smotani
srijeda, 28.01.2009.
Do kraja!!!!
 Osvanulo je dugo iščekivano jutro... tekma s Francuzima. Od jutra sam u nekom filingu, nestašan i pun nekog naboja. Od sve te nabijenosti pola stvari ne čujem, pola ne napravim, izazivam neke komične situacije, a u jednom trenutku i situaciju koja će mi obilježiti popodne, večer...  Jedva sam dočekao četiri sata da gibam doma na brzinsko presvlačenje i ..pokret!! Cure su još kratko ostale u firmi dajući mi par minuta fore ali i smišljajući nove «podlosti» kojima će mi obilježiti večer... Rekli bi blaženi među ženama... iako je bio još po koji muškić moram priznati da je s ovim mojim curama jako teško izaći na kraj..i ja, koji ih poznajem, kao i one mene, onako..u dušu, ponekad ostanem bez teksta... Uglavnom, na putu do parkinga na Velesajmu svratile su po mene i parlamentarno odlučile da poslije tekme, ma kako ona završila, dolazimo meni slaviti.. Ne, nije bilo uopće potrebno pitati da li se ja slažem.. to se podrazumijevalo...bit će veselo...u svakom pogledu... Došavši na istočnu stranu Velesajma, otkuda je organiziran prijevoz do Arene, već se počeo osjećati dodatni naboj. Grupice ljudi polagano kreću prema busevima, smijeh, radost, kockice, pjesma, trube... euforija polako obuzima... Pred autobusima djevojke nude neke paketiće.. Ne bi o komentarima koji su sve pali prilikom pogađanja što se dijeli, ali, totalno kriva nagađanja.. dijelile su se septolete – tako da ranjiva grla, nakon urnebesnog navijanja koje se od nas očekuje, dobe malo antiseptika, malo zaštitnog filma..... Autobusi su u nizu, organizirano, dovodili rijeku ljudi, navijača, koji su puni nekog ponosa krenuli na ovaj susret. Rekao sam već, a i svi znamo, pobjeda nije imperativ, ali, kvalitetna igra, srčanost, to je ono što očekujemo.... Iskreno, naravno da smo svi priželjkivali pobjedu – zar je to upitno? No, ne zbog pobjede kao pobjede, nego pobjede kao nagrade našim srčanim kaubojima, kao nagrada navijačima širom Lijepe naše koji su, kako u Splitu, tako i u Zagrebu, pratili ove maestralne igre... Iako je padala kiša i vrijeme nam nije bilo naklonjeno za jedan đir oko Dvorane, pri izlasku iz busa – zastao mi je dah.... Bio sam blizu velikih Dvorana, boravio u njima, pratio i neke susrete na Europskim prvenstvima....ali, ovo...ovo je nešto što me ostavilo bez teksta... ipak, ipak je to i u mom gradu, mojoj Domovini... u jednom sam trenutku bio toliko ponosan i sretan da sam od dragosti zagrlio i poljubio (naravno, u obraz) kolegicu koja je jedina uz mene ostala na kiši malo uživati u toj ljepoti... Ostatak ekipe je «pobjegao» pod krov... naime, dame nisu htjele kisnuti, a kape...eh, njih nisu nosile da ne pokvare frizure ..... Kako smo došli dosta ranije, taman je trebala početi utakmica Slovačka – Švedska, zapalili smo još jednu vani i polako krenuli unutra – htio sam vidjeti malo i tu tekmu.... Slovaci su mi jako simpa ali, nekako, po svim kriterijima, Švedi bolji.... Na ulazu .... pretres.... prvi «ispad» mojih cura... Pipanje i pretres su htjele prepustiti jednom mlađem, zgodnom redaru, i u tili čas su napravile red pred njim... On ih je pogledao, nasmijao se, i uputio kolegici.. .a ove moje ko čavke...»ma neee, nemamo mi ništa protiv, mi smo za ravnopravnost spolova....» sveopći smjeh i opet ono moje čarobno... Ajme, evo ih opet!! Ali, kreću prvi problemi, i moj pomalo cinični osmijeh... dio ekipe, koji se na silu ugurao u naše društvo, koje mi baš i nisu omiljene, a koje su na tekmu išle samo iz nekog prestiža ili što li već... ostale su u čudu kada im je teta rekla da bočice s parfemima, dezodoranima i slično, ne mogu unijeti u dvoranu... Ja sam ostao bez teksta! Pa upozorio sam ih!!! Čak sam im rekao da ponesu neke šrotere od upaljača..jer neće moći unijeti u Dvoranu. Već tada sam dobio ironične poglede i neke neartikulirane izjave, a sada..ma nisam vjerovao da neće poslušati....ali, zato sam se ja sada malo naslađivao... OK, prošli smo i tu proceduru... neki sa nevjericom i bezbroj pitanja pa što one mogu sa bočicom parfema? I opet sam pokušao objasnitit...ali, odustao sam.. kao da govorim u vjetar...  Diskretno sam se izdvojio sa svojom «mamom» jer smo bili na rubu puknuća.... ja zbog neprestanih upita oko jedne situacije s posla koju su svesrdno, svakih pet minuta podgrijavale moje cure... da se ne zaboravi, svako tolko su mi otpjevale par stihova na uho nakon čega se prolomio urnebesni smijeh, a «mama» zato što nikako ne može shvatiti da neko tako, kako ona kaže, «naperlitan» ide na tekmu.. pa nismo u kazalištu!? Ja sam se stalno smješkao jer mi je tako slatko vidjeti nju kad se čudi... jer to je žena koja čvrsto stoji svojim nogama na zemlji, sa svim radostima i problemima koji život nosi – e pa kad se ona čudi, svaka je daljnja suvišna.... Nestali smo na štandovima.. išli smo tražiti male dječje majice..ona za nećakinju a ja za kumicu. Malo smo se oslobodili ekipe i uživali u Dvorani. Zavirili smo malo pogledom na tekmu koja je taman počela... tribine su praktički prazne... ljudi polako pristižu.... Kupivši majice vratili smo se ostatku ekipe i ja sam, bez obzira na njih, krenuo u Dvoranu..zanimala me ta tekma... Prozvale su me da im prije platim piće... ajde, idemo... svi, ko jedna, naručile su pivu...smješkao sam se i mrtav hladan donio im naručeno... Ljudi, da ste vi vidli te face ja sam popadao od smijeha...naravno, piva je bila bezalkoholna.... opet sam dobio jedno tepanje..Pa mulac, mogao si reć! Rađe bi kolu uzele! U međuvremenu, polako su se počeli skupljati i muževi mojih dragih dama... .svi ludi, opićeni kao i one (ne, tu ne ubrajam one «usiljene») Kockasti tim je krenuo prema svojim mjestima....  Pokušali smo malo ove kolegice uklopiti, pa smo se malo pomiješali, misleći i u njima pobuditi navijački duh, malo potaknuti adrenalin . jer, ne vjerujem da ga nemaju... Već na tekmi Slovačka – Švedska, tražile su da bi one na kraj jer smo mi luđaci.. pa dobro..ok... idite kud hoćete..ali, mislite li da ćete tu gledati tekmu kao doma? Da ćete jednim gumbićem stišati publiku kao doma TV? Ma, neka svako uživa kako je naumio... Posvetio sam se tekmi, i iskreno, žao mi je što su Slovaci izgubili..malo, samo malo je falilo.. a imali su punu našu podršku....sad već dobrano pune dvorane koja ih je, zadnjih nekoliko minuta, naprosto, nosila........ Nakon ove tekme Drele je malo zabavljao publiku.... iako, iskreno, ma ja sam siguran... mogli smo imati i bolje plej mejkere za publiku.. ni službeni spiker – Darko, nikako mi ne paše na mjestu koje je imao... ali, nadam se da će drugi puta biti bolje.... Izašli su Francuzi na kratko zagrijavanje, osjetiti dah Dvorane i čuti naše zvižduke. Dakle, već tada sam shvatio da će nam ono uuuuuuu i fučkanje ići jakooo dobro!!! Nervoza raste, napetost raste... spiker objavljuje da igrači čekaju izlazak na teren..euforija raste... Dvoranom je zaorila Moja Domovina.... ne, ne mogu vam opisati kako mi je srce počelo lupati... ponos, ispunjeno srce i veliki osmijeh...a pjesma... ma koga briga ako i malo falšamo? Iako...dobro mi je zvučalo...  Izlaze naši dečki...ludilo u Dvorani...ljudi... vibracije su bile toliko jake da je zrak treperio! Ne mogu vam taj osjećaj opisati..... Predstavljanje igrača, intoniranje Francuske himne...a onda.... LIJEPA NAŠA... ne, nećete mi zamjeriti što je ne vidite... jer, kao ponosan građanin, i ja sam, punog srca, duše i glasa, zajedno sa cijelom Dvoranom pjevao Himnu svojoj Domovini! I vjerujte..uživao!!  Počela je tekma.. dakle, ne znam kako je izgledalo uz TV... ali, one rijetke sekunde «tišine» u Dvorani bile su toliko neobične... jer, naprosto, ta Dvorana ne podnosi manje od pjesme, manje od skandiranja, manje od radosti, manje od zasluženog pljeska...ali, iskreno, jako dobro podnosi i fučkanje i uukanje protivničkoj ekipi... Ne jedan puta sav sam se naježio... kada preko 15000 grla zapjeva Moja Domovina .. ma.. nema riječi kojom se to može opisati...nema, kada zapjeva Kako je dobro vidjeti ti opet... da, naravno da je lijepo ponovno vidjeti najbolje i uživati s njima u pobjedi.... , kada 15000 glasova najjačom snagom skandira Hrvatska, Hrvatska... i one Zastave država učesnica nisu mogle odoljeti... i one su zaplesale.. .jer.. ovo je pobjednički ples najboljih.. Dragi moji, pokušao sam sa novim aparatom, snimiti i neke filmiće.. .samo malo sam vam pripremio, jer, nakon tekme nastavilo se slavlje, bilo je kasno.... i nisam stigao detaljnije pregledati.... no, imajte na umu da je to i nemoguće.. .nemoguće je isključiti se, snimati a ne navijati, ne skakati.. ma neka snima ko hoće...ja.. ja želim bio dio ove igre, ove pobjede..na svaki način...    |
- 12:10 - Komentari (41) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||