smotani
utorak, 06.01.2009.
Buđenje uz sijećanje
|
Sveta tri kralja, Bogojavljanje – blagdan kojim se slavi objava Boga u ljudskom obliku, u Isusovoj osobi. Na današnji su se dan tri Mudraca – Gašpar, Melkior i Baltazar, poklonili novorođenom kralju… Običaj je, na ovaj dan, raskititi bor, skinuti ukrase, blagosloviti vodu….. Prisjećam se strke koja je uvijek vladala toga dana.. nije baš bilo jednostavno raskititi bor od preko dva metra, poskidati mnoštvo kuglica, figura i drugih ukrasa, razmotati preko 2000 lampica koje su čarolijom svojeg odsjaja prethodnih dana osvjetljavale naš dom u jednom razigranom ritmu izmjene svijetlosti i boja…. Dok smo taj nakit slagali u kutije sa žalošću sam konstatirao da je vrijeme uživanja u tim predivnim slikama tako kratko a toliko lijepo. Čarolija te bajke danima me nosila i uvijek sam se iznova veselio tom vremenu. Jedne smo godine odlučili… ostavit ćemo tu čaroliju, nećemo raskititi bor, uživat ćemo i biti nošeni tim duhom mira još neko vrijeme.. do Svijećnice. Te godine, iako ih je bilo malo, pamtim kao najsvjetlije i najljepše godine vezane uz ovo razdoblje. I dalje smo u Blagdanskom duhu bili opijeni ljepotom, mirom, ljubavi koja kao da je iz u dana u dan bila sve više osvijetljena. Danas ne trebam puno vremena za raskititi - tek ukras na vratima, aranžman i Anđela koji mi je ovih dana pravio društvo tu, za radnim stolom, sa mnom dijelio misli i pozorno pazio na moje raspoloženje…. Spremit ću ga u kutijicu u kojoj je i doputovao meni i znam, već sada znam da će slijedeći Božić praviti mi društvo na počasnom mjestu, koje ću za njega posebno odabrati na boru. Ove sam se godine lomio, i mislim, i slomio… nedostaje mi ta čarolija svjetala, nedostaje mi ta igra lampica, nedostaje mi moj mali Betlehem, moja štalica, moje stijene, jezero, slap….koji, iako bude sjećanja, dio su mog života i ne, niti ih se mogu niti želim odreći, ali sada, nekako pomireni i sjedinjeni, idemo zajedno dalje u novi život… Ovih sam dana, nekako opušten i neopterećen, van svakodnevnog ritma, prepušten mislima, događajima malo razmišljao o svemu… i mogu vam reći, počele su mi se neke slikice tog razmišljanja i dopadati… nekako smješak ne silazi s lica, a nisam siguran da li sam ga zaslužio, kako se pojavio..ali, iskreno..lijep osjećaj…. Uvijek je ovo vrijeme u meni izazivalo neku sjetu, loše dane, ali ove godine, kao da je sve krenulo nekim drugim, ljepšim putem… Niti dežurstva, niti ludilo na poslu, niti neka podmetanja i niski udarci, ništa baš ništa me nije bacilo u ona stanja – da, malo sam znao koraknuti unazad, ali slijedeći korak uz prijatelje i njihovu podršku kao da je bio veći, čvršći i odlučniji… e pa Smotani… vrijeme je za promjene a? Polako koračam….negdje….Sretan mi put, Smotani!   I Kemo i ja, ruku pod ruku….. malo podrška, malo piticaj….. |
- 14:58 - Komentari (52) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||