Marketing
Opet, ponedjeljak
Ponedjeljak, uobičajeno neobičan dan na poslu. Neki „zaostaci“ u poslovima kao da su se sami rješavali preko vikenda, a nama, s podnevom, donijeli glavobolje. I sve bi to bilo donekle podnošljivo da cijeli dan nisam morao slušati žalopojke kolegice koja me, prije tjedan dana, ubila u pojam Severinom, a danas obiteljskom dramom. Ja razumijem da svi imamo probleme, razumljivo mi je da neke probleme i podijelimo s kolegama, možda i zatražimo mišljenje, savjet… no, iskreno, ne mogu i nikada neću shvatiti da neko uživa iznositi svoj prljavi veš pred „polupoznatim“ osobama. Nevjerojatno je koliko ljudi, u žaru da ocrne i oblate drugu stranu, sebe dovode na jedan nivo, na jednu razinu… kada se pitam.. ma kako uopće i dobro jutro mogu joj reći. I nema tu hoćeš ili nećeš slušati..ti jednostavno to moraš čuti..jer kad neko, obavi najmanje trideset telefonskih, desetak uživo razgovora, u kojima tako prostački blati osobu s kojom je provela život, rodila djecu, a koji, koliko sam shvatio nije nešto katastrofalno zgriješio (prema njenim riječima) nego, jednostavno čovjek više nije mogao s njom….. onda se pitam kada se ljudi pretvaraju… prije, za vrijeme ili poslije braka… kada pokazuju svoje pravo lice? Ovo lice kolegice nimalo mi se ne sviđa… od materijalnog koristoljublja do totalnog poniženja svakog ljudskog dostojanstva tog čovjeka… i jedva sam čekao gong da ode doma kako bi ja u miru mogao završiti neke stvari, koje, teoretski uz tu galamu, histeriju i plač nisam mogao… S jedne mi strane guzda jaši nad glavom, svakih petnaestak minuta zove, pita… umirujem ga – na službenom ste putu, ne brinite, riješit ću ja to… ali ne, ne mogu mu reći kada jer jednostavno, nemam uvjeta, s druge strane stranke s kojima ne mogu niti komunicirati od buke u sobi…Točka na i bila je kad su mene zadužili da ju stišam!! Ja??? Ima svoje pretpostavljene, ja sam joj niko i ništa, iskreno, mislim da me niti kao kolegu ne doživljava… Na kraju, ja sam puknuo, otišao doma..jer ovo je bilo više neizdrživo. Dođem pod virozom, sa laganom povišenom temperaturom jer znam da će se neke stvari dogoditi, znam da ih moram odraditi.. ali, ovo ne moram trpiti…Ono naj, naj nužnije sam napravio…a ostalo..nadam se sutra mirnijem danu.
Danas nećemo u zemljopis, nećemo upoznavati slijedeću dvoranu.. jer jednostavno, nisam imao vremena – a znam da će neki biti sretni. No, to nikako ne znači da ja to neću nadoknaditi..a ne! I nikako ne znači da neću prošetati rukometnim terenima, jer..pa i danas igramo… jest. . Kubanci, nije neka jakost..ali, svaka je pobjeda bitna, svaka je tekma ozbiljna.. I da, nadam se da su moje drage prijateljice, blogerice, uživale na tekmi i pronijele i moj glas! Hvala im!
Od današnjih rezultata, svakako bi izdvojio, opet, poraz Srbije protiv Brazila 32 : 30. Dva gola razlike i senzacionalna, neočekivana ali i zaslužena pobjeda Brazilaca. Drugo iznenađenje dana, za mene je, pobjeda Makedonije nad Viceprvacima Svijeta Poljacima. Makedonsko krilo, Lazarov, kao da je doista dobio krila i 13 puta, u tom leptirovom letu, zatresao mrežu Poljaka. Naravno, Makedonci, nošeni izvanrednom podrškom Varaždinske publike, igrali su kao na domaćem terenu i u posljednjoj minuti odlučuju utakmicu i knjiže nove bodove. Istaknuo bi i pobjedu Švedske nad Španjolskom, u našoj skupini s kojima još moramo igrati. Ostali rezultati nekako su očekivani i nema nekih iznenađenja osim, opet strašnog rezultata..Francuska Australija 42 : 11.
I, šećer na kraju… Hrvatska – Kuba 41 : 20
Što reći, utakmica puna atrakcija, nekog adrenalina, koja me, iako rezultatski neupitna, dizala na noge nekoliko puta, utakmica koju sam s tolikim oduševljenjem gledao i uživao u predivnoj melodiji naših dečki….