Marketing
Buđenje uz sijećanje
Sveta tri kralja, Bogojavljanje – blagdan kojim se slavi objava Boga u ljudskom obliku, u Isusovoj osobi. Na današnji su se dan tri Mudraca – Gašpar, Melkior i Baltazar, poklonili novorođenom kralju…
Običaj je, na ovaj dan, raskititi bor, skinuti ukrase, blagosloviti vodu…..
Prisjećam se strke koja je uvijek vladala toga dana.. nije baš bilo jednostavno raskititi bor od preko dva metra, poskidati mnoštvo kuglica, figura i drugih ukrasa, razmotati preko 2000 lampica koje su čarolijom svojeg odsjaja prethodnih dana osvjetljavale naš dom u jednom razigranom ritmu izmjene svijetlosti i boja…. Dok smo taj nakit slagali u kutije sa žalošću sam konstatirao da je vrijeme uživanja u tim predivnim slikama tako kratko a toliko lijepo. Čarolija te bajke danima me nosila i uvijek sam se iznova veselio tom vremenu.
Jedne smo godine odlučili… ostavit ćemo tu čaroliju, nećemo raskititi bor, uživat ćemo i biti nošeni tim duhom mira još neko vrijeme.. do Svijećnice. Te godine, iako ih je bilo malo, pamtim kao najsvjetlije i najljepše godine vezane uz ovo razdoblje. I dalje smo u Blagdanskom duhu bili opijeni ljepotom, mirom, ljubavi koja kao da je iz u dana u dan bila sve više osvijetljena.
Danas ne trebam puno vremena za raskititi - tek ukras na vratima, aranžman i Anđela koji mi je ovih dana pravio društvo tu, za radnim stolom, sa mnom dijelio misli i pozorno pazio na moje raspoloženje…. Spremit ću ga u kutijicu u kojoj je i doputovao meni i znam, već sada znam da će slijedeći Božić praviti mi društvo na počasnom mjestu, koje ću za njega posebno odabrati na boru. Ove sam se godine lomio, i mislim, i slomio… nedostaje mi ta čarolija svjetala, nedostaje mi ta igra lampica, nedostaje mi moj mali Betlehem, moja štalica, moje stijene, jezero, slap….koji, iako bude sjećanja, dio su mog života i ne, niti ih se mogu niti želim odreći, ali sada, nekako pomireni i sjedinjeni, idemo zajedno dalje u novi život…
Ovih sam dana, nekako opušten i neopterećen, van svakodnevnog ritma, prepušten mislima, događajima malo razmišljao o svemu… i mogu vam reći, počele su mi se neke slikice tog razmišljanja i dopadati… nekako smješak ne silazi s lica, a nisam siguran da li sam ga zaslužio, kako se pojavio..ali, iskreno..lijep osjećaj…. Uvijek je ovo vrijeme u meni izazivalo neku sjetu, loše dane, ali ove godine, kao da je sve krenulo nekim drugim, ljepšim putem… Niti dežurstva, niti ludilo na poslu, niti neka podmetanja i niski udarci, ništa baš ništa me nije bacilo u ona stanja – da, malo sam znao koraknuti unazad, ali slijedeći korak uz prijatelje i njihovu podršku kao da je bio veći, čvršći i odlučniji… e pa Smotani… vrijeme je za promjene a?
Polako koračam….negdje….Sretan mi put, Smotani! 
I Kemo i ja, ruku pod ruku….. malo podrška, malo piticaj…..