Sewen

Sutra ništa značajno neće biti,
Tek datum se na početak vraća.
Al' svejedno ćemo proslaviti.
Stara se godina ispraća.

Sutra ništa, ne očekujem više,
Od onog što imao već nisam,
Al' godine vrata otvoriše,
Ulazim, jer sam zapisan.

Svečano postavljen stol,
Savršen dekor.
I zlatna slova,
Sretna Nova.

Sretna Nova svima,
Za svakog mjesta ima,
I neka se slavi do sitnih sati,
Jer ništa ne može da se vrati...

Ža mi je šta nisan upozna Tomu,
Umra je kad bija san dite.
Rado ga slušan u svome domu,
I kada pravin po gradu đite!

A bi je pisnik, meštar zanata,
Rapava glasa, poseban lik.
I njega se sitin kad vidin brata,
A je, parija je ka razbojnik!

Ma čista duša, puna gušta,
Taj glas ispušta!
Čovik od svita, ma koma,
Taki je bija Toma.

Ostavi je auto i za Sivcem poša,
A parilo je ka jedna moša.
Otiša je tražit Marčelinu,
I posla sve u materinu....

Pamtim sve,
Što dječačkom srcu drago je.
Još me čeka moja mati,
Pa će kavu zakuvati.
Sviježe mlijeko, kruha kvarat,
Pa ćemo se razgovarat.

Pamtim sve,
Odavno me nema kod kuće.
Još me čeka, otac mili,
Davno nismo nazdravili.
Suhe smokve i rakija,
Na uranku prija.

Pamtim je,
Jednom bećar - uvijek ostaje.
Dal' me čeka jedna žena,
Tad je bila zaljubljena,
Dal' me čeka, dal' se nada,
Znam da više nije mlada....

Koji je čovik, a kamoli dite,
Na tugu spreman, na bič od Boga?
Kad ga se vara i kad mu prite,
Ko bi to tija i kad bi moga?

Bili smo dica, mora i kraja,
Danas smo judi od gradske vreve.
Riđe nas mladost života spaja,
Ritki su oni, koji se treve.

U duge noći, svitla se palu,
Teški sanjari, budni ka i ja,
Sićanja plešu na istom balu,
Mužika mami, mužika prija.

Mater je samo priškurila vrata,
Bija je vražji vitar zapuva.
U fundeć gleda, na fažol gata,
Čovik se od zla, u straju čuva.

Spavaj mi sinko, rekla je stara,
To vrime ide, tako nas oće.
Čovik je posta snob o nemara,
Puno se bojin da na zlo doće.

Život je more, a ja san sika,
Lipe se školjke i morska trava.
I pun je album o starih slika,
A svakim danom, tvrđa je bava.

Ima li u tebi još malo vjere,
Malo strpljenja i nade,
Nismo do poljupca stigli,
Drugi to odavno rade.

Ja spreman sam čekati te,
Bezobzirno, dugo,
Samo da stane hladna bura,
I okrene toplo jugo.

Shvati na kraju, čovjek sam tvoj,
Stvoren da ti ugodim,
Tebe bih čekao
I da se stoput rodim,
Shvati na kraju, čovjek sam tvoj,
Pripreman na sve,
Zbog tebe postojim,
Znaj da volim te

Svi smo mi rođeni isti,
Posuti milošću sa visina.
Ove je noći jedna Djeva,
U štalici rodila sina.

Dijete se za nas rodi,
Da radošću skroji nam put.
Želim ti mira brate!
Glas djeteta možeš čut!

Od ljubavi živimo svi,
I mi smo djeca u hladnoj štalici!
Ruku mi daj i poslušaj,
Svatko na svijetu treba zagrljaj!
Sretan Božić, nada dok se budi,
Anđeli nastaju od dobrih ljudi!

Jesmo li spremni svijete,
To svjetlo vapi da sja,
Zar nešto još jače ima,
Do osmjeha djeteta!?

Soba bez prozora, e to sam ja,
Nikakva novost u sivilu događanja.
Pogrešno vrime, pogrešan termin i krivi ljudi,
Drugačije bi bilo sve, da se potrudim.

Soba je panična, puna mraka,
I građanska, soba seljaka, k'o soba svaka.
Pogrešno vrime, pogrešan termin i krivi ljudi,
To razlog je da se više i ne trudim.

I kad sunce sja, ne vidim ga,
Soba toplotu ne dopušta.
Kiša lije, ko mi dušu pokra?!
Moja je soba ista, samo mokra!

Negdje, na rascjepu dana i noći,
Kad sumrak je tvrd.
I južni vjetar udara u sprud,
Čekat ću ja, kao obala pješčana.

Negdje, na rascjepu noći i dana,
Dok svitanje vri,
Sjeverac k'o jesenje voće zri.
Čekam te ja, ko livada zelena.

Da sam školjka, biser bi ti dao,
Čekanje bi ovo okončao.
Da sam trava, jastuk bi ti bio,
Za tebe bih čuda učinio.

Čekanje,
Dani tamne, noći blijede,
Čekanje,
I još mnogi sati slijede....

Puno mislin na te'
Potriba mi nije.
Teško se odlipit,
A ne znan drugačije.

Puno mislin na te'
Svaka misal tuče,
Ne znan šta me tebi,
Uvik nazad vuče.

Puno mislin na te'
Zamišljan tu sriću,
Ma ti si me tuka,
Svima razotkrit ću.

Puno mislin na te'
Ja san ka i sjena,
A tvoja san bila,
Nevoljena žena.

Vrag mi se u dušu stiva,
Ti si drag, a ja san kriva,
Ludo žensko srce prašta,
Ljudi glavon vrte - svašta!

Vrag mi ne da živit mirno,
Voli srce te nemirno,
Psovke prate pa me vrate,
A ja luda mislin na te'.

Ja sam kamen, spreman za klesanje,
Ko početnik, spreman za plesanje.
Ja sam voda, spreman da potečem,
Znam da jako, dobar sam u nečem,
To otkrit ću u hodu,
Ka svome sprovodu.

Ja sam zemlja, da me se obradi,
Ja sam vino, da me se ohladi,
Ja sam vatra, znam i da opečem,
Znam da jako, dobar sam u nečem,
To otkrit ću u hodu,
Ka svome sprovodu.

Ja sam neophodan zrak,
Ja sam jak!
Ja sam peti element,
Ja sve radim napamet.
I učim se dok se šetam,
Bez da ikom smetam!

Greška u koracima,
Glava u oblacima,
Ruke u džepovima,
Bez cilja putevima.

Znam nije vrijeme za to,
Raspored se rasuo,
Tko može uvesti red,
I reći mi redosljed.

Ja krivim ustavni sud,
Rekoše mi da sam lud!
Diram u svetinje ja,
Država me svezala.
Što mogu da mi je znat,
A imam školu, zanat,
Osim da prosjačim sam,
Za crne pogače gram!

Ne mogu ni umrijeti,
To mi se ne isplati,
Bio bi pokop na dug,
Takav je moj cijeli jug!

Znam, bili smo junaci kvrata,
U ono naše doba.
Znam, pala je kriva karta,
Pala su oba.

Znam, da smo skrili satove,
A kucanje čujem,
Znam, stvorili smo ratove,
A o miru snujem.

I gdje su sad, sve naše šale,
Da li bi me nasmijale,
U ove godine pozne,
Brze i nervozne...
Gdje su sad sva ona veselja,
Spontana, bez želja,
Možda su godine to,
I sve je nestalo.

Znam, hladno je proljeće,
Srušila se klupa,
Znam, vratiti se neće,
Nismo više skupa.

Bješe to ljubav, kakvu smo htjeli,
U nju se kleli - nismo uspjeli.
Bijahu dani, topli i hladni,
Bijasmo siti, danas smo gladni.

Negdje još vjetar, pozdrave kroji,
Tu igru igra, punte ne broji,
Naše su misli, sa druge strane,
Cijeli nam život, u minut stane.

Uzmi sve, što ti život nudi,
Uzmi i mojih 30 sekundi,
Samo me nemoj sjećati,
Da smo se jednom voljeli.
Ta rana zarasla mi nije,
Uvijek netko sjećanje podgrije.

Za uspomene, tuga će srasti,
Lako se dići, još lakše pasti.
Kada se voli, kraj se ne sluti,
A onda pukne u jednoj minuti.

Neki ljudi ne znaju sanjati svoje sne,
Pa žive tuđe.
Tako lako san za dan, zamjene.
Neki ljudi ne znaju da jesi,
To moje najluđe.
Bez razloga što se desi,
I desilo se.

Neki su ljudi zapisani samo olovkom,
Lako se brišu.
Tek mali pokret gumicom.
Ja sad tebe naliv-perom pišem,
Tjeram kišu,
Da te nikad ne izbrišem,
Mišu....

Prije bih osijedio,
Nego te povrijedio.
Prije bih ostario,
Nego zaboravio,
Tko si ti...
Jer - to si ti,
U meni si!

Volim te, rekoh to bezbroj puta,
Za sva vremena plus jedna minuta!

Neki ljudi ne znaju sanjati svoje sne,
Pa žive tuđe.
Tako lako san za dan, zamjene.
Neki ljudi ne znaju da jesi,
To moje najluđe.
Bez razloga što se desi,
I desilo se.

Neki su ljudi zapisani samo olovkom,
Lako se brišu.
Tek mali pokret gumicom.
Ja sad tebe naliv-perom pišem,
Tjeram kišu,
Da te nikad ne izbrišem,
Mišu....

Prije bih osijedio,
Nego te povrijedio.
Prije bih ostario,
Nego zaboravio,
Tko si ti...
Jer - to si ti,
U meni si!

Volim te, rekoh to bezbroj puta,
Za sva vremena plus jedna minuta!

Neki ljudi ne znaju sanjati svoje sne,
Pa žive tuđe.
Tako lako san za dan, zamjene.
Neki ljudi ne znaju da jesi,
To moje najluđe.
Bez razloga što se desi,
I desilo se.

Neki su ljudi zapisani samo olovkom,
Lako se brišu.
Tek mali pokret gumicom.
Ja sad tebe naliv-perom pišem,
Tjeram kišu,
Da te nikad ne izbrišem,
Mišu....

Prije bih osijedio,
Nego te povrijedio.
Prije bih ostario,
Nego zaboravio,
Tko si ti...
Jer - to si ti,
U meni si!

Volim te, rekoh to bezbroj puta,
Za sva vremena plus jedna minuta!

Rekao bih ti u četiri oka,
Da ne čuje stoka.
Ono što me tišti dugo već,
A kako ti reć...

Tvoje reakcije se bojim,
I već se znojim,
Zamišljam podsmjeh i zlo,
Krv sam prolio...

A šutjeti snage nemam!

Rekao bih ti kad so sami,
Sve što me mami,
Još od drugog dana,
Moja mana...

Za ruku te čvrsto primam,
Jedino snove imam,
I klečim za taj tren...
Osamljen...

Za šutjeti snage nemam!

Ja očima govorim sve!
Ne razumiješ me!
Tebi je istinska šala,
Zaudarala...

Pustio sam krv!
Gle, plava!
I prava!

Ne treba mi DNK,
Jer i Ti si kraljica!

Krunu molim!
Svu od zlata,
24 karata!

Nek predamnom kleknu,
Da me ne ureknu!

U redu!
Vrlo dobro kužite!
A sad mi služite!

Sinoć sam stiga,, još bješe budna,
U zraku skliska, prisutnost čudna.
Pogled joj prazan, skoro ne diše,
Rekla je da me ne voli više.

Gledah je kako s prozora maše,
Dugo izbivah, za dobro naše.
Dogovor naš mi samoću grije,
Ja ga se držah, a ona nije.

Ne imah nikoga do nje,
I bolne mi navike,
Jer lako je voljeti te oči zelene.

A sada nemam nju,
Zvijezde mi padaju,
Suze dušu ispiru, snovi umiru....

Bilo je vijeme ljubavi,
Ljubav se rijetko dogodi,
Sreću ko novac množio
Na tebe sve uložio

Nisi me ni primjetila,
Danas se čudom sjetila,
Vrijeme je lopov, krade sve
Oprosti, ja ne sjećam se.

A bila si kraljica mog života,
Svaki moj takt i svaka moja nota,
Bila si sve što sada nisi,
Bila si nebesa panorama,
Bila si, a sad si ostala sama,
Oprosti mi, al za sve kriva si ti!

Običan čovjek bio sam ja,
Tad si mi dušo trebala,
Trebalo je da prebolim,
Više te mala ne volim

Nisam puno dominantan,
Al sam zgodan i šarmantan,
Urednog i čistog lica,
Još mi fali gazdarica.

Teško danas sličnog naći,
A od sviju sam najjači,
U svemu sam kažu znalac
Pravi metroseksualac.

Evo ti srce, uzmi ga iz grudi,
Samo moja budi,samo moja budi,
Evo ti srce pa s njim raspolaži,
Samo reci da sam ti najdraži.

Nisam puno dominantan,
Ali nisam ni šarlatan,
Ja kad ljubim, ljubim strasno,
Gentlemenski, to je časno.

Možeš li zamisliti svijet bez mraka
I bez olovaka,
Zamisli svijet bez znanja,
Divnog li svitanja!?

Možeš li zamisliti svijet bez kiše,
Da ne diše,
Zamisli svijet bez snijega
I bez svega.

I neka neodređena sila,
Između ničeg se skrila,
Bezglasno,
Naplaćuje nam masno.

Možeš li zamisliti svijet bez duha,
Tvrdog neposluha,
Zamisli svijet bez mara
I sanjara...

Još uvijek vjerujem u bolja vremena,
Tamo na kraju svih uspomena,
Pripremi srce, odškrini vrata,
Obznani svima s najvišeg kata...

Pjesme se pišu, herojstvu vične,
Meni i tebi, nek budu slične,
Kad sumrak dirne umorne vjeđe,
Nek bolne misli postanu rijeđe.

Novi svijet, nova šansa za sve,
Na kraju pustinje,
Poslije pustoši i mraka,
Napokon sunčeva zraka,
Novo vrijeme je,
Novi svijet za sve...

Ako odeš ti,
Tko će za tebe kocke baciti.
Tko će se smijati glasno,
U noći, do kasno.

Ako odeš ti,
Tko će se moć svega sjetiti,
Ja jutrima ću ranim,
Svitanje da zabranim.

Rekla bi, ka dinar te znam,
To ću da sačuvam.
To če me ganuti
I suza će kanuti.
Ako odeš ti,
Ni ja se neću vratiti.

Ako odeš ti,
Tko će za ljude masku staviti,
Tko će zalivati "čuvare kuće",
Vjeruj, uvenut će...

Pala krupa pa svi viču,
Ni ja više ne znan di ću,
Zabililo po je Splita,
To se i Bog na nas ita.

Biće nismo dobri bili,
Puno lošeg učinili,
Sa smo mokri ka i miši,
Zahvaljujuć kiši.

Ma proće i ovi dan,
Čim vodu ispumpan,
Čim se ulice osuše,
Radimo na popravku duše!

Čuj, kada bolje razmislim,
Čini mi se da te ne volim.
Rekla si ovim riječima
I otišla.

Nikom se nisam tužio,
Možda sam to zaslužio,
Valjda se moram miriti sa tim,
Al što s njim?!

Opit ću se noći ove,
Da setuga opozove,
Da ne mislim ja na nju,
Pijem ju, ko rakiju.
Jer pijanacne osjeća,
Tek mamurluk ga podsjeća,
Noć je bila plodna, duga,
A doći će druga....

Za me' tuga ne prestaje, nikada,
Sa njom liježem u krevet.
Od posljednjeg susreta s tobom,
Godina je 29.

U dane neka, kada svijet se časti,
Kada ljudi mole, svetkuju svi,
Dođe ta slabost pod tanku kožu,
I oči mi teške namoči.

To je prokletstvo koje me cilja,
Ja iznova padam kao po planu,
I čini mi se, sve boli svijeta,
Pod ovu moju kapu stanu.

Ako si gore, a vjeruju i tvrde,
Nemoj mi noćas pohoditi sne.
29, toliko već ima,
Jer ionako, preteško je!

Zaigrala mala kolo,
Odma poslin mise,
Pa se drma pa se trese,
Mala drži sise.

Zaigrala mala kolo
Prašina se digla,
Zakači me i udari,
A ruka ko cigla.

Zaigrala mala kolo,
Tribamo se mirit,
Odma dušo, ako mogu,
U bluzu povirit.

Zagrala mala kolo,
Pa me stalno hvata.
Bez kucanja ja ću ući
Al nazadnja vrata.

Tjeraju me da se skućim,
Podoban sam, kažu svi.
E moj svite, nema šanse,
Granica mi oblaci.

Tjeraju me da se smirim,
Jer godina imam već,
E moj svite, nema šanse,
Ovo ću vam sada reć.

Nije za me' žena, dica,
Mene mame nova lica,
Meni triba puno mista,
Meni triba cila pista,
Dok se gibam, mogu sve,
Briga me za vezanje!

Tjeraju me i govore,
Jednom će mi biti žaj,
E moj svite, šta me briga,
Ja vam nisam taj slučaj!

Ti se šuljaš kao tat,
Srce će mi jednom stat,
Ti poznati folirant,
U ljubavi emigrant.

Reci da li si za ples,
Daj isključi ABS,
Bar jedanput dodaj gas,
Učini to radi nas.

Romeo, Romeo,
O zašto si Romeo,
Drugi me opsjedaju,
Pami mira ne daju,
Romeo,o Romeo,
Što ih nisi pomeo,
Budi oštar ko žilet,
Bir ću tvoja Juliet.

Ti si kao Robin Hood,
Bacaš strijele odasvud,
Svaka srce pogodi
Ništa se ne dogodi.

Kako ću te vezati,
Probajmo se zezati,
Čuješ kako sviraju,
Dame prve biraju!

Dere bura prve klase,
Ubili smo danas prase.
Bit će mesa, prava sila,
Imalo je 200 kila.

Pravit ćemo divenice,
Redat ćemo kobasice,
Al ćemo se svi napasti,
Sve crveno, nema masti.

Pečenice od 2 metra,
Na tavi se krčka jetra,
A pršuti su ka kola,
Pari da smo tukli vola.

Pancete su ka i deka,
Podvoljak na mene čeka,
Koje noge, rebra, škina,
Bija je ka balerina.

Ma sad pleše sav u soli,
Ko mu može da odoli,
Poslije tamo, di je dima,
Biće ovo mrsna zima.

Svitli grad, Badnja je noć,
Crkve su pune svita,
Malo je judi, više parazita.

Ja nebi tija ugođaj pokvarit,
A teško mi je stvari zanemarit...

Svitli grad, Božić će doć,
Zlatno su tele lijevali,
Bez straha, nisu oklijevali.

Oni danas prepunih stolova
Lijevaju krda zlatnih volova.

Sretan vam Božić, svejedno,
Ovi grad svitli bezvrijedno!
Samo običaja radi,
I sve mi se polako gadi!
Puni smo lažnoga duha,
A nemamo kruha!

Uvik si bila, u licu blida,
Sto san se puta, za tebe pripa,
A život teče, listove kida,
Ne ide glatko, opet je škripa.

Neke se riči, upamtit dadu,
Negdi se papar, prosuja više.
Siti se čovik u svomen jadu,
Da triba volit, a nigdi ne piše.

Tija bi reć, dok je svita, da me čuje,
Triba grmit i kad male su oluje,
Triba reć, kad tišina lakte riže,
Prava se jubav uvik iz pepela diže.

Sve moje trikove, tebi je dao,
Da bi tebi pripadao,
A ti nisi znala,
Ja sam ispao budala.

Sve moje pjesme, za tebe su,
I ovu stvar posljednju,
Za tebe pišem,
Al' ti dušo ne mirišem.

Nikada nećeš znati,
Da će mene nestajati,
Kad te vidim s njim,
A ne smijem ništa da učinim.
Mene nećeš čuti,
Sam ću uvenuti,
Već sad mi je žao,
Što ti istinu nisam pokazao.

Rano, rano prije žege,
Mojoj dragoj triba njege.
Još od podne, puta tri,
A da se ne umori.

Priskočit će ručak,
Za ti lipi stručak,
Do šest sati cvili,
Jer joj triba cili.

Opet poslin vijesti,
Ta se ne da smesti,
Do ponoća prije sna,
Da se nebi budila.

Pa u susret zori,
Da joj ne zagori....

Za otić u polje,
Ona nema volje,
A rado bi ila,
A rado bi pila.

Oš kopat, oš kosit,
Oš slagat il' nosit...

A ti bi se macala,
A ti bi se bacala,
Draža ti erotika,
Nego motika.

I meni se maca,
I meni se baca,
Vrtlić triba kopat,
Pa se onda copat.

Pini se more, zapljuskuju vali,
Ja tega niman, meni to fali,
Fali mi kamen i plava riba,
Puno mi fali, puno mi triba.

Drži me posal, navika druga,
Tako daleko od moga juga,
Drži me čežnja, kada ću doć,
I nada da će sve brzo proć.

Jer tamo di san ja,
Tamo di san otiša,
A nisan zna...
Falit će mi sve,
Daleko san i od nje...

Pini se more, more se miri,
Judi naviknu, kako i zviri,
Trpit se mora, trpit se more,
Samo da više ne bude gore.

Pomaži moje tijelo grijehom,
Ja ću druge sa podsmijehom.
Večeras veličamo i krv i vodu,
Miješamo društvo i prirodu.

Razvlačim kralježnicu, razapinjem bedra,
Sluzavim zrakom, pune se njedra.

Raznježi se dok koljenima hodaš,
Malo iluzija dok svemu dodaš.
Večeras veličamo blagosov riječiti,
Ništa nas ne može spriječiti.

Razvlačim kralježnicu, razapinjem bedra,
Nikad me ne vidjeste ovako vedra.

Otvorenih očiju mislim na nas,
Siktam, kao međuglas.
Čista egzotika, erotika....

Ispitujem te na vlastitoj koži,
Beskraj mi se množi,
Čista egzotika, erotika...

Ona misli da ne vidim,
Kako ispod oka gleda,
A slađa je Bože mili,
I od cukra i od meda.

Ona misli da ja ne bi,
A treperi cilo tilo,
Od nje majko, sve bi, sve bi,
Ma pravo je Božje dilo.

Dobra večer lipotice,
Tija bi te viđat.
I nadan se cilin srcem,
Da ću ti se sviđat.
Dobra večer lipotice
S tobon iman krila,
I tebi bi dobro bilo,
Kad bi moja bila.

Nešto mi se predomišlja,
Nije valjda da se nećka.
Ja zgoditak sam ti brzi,
Ja sam ti dobitna srećka.

Ispisuju povijest gramatičkim greškama,
Suvlasnici naših sputanih diša.
Mi za njih stavismo otisak prsta,
Da svakog ponaosob posluša.

Pa smo od krakova kockice pisali,
Ponosno nosimo metak u grudima,
I sve je manje smionih i sretnih,
Među ovim spontanim ljudima.

Budim se stiješnjen između zala,
Podjeljen, rastrešen, remetim muk,
Čovjek bi čovjeku, ljutstvo trebao bit,
Al' čovjek je čovjeku postao vuk!

Ti drhtiš, ti se opireš, ti mreš,
Ja te molim da razmisliš, da ostaneš.
Samo se jednom čuda dese, pričekaj,
Nemoj pristat, kad je loše, da je kraj.

Uvijek ima izlaza, uvijek odgovora na sve,
Uvijek ima prolaza, reci koje je pitanje,
Nagovori me, da ti vjerujem!

Ti strepiš, kao srna, kao pljen,
Kao ja, kad sam sam i ostavljen,
Al' vidi me, borim se i ima me,
Ne pristajem dok rane mi ne zacijele.

Uvijek ima izlaza, uvijek odgovora na sve,
Uvijek ima prolaza, reci koje je pitanje,
Nagovori me, da ti vjerujem!

Ja dobro prepoznam, kada je kraj,
Al' još spremna sam na okršaj.
Dok glas me drži, pjevat ću vam ljudi,
Tijelo se još drži, iznova se budi.

Ja dobro prepoznam, na toj stazi,
Gdje sam, ne trebaju putokazi.
Dok ruke dižem, sa vama se stapam,
Sa vama dišem, tu se uklapam.

Pjevajte samnom i ovaj put,
Kao što bezbroj ste puta,
Kad bila sam i sjetna i ljuta.
Samo pjesmu ja želim čut,
Ona me smirit zna,
I uvijek me životu vraćala!

Ispod čijeg otirača nać ćeš ključ?
Ispod čijeg pokrivača, ti ćeš uć?
Besramno, bez riči,
To na tebe sliči!

Čiju košulju ćeš obući pred san?
Kome reći, dan je bio ugodan!
Spontano, bez stida,
To mi dušu kida!

Jer srećem te svaki dan,
Reka san bit ću, bezobrazan,
Isto ka šta si bila i ti,
A moga san ti oprostiti.
Srećem te jutrom iz noći,
Baš ovuda si morala proći,
Dižeš mi živce, dižeš mi tlak,
Ma reka san ostat ću jak!

Nije vrime posta, umoran sam ja,
Po mislima se mota, laž i uvreda,
Znam da srcem cilim,
Više te ne dilim!

Gdje li se gomilaju misli moje,
S kim se znoje,
U jednoj ovakvoj noći zimskoj,
Eskimskoj!?

Ja ne znam pa pitam.
Ne umijem da pročitam,
Putokazi su mi strani,
A strah mi se hrani!

Imam krivu percepciju i Zen,
Da cijelim sam bićem iskvaren.
Ne razumijem drugarice i drugovi,
Orete, a nisu vaši plugovi!

Zabadati nos može odvesti u ćuzu,
Isto tako neplanski u nečiju guzu!
Tko piše pravila spore žustrine,
Puste duše, ko napukle gustirne.

Opirem se, opirem protiv sjena,
Onih muških i od lijepih žena.
Tek sjena krasta meni melem stvara,
Stoka pase, preživa i odmara!

Jednom smo se zaigrali,
I zar bi to trebalo što značiti?
Meni je ostala sitna tjeskoba,
Koju ću čuvati do groba.
A u tebi još jači poriv,
Neizgovoriv!

Ja rekoh, bez osjećaja samo,
Jer jedno drugom ne pripadamo.
I pod zakletvom prevarih,
U tome ostarih!
Ne želim se niti sjećati,
Ni vjećati!

I čemu ovaj razgovor lažni,
Mi smo tu nevažni!
Važne su spone koje nas vežu
I potežu!
Zato zbogom, zbori tiše,
Zapravo, ne govori više!

Da mi se sakrit pod tvoje rame,
I da nas malo ostave same,
Želim ja,
A želja mi prevelika.

Da mi se zgrijat u tvojoj ruci,
Ljubi me strasno,haljinu svuci
Zamišljam ja,
A želja neostvariva.

Nisam se nadala,
Neka mi oproste svi,
Čudno je žensko srce
U krivog se zaljubi.
On svoju djecu ima
I ženu za sretan brak,
A mene ti snovi vode,
U duboki, duboki mrak.

Da mi se sakrit kraj tvoga lica,,
Znam da sam samo jedna grešnica
Žalim ja!
A želja me ubija.

Bija san pizdun nacije,
Pizdun jedne generacije.
Tija san sve,
Ma vrime je smirilo me.

Mislija san da su ženske,
Ka one iz Nizozemske.
Tija san da,
Sva svitla su crvena.

A ko bi reka svitu,
Da provat ću vruću pitu.
I na njoj stat,
Zbog nje odustat.
Od pustih trikova,
Ja pun san plikova,
Pizduna nema više,
Sad jubavne pisme piše.

Bija san pizdun od glasa,
I nije mi bilo spasa,
Tija san sve,
Više iz navike.

A sluša san ovacije,
Od muške populacije,
Ma reka san ne,
Pizdun sad prošlost je.

A ko bi reka svitu,
Upoznat ću uzoritu.
I sve ću joj dat,
Sa njon ću pristat!
Prominit ću se skroz,
Baby strike a pose,
Pizdun is dead,
Babe don't be affraid!

Nekad se zapitam, dal sam te volio,
Ili sam tražio što imaju svi.
Brak je sigurnost, to sam govorio,
To nisam ja, to htjela si ti.

Ne pamtim godine koje smo branili,
Slike će reći nam istinu svu,
Neki se zavole, mi smo zastranili,
Opet ćeš ostati u sjećanju.

I žao mi je i previše,
Kad izađe sunce i zora je,
Budim se i hvatam ta riječ,
A ti mi ništa ne možeš reć.

To nije ljubav, al nešto je bilo,
Ko navika stara, koja mi prija,
Da može srce, slično bi snilo,
Običan da i ti i ja!

Ti ne pitaš više za me,
Ti si drugoj ruku da
A bila san jubav tvoja,
Puno san ti vridila.

Reka si mi zadnje veče
Da me voliš zauvik,
Ma si poša drugoj ženi,
Ma si posta njen čovik.

Obuću noćas haljinu bilu,
Ća san je šila za svoju sriću,
Više ne stoji lipo na tilu,
U njoj večeras, tužna umriću.
Stavite veo na duge kose,
Ja svoju tugu želim da skrijem,
U bilom odru neka me nose,
Nek misle ljudi kako se smijem.

Kad me budeš vidija,
Ne triba ti biti ža
Život svoju mrižu tka,
Takva nan je sudbina.