Sinoć sam stiga,, još bješe budna,
U zraku skliska, prisutnost čudna.
Pogled joj prazan, skoro ne diše,
Rekla je da me ne voli više.
Gledah je kako s prozora maše,
Dugo izbivah, za dobro naše.
Dogovor naš mi samoću grije,
Ja ga se držah, a ona nije.
Ne imah nikoga do nje,
I bolne mi navike,
Jer lako je voljeti te oči zelene.
A sada nemam nju,
Zvijezde mi padaju,
Suze dušu ispiru, snovi umiru....
Post je objavljen 18.12.2010. u 11:57 sati.