nego ikad, oprezno sam se zaputio.. naime, još uvijek, relativno svježe rane, ne bi bilo dobro zaliti ovim padom.. silazio sam cijelu vječnost.. i dok mi se susjed smijao da hodam ko po ...... khm... razletio se ko štruca preko štenga.. naravno da sam se ja razvalio od smijeha..ne mogu suspregnuti tu reakciju ma koliko se lošom činila.. pružio sam mu ruku, ali smijeh je bio jači..morao se sam pridići, jer shvatio je, od mene nema koristi...
Došavši do auta...pogodio sam svoj.. prvo iznenađenje.. ne mogu uči na vrata.. ma super! Jučerašnja, prvo ledena kiša, pa snijeg, zabetonirali su vrata i samo vapajima dozivam neko čudo da mi ih otvori. Probao sam uči na suvozačeva.. uz malo muke, malo na silu, provalio sam u vlastiti auto... upalio ga, nafrljio grijanje, uzeo metlicu ( hihi da metlicu ) i počeo se baviti oslobađanjem auta od bijelog tereta.. Iskreno, napadalo ga je.. a najbolji dokaz su moje noge, u koje, kao u nekom pravilu, ulazi sav snijeg kojeg skidam s auta.. Pokušavajući malo otresti tu bjelinu s noga, tresući se, događa se, očekivana situacija,...proklizavam, i samo me moja čudna nespretnost spasila od zavaljivanja u snijeg..no, samo mi je još to trebalo...dakle, mislim da moja ljubav prema snijegu, polako, ali sigurno popušta.....Sa velikom dozom opreza krećem put firme..naravno da je telefon već bjesomučno zvonio, naravno da svi pitaju gdje sam? A niko ne pita kako sam... jer, iskreno, kao da me malo hvata «ono nešto», pecka grlo, suze oči...i sve si nekako mislim kako bi bilo lijepo ostati doma par dana..
Mali problemi sa dolaskom na glavnu ulicu...ali, ništa strašno, moj škodilak i ja se dobro snalazimo, i polako gazimo....
U firmi opsadno stanje..iskreno, požalio sam što sam došao.. mislim da će danas biti iscrpljujuće..ali, iskreno, nadam se da će doći kraj... evo, sakrio sam se malo iza ekrana, popio, konačno, kavicu...i da, zapalio sam jednu.... i jurim u nove radne zadatke..pobjede? ne znam ko će u ovom ratu pobijediti, ali naoružavamo se svi..pa ko izdrži, ko je bolji taktičar i ko ima više živaca.. Igre su počele, traju..jedino, ne vidimo di im je kraj...igre bez granica ...
Post je objavljen 15.01.2009. u 11:20 sati.