Pružam ti ruku, ideš li?

Prošla je jedna godina od mog odlaska u Tanzaniju. Pa čak i više od godinu dana. Zaposlila sam se u struci misec ipo nakon povratka. Nisan u rodnom gradu. Malo mi teško pada, ali tu sam dok ne položim stručni ispit, pa ću negdi drugdi tražiti posao.

Jedno pola godine, ako ne i više sam držala boravak u Tanzaniji skrivenog od same sebe. Nisam otvarala tu kutiju s uspomenama, nisam prebirala, nisam treskala. Kutija je stajala tu, zatvorena, možda čak i zaboravljena. Nisam ju se usuđivala ni pomaknuti. Što je oko te kutije toliko bilo bolno, toliko me pogađalo da nisam sebi dozvoljavala niti dodirnuti ju. A tako je lijepa i privlačna. Rozkaste boje, s mašnom i poklopcem. One roze boje je kakvu sam voljela kao mala. Možda boli jer otvarajući tu kutiju otvaram svoje djetinjstvo, svoje snove, svoja nastojanja, svoju bezbrižnost. Pa kad ju otvorim, otvorim nešto što se događa, a nešto što je lijepo. Ono što se možda i ne uklapa u moj narativ izranjenosti. Pa zašto nešto što je lijepo i ugodno boli? Pusti Sara to, daj si šansu, idi i živi.


Plakala sam puno. Jednom proživljeno, po prvi put, tri mjeseca.

Nisu prošla puna tri tjedna otkako sam se vratila u Hr. Prošlo je manje od tri tjedna, što znači da je prošlo malo više od dva tjedna. Kako mi je biti doma, u svojoj uobičajenoj svakodnevnici hahaha čudno. U najmanju ruku čudno. Kao da se nije dogodilo. Ako se i dogodilo ne sjećam se ili sam bila dolje dva-tri tjedna. Ne želim se prisjećati, teško mi je prisjećati se svega toga. Ne gledam slike i videe, gledam samo one montaže koje sam radila. Tada dođu naleti suza i smijeha. Zahvale što se sve to zaista dogodilo. Zahvale što sam ih sve upoznala. Ali dođe i gorčina nekakva, ne znam s čime bih ju povezala i koji joj je motiv, odakle dolazi i kuda ide.
Pogledam neke videe sebe kako plešem. Razmišljam o sebi onda, svom ponašanju i kakva sam sad u Hr, kakva sam bila prije i poslije. Razlike u prije i poslije ne primjećujem, da se manifestiraju na van. Neke unutarnje promjene u procesima, funkcioniranju, razmišljanjima primjećujem. Ali da pitate moje osobe vjerujem da bi vam rekli "kao da i nije bila... ništa...".

okej sad su prošla puna tri tjedna.

To je tu negdje. Znam zašto sam išla. Cijelo vrijeme se činilo da sam izgubila tu nit, da nema nekog smisla. Niti ono prije, niti ono za vrijeme boravka. Kad sam se vratila još su se neke stvari odmotale, a nakon što sam popričala s p. Rukavinom sve je sjelo. Ta nit se rascijepala. Ali o tome neću pisati. Neću uopće pisati. jer mi se ne da. sve što imam za napisati a da je primjereno napisala sam u prvom odlomku. nikakve posebne promjene se nisu dogodilo. i zašto bi se uopće dogodile...

Oznake: Tanzanija, duhovnost

…evo me na aerodromu KIA… check-inala sam se. Pozdravila i poljubila s Tomom… zadnji put izljubila Danielu i Ivu, one su sidile i nešto izvodile, neke kerefeke, jedva da su me registrirale. Gledali se kroz prozor aerodroma kako nam se životne putanje trenutno razilaze. Do sljedećeg puta. A sljedeći put je u Zadru, dolazi kod nas na tjedan dana, a onda skupa idemo na Josipovu Mladu Misu

16:39 je, 10.1.2023. Prošla sam sve preglede, čekam let. Sjedim na podu, na gornjem katu, gdje nema ničega i nikoga.
Plačem. Najviše mi nedostaje Tome. Samo me udaraju sjećanja i osjećaji. Sva prijateljstva. Hvala ti Bože na Internetu i na WhatsApp-u. S masu njih se mogu čuti tim putem.

Nedjelja je što znači da putujemo za Monduli Juu. Misa nam je u 6:30 kako bismo stigli na vrijeme. A onda u 8h će biti Služba Riječi. Na tu potonju su išla dica.
Dolaze do mene prije Mise i govore mi da su došle zagrliti me. A ja njima govorim “ma neee, ne idem ja još uru, dvi, nakon Mise ćemo hehe”. I smijem se, baš onako neurotično pokušavajući sakriti tugu i bol, suze. A one me pitaju “will you return…?” Govorim im da hoću, što je istina, čim skupim para. Svejedno se mi zagrlimo. Idemo niz stepenice, one na Misu ja na trijem da popijem kavu koju Miki svako jutro poslije Mise pripremi za nas troje. I to će mi baš nedostajati. Dolazim na trijem kod Tome i Mikija koji sjedu i pijuckaju kavu. I kaže meni Tome “ajde popij pa idemo”, a ja paf “i idemo?! A ja okolo govorin "ma neee, oprostit ćemo se za jedno dvi ure, ne idemo sad odmah… zovi Romana, i njega san otkantala, pa da se pozdravim s njim. A dicu ću izvaditi s Mise, a…”. Zovem ih da dođu vanka, da je vrijeme mog odlaska. I sad se zaista zadnji put grlimo. Sjedamo u auto i odlazimo. Ana nam je spremila palačinke s povrćem za po putu. Pozdravim se i s Mikijem. Mašemo si.

U Monduli Juu smo došli oko 20:30. S Tomom sam opuštena, i mogu biti “gica”. Oboje volimo čalabrcnuti bilo gdje da idemo. Kupimo si lizalicu, čokoladicu, kokice… bilo što za po putu. I da tako nije, ne bi ovo iskustvo bilo ni u pola ovako lijepo.
Ponedjeljak ujutro je. Od Mise ništa. Ja mislila da je u 7:00, pojavila se, svećenika nema… otišla ća hahaha a bila je u 7:30.
Idemo Tome i ja svojim putem poslije doručka. Svratili smo do Rebeccinih roditelja. Dobila je sekicu prije mjesec ipo dana. Rebecca i tata su ISTI. Pa smo stali kupiti riže za u Hr. Još smo negdi stajali, nebitno, popričali s učiteljicom Anom.

Idemo prema Maasai marketu, da nakupujem suvenira!!! E to je iskustvo, hehe. Uđemo, naoružani strpljenjem i gorljivošću za spuštanjem cijena. A gladni oboje, mene kreće mantati koliko sam gladna. Prošlo je 15h kad smo došli, a doručak smo pojeli oko 8:30h.

Minimalno 50€ smo im skinuli. 3 slike, on meni njih nudi svaku za otprilike 25 000tsh, znam da je sve skula bilo oko 90 000tsh, e ne može. Na kraju ih dobijem za 60 000tsh.

Kod drugoga: nudi sliku za 30 000 tsh, ali zamisli… ne može. Ponudim mu oko 15000tsh za jednu. Na kraju dobijem 3 za 30 000tsh. I još pitam za jednu manju sliku da mi ju da za 5 000tsh. I na kraju to spustim na 4 000tsh. Sve skupa račun 34 000tsh. E dam mu 40 000tsh, pa da mi da kusur od 6 000tsh. E ali da ne vraća kusur, dogovorimo se da izaberem još nešro za tih 6000tsh. Tražim naušnice 2 para za 8 000 tsh usmjesto za 10 000tsh. Ona meni da ne može… okej. Onda ništa. Ali svejedno uzmem jedan par za 5000tsh. Na kraju kupovine mi da još jedan par za 2000tsh hahaha i privjesak na pokolon!

Uglavnom, završavamo sa svime time, manje od ure nam je trebalo. Slonić, narukvica, majice i haljinica - rišeni! Idemo na pizzu, Tome i ja. Hodamo prema autu i govori mi “nisi ni ti loša…”. On časti i ne želi čuti da ja plaćam pizzu. Pojedemo i idemo u dućan po hranu pa doma. Kupimo usput i sladoled :) kako već sad naša tradicija i nalaže. Govori mi da me sutra vodi, to je iznenađenje. Nagovorim ga da mi kaže o čemu je riječ.

Utorak je i idemo na Misu. Tome i ja. Na istu onu Misu koja mi je bila prva ovdje - i zadnja je. To mi prolazi kroz glavu. Ali odlazi i ne dotiče me. Danas sam u avionu… idem nazad…. Nisu me uspjeli nagovoriti da ostanem… što je tu pametno, koja je odluka ispravna. Postoji li uopće takva odluka????

Spremna sam i čekam Tomu. Idemo po Danielu, Leidu i još dvoje nove dice i njihovog tatu.
Evo Macamero i njegova žena i Leida i Daniela. A evo i ovih troje novih. MamaLeida mi daje poklone, odnosno daje ih Leidi da mi ih da. Maasaisku ogrlicu, naušnice, narukvicu i dvije njihove maasaiske plahte. Baš me je to razdragalo. Stavim ja nakit na sebe. Aaahhhh, izlgedam smiješno, budalasto. Naravno, krenem skidati a Leida mi onim svojih tihim i nježnim glasićem zaprijeti da ostavim to na sebi... a dobro…

Idemo na Maasai market po surle i dva magneta. Obavimo to, već debelo kasnimo. Idemo po Ivu, mama Iva i Julie ne idu s nama, one će naknadno doći. Dosad je Daniela sjedila na meni. Falila mi je. Baš sam se razveselila kad mi je pokucala na prozor od džipa kad smo ih čekali. A sad Iva sjedi. Ima boginje, a ja sam (valjda) cijepljena… hahaah… pa je kao sigurnije da ona sjedi naprid sa mnom nego iza među njima svima. Vozimo prema aerodromu, a ja spavam s Ivom u naručju. Stajemo pojesti 10min prije aerodroma, u istom restoranu gdje sam prvi put jela u Tanzaniji. Chapati, pečene banane, sambuse, cola, chipsi, tomato sauce… eh da… u wcu prije polaska za aerodrom Iva opet izvodi kerefeke; cučne iznad wc čučavca, uzme u ruke ono za špricanje čime se nakon kakanja opereš. Iako joj ne treba a i ima wc papira. I šprica sebe i okolo, vrata od wca otvorene, ali ništa to nju ne tangira… a smijemo se hahhhh, a što ćeš….

I idemo prema aerodromu.

Uzeli su mi kamenja HAH. Čak ni Tome kroz prozor nije uspija intervenirati, ali ih je uzea sebi. Pa nekako očekujem da će ih on prošvercati. Pitam ja zašto to ne mogu nositi, a carinik slegne ramenima i pokaže cilu kutiju školjaka i kamenja. Međunarodni lanac trgovanja školjkama i kamenjima je razbijen bahahahaha kako smo se Miki i ja sprdali kad je čua za to.

Check-inala sam se…

Sjedim u avionu, uzlijećemo, plačem. Plačem i plačem i plačem.

Evo me nazad u gunguli, u Zagrebu, na autobusnom kolodvoru, u Mlinaru. 11.1. malo iza 8h je. Pojela sam štrudlu sa sirom i pijem kavu. Smješkam se dok gledam ljude, prodavačice. Drago mi je da sam nazad.
Čekam 9h da odem kod frizerke na farbanje i šišanje. Mislim da ću napraviti šiške hahahahahahaha e da, to uvriježeno mišljenje da djevojka kroz nešto prolazi kad ih napravi, u mom slučaju je - točna. :)

Učinila sam taj iskorak kojem se nadam još od osnovne škole.
I hvala Ti Bože, neizmjerno Ti hvala na svemu i svakome, koji su ili u Hrvatskoj ili u Tanzaniji ili u Švicarkoj ili u Sloveniji.
I hvala Ti što si mogu reći “ponosna sam na tebe, Sara!”

Do sljedećeg puta, Tanzanijo!
A Ti i ja idemo dalje :)

Oznake: duhovnost, Tanzanija, Africa, plakanje

“Ako ti je život mio, ne ulazi još 5 minuta u kupatilo… ja obavio”, govori mi Tome hodajući prema meni, prema vratima sobe u kojoj spavam zadnje dvije noći. U Monduli Juu smo, u prethodnoj župi u kojoj je proveo sedam godina. Odavle do aerodroma nam treba jedno dva sata. Do Arushe jedno sat vremena. Od Mabughaia do Monduli Juu treba jedno 8 sati drndanja.

Došla su preostala četiri dana. Ta četiri dana otkako su oni otišli, a moja zadnja četiri dana u Mabughaiu. Sad kad razmišljam o tim danima čini mi se kao da si blokiram prisjećanja. Samo mi naviru pokreti srca u koja su sjećanja preobličena. A sjećanja su u nekakvoj magli. Ne želim ići, a išla bih. Nekakva mješavina tuge i radosti. Radost jer se vraćam doma, a tuga jer odlazim. A i ja sam već bila u modu odlaska, što je i sam Miki primijetio. On mi je ukazao na zvijezde koje mijenjaju boju i koje trepere. Pričao mi o svim ljudima, bjelcima koje je upoznao kroz deset godina dolazaka i odlazaka u Tanzaniju. Nagovarao me da produžim ostanak. Jer sam dobila još mjesec dana vize. Naime, viza traje 90 dana. A ja odlazim 92. dan. Kad sam kupovala kartu nisam uopće razmišljala da neki mjeseci imaju 31 dan. I to je bio malo problem, zato mi je trebao mlinac za kavu. Kad sam skužila, još u Hrvatskoj, u 7. mjesecu, istog dana kad sam kupila kartu, poslala sam Tomi tu informaciju. Nakon nekog vremena mi šalje poruku “ne mijenjaj datume, kartu, ali nabavi ručni mlinac za kavu”. Sve je rišeno što se tiče vize u petak 6.1.2023. Produžena mi je i vrijedi do 5.2.2023., ali ja ne ostajem koliko god me Tome i Miki nagovarali.

Ta preostala četiri dana nekako su projurila, ali sporo. Sporo su prolazila, a imala sam osjećaj kao da smo jučer bili na Zanzibaru. (Kwikwi je na repeatu. Pišem ovaj post na aerodromu. Paralelno dva… jer nisam imala snage tipkati tih zadnjih dana.).

Stojimo na stepenicama Sarah, Rebecca, Zena i ja. I biflaju one meni što da im kupim. Dakle… fejk naočale za vid, po mogućnosti da je okvir u obliku srca. Pastu za zube, 5 četkica, haircomb, štiklice za Zenu za na Misu. Prije toga sam Sari kupila štiklice i dale smo joj skrojiti suknju i haljinu. E onda i Zena triba dobiti cipelice na petu. A i Rebecca ih je dobila za krštenje. Baš mi je drago što sam Rebecci kuma na krštenju. Malo se grlimo, malo se sprdamo i klepamo, malo se cmoknemo. Grlimo se Rebecca i ja i krenem ju poljubit u obraz a krene i ona mene. I cmoknemo se na usne hahaha!. A joj… samo smo se nasmijale i nastavile grliti. Sarah i Rebecca su 4. osnovne.

Sarah je nekako hladna i proračunata, prgava i provokatorica. Nešto tipa ja u njenim godinama. Rebecca je povučena i sramežljiva, s ponekim osmjehom, a još rjeđim osmjehom od uha do uha. Ali joj radosti na faci i u očima ne nedostaje. Obe rezervirane i drže distancu.
I osjećam se povlašteno što su mi dozvolile da im se približim, da skupa spavamo nas tri u krevetu, da blejimo na krevetu i bezveze pričamo. Iako mi je Sarah nekad išla na živce sa svojom prgavošću, a Rebecca sa svojom šutljivošću.
Kupili smo im bilježnice, kemijske, šestare. Za njih 5, naših iz Mondulia. E ali ni ove male nemaju za opremu. Pa smo i za njih, pa triba još para, ali ništa zato. One budu ful vesele što su sve to dobile, a pare će doći kako su i otišle.
Subota je, zadnja noć u Mabughai. Spavamo Rebecca i ja. Spavale smo nas tri, Sarah, Rebecca i ja na jednokreventom. Pa bih se ja u jednom momentu prebacila u sobu do u kojoj je prazan krevet. Rebecca bi bila do zida, Sarah u sredini i ja na rubu. Jednom sam se skoro strovalila s kreveta. A drugi put smo onda spavale: njih dvije na jednoj strani kreveta, a onda na drugoj strani kreveta ja, među njihovim stopalima haahah. A tad me je Sarah u snu nabila u osjetljivo područje, ono među nogama. Zadnje dvije noći smo spavale Rebecca i ja. A Sarah i Zena u drugoj sobi.
Odlazim bez pola stvari, ne znam di su u Mabughaiu posijane… ali eto. Ne mogu baš reći da mi je svejedno poradi toga.
Ima još ljudi, ali mi se ne da pisati. Primjerice Donathera, ima 23 godine. Radi u Dar es Salaamu. Dopkamo se, iako se Luka, Josip i ja sprdamo da je ona bacila oko na Josipa pa mene koristi kako bi pričala o njemu i tako to. Ma ne znam, nije mi ni bitno, meni je drago da ostanem s njom u kontaktu. S Romanom sam se pozdravila, ravnatelj, također persona koja mi je tu negdje oko srca. Sateliti. Ima još masu ljudi koje bih tek tko usputno spomenula, a koji su mi show. Ali se nisam s njima družila. Primjerica mamaMunira. Mi se vidimo, pozdravimo se i ona prasne u smijeh. Otvori usta ful i smije seeeee, glasno, ruga se, sprda se. Ali je show žena. A što ću tako njih spominjati, iz vedra neba pa u rebro… a eto… puno puno puno doživljaja, ovdje sam napisala možda 1/3… ali sve je to u meni, sve je to oblikovalo srce, napravilo mjesta, izbacilo neke stvari… sve se posložilo. Nekako je kako spada. Stvari dolaze svaka na dvoje mjesto. Stavi pravu stvar na pravo mjesto. Ali ne želim sve pisati, i ne da mi se baš sve natipkavati. Neke stvari, doživljaje držim za sebe, ponajprije kad je riječ o Bogu. Jako, jako, jako puno doživljaja, ljudi, noviteta i tako dalje. Jako bogato iskustvo hahahaa
Majice za Marcelu i Jakova su gotov. Haljinica za Janu je gotova. I moja majica je gotova. To od tih kao afričkih materijala s tim kao afričkim dezenima. Fino.
Tome je krenija u sječu šume. Pa ga Miki i ja sprdamo da bi ga Indijanci zvali “onaj koji siječe”. Stoji on, a ostali rade, on dirigira. A volimo ga, baš ga volimo.

Baš mi je predivno bilo. Koliko god da je odlazak bolan i kao da me netko čupa iz tog nečeg. Ne bih mijenjala ni za što. I samo si ponavljam: vratit ću se. Sljedeći put (vrlo vjerojatno) s mamom <3

U cijeloj toj ljepoti samo Ti se divim, bez riječi me ostavljaš. Dao si mi oči da vidim ljepotu prirode i drugih, srce da vidim ljepotu u drugima.

I rekao je Miki da mu je žao što nije pisao nekakav dnevnik kad bi vio ovdje. Isplatilo se tipkati :)))

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Neke bih momente stopirala, zaključala i pustila ih da traju. Vožnje piki-pikijem, kupovanje u dućanima i sporazumijevanje prstima i nogama, a najmanje jezikom. Doručak, mazanje kikiriki maslaca i marmelade. Ispijanje kave na trijemu. Tomini pogledi, zagrljaji i poljupci. Momenti kad naslonim glavu na Tomino rame, kad mu plačem. Spremanje za spavanje s curama. Njihov smijeh, njihovo glumatanje da plaču. Pa kad mislim da glumataju da plaču, a one zapravo plaču. A ja se smijem i govorin “hahaha Saraaaaah, I will tickle you.. gili gili gili…” a ona u suzama. Zafrknula sam se. Lukine rime i fore. Josipov “šššccc”. Elizini zagrljaji i poljupci i nošenja. Julijini zagrljaji i nošenja. Svi poljupci i svi zagrljaji.

Utorak je, u 6:30 im dolazi piki-piki da ih pokupi i odvede do busa. Mama Iva (dalje u tekstu: Upendo), Iva, Julia (Upendina sestra), Luka i Josip odlaze. Njih tri do Arushe, njih dvoje do Arushe pa sutradan do Nairobia. Iva i ja se izgrlimo. Sljedeći put ćemo se vidjeti na aerodromu, kad ja budem odlazila. Zagrlim se, pozdravim se sa svima njima. Sjedaju na piki-piki i nestaju iz vida. Nizbrdica ih odnosi i ne vidimo ih. Mahanje je gotovo, zadnji poljupci su poslani. Okrećem se, krećemo svi prema doma i kako se okrećem faca se izobličuje, oči stišću i prve suze nedostajanja i tuge se slivaju niz obraze. Potrčim da što prije uđem u kuću, u sobu, i uvućem u krevet kod Rebecce. Plačem i pokušavam ne ridati, ali jecam. I Rebecca i Sarah kuže. Odgovaram im na pitanje zašto plačem. Nisam očekivala da će me pogoditi. Da će me momentalno ispuniti osjećaj nedostajanja. Počinjem se suočavati i sa svojim skorim odlaskom. Zadnji dani; srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak su pokucali. Dani u tjednu koji se neće više ponoviti ovdje u Tanzaniji. Barem ne u 2023. godini. Sljedeći tjedan sam u Hrvatskoj. Miki me zove na kavu, da ne provedem zadnje dane plačući. Ostajem u krevetu još nekoliko minuta i uplakana izlazim na trijem da ju skupa popijemo.
Išli smo do bolnice da pregledaju Zenu. Ima nekakvu infekciju oka, dali joj lijekove, testirali na malariju, cijepili ju protiv tetanusa.

Dan prije smo išle na Mkuzi vodopade.
S četiri piki-pikija. Po tri na tri, dvije na jednom. Sarah nosi vreću s “kupaćima”, odnosno s odjećom u kojoj će se smočiti. Rebecci sam uvalila 50 000tsh da stavi u svoj džep s botunom.
Upendo, Iva i ja smo skupa na motorinu. Redoslijedom: motorista, Iva, ja, Upendo. Jadnu Ivu zgnječili, nestala između nas, znala da je tu negdje na motoru jer smo se držale za rukice. Kako prijeđe preko većih grba i rupa tako poskočimo jedno pola metra uvis od sica. I smijemo se hahahah, a usput se i dobrano nabijemo. Jedan piki-piki, u jednom pravcu, dođe 5000tsh. Znači u oba pravca, sva četiri piki-pikija su nas koštala 40 000tsh. Dođemo do Mkuzi vodopada. Ulaz za domaće 2000tsh, a za strance 10$, tj 23000tsh. Moš mislit' kako ću platit. U roku od 5 minuta ulazimo besplatno, Upendo ispregovarala. Trčimo kroz šumarak, dolazimo do vodopada. Presvlačimo se. Hm, sad ću preko grudnjaka i mudanata obući kupaći i onda tek skinuti donji veš, ali kako ću kad mi kupaći bude mokar… a one sve bez beda se razgolile.

Ulazimo u vodu, baš je hladna. Ušle smo, asimilirale se, koliko-toliko, na hladnoću. Sve se smijemo. Prskamo se pa se još jače smijemo i urlićemo. One ne znaju plivati pa ja ima priliku praviti se važna sa svojim plivanjem. I naravno da se jesam pravila važna, malo sam otplivala u dublje hehe. Pa sam šćopila Julie i išla ju učiti plivati. Ona je tražila. Uplašila se pa potonila jadna, nagutala se vode, vatala se za mene. Uvatila se i vratile se u onaj prvotni još plići dio. Dakle načinile dva koraka, nisam ju ugrozila ovim pothvatom, molim lijepo.

Kreće roskati. Sve se tresemo od hladnoće, one ne bi još van. E pa idemo.
Kišica pada, triba se presvući. A ništa, njima se okrenem leđima, cike na vidjelo i presvlačim se, a mudante priko kupaćeg pa odveži kupaći i onda ga izvuci iz mudanata. Eto tako, nema srama. Došli smo do ulaza, gdje je onaj čika što naplaćuje ulaz. Sad bi on da SAMO JA platim 10$. Nema šanse. Sjedamo na motor i odlazimo. “Uh, dobro je”, mislim se u sebi. Dođemo kući, odem se otuširati. Josip i Luka kreću s pripremom pizze. Ujutro smo Josip i ja napravili isti onaj kolač od nove godine, ali s pudingom od vanilije. Dodali smo i banane. Ovog puta puding nije zagorija. Baš smo tandem. Na balkonu sam, a Upendo me obavještava da je onaj gospodin došao piki-pikijem do nas da mi naplati. How yes no. Neću se spuštati, nema šanse, idem se tuširati, ona se složi s time. Prošlo je dva sata. Pizze se jedu. Luka i Josip su umijesili tijesto, ja ga razvaljam, a onda oni slažu namirnice. To je već upraksana ekipa. Zovem Tomu da dođe jesti i usput ga pitam di je uopće, nema ga. On mi objašnjava gdje je bija i s kim se bakčao zadnje dvi ure. S onim gospodinom. Najprvo mu je dao 24000tsh koliko dođe ulaz. Ali ne bi to bio Tome da se para tek tako dadne. Na kraju mu je gospodin vratio 25 000tsh, i još plus mora platiti državi neke cifre jer dan prije nije izdao račun, i još je potroši na piki-piki, to jest gorivo. Mislim da mu neće više padati na pamet da dođe utjerivati dug kod Tome. Jedemo pizzu, svira glazba, ocjena za pizzu 9.6/10. To su isto jedni od momenata koje bih htjela zaustaviti i da zauvijek traju.

Novu godinu smo proslavili uz svinjetinu s ražnja koja je dan prije zaklana. Ja to nisam mogla gledati i mislila san da ju neću jesti. Ali san ju ipak čopala. Ja san radila kolač s pudingom i običnim keksima. I francusku salatu bez krastavaca. Kako sam uspjela da mi puding zagori…

Otišlo je njih 5. Otišle su Glory i Maurin. Otišli su Esta i njezin tata jos 27.12. Kuća se prazni, i osjeti se manjak ljudi. Na prvu ne bude baš lijep osjećaj. Ali se privikneš.

Lijek za tugu: vratit ću se

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Vratili smo se sa Zanzibara. Petak je, nas troje - Josip, Luka i ja putujemo iz Dar es Salaama nazad za Mabughai. Pozdravili smo se s Jonathanom koji je isto s nama bio na Zanzibaru. Sve spiritanci, svećenici to be. Oko 6 ujutro u petak ukrcali smo se za bus za Mabughai. Dolazimo kod Tome, sad nas je troduplo više. Nas 16. 5 bijelaca, 7 dice, Pendo i njezina sestra, Esta i njezin tata. A dane s nama provodi i Eli(sabeth), koja u mojim očima ima neku posebnost. Ne znam je li to do njezinog osmjeha ili do njezinih očiju u kojima uvijek mogu uhvatiti trak radosti i bezbrižnosti, onog djetinjeg povjerenja i predanja Bogu, jer nesebično daje od sebe… osmjeh, pogled, radost, Boga.

Nisam ni izašla iz auta a Iva, prva, i ostatak ekipe trče prema autu i viču “Saraaa!!! Saraaaaa!!!”. Tome se parkirava, a ja gledam i smijem se, i držim kvaku da što prije otvorim vrata. Izlazim i opkole me, grle me. Ljubim ih. Stvarno su mi nedostajale, što mi je još uvijek teško za vjerovati. Da su mi se malčice uvukle pod kožu, da sam jedva čekala doći sa Zanzibara kako bih ih vidjela i bila s njima.
Izbacili su nas iz sobe. Sad u “mojoj” spava Josip, u sobi do spava Luka, a u sobi nasuprot spava Miki. Dica i ja spavamo u sakristiji, to jest u prostoriji koja je povezana sa sakristijom. Najveći show mi je kad idemo spavati, one odu leći a ja se naknadno uvućem u krevet. Zaspu s upaljenim svjetlom. Imamo jedan veliki bračni krevet, jedan jednokrevetni i jedan madrac za jednu osobu. Uđem, upaljeno svjetlo, a one razbacano spavaju, opušteno, s otvorenim ustima, glave zabačene, ruke i noge isprepletene, polupokrivene, samo u mudantama ili u odjeći od današnjeg dana. Polako mi prestaje biti stres u kojim uvjetima spavam i jesu li sve oprane, je li oko mene uredno i pospremljeno, je li mi krevet takav i takav. Može se spavati, obavlja svoju svrhu, i to je dovoljno.

Ujutro doručak, treba 16 usta prehraniti. Svi se skupimo i jedemo, pijemo, gledamo se, smješkamo se, pričamo. Nema straha da neće biti dovoljno hrane, da ću ostati gladna. Jer čak i da ostanem gladna (što se ovdje zapravo nikad nije dogodilo) sita sam nepropadljive hrane. Znam da ono propadljivo - propada. A ne idem za propadiljvim. Idem za Tobom, prema Tebi. Pa mi je onda sasvim svejedno jesam li ili nisam nahranjena - prihvaćena, shvaćena, viđena… moj Kruh dolazi od gore. Hrani me Onaj za kojeg jedinog znam da me bezuvjetno voli i prihvaća.

E sad nas je puna kuća. Pa se nekad prisjetim kako je to bilo kad smo bili Tome i ja, a djeca imala školu. Bio bi mir ha-ha. Pa se sjetim kuharice prije ove. I kako je bilo drugačije prije 2 mjeseca. I koliko sam se udomaćila kad usporedim. Imam broj za piki piki, tako da me vozač zna i znam koga zvati za do sela. U dućanima me znaju. Išli smo u šetnju i nekoliko njih me prepoznalo, a bili smo desetak kilometara udaljeni od župe. Nisam mzungu, nego sam Sara.

Pa kad nadalje uspoređujem shvatim koliko dugo treba da dođeš do tog momenta da shvaćaš gdje se nalaziš i među kim si. Da shvatim veličinu ljudi i mjesta i da shvatim koliko ne znam i koliki sam stranac. Njima, a onda i samoj sebi.
Što sam se više zbližavala s okolinom, ljudima koji su mi po kulturi i načinu života daleko to sam dublje shvaćala koliko sam daleko od same sebe. Od Tebe. Koliko sam neistražena. I cijeli jedan život mi neće biti dovoljan da upoznam samu sebe - ni do pola, a kamo li do kraja. Jer upoznavajući i istražujući sebe, istražujem i upoznajem Tebe.

I zato Te tražim. I ići ću gdje me noge nose da bih dobila komadiće Tebe i sebe. Da bih Tebe tražila, istražila.
Pa možda i pronašla taj komadić Raja u sebi, komadić Tebe - svoj Kruh života.

Božić evo i nije nešto posebno bia. Očekivala sam više. Ali to je možda i zato što su im Mise već same po sebi ekstra. Pa ni ne može više ekstra od ovoga. Polnoćka je bila u 20h, trajala je do 22h. I onda je Misa bila na Božić u 8h. Tome je stavija lampice na oltar koje izmjenjuju boje. Oči me bole kad gledam u oltar. Sa strane su jaslice ISTO okičene lampicama. Lampa sve u 16. Božić je bio lijep, prvenstveno jer nas je masu. I to mi je lijepo. Okupimo se za ručak i večeru. Pomolimo se i čekaju - mene da krenem s vađenjem hrane na pijate. Teško je to, triba dobro dozirati porcije da svima dotekne. Opuštena sam se po pitanju nereda, ne smeta mi spavati na krevetu upitne čistoće, koji je nosan vamo namo. Samo da se spava. Zadnje tri noći spavam s Ivom i njezinom mamom, i okej mi je sve. Iako nemam svoj komfor. Wc bude užasno prljav ali mi ne smeta, ne želim pobjeći. Mada nekad zna sve to biti frustrirajuće.

Poslije božićnog ručka smo išli u šetnju. Bia je plan da idemo samo Luka, Miki, Josip, Pendo i ja. ALI, išla su i dica s nama. U haljinicama, šlapicama… po planini, šumi. Bez problema. A mi u patikama, s ruksacima. Ja prvi put kad sam išla tom turom obula planinarske čizme hahaha. A one u šlapama. Eto…
E onda za dva dana smo išli samo nas četvoro u šetnju. Do cilja kojeg je Josip izabrao. Došli, a ono mobitel za kunu. Ništa zato.
Ovih me dana Eli i Juli stalno nosaju, dignu me pa me nosaju. A ja urlam, kako to inače biva u mene. Dici san kupila ruževe za usne i lak za nokte. Jer bi stavljale flomaster na usne i nokte hahaha. Pa sam našminkala Luku i Josipa time. Pristali su, ali Luki tribam oprati veš, a Josipa izgacati. Neka.

U srijedu smo kuvali gulaš pod mojom palicom. U crnoj kužini, na drva, s tečom na ciglama. Bilo je dobro, Josip i Luka su ga ocijenili s 9.2/10. S ljubavlju san ga radila, u sjeckanju i kuhanju Te uvijek pronađem. Hvala Ti na svim tim momentima u kojima ću te sa sigurnošću pronaći, u to sam sigurna, onda kad mi je teško. Najprije smo sjeckali povrće i meso i pričali, nas troje. Sprdali se i rugali se. Onda dmo otišli u kužinu kuvati. Nas 5. Miki, Tome, Luka, Josip i ja. Miki je bija zadužen za vatru. Luka i Josip za nadolijevanje vode u gulaš i dodavanje namirnica, a ja sam mišala. Tome je sidija hahaahaha. I ofc mama na WhatsAppu za pitanja i nedoumice - volim te. Baš doživljaj. Pada noć, nema svjetla, samo malecka lampa koja jedva osvijetli. Miki ima lampicu na glavi pa si osvijetli kad cijepa drva i gulaš. Sjedimo u krugu oko gulaša i vatre, gledamo kako se krčka, komentiramo triba li vode i bivamo. Kako dim krene u mene, oči krenu suziti koliko to grize, a pogotovo kad miješam. Gulaš se pojeo. O da se ne zaboravi, Luka i Josip su radili pizzu, ali u modernom štednjaku.

Sutradan smo radili palačinke, istim principom, ista ekipa, ali nije bilo Tome. Drška od tave je bila prekratka pa smo ju produžili granom i selotejpom. Uigrana ekipa. Miki održava vatru, ja baratam, Josip liva ulje i smjesu, Luka prinese zdjelu za gotove palačinke. Ocjena: 10/10, a Josip dao 9.2/10. Mazali smo ih nutellom, sa zamotanom bananom u sredini. Nas troje zaigramo uno prije spavanja. I rugamo se jedni drugima. Sad je 9 dice ovdje. Dođu i pitaju me mogu li spavati, a ja kažen “YEEEES, YEEEES, go get your clothes!” To su sve dica iz škole. Sušila sam im kosu, kosa im je čudo. Čitanja, Krunica, napojin se.
Lijepo je upoznavati nove ljude. A to ima posebnu čar kad upoznaš Hrvate ovdje u Tanzaniji. Kad nam je Bog zajednička dodirna točka, kad možemo zajedno moliti jutarnju i biti uglavljeni u Njega. Različiti putevi, a isti cilj. To je ljepota Boga kojoj se ne mogu nadiviti.

Zadnji su mi dani, odbrojavam.

O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. (Ps, 63)

Oznake: duhovnost

Misa u 6:30 ujutro. Nakon toga pospremanje suđa i priprema doručka. Još par cura od 16, 17 godina dođu ujutro na Misu i ostanu u župnoj kuću pomagati oko spremanja i kuhanja. Eli (Elizabet) mi je posebno draga. Iako nekad zna biti naporna ha-ha. Ali osmjeh joj je ogroman. Mislim da sve te cure koje dođu žele ići u časne. I tako, doručak se spremi. I nas sedam sidne na kauč i jedemo za tim stolom. Sarah, Rebecca, Iva i ja, a sad su s nama Glory, Maurin i Zenais. To su mi najljepši trenuci, oni za doručkom dok jedemo i ljepljivim prstima hvatamo ručke od čikara. Toliko sam si puta u životu svašta uskratila od straha da se isprljam, da budem bljakava samoj sebi i stavljala si kočnice. Sebi i drugima. Neshvaćajući da se iz najbljakavijih momenata rađaju najljepši momenti. Nedopuštajući sebi i drugima da se uprljamo i očistimo. Da pokažemo svoje unutarnje boje, autentičnost. Zbog straha od ismijavanja, nemogućnosti.
Čikara će se očistiti, ja ću se oprati, pod će se pomesti. Postoji voda, postoji metla!!! Hoću reći, previše sikiranja oko trivijalnih stvari. Život je prekratak da bih sjedila, a ne plesala. Odnosno bacala svoje tijelo kako bi moja sestrica Marcela rekla za moje plesanje. Prekratak da bih se brinula kako izgledam i je li bljakavo oko mene. Ima prečih stvari.

Ova jedna slika na kojoj se vidi zastava, bijela, crna, crvena… zastava označava da tu živi “witch doctor”, odnosno šaman. Mnogi idu kod šamana kako bi riješili svoje probleme.

Nakon Mise idu u polje. U svoje, ako su te sreće, ili u tuđe. Većina stanovništva se bavi poljoprivredom i živi od nje.
Ali, ako su iz sela do, onda nemaju vodovoda i moraju do izvora koji je udaljen otprilike uru, dvi hoda. I to moraju rano ujutro kreniti inače će ostati bez vode. Hah... Neka sela imaju sponzore koji ima plaćaju vodu, pa oni ne plaćaju. Ovi u Lushotu primjerice plaćaju 1000tsh po osobi mjesečno. Besplatno ima župa i škola pod župom jer su oni sebi osigurali nekakav rezervoar, izvor s vodom.
Uglavnom, što se sadi? Od voća ima avokada, passion fruita, raznih vrsta banana, šljiva, krušaka, jabuka… od povrća pomidori, cvjetača, mrkva, poriluk, tikvica, krumpir, bamia… doslovno što god ti treba od voća i povrća. Ako nisu u polju onda su na pijaci. Sjede na podu, povrće rasuto. Mnošto boja, šarenila. Začina ka' u priči. Neki imaju hlada napravljenog od poparanih vreća. Koje služe i za povrće da ne bude drito na prašnjavoj zemlji. A neki koji nisu ispod tog hlada koriste kišobrane kako bi si stvorili hlad.
Pranje odjeće na ruke, pješačenje umjesto vozikanja… toliko toga što oduzima od slobodnog vremena. A svejedno su uvijek nekako otvoreni za susret i za ćakulu. Pitaju i odgovaraju. Imaju vremena, i zaista ga koriste.

Zapravo sam htjela pobjeći. Tamo gdje me nitko ne poznaje. Pokušala sam pobjeći od Tebe, ne bi li te opet upoznala, prepoznala u nepoznatom. Sve ispočetka, odmrsiti zamrešeno. Odbaciti sve što je bilo dosad, pogotovo zadnju godinu. I opet Te prepoznati u nepoznatom. Ali to tako ne biva. Koliko god se ja trudila i inatila.
Naučila sam da nepoznato ne postoji, jer si Ti znan. U nepoznatom ću te uvijek susresti, i ono je već po Tebi poznato. Nema straha od nepoznatog, od budućnosti, od neznanog. Moj se svaki dan u Tebi otpetljava i po Tebi taj dan spoznajem i živim.

Cijeli moj život je u Tvojim rukama.

Mislila sam da ćeš me okončati. Dok si od mene tražio punih 100%, a ne 99.9%. Jer i taj 0.1% poništi svih onih 99.9%.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”
Mogla bih danima dubiti nad ovom izjavom. Iz jednog ekstrema, zidova, hladnoće i prekomjerne udaljenosti - od same sebe i, ponajviše, drugih. U drugi ekstrem namjernog pretjeranog približavanja. Namjernog dozvoljavanja da me razočaraju, povrijede, iskoriste i ismiju. Ne bih li tako došla do one udaljenosti koja dozvoljava Bogu da dođe i bude između mene i drugoga.
Kako smo s. Marijana i ja jednom šetale i pričale o tome. “U svaki susret ideš s Bogom.” Ali on stoji spram mene. Između mene i druge osobe. I kako bih filtrirala svoje postupke i kako bih se zaštitila. “Sara, neki ljudi ćete namjerno povrijediti, takvi su…”. Treba se time znati nositi. Ništa nije jednoznačno i ne postoji sigurnost da jedno pretpostavlja drugo. Jer si vjernik ne znači da si dobronamjeran. Jer si čovjek i imaš svoje unuatrnje i vanjske borbe, shvaćaš težinu života, ni to ne znači da imaš empatije prema drugima. Toliko je trebalo, dva ekstrema. Namjerne naivnosti i oslobađanja drugih od sumnji za koje znam da su istinite, ne bih li na vlastitoj koži osjetila gorčinu naše ljudskosti. Svaki put uz Boga. Bacila bih se u vatru i molila se da izađem nespaljena s naučenom lekcijom. Da se vatri ne približavam. Na pristojnoj udaljenosti je toplo i ugodno. Preblizu sam - opeći ću se, izgorjet ću i nestati. Predaleko sam - hladno mi je.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”

Brisanje svojih granica, rušenje vlastitih zidova, ogoljevanje same sebe. Možda je i bolje da sam ih sama obrisala i porušila, nego da je to napravio netko drugi, nasilno. Ostala sam bez zidova i ostajem bez njih. Ne bih li susrela Tebe u svojim odajama, u svojoj nutrini. Jer ono s čime dolazim ili ne dolazim pred druge, s tim istim dolazim ili ne dolazim pred Tebe.
Kad imam zidove, onda imam zidove za sve - uključujući i za Tebe.

A moj zid odsad bivaš Ti.

Oznake: duhovnost

Uh, zamisli da kakam u poljskom wc-u i da nema nikakvog vodovoda. E stvarno ne znam kako bih.

Vodu imamo *besplatno*. Jer je u blizini izvor koji ne presušuje. Pa stanem i shvatim. Voda je blago. Voda je život. Cijevi su stavljene i mislim da svaka obitelj ima pristup vodi. Na prvu, dok teče iz špine, izgleda čisto. Ali kad napunim lonac vode vidim prozirno žutu tekućinu. Ljudi je takvu piju. Tome i ja ne, samo prokuhanu za kavu, čaj, a flaširanu onako drito.

Postoje te cijevi koje dovode vodu. Postoje, naravski, i cijevi koje odvode vodu. Odvode ju negdje mrvicu dalje u šumu, ili negdje već iza kućice. Baš bih htjela otići do tog izvora vode. Neki dan smo se kupale u rječici, ne znam je li to od tog izvora, a i ne znam koliko tih izvora ima. Išle smo do madam Catherine, Ivine i Danieline učiteljice, nas 6. Ali njih nije bilo. Pa smo produžile skrooooz dolje u polje. Do potoka. U šumi smo, u dolini. Tako je lijep osjećaj. Kao da si u srcu zemlje, u srcu prirode. Takav je cijeli Lushoto, zbog svoje zelenosti i raznovrsne flore i faune. Najprije smo sjele i točale noge. Pa se krenile prskati. Pa se na kraju i cijele ubacile. Ja sam najprije otišla po suhu odjeću da se imaju u što presvući, da ne idu mokre doma. Jer nam kupanje svakako nije bilo u planu. Ubace se u potok. Kakvo je to veselje bilo. Koliko je prskanja bilo. Koliko je smijeha bilo i upućenih osmjeha. Voda je našim ulaskom postala mutna, jer je dolje mulj. Baš gusti, gusti teški mulj, staneš i jedva nogu izvučeš. Tako je meni Birka ostala u tom mulju. “WHERE’S MY SLIPPAH, WHERE IS MY SLIPPAAAAAHHHH”, derem se ja s Ivom u naručju. A malecka Iva se dere na mene kao prava mama: “I TELL YOU WHAT, I! TELL! YOU! WHAT!. Jer, naravno, rekle su mi da ne ulazim u šlapama, ali ja kao vrsna poznavateljica mora, voda i mulja - ušla… i eto ostala mi šlapa u mulju kako bi bila pronađena u roku minute.

Donila sam sa sobom i neke škarice za vrtlarenje koje ćemo odniti u tu organizaciju koja organizira planinarenja i ture po Lushotu - Friends of Usambara. Pa ćemo probati izvući za mene besplatnu turu po Usambara planini, prašumi. A ne, na kraju sam dobila popust 10$, nije mi žao para, baš želim planinariti kroz njihove šume… Tomi ide cjenkanje. Ja se učim. Evo uspjela sam dobiti taj jedan pare za 10,000 tsh, a ne za 15,000 tsh. Dakle, ja ponudim 8,000tsh. On odbije i kaže “hapana, 15,000 tsh”. E onda ja kažem “hapana, basi kwa 7,000tsh”, uz koliko-toliko ozbiljnu facu. E onda on ponudi 10,000tsh, a ja kažen: “sawa, anaweza kwa 10,000 tsh”. Ha ha. A što da kažem…

Pokakam se i govanceka odu u kanalizaciju, kao. Tu negdje oko škole. Govnjare su nedaleko od kućica. Ne prazne se. Pa kad se napuni… ne bude baš ugodno. Ne znam točno kako reguliraju količinu kakice jer nema cisterne. A ne znan, valjda se to razgradi... hahaaha evo stvarno ne znamo ni Tome ni ja. Kako je bilo po tom pitanju u Monduliu, hm, gdje je u misiji bija prije Lushota.

Oni ovdje ne znaju za pojam zornica. Tako da je ova Misa u 6:30 “klasična” jutarnja. A ne tretiram ju ni ja kao zornicu. Ali se pripravljam za dolazak Božića, za dolazak malog Isusa. Svakog dana je sve više i više ljudi na njoj. Pjeva se, isto traje niti pola sata. “Niita kushukuru kwa kua ni meuumbwa kwa jinsi ya ajaaabuu, naakuutiisha”.

Uvijek kad to pjevaju, ma kad svaku pjesmu pjevaju, dođe mi do srca ljepota svijeta i ljepota raznolikosti. Ne vidim svoju bijelu kožu i ne vidim njihovu crnu kožu. Nije me sram i ne osjećam se kao outsider ovdje. Ljudi kao i svaki drugi ljudi. A mi njih u glavi romantiziramo, pogotov djecu i radimo od njih ne znam što. A ljudi kao i svaki drugi ljudi. Sa svojim životima koje žele živjeti u miru i skladu. Obitelj, kuća, posao, male radosti. Žive istu onu dosadnu svakodnevnicu kao što je i naša, a koja je u svojoj nezanimljivosti najveći blagoslov. Kako izgleda njihov dan? Tako ja nekad iz fore kažem “I am also black” a one se smješkaju i kažu “no, you are white”, a onda ja uvrijeđeno kažem “NO I AM BLACK”. Iva je još puno ranije, prije mene, svakako počela tvrditi da je ona mzungu, bjelkinja. Zna ona koliko su to irelevantne stvari. Koje čine razliku tek na vanka. Ništa nije jednoznačno.

Danas krstimo Rebeccu... moje malo veće kumče :)
Hahaha, a one mene pitaju kako da me zovu, uz Sara. Ja njima kažem: tetka, aunty, hahaha. I one sad meni kažu, kad žele nešto: “but tetka pleaaaseee”

Aaaah, još manje od 40 dana. Ova dva mjeseca su prošla toliko brzo. Neočekivano brzo. Prebrzo. Kao da sam jučer došla. I kako dani prolaze, kako se dani završavaju i dolaze neki novi neistraženi dani, tako me hvata nekakva frustracija. Jer imam osjećaj da nisam iskoristila maksimum svog boravka. Da sam zapravo ostala tamo odakle sam i došla. Ne u smislu geografije. Kao da želim taj neki dio koji nikako ne dobivam. A da bih ga dobila, čini mi se, trebam CIJELU Afriku unijeti u sebe... pa kupujem materijale s njihovim dezenima, a što ću s njima? Jedan sam dala da mi skroje haljinu. Drugi je kao pare za na Zanzibar, a treći opet običan materijal s kojim ne znam što ću. I ne planiram stati s kupnjom tih materijala… jer to me najviše podsjeća na njih, na sve ovo. To je njima odjeća. Ogrnu se tako s minimalno dvije te ne znan čega. Jedna kao suknja, a onda druga preko torza.
Sva ova previjanja oko ostanka ili odlaska, i straha da je nedovoljno, da ne iskorištavam maksimum, podsjećaju na mene s Tobom. Stalno idem i idem i idem. I guram i guram i guram, lupam i udaram. Nasilno, da se susretnemo, da Te nađem. Da Te imam i da Te prisvojatam - u najgorem smislu. Nastojim u nečem što ni sama ne znam kako bi zapravo trebalo izgledati. U čemu, zašto i s kojim točno ciljem? Sve nedefinirano i zbrčkano. Umjesto da bivam s Tobom, ja nastojim. A dano mi je, znam da mi je dano. Ali sam tvrdoglava.

Ali kako… možda je riječ o pohlepi, možda je opet riječ o mojim kompliciranjima i prohtjevima i kojekakvim tlapnjama. Možda sam imala i imam prevelika očekivanja. 100% sam sigurna u svoju pretjeranu ideaciju i svoje pretjerano očekivanje od ove ekspedicije. Što je normalno za nas ljude, očekujemo grandiozne posljedice od grandioznih pothvata. Prijeđem nekoliko tisuća kilometara… za što?
I opet u svim svojim nastojanjima, htijenjima, moranjima… se pogubim. I uzmem zdravo za gotovo ono najveće blago koje mi je dano - sada. I brinem se, i previrem se, i pitam se, i previše razmišljam. I previše ronim, previše gledam dolje, previše dubim. Umjesto da plutam i gledam prema Nebu. Sunca nema, tako da ne tuče u oči, i vrijeme je stvoreno za ono što je sada u ovom momentu. Ali meni nešto ne da mira da plutam bez obaveza. Nego se moram preispitivati. Hoćeš li, Bože, u jednom momentu negirati fiziku pa ću potonuti? Jesam li dostojna plutati Tvojim vodama? Hoću li ju zaprljati svojom prljavštinom?

Pa ako zaronim i ronim, plivam - bježim od Tebe… od same sebe i svoje nedostojnosti.
Nebrojeno mi puta dođe da pobjegnem. Od Tebe i od same sebe. Ali mi nikako ne dopustiš. Nego me samo povučeš, izvučeš iz same sebe i uvučeš u Sebe. Nekako i samo odjednom. Onda kad mislim da sam na dobrom putu i napokon se opustim. U onim trenucima blaženstva i sigurnosti u Tebe i sebe. Kad nema dubioza.
A ja stojim negdje između. Same sebe i Tebe. Kao da sam zaboravila kako razgovarati s Tobom i kako biti iskrena. I kako uopće napraviti sljedeći korak prema Tebi, i vršiti Tvoju Volju?

Pronađem te u bezbrižnosti oko toga što ću obući. Imam li uopće ičega što je čisto. Jer život ide, jer si u meni bez obzira na čistoću i odjeću. Ne uvjetuje Te apsolutno ništa. Ni moja unutarnja prljavština, a kamoli ona vanjska. Nekad ugledam Tebe kada se zagledam u svoju nesavršenu, nečistu ljudskost. Na sekund.

Oznake: duhovnost

Kad nestane struje… bude crnilo. Ne vidiš prst ispred nosa, ali doslovno.

Put od Momboa do Mabughai noću nije ugodan uopće. I noću se ne putuje, ne samo na toj realiciji nego bilo kojoj. Previše divljačkih vožnji po ne tako ukroćenim cestama. Mnoga auta nemaju duga ili kratka svjetla.

Mombo se može klasificirati kao mjesto, manji grad. Od Momba do Mabughaia ima jedno uru ipo. Po dvosmjernoj, uskoj ulici, bez rasvjete i bez ograde na toj strani ceste koja završava a započinje strmina. S druge strane ceste je opet strmina ali suprotna. A cesta je krojena zavojima kroz tu planinu koja se zove Usambara. Krajolik je raznolik. I čak bih se usudila reći da konkurira krajoliku Lijepe Naše. Sve je jaaako zeleno i vijugavo. Gore pa dolje. Vegetacija je raznolika i po vrstama, i po visinama, i po širinama. Mjestimice se vide izrovana polja, a nekad uhvatim ljude kako kopaju. Što se čini kao da rade usred ničega. Izgubljeni negdje u prašumi čiji je dio razgoličen kako bi čovjek mogao preživjeti, ali ne nauštrb nje. Skupa s njom. Skladno divlje, skladno neuredno.
Oksimoron kao i sam Bog. Koji se toliko puta kao takav očitovao u mom životu. Blago strog i strogo blag.
Za selo Mabughai siđemo desno s puta. Imamo još nekih 15 minuta. By the way, ovdje se vozi kao i u Engleskoj.

Asfalta više nema, put je zemljani. S ogromnim prijevojima i udubinama. Treba ti terenac i pogon na sva četiri. Nije baš za neke gradske aute. Odvežemo se jer vožnjom letiš na sve strane i taj pojas te guši. Nastambe, kućice i dućančići su jednake boje kao i put. Napravljene su od cigli koje su najčešće povezane blatom, a neke su i cementom. Neke su od drva. Najčešće sadrže jednu prostoriju i wc. MamaBrill hairstudio gdje cure odlaze na pletenice se sastoji od jedne prostorije u kojoj se radi. Malecki stol za potrepštine i prijenosni ladičari. Ukrašen s nekakvim visećim umjetnim cvijećem. Na zidu je ujedno 6 ogromnih plakata s primjerima frizura. Tu je naravno i isprintan cjenik. 5 plastičnih stolica tako da je više od pola nas sjedilo na podu dok se čekao red za pletenice. Vani je wc u maloj prostoriji, metar sa metar, čučavac. Spustiš gaće i mudante, čučneš, obaviš, uspraviš se, navučeš gaće i mudante i ideš dalje pitajući se kako zbrinjavaju govna. Jer baš i nisam vidjela cisternu. Nema wc papira, nema puštanja vode, nema pranja ruku.
S druge strane madam Cathrine, učiteljica iz škole St. Benedict, je većinu svoje kuće zazidala sama, poslije suprugove smrti. Njezina se hižica sastoji od dnevnog boravka sa stolićem na kojem je onaj prijenosni špaher na plin. Tu su još tri sobe i wc čučavac. Vani je još i zasebna prostorija napravljena od drva u kojoj se jede. Kod nje spava još 15 djece koja žive previše daleko da bi ih roditelji svakodnevno vozili do škole, a kamoli da bi pješačila. Ona, njezin sin i njih 15, starija kćer je u srednjoj. U jednoj sobi njih 7 raspoređenih na jedan krevet na kat. I ostalih 8 u drugoj sobi također s krevetom na kat. Poslagani kao srdele, spavaju, pretpostavljam neometano i bezbrižno plutajući prostranstvima snova. U trećoj sobi spavaju madam Catherin i njezin sin petaš. Dnevni boravak je opremljen s tri ogromna trosjeda koja su kupljena još za vrijeme života njezinog muža. Kaže da joj je ljepše kad su djeca s njima jer nemaju toliko vremena tugovati za ocem i mužem.
Nastambe u većini slučajeva zauzimaju najmanje prostora parcele. Najveći dio zauzima vrt. Što to oni sade? Sve skupa kada gledate iz svoje visine, stojeći, hodajući, prvenstveno se uočavaju palme i razno razna drveća. Nastambe se izgube.

Smeća i plastike nažalost ima po putu. Smeće se zbrinjava tako da se pali ili, češće, zakopa. A mnogo boca i raznih omota završi uz cestu gdje je bačeno usputno u vožnji ili hodu. Od bio-otpada se radi kompost. To je dakle činjenica, koja se ovdje ne prakticira - jer ljudi ne znaju. A velika većina se bavi poljoprivredom i potreban im je kompost.

Znači imaš fore do otprilike 18h da obaviš sve što imaš van kuće. Jer nema rasvjete i mrkla noć je. Što znači da nebo bude krcato, krcato zvijezdama :)

Agregati se koriste, na benzin. A jednako učestali su i solarni paneli. Zapravo ne - agregati su rasprostranjeniji jer su pristupačniji. Župa ima solarne panele i putem njih se može zagrijati voda tokom dana, ali ja sam se s vodom koja je tako zagrijana tuširala možda 5 puta. Za Rebecu, Sarah, Danielu i Ivu zavrijem lonac vode za tuširanje koju onda pomiješamo s hladnom vodom da bude taman topla. Ja se otuširam mrzlom vodom jer mi se ne da opet ići dole pa gore pa dole. A sad sam se već navikla na tu temperaturu. I bez neke posebne pripreme i nasilnog kročenja pod tuš zakoračim pod svoju pokoru. I tako se redovito događalo kad bih svjesno i namjerno obavljala pokoru da bi topla voda došla. Neka bude hladna i neka bude bolna.

Ma čak i te “glavne” ceste nisu baš nešto uređene. Nema razdijeljne linije, bočni krajevi ceste se mrve… i nekako se čini da će cijela ta cesta odsklizati. Put do kojeg se dođe skretanjem s glavne ceste je u većini slučajeva zemljani.

Oprosti mi Bože na svim kompliciranjima, na svim izvoljevanjima.
Kad Te, pa čak i namjerno, ne tražim tamo gdje znam da ću te uvijek pronaći. Jer želim neku svoju spiku s Tobom provoditi. A oglušim se na Tvoju spiku sa mnom. Za koju znam da je puno bolja od one moje.

Vraćam se na početak.

Prije bure, prije iglica, prije oštrine i prije svih dosadašnjih razočaranja u život, ljude i samu sebe. Prije onog momenta kad sam se srcem i dušom uvjerila da sve prolazi, ali samo Ti ostaješ isti. A da bih se uvjerila u to proveo su me kroz buru. I sad kad je prestala, kad sam se ja već navikla na buru i oštrinu… treba se odviknuti od naviknutog. I zaviriti u svoje srce, da osjetim Tvoje dodire i Tvoje trzaje na vanjštinu.
Gdje si mi? U spremanju za spavanje s curama. U tuširanju s mrzlom vodom. U njihovom vrištanju i smijanju. Kad legnu u krevet, njih četiri u dva kreveta. Pa me gledaju ušuškane, i uče me znak križa na Swahiliju. Ja nekako pohvatam. I prekrižim ih, gledajući ih nježnim pogledom dok mi one miluju sve ono moje u meni. Poljubim ih i poželim im laku noć. U momentima ipak spavaju sa mnom u krevetu. Ja se uvučem naknadno i zaspemo. Stisnute. Kad smo Rebeca, Daniela, Iva i ja bile u krevetu. Njih tri na jednoj strani kreveta, a ja na drugoj. Tako da su moje noge bile kod njihovih glava. Pa me škakljaju, dok p. Tome šalje poruke “molim da djeca odu na spavanje”. A mi se smijemo, mene drob počinje boliti, suze naviru. One ne prestaju i još krenu nešto na Swahiliju pričati i još se jače smijati. Pa me grabe za stopala a Iva viče “S-LEEP!!!!!” pa Daniela ponavlja za njom. Smijemo se nas četiri u mraku pod dekama. Na kraju ipak zaspemo. Ja sklupčana u nekom čudnom položaju. Bez potrebe da bježim i odbrojavam do jutra da odem iz te prisnosti. Bez razmišljanja koliko mi je neugodno i neudobno. Bez razmišljanja o čistoći. Bez straha, bez zidova, bez trčanja. Tu sam, s njima sam, s Tobom sam. Osjećam kako me previjaš i topliš.
U Tominom pogledu koji je na sekund, dvije prepun dječjeg i nježnosti. U smijehu, u osmjehu. Kad prdnemo pa se smijemo što od srama, što od fore. U našoj čovječnosti. U svojim preispitivanjima, koje obavim skupa s Tobom. Pa me ostaviš još par sati u šutnji i nesigurnosti do sljedećeg momenta susreta. Kako bi mi djelom odgovorio na moja propitkivanja. Ne puštaš me da padnem, niti da odem. Ne dozvoljavaš mi da otkližem, a tako bih lako mogla. Uz sve kušnje i napasti, sumnje i nesigurnosti, uz gorčinu, tugu i bol.

Sad kad smo tu, vrijeme će stati za nas. Da se upoznamo još jednom, ispočetka. Nanovo, jer sam nanovo obnovljena. Sa srcem koje kuca, plućima koja dišu, duhom koji je ojačan. Hodajući - uz Tebe. Prateći Tvoj korak, gledajući Tebe… i samo Tebe. U Tebe i Tvoje lice, Tvoje oči. Sve ćemo si reći. Pogledima i dodirima, suzama i smijehom. Najmanje riječima, a najviše srcima. Zadnji put u dubini sebe ću te pronaći, da me ispališ u visine. Do Tebe me nose visine.
Da mogu živjeti Tebe.

Sada me ne puštaj. Bliže, o Bože moj.

Nalazim se u Lushotu, u župi Sv. Benedikta. Na istom mjestu se nalazi i osnovna škola s vrtićem. Trenutno školu i vrtić pohađa 120 učenika od kojih je dio financijski dobrostojeći a dio ne baš financijski dobrostrojeći. Ako ti roditelji nisu platili školarinu - na posljednji dan roka za plaćanje nemaš pravo na školovanje, iako je već dio školske godine prošao. Ovo je privatna škola, postoje i državne. U državnim školama jedan razred se sastoji od otprilike 150 učenika. Od toga njih otprilike 20% položi ispite i završi školovanje. Jer s jednim učiteljem na 150 djece - kakve su šanse da svako dijete pohvata gradivo? Prilikom odgovora na to pitanje uzmite u obzir da samo učitelj posjeduje udžbenik.

Gradnja škola i plaćanje učitelja Tanzaniji nije prioritet, jer od toga baš i nema nekog profita, a građani izbjegavaju plaćati porez.

Tomislav je do prije nekoliko tjedana bio u župi u Monduli Juu. Monduli Juu je suho i smeđe, prašnjavo mjesto. S jako malo kiša, i bez pitke vode. Tu je bio župnik 7 godina.

Za to vrijeme je doveo vodu kod svoje župe. Pa sam za vrijeme svog boravka redovito mogla vidjeti lokalne ljude kako dolaze s kanistrima po vodu. Stoka je mršava jer nema zelenila. Sve je suho pa ju se nema nigdje ni odvesti na kvalitetnu ispašu.
Pokrenuo je sponzorstva za djecu kako bi se djeca mogla školovati. Iako su državne škole besplatne, djeci je potrebna uniforma, bilježnice, olovke… što roditelji sami plaćaju iz svog džepa - ako imaju. Ako dijete nema sve potrebno ne može se školovati. Također je pokrenut projekt toplih obroka kako bi djeca u vrtiću imala taj jedan topli obrok kojeg malo tko ima u Monduli Juu. Osim toga, dao je novac za završetak izgradnje ambulante i za popločavanje 400m2 rodilišta kako bi bilo u funkciji. Osim svega navedenog, uzeo je pod svoje nekolicinu mladih ljudi (koje sam upoznala) koji nisu imali perspektivu nalazeći se u svojim obiteljima te ih poslao na fakultete i daljnje obrazovanje. Tako je primjerice “otkupio” curu od njezinog oca jer je već bila prodata drugom muškarcu koji je 40ak godina stariji od nje za kojeg je trebala biti udata. Prislini brakovi između djevojčica i starijih muškaraca je česta pojava. Na Misi je jednom prilikom uočio da djevojčice pod Misom nisu odgovarale na one dijelove koji se odgovaraju. Po tome je skužio da ne idu u školu te ih je poslije Mise pozvao u drugu prostoriju i preko vjeroučitelja upitao idu li u školu. Odgovor je bio “ne, jer smo već udate”. Riječ je o djevojčicama od 8 do 12 godina. Sastavio je listu i predao mjerodavnim organima općine te su djevojčice započele svoje školovanje.
Ovakvi se odgovori (kvalitetnom) edukacijom ne događaju. Jer ako djevojčica nije u edukaciji, bit će prisilno udata, a dječaci će biti prisiljeni na rad.

U novoj župi mu je za cilj kvalitetno obrazovanje kojim će promijeniti onda razmišljanje novih generacija. Dati im sjeme boljeg život. Namjera mu je povećati kapacitet škole izgradnjom spavaonicama ili izgradnjom internata. Naime, djeca moraju pješačiti 5km i više, a autom se voze 35km. Time gube vrijeme za učenje. Stoga je dosta djece koja žive daleko u nemogućnosti ići u kvalitetniju školu, već su primorana ići u državnu školu. Također, s obzirom na činjenicu da je mjesto brdovito, jer se nalazi na vrhu planine Usambara, te je ponekad zagušljiv i blatnjav teren, za vrijeme dugih kiša put opasan zbog preplavljenih rijeka. Naposljetku, djeca trenutno jedu objede vani u dvorištu jer nema adekvatne blagovaonice, što i nije zgodno ako je ružno vrijeme.

Zasad je opremio spavaonice krevetima na kat, dosad su djeca spavala na spužvama.

Dakle, potrebna su sredstva za
1. Spavaonice za dječake i za djevojčice
2. Oprema za blagovanje poput stolova i stolica.

Stoga Vas molim, koliko možete, da uplatite. Jer je riječ o zaista ranjivoj djeci pa svaka kuna (ilitiga eur) zaista znači! Na slici su podaci. Sve ide preko Papinskih misijskih djela, a onda oni uplate Tomislavu.

Jedna curica je ostala bez sponzora. U međuvremenu joj je Tomislav našao sponzora, djevojku koja je također došla iz Hrvatske. Kad je ta vijest rečena njezinoj majci, majka je od sreće počela plakati.

To je ono čemu sam ja osobno svjedočila.

Nisu tek tamo neke priče, i nisu floskule.

Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića

Oznake: donacije

Problematika funkcioniranja školovanja ovdje u Tanzaniji objašnjena je ukratko u prijašnjem postu sa svrhom skupljanja donacija za izgradnju spavaonica i blagovaonica. Ovaj post ima svrhu pozivanja na “kumstvo”. Stoga, ukoliko želite financirati školovanje djeteta koje pohađa St. Benedict Parochial Shool, sad imate priliku. Ukoliko niste osjetili poziv da donirate za izgradnju spavaonica i blagovaonice, možda za “kumstvo” osjetite poziv.
Naime, samo zato što pohađaju privatnu školu koja se plaća to ne znači da njhovi roditelji imaju novca za podmiriti školarinu djeteta. Ipak, mnogi roditelji riskiraju i s nesigurnošću u sutra pošalju dijete u kvalitetnu školu… koja se plaća. Upravo jer se plaća, i manje je djece u njoj, veća je šansa da će dijete završiti visoko obrazovanje te naposljetku biti financijski sigurni radeći dobro plaćen posao. S druge strane, državne škole su pretrpane učenicima, a potkapacitirani učiteljima. Posljedično, sav teret učenja i usvajanja gradiva je na učeniku. Tako da državne škole u pravilu pružaju puno slabije znanje i spremnost za sljedeći razred. To znači da mali broj učenika upisuje sljedeći razred, a još manji broj učenika završi svoje obrazovanje.

Da ste na mjestu roditelja, u koju školu biste poslali svoje dijete?

——————————————————————————

Postoje tri opcije sponzorstva.
1) plaćenje 480$ za dijete koje spava u školi
2) plaćanje 240$ školarine za dijete koje živi s roditeljima
3) sufinanciranje školarine uz dijetetove roditelje (plaćanje 1/2 ili 1/4 školarine, to bi bilo 120$ ili 60$)

Riječ je o iznosima koji se dva puta godišnje po pola iznosa kojeg odaberete uplaćuje na račun Papinskih misijskih djela, potom p. Tomislav proslijeđuje novac školi.
Ime sponzora (uplatitelja) i dijeteta je povezano tako da se po uplati zna čija se školarina uplatila.

22 djece (od 1. do 7. razreda) je u potrebi za nekim oblikom sponzorstva. Nakon što se prijavite i dodijelimo vam dijete kojeg ćete sponzorirati, naknadno ćemo vam poslati detalje o djetetu, uvjetima u kojima živi, o njegovoj obitelji. Ujedno ćete dobivati polugodigodišnje izvješče o ocjenama i napretku djeteta.

!!! Postanite sponzori jedino ako ćete se obvezati školovati dijete do kraja njegovog školovanja !!!

Za sponzorstvo se možete javiti meni putem Whatsappa na broj mobitela +385993477483.

—————————————————————————

Podaci za sponzorstvo
Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića - Lushoto sponzorstvo

“Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. (Tb 4, 7-11)

Oznake: duhovnost, sponzorstvo, kumstvo, školarina, Afrika, Tanzanija

Pete su suhe i ispucane. Sad već boli dok hodam i bio bi red nabaviti onu strugalicu. Noge dlakave, koža suha. Lice ispunjeno prištićima koji se ne vide, ali se osjete pod prstom. Kosa… a okej je, nokti također. Ovdje mi je izgled tek na tamo nekom mjestu prioriteta. Što je okej, jer je sad došlo vrijeme za neke druge stvari da budu na prvom mjestu.

I kao takva započinjem novi dan. Neopterečena ćistoćom, mirišljavošću i urednošću. Bar ne u onoj mjeri koja je prisutna doma. Sve je dobro dok se diše i dok se smije.

Dva su trenutka zahvalnosti. Nakon škole kad smo malo sjedili, malo ležali na travi i za vrijeme večere s dicom u školskoj kuhinji.

Nakon škole oni ostanu još 30 minuta u dvorištu, odnosno oko škole. I naravno ima trave. Većina djece ode na travu nasuport koje je “igralište”. Trčimo do tamo. I padamo na travu, sjednemo, legnemo, Magnus se nasloni na mene.
Malecki Magnus, prvašić koji svaki dan plače. Kad se vidimo, zabije mi se u tijelo i poljupim ga u glavicu. On mi zauzvrat da osmjeh s novonaraslim zubima koji su još uvijek svaki na svoju ruku. Prepun topline i nježnosti, svakog jutra me napuni (uh, evo Iva ušla u sobu dok pišem da mi pokaže svoju ravnu kosu haha!) onom toplinom i nježnošću koju ću dati drugima oko sebe. Ma svaki put kad mi dotrči u zagrljaj. Uvijek je više-manje ista stvar s pozdravima s djecom i s druženjem s njima. I uvijek se iznova pomakne neki komadić u meni. Neki komadić sjedne fino, neko pomicanje zaboli, a neki komadići nestanu. Milimetarski komadići. Koje ni ne vidiš dok ih ne osjetiš. Dok ne osjetiš njihovo škripanje, njihovo trenje.
Bulje u mene dok tako sjedimo na travi. Pa me ispituju svoje gradivo, pa mi po kosi nešto izvode. Pa još bulje. A sunce prži sto na sat. Drito u nas. Ja u dugim rukavima i gaćama. I pita mene mala Amina: “aren’t you cold?”… a ja nju blijedom pogledam. Kako misliš je li mi hladno? Tebi je hladno? A oni imaju 3 majice, od čega je jedna majica džemper/hudica. Gaće i onda još školsku suknju/gaće. I njima je hladnjikavo. Sad kužim Peru, susjeda iz Švedske, kad on zimi hoda u majici na špaline i kratkim gaćama. Krene zvono za vrstu i odlazak doma. Trčimo nazad.

Trčimo tako jako. Kao onog dana kad sam ove šestaše pitala hoće li sa mnom kod Tome u vrt. A da bismo došli do vrta trebamo ići uskom blažom nizbrdicom. Momentalno pristanu. I momentano uhvatimo trk. Dorkas i ja prve. I trčimo, trčim tim zemljanim putem. Oko nas šikara, stabla, drača, grmlje. Na podu sabijena zemlja rijetko pokrivena otpalim lišćem. Trčimo toliko brzo da zaboravljam da su noge moje. Nešto me nosi i gura. Kao i s Tobom Bože. Idem, a ne znam ni kako idem. Trčim puno brže od onoga što ja mogu podnijeti. Srce mi lupa, dijafragma se steže pa otpušta od smijeha. Letim trčeći i nije me strah korijenja od stabala koje viri po tom putu. Ne razmišljam uopće o toj mogućnosti zapinjanja. Noge idu i idu i idu. Dolazimo do ledine i za 10 sekundi smo u vrtu.

U vrsti su, bla-bla učitelji nešto biflaju i na kraju kažu “okay you may go home”. I opet trk, još brži. Ali se usput zaustave da mi dadnu pet, a neki da se zagrlimo i cmoknemo za rastanak. U svim tim njihovim facama, zubićima, rukicama se pogubim. I dozvolim da se pogubim i izgubim jer se u tom momentu gubljenja pronađem. I susretnem se sa samom sobom.

Pogledam se u ogledalo i na trenutak vidim i osjetim svoju nutrinu koja se usudi isplivati na površinu. Kao kada one najneugodnije osjećaje i najružnije misli krenem hvatati u sebi kako bih ih potpuno prisvojila. Pritom uzela to što je moje jer je u meni, i izbacila van na površinu. A nakon toga van same sebe. Plesom, sviranjem, skakanjem, treniranjem, hodanjem, vrištanjem. Ne treba se bojati autodestrukcije kad dođe taj nagon. Nego pogledati u oči, uzeti u ruke i izbaciti. Tako svaki put. Pa neka se izbacivanjem u tom mom crnilu napravi mjesta za Svjetlo koje će svijetliti i izgoniti moj unutarnji mrak, do kraja. Susresti Boga u svemu tome - u svojoj ljudskosti, u svojoj čovječnosti, i napokon u svojoj duši…

Kad dođe 18:30 vrijeme je za večeru. Na večeri budu samo učenici koji spavaju u školi, koji ne idu doma jer predaleko žive.
Okupe se oko vatre na kojoj se kuvala večera. Nas 21, 22, ne znan, nisan sigurna. Svatko dobije porciju ugalija ili riže ovisno o danu i porciju fažola. Neki jedu rukama neki jedu žlicom. Grijemo se oko vatre, za 20 minuta će mrkla noć a vanjskog svjetla nema. Ima ga samo u spavaonicama. Iako je mrak i prohladno je, jedemo bez žurbe. Oni nešro pričaju na Swahiliju. Tu i tamo me pogledaju i osmjehnu mi se. Osmjehnem se i ja njima. Ma baš je neka topla i sigurna atmosfera. Meni je lijepo. Ne znam za njih ali meni bude jako toplo i oko srca. Nekad poslije večere im damo U-fresh (to su mali sokići) i kekse… neki dan smo pekli kukuruz na štapovima. Pa sam glođala kukuruz. Jako jednostavno. Jednostavna jela, svakog dana više manje ista. I još nisam pomislila “ajme… opet”. A zanima me koliko će mi trebati da opet hrani pristupam kao nekakvom izvoru zadovoljstva. I kad će hrana opet postati ono što nije. A možda se ne vraćam na staro… vrijeme će pokazati, he he.

Nekad se uhvatim u razmišljanjima kako sam stvarno pretjerala s ta 4 mjeseca u Tanzaniji. A nekad se uhvatim u razmišljanjima kako je to kratko. I što je sad tu točno? Pa mislim da su 4 mjeseca taman.

Što znači vjerovati, pouzdati se, imati povjerenje u Tebe Bože? Stajati sama naspram Tebe, samo Ti i ja, u pustinji, bez ičega oko nas. Ti i ja. A meni se čini da sam sama samcata, da si negdje daleko, da sam ja zalutala i lutam. A vidim Te pored sebe. Vidim kako me vodis za ruku, i kako je čak i Tebi teško ići kroz to pustinjsko nevrijeme. Teško, ali ideš, kao da Tebi to nevrijeme ne predstavlja ništa, nikakvu otežavajuću okolnost. I mene držiš za ruku i vodiš me, ja jedva da idem. Ali idem jer me Ti držiš i vodiš.
A to pustinjsko nevrijeme se odnosi zapravo na kušnje, grijehe, malodušnost, nepovjerenje…
E pa gledati u Tebe Bože. Gledati u naše ruke spojene, u naše prste isprepletene, u Tvoj pogled, u Tvoja leđa, u Tvoje noge, u Tvoje listove, u Tvoja stopala kako idu i kako snažno koračaju kroz oluju. Gledati u Križ. Ti me vodiš, vodio si me i vodit ćeš me - uvijek i zauvijek, do Sebe samoga, neka tako bude.

Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. (1 Kor 3, 9)

Oznake: duhovnost

Vozimo se na Misu. Vožnja se odvija po grbavom putu. Kad kažem grbav mislim na tolike grbe da izbaciš sve što si ija toga dana. Letiš kroz prozor ako se ne držiš. I tako jedno 15 minuta. Vozimo se u tišini. Samo mi je objasnija da ne zna gdje se Misa točno održava jer ovaj nije objasnija konkretno. Namjerno nije objasnija konkretno, ali to je druga i duga priča u koju neću ulaziti. Znamo samo da je Misa negdje na kampusu. Idemo na kampus gdje je fakultet i internat kao, tu će Tome održati Misu. Dakle jako veliko i jako puno zgradica. Tome je pomalo isfrustriran, što i inače jako teško sakriva. A možda i ne sakriva, nego jednostavno pokazuje svoje frustracije. Pa zašto i ne bi… a brate mili.
Dođemo već nekako uz pomoć ljudi koje sretnemo na putu. Tamo je lijepo, imaju popločan put hahaha. Tako da nije prašina. A dođemo i to prostorije u kojoj će se Misa odviti. Ha ha, do učionice u kojoj će Misa biti. To je neka učionica koja se ne koristi, iz očitih razloga. Zidovi nikakvi čak i za njihove standarde. Nekih prozora nema. Hm, a možda se učionica ipak koristi. Stolice postave u redove a oltar improviziraju od dva stola za jednu osobu, tako da dobiješ onak’ klasični školski stol za dvije osobe. Sjedim i gledam. I mislim se kako se često zamaram trivijalnim stvarim. Odjeća je odjeća i ništa više i ništa manje. Misa će se održati u totalno derutnoj prostoriji. Ali će se održati. Ako se ja održavam u totalno derutnoj vanjštini - održat ću se. Jer je unutarnje održanje važnije od onog vanjskog, nije obratno.
Imam pravo na hranu i na Kruh Nebeski. Moje unutarnje živi, i ima pravo izaći van, zasjeniti samoga sebe i napokon cijelo moje biće ispuniti i pokriti.

Toga se prisjetim svakog jutra. Najprije me oblije znoj sramčine. Budi me Iva, dolazi Rebeca, pa dođe i Sarah, pa nakon nekog vremena dolazi Leida podsjetiti nas da im je škola… a ja još uvijek u pidžami dok spremam Ivu za školu. I ne ide mi se. A one sve spremne, daleko budnije i spremnije od mene. Sjede Iva, Rebeca i Sarah na mom krevetu i igraju igrice na mobitelu. Kad spremim Ivu spremim i samu sebe i ležim iza njih, spavam s otvorenim očima. Čekam 7:55 da odem do Danielinog i Ivinog razreda i budem s njima. Budem s Tobom, slušamo Bob Marleya, pa malo Yeezya, pa malo Gibu, pa malo Haustora pa pročitam današnje čitanje i zamolim Te za zaštitu i blagoslov mene i svih koji prođu kroz moj dan; bilo kroz misli, poruke, bilo fizički… i za konkretne osobe… OFC!!!!! Ddddd
i mislim se “aaaajme majko mila još jedan dan”, pomalo uzbuđena, pomalo uplašena, a najviše gladna jer tek u 10 doručkujem. Osim akk se ne spustim prije škole na doručak.
Dolazim do škole malo prije 8h. Učenici su postrojeni i čekaju bubnjeve. Kreću pjevati školsku himnu. Bubnjaju djeca, djeca i pjevaju. Svi se smrzavamo. Tome je tu, učitelju su i ja sam tu. S nekom dicom se pozdravim i mašemo si. Još uvijek mi ne ide u glavu da je ovo moja svakodnevnica. Pjevanje himne traje jedno 10 minuta. Nakon toga djeca idu prema razredima. Oni su brži od mene. Idem i ja prema 1. razredu. Kako su brži, i popnu se gori gdje su razredi a gdje sam i ja, tako uoče mene još jednom i krenu trčati prema meni, prvašići. Trče oni prema meni i trče njihovi osmjesi u susret s mojim osmjehom, odnosno kesom o uva do uva. Krenu me grliti, njih jedno 20. Ja čučnem, male Vivi i Caro prve u liniji zagrljaja. Kako čučnem oni se još više zabiju u mene… ja padnem. Ne jer fizički neman snage izdržati nego jer mi se srce odveže i popusti sve brane koje ga priječe da ode. Ovdje može u punini otići u susret. I ode, padne na pod, ali ga zargljaji očuvaju i ne bude ozlijeđeno.

Pa se pitam, pitam i pitam: “kako doći u sebe, kako doći k sebi?”. Kako da moje unutarnje boje zasjene vanjske?
Nije gledajući djecu i imajući njih za uzor. Već mi je od koristi promatrati sebe s njima, i kako se ja ponašam i razmišljam u njihovom društvu. Jer sad sam ogoljena i spram same sebe. Prirodne kose, dlakava, bez šminke, bez manikure, bez pedikure. I shvaćam koliko me uvjetuje ta vanjština. I koliko joj dajem prostora, puno više nego što bi trebala imati. Neću se prestati sređivati lol ali se prostori trebaju zamijeniti. Bogu Božje, caru carevo, tako nekako i s ovime. Aaaaaa ma pogubila san se. Koja je poanta… ma ma ma. Sad sam se pogubila. Što san tila reći uopće. Previše je toga za natipkati. Kad bih barem imala nekoga tko će tipkati, a ja meljen. I on/ona to fino odmah i uobliči. A ne ja ovako sidin i tipkan, misli idu sto na sat. Ne uspijevam toliko brzo tipkati. Još nakon 20 minuta tipkanja palčevi me krenu boliti. Grr. Ma

B. Damjan, prije godinu dana, mi je reka “ma ja bih svakome preporučija psihoterpaiju, da ode na to.”. Kod njega znam tu i tamo otići na razgovor, tipkam mu mailove blabla. Benediktinac na Ćokovcu. On mi je sugerirao da puknem, prije godinu dana. E pukla san.
Iako ja na psihoterpaiju iden od 1. godine faksa kod Maje, krenula san i kod Emine jer ona uzima u obzir i duhovnu sferu čovika.

Uglavnom, što želim reći. Sv. Augustin, Emina, Maja, b. Damjan… stalno se pitam što ja toliko dubim po samoj sebi i stalno nešto, a nikad ništa. Što je sasvim glupo i bezveze jer nekad treba i ništa. I ne mogu virovati da je meni toliko dugo trebalo da shvatim zašto. Psiha i duh su dvije odvojene sfere. Duhovnost je malo intenzivnija i “udaljenija” ako nisi u toj shemi svjesno, a psiha je ovdje blizu i svakodnevno ju živimo. Ali se međusobno uvjetuju. Moja psiha se preslikava na duhovnu sferu. Ono s čime krećem u dan, s time dolazim i kod Boga. U smislu, ako nisam pomirena sa samom sobom nisam pomirena ni s Bogom. Ako radim na samoj sebi, na svojoj psihi, idem na sto milijuna razgovora na kojima ne pričam nužno o Bogu i vjeri nego o nekim desetim stvarima, međuljudskim odnosima i tako dalje… zapravo posredno radim i na odnosu s Bogom i na duhovnoj sferi života.
Pa kad ja puknem, i završim na psihijatriji, kao onda, to nije ništa drugo nego početak nečeg lijepog, a što se meni cijelo vrijeme činilo kao najružnije. Pogotovo onda. Sad mi je to lako napisati jer mogu reflektirati i sagledati širu sliku tog puta čišćenja na kojem sam još uvijek. A koji traje cijelo jedno desetljeće. Dakle, Sara, kemijski sastav tvoje zemlje je okej - sad. Prije nije bija. I bilo je puno krivih postavki koje je trebalo vratiti tvorničke. Kao što je bio slučaj s hranom i gladi za Hranom. Kao što je bio slučaj duboke, duboke pretpostavke da će me Bog odbaciti. Kao što je bio slučaj dubokog, dubokog, dubokog nemira. Mislin, presmiješno i tužno. Koliko rada na sebi da bih zaista bila okej s Bogom. Koliko traženja, kucanja, preispitivanja i propitkivanja… same sebe i Tebe. Koliko suza samo da bih mogla krenuti i ići. Da bi tek započelo ono što je vjera. Da bih napravila prvi korak. I sad kad sam napravila taj prvi korak (a ne mislim na Afriku) ja sam u m o r n a za išta više. A bojim se da će mi noge otkazati ako uzmem pauzu i ne stojim na nogama nego sjedim.

I zato mi je lijepo ovdje. Možda sam zato ovdje. Nije to samo vrijeme između diplome i posla. Nego i vrijeme između mene i Boga. Prije sam bila ja, a sad slijedi Bog. Prije sam studirala, a sad slijedi posao.

“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32)

Ili kako reče sv. Augustin: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.”

Oznake: duhovnost

Sjedim na trijemu, malo prije 8h je. Kad vidim na mobitelu da je 7:30h, a ja još uvijek gori u sobi, imam osjećaj kao da je već prošlo pola dana. To je valjda zbog djece koja idu u školu i Ive koja me podsjeti na to malo prije 7h. Ma moj dan započinje tek u 10h. Sva ona budnost prije 10h je tek priprema za dan. Dakle, vrijeme od 7h do 10h je vrijeme za odgovaranje na zov prirode.
Iva je otpremljena u školu, a ja opremljena kavom i doručkom za novi dan. I baš se mislim: “joj Bože neka me prosere pa da u miru mogu ići u dan…”, svakako uvjerena da će se to tako i dogoditi. ALI NE. Dolaze Iva i Daniela i zovu me da oden s njima u njihov razred. I oden… kako ja odem, ode i svaka mogućnost pražnjenja crijeva. Nema veze, možda će biti popodne. Što se toga tiče nemam problema. Bit će.
Poskakujemo nas tri do 1. razreda, ulazimo i sjedamo u prvu klupu. Njihova učiteljica me pozna, svakako mi poruči “Karibu” što znači “dobrodošla” na što ja odgovaram “asante” hehehe osnove Swahilija. Nas tri sidimo na toj drvenoj klupi koja je povezana sa stolićem. I sad je pitanje jesam li ja toliko niska i sitna pa zato imamo mista, jer su one svakako sitne, ili je klupa velika?? A ne bih baš rekla da je klupa velika… Leida je u pravu kad mi kroz smijeh kaže: “ooo you so short…”
Prepisuju Daniela i Iva s ploče, malo se grlimo, malo poskrivečki pojedemo ubuyu. Uh ja u jednom momentu odem vanka poslušati kako ide pjesma “Old MacDonald had a farm” jer mi je rekla teacherica da ih to naučim to pjevati. Vraćam se ja i sjedam, i vidim dva popisa. Jedan kod Daniele naslovljen “Swaili speakers” a drugog sastavlja Iva pod nazivom “nose makers”. Pročitam ja to i dodam Ivinom naslovu “i” jer sigurno nije riječ o onima koji prave noseve. Gledam jedan popis, gledam drugi popis… i uočim svoje ime. Bila bih presretna da san na ovom prvom jer to znači da parlam Swahili, ali ja sam na ovom koji cinka ove koji prozivode buku. Thanks a lot gurls. Mi se smijemo bahahah, a one dadnu učiteljici te popise cile ponosne što su male drukerice
hahaahahahahahhah pogotovo Daniela. Ma zamislite vi to. I sad će oti jadni na popisima dobiti kaznu. A na svakim vratima u školi stoji isprintano “SPEAK ENGLISH. NO ENGLISH NO SERVICE”. Eto pa ti pričaj svoj materini jezik. Dođe vrijeme marende i ja oden pojesti nešto. Nakon par minuta dolazi Iva uplakana jer se slučajno ravnalom žlepila po oku. Zovemo i Tomu da ju smiri i utješi. Ali ju još uvijek boli. 30 minuta prođe i opet smo u razredu.

Ne znam je li u jednom momentu teacherici dojadilo predavati ili što ali dva sata smo pjevali i glupirali se. Najprije smo pjevali tu “Old Macdonald had a farm”. A svaki put kad bih ja otvorila usta i pivala jedan mali bi si pokrija uši hahahahahhaah okay poruka primljena ali ne i pročitana hahahhaaha. Nakon toga je mala Daniela pivala na hrvatskom jeziku pjesmu “Mi želimo uzdić Isusa”. A čak si je i riječi zapisala ali po swahilijskom pisanju i čitanju određenih slova. Onda sam ih ja išla učiti pismu Dalmatinac od Grdovića, pa neki su povatali riječi. Ma preslatki su, pogotovo kad mi kosu diraju, glade, pletu.

Dođe famozni ručak, ja na brzinu pojedem ugali i fažol misleći da ću trebati Ivi ići prati kosu jer ide na friz. Ali ne. Ja se natrpala što brže, badava. Ode Iva na frizuru, ostala dica u razrede a ja odem malo danit.
Koliko god se trudila ući u korak s Tobom i sa samom sobom, uvijek nekako isklizneš. Odustajem Te tražiti vanka, i evo pristajem Te tražiti unutra. Prestajem tražiti vidiljive znakove nevidljivog. Valjda mi to poručuješ. Da zavirim u sebe kako bih tražila Tebe a ne sebe. Uostalom, pronaći sebe u sebi bez da tražim Tebe u sebi - nemoguće. Kako mi je lijepo Zdenko poslao citat sv. Augustina: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.” Onda je prva poduka ta da sam izvan sebe. Trebam doći k sebi.
A kako da dođem k sebi. I kako da uhvatim korak sa samom sobom, i s Tobom.

polako puštam, Boga
Bogu da bude Bog,
drugi da budu drugi
Puštam Bogu da me odnese, daleko od drugih,
sebi
Da me odnese sebi donoseci me meni. Iako me je strah puštati
Jer me je strah samoće
i biti sama s Njim,
s Njim,
samo s Njim.
Ali se ne bojim.
Strah me je otići od ljudi
i doći sebi.
Ali se ne bojim.

Jer je strah da ako odlazim od njih,
da odlazim od nečega sto jest.
A što jest to nije.
Ne znam mogu li
i ne vjerujem da mogu podnijeti
samoću
koja je sve samo ne samotna,
tišinu
koja je sve samo ne tiha,
šutnju
koja je sve samo ne šutljiva,
mir
koji je Mir.
Ne znam mogu li podnijeti Boga.
Mogu li podnijeti
dobiti Sve
kad ostavim
ono ništa

Stojim pred Tvojim vratima. Sva ostala vrata su zatvorena i nema ih više. Tvoja su tu i široma su otvorena. „Napokon”, mislim se u sebi. Nakon tolikih kucanja po vratima koja nisu za mene, pokušaja da uđem kroz njih. Mijenjanja same sebe ne bi li se vrata nekim čudom otvorila. Napokon uđem kroz neka vrata, povirim unutra, jedan korak napravim i onda bivam izbačena, tako nasilno i grubo. Toliko kucanja, plakanja i moljenja da me bar netko primi tamo gdje ne pripadam. Ostavljena vanka sama bez svojih vrata na koja bih pokucala i bez svoje prostorije. Kako da uđem kod Tebe? Kako da napravim taj korak kojim ću ostaviti predprostorije iza sebe i ući u Prostoriju?

Iva se vrati s pletenica uplakana jer ju boli glava od frizure. Oni to dobro nategnu. Pa joj Tome dadne nešto sitno da si kupi pipi, odnosno lizalice. Uh sad bih i ja pošla i uzela si ih 100 komada koliko su slatke. Dobije ih 18 hahahaha neloše. Pa ja pošaljem slike Ivinog novog friza u grupni i čujemo se s Martinom preko videopoziva.

Prokuhavam mudante, čarape i oti bijeli veš. To je tako opuštajuće… Ipak pitam Rebeccu bi li mi pomogla ražentati, ona pristane, jer nekako mi se čini da bi joj dobro došlo. Prebacim prokuhanu robu u kantu i odemo do sudopera za pranje robe. Pa ražentavamo, ja mudante a ona čarape. Ražentamo, ja kažen da ću ja ostatak a njoj dam mobitel da landra po njemu. Hehe. Rišin sve to i dolazin do Tome i Rebecce koji sjede i svatko je na svom mobitelu. Uskoro će večera pa ne tražim Rebeccu da mi ga vrati. Tome me primi za ruke i pita me: “hoćeš li joj biti kuma na krštenju?” Hahaahhahaahahaha pa Toooooomeeeeeee dddddddddd ofc da hoću. Mislin… kužin ja da je to velika obveza, ona bi mi bila treće kumče. SPREMNA SAM, MOŽE!!!!! Momentalno mi projuri kroz glavu da se događa. Vežu se konci za koje se pitam jesam li ih spremna sve do Hrvatske odmotavati i ne caknuti ih. Koliko god sam spremna na to, toliko me je i strah da neću uspjeti u tome. Ne želim da odu u zaborav i ne želim da njihova lica postanu tek obrisi mog iskustva i života ovdje. Želim cijele njih, i cijele nas.

Nakon večere dođu Rebecca i Iva do nas pa igramo candy crush. Ledeno im je pa odem po jakete i čarape. I svaki put usred igre one dadnu mob meni i kažu “play for me” kako ne bi izgubile hahahaha a jesu lukave. Rebecca se počinje opuštati. Inače je jaaako sramežljiva i tiha. Dok igramo igricu Iva sjedi na meni, a Rebecca je naslonjena na moje rame. I baš nam bude lijepo, pa malo passion fruita pojedemo, pa se malo vidimo s našim hrvatima koji nam nedostaju. I tak. Pa se glupiramo. Nešto plešemo ovo ono. Uhvati mene Iva za ruke i kaže mi da raširin noge. Ja odradin to i ona se sklizne kroz moje noge, i meni ispadne iz ruku… BUM glavom o pod… a Rebecca i ja ju grlimo i ljubimo da brže prođe. I prođe i nastavimo,
I na koncu odemo leći. I ja skužim da ja Ivu uopće ne spremim za spavanje, a ni ona ništa ne spominje. I ja opet skužim da oni svi spavaju u onome u čemu su tokom dana. I ja se sjetim da smo njima 5 dale kao posebnu robu koja im je pidžama, a npr Sarah sad tu majicu nosi za po vanka. Mislin, okej, ako njima to ne smeta i ako im je svejedno hahahaha eto, to kažem da znate da nema ovdi posebne odjeće za ovo, pa za ono, pa za treće. Sutradan je Iva obukla svoju pidžamu.

Mi u vrtu… Tome i Richard od 6 ujutro. A ja došla oko 9, 10. Richard je inače učitelj, i tog dana je imao jedno predavanje a ostatak dana je radija u vrtu u svojoj finoj odjeći za školu. To što je u finom džemperu, finim gaćama, finim cipelama - nebitna stavka. On izore cili red u 2 minute. Hahaha legenda, a visine kao i ja je. Stalno ima osmjeh od uha do uha, i mene pokušava naučiti Swahili. I neeema stajanja. Ja čupkam tu travu i svako malo pogledavan sidi li itko pa da i ja mogu bez grižnje savjesti. Ali ne, oni rade kao da nema sutra. Nećemo se lagati, ja sam svoj dalmatinski ritam rada-pauze ispoštovala, bez nekog pretjeranog beda. Ali ono, malo mi je ipak bilo neugodno. Tome u japankama, ja u birkama i čarapama.

A dadnu meni školske kuharice griz koji se pije jer je rijetko napravljen. I pričaju one nešto, pa se smiju, pa pričaju, pa nešto meni pričaju, pa se smiju. Smijem se skupa i ja s njima. Jer ako se ja smijem s njima, onda se smiju sa mnom iako se rugaju, ali se rugamo svi skupa meni. a na to pristajem. Ne pristajem da se meni ruga a da ja u tome ne sudjelujem. A ako ćete mi se rugati e onda i ja sudjelujem u vlastitom ruganju. Ostaje vječito pitanje je li se smiju posprdno ili se smiju iz dragosti. Pa se tako ja smijem s njima iako neman blage što one pričaju hahahaha… popijen ja griz i iden oprati šalicu, dolazi do sudopera jedna kuharica od njih tri. Nosi ona šporko suđe, jedno opere a ostatak ostavi… meni. Domišljato, vjerojatno je pretpostavila da ću iz peistojnosti oprati i to njihovo hahaha ‘ko tu koga voza… i vraćamo se nazad u vrt. Ručak sam jela prstima kako i doliči. Što je ispalo super jer nisan dobila žlicu, a bila gladna pa ju nisan tribala čekati nego sam se odmah bacila na posa. Ali s prstima. I onda OPET u vrt. Blablablablablabla prolazi dan, živimo život. Čupkamo travke, sadi se, vamo namo.

I opet smo Rebecca, Iva, Daniela i ja kod nas posli večere. Igramo candy crush, i plešemo. Zapravo najviše plešemo to jest radimo gluposti. A presmišno je. Rebecca prducne, opustila se!!!! Hahahaahahaa ma top. Daniela izvodi neke monade, twerka, Iva ju zvizne po guzici pa ju ova lovi hahahahaha urlaaaaamooooooo!!!! A Rebecca snima. Ovog puta Iva i ja ju idemo spremiti za spavanje. Pa odlazimo gori u moju sobu. Nakon nekog vremena dolaze Rebecca i Daniel. I opet nakon nekog vremena dolazi ostatak dice. I svi s vrata gledaju i čekaju Ivu da se spremi. A ona se tracka hahahahaha što i Leida kaže. Uoče balone za vodu. I uzmu ih, a ja im objasnim da ih ne mogu puhati jer je to za vodu. Pa ja jedan napunim. A oni se razbježe… odem na balkone i bacim jedan. Padne taman pred noge jednog diteta eheheehhe mi se smijemo. Iva mi poželi laku noć, zagrli me i poljubi me, Munira me isto poljubi za laku noć. I svi se ispozdravljamo. Ne mogu vjerovati da su me tako prihvatili, do te mjere. I osjetim širenje srca.

S crnim ispod noktiju, prljavštinom izvana, a čistoćom iznutra završi još jedan dan. Koji je bio ispunjen zagrljajima, nježnošću i milim pogledima. Manjak mirišljavosti, čistoće i urednosti me ne tangira toliko. Sve je to kompenzirano onime što je osjetilima neosjetljivo, razumu nedokučivo, a srcu tako jasno.

Kosu perem jednom tjedno, subotom, a tijelo polijem svaku večer.

Oznake: duhovnost

Nedjelja je, dakle ujutro u 8h nam je Misa. Traje sve do 11:30. Jer danas se Tome proglašava župnikom. Malo prije 7h me sad već po običaju budi Iva, dolazi se umiti i obući kod mene jer su joj sve stvari u mojoj sobi. Tako smo se dogovorile, a vjerujem da ćemo uskoro skupa spavati u krevetu (što sam ja na prvu odbila…) jer mi se počinje uvlačiti pod kožu. To je i za nju praktičnije pa da ne mora ići iz spavaonice do mene. Šestogodišnja Iva koja mi dnevno uputi stotine najčvršćih zagrljaja i u obraze se poljubimo otprilike 5 puta. Tomu zove “babu” što znači dida. Jer joj u praksi i je kao dida. Ona je dijete cure koju je on još prije 10 godina “uzeo pod svoje”.
Obje se spremimo za Misu i idemo svaka svojim putem. Iva ide s ostalom djecom popiti čaj, a ja idem jesti doručak u župnoj kući. Za doručak su mandazi. To je nešto tipa krafna nakon 3 dana što je stajala. Suho je, ali je fino, i hrana je. Ja to još dodatno nakvasin u kakau pa je top! Pojeden, popijen kavu i iden vanka čekati skupa s ostalom djecom Misu. To su djeca koja ostaju ovdje u školi, ne idu doma. I tako čekamo, čekamo i čekamo. Krenemo prema crkvi. Koja je udaljena 15s pješke, ha-ha-ha. Zapravo, ja sam brzinski otišla piškiti i idem prema crkvi trkom. Susitižem ostatak taman pred ulazom. Pratim ih, penjemo se na kor, gdje većina djece sjedi.

(…) Hahaha čujem ih sad dok pišem kako pjevaju “Mi želimo uzidić Isusa…” hahahaha a to smo im nas 6 stalno pivali uz koreografiju, e imam snimke. (…)

Sjedamo i čekamo da počne. Počinje, zbor ulazi uz koreografiju. Sitna koreografija, ništa posebno, više kao posebno hodanje… kako da kažem… dva reda zbora, svaki na svojoj strani po sredini onog prolaza. Ulaze svećenici. Prolaze između zbora. Tomislav, vidim ga. Naravno da ga vidim, mislin ono. Nas dvoje jedini bijelci, odnosno on jedini bijelac kojeg ja vidim. I osjetim takav ponos i zahvalnost što ga poznajem. Što pričam s njim, što ga mogu zagrliti i što on mene zagrli. Srce će mi eksplodirati. Tako mi otprilike bude i kad dođem na Zdenkovu Misu. Ponos me ispuni i prelije se iz mene, i tako nestane. Ostane samo na stjenkama mene. Srž tog osjećaja ostane na periferiji mene. I tako opstane u meni, zapamćeno u milele namilele - vijeke vjekova. Iva i ja skupa pratimo Misu. Kad sjedimo onda sjedi na meni ili na Leidi. Kad stojimo ona se popne na klupicu, s leđa mi baci ruke oko mog vrata, obgrli me i nasloni se na moja leđa. Glavicu nasloni na moje rame i međusobno si pridržavamo glave glavama. Polako shvaćam da je odluka da sam na Misi s dicom kriva odluka. Jer od glupiranja s njima ne stignem baš pratiti Misu. Malo se s Ivom izgrlim, malo s Leidom poglede izmijenim, a svako malo me Rebecca poškaklja po leđima i pravi se da to nije ona pa tako i ja nju.

Dođe primanje Tijela Kristova, spustim se, primim Ga i ostanem dolje u posljednjoj klupi. Na tom mjestu dočekam kraj Mise. Prije samog kraja krenu monolozi uslijed predstavljanja Tome kao novog župnika. Ja to ništa ne razumijem i isključim se. Odem u neke svoje odaje, u svoj svijet koji je nekad nesiguran, a nekad siguran. Trenutno se doimam kao strankinja u vlastitom svijetu. Više sam strankinja samoj sebi nego li sam strankinja ovdje u Tanzaniji.
Polagano me valovi boja i nota odnesu u neprolaznost onoga što nikako ne mogu percipirati kao neprolazno. Iako živim taj konac neprolaznosti koji se sad cijeli nalazi u mojoj ruci. Svejedno je prolazan u mojoj glavi.
Uđem zapravo vrlo jednostavno u Vrt. Uđem jednostavno jer ga promatram izvana, iz zraka. Hvala Ti na tome što mi pokažeš svako toliko da iako sam ja presušila i bez snage zadnjih godinu dana da radim u Vrtu, Ti ga održavaš.
Sad je prošlo već godinu dana od tog momenta. I od boravka u Karmelu. Od zadnjeg aktivnog vrtlarenja. Od zadnje vode.

U Africi kiše baš i ne padaju i nema vode za na bacanje. Kad sam bila u Monduli Juu gdje je bas sve suho i prašnjavo, bez zelenila, bila sam u sebi. I mislila se kako jasno vidim svoju nutrinu, svoje stanje. Presušeno je, suho i više od presušenog. Ali ima života, ljudi žive. Ja isto idem dalje, iako nemam vode u sebi. Dolaskom u Lushotu ušla sam u svoj Vrt. Iako nema kiše, zeleno je. Kao što i kod mene nema kiše, ali je zemlja rahla, plodovi postojani i zeleni se. Bog to već nekako navodnjava, Vrt u kojem boravimo Bog i ja, u srž mene same. Ovdje isto baš nema kiše, ali ima zelenila koliko ti srce hoće, ima vode. Moj Vrt koji nije zapušten, i koji nije presušen kao što sam ja presušena. Jer su to dvije odvojene sfere. Koje Bog vodi, i o kojima Bog brine, posebice o Vrtu. Od onog momenta, prije godinu dana, sve je bilo na Bogu. A na meni je samo bilo da budem poslušna, ponizna … i strpljiva. Umorna i presušena, s vjerom koja jedva da postoji, uz crnilo i trulež, ipak vjerovati da Bog vodi i da me nije napustio kako se činilo. A činilo se tako sasvim jasno. Onda je to bilo skoro pa nemoguće jer je svakim danom vakuum postajao sve jači i jači. Dok mi se kosti nisu počele lomiti, a duh klonuti. A oni najjači vriskovi boli i vapaja Bogu su bili nečujni. Mogli su ih osjetiti samo Bog i moja duša.

Ovog puta je kugla ispala iz mojih ruku ne mojom krivicom nego si ju Ti izbio. Ostali su šok i nevjerica dok gledam rasute komadiće kugle po podu. I pitam se potiho, bez ljutnje, ali s dubokim razočaranjem “kako si mi mogao to učiniti?”. Opet, opet i opet. 12 godina posla si mi razbio, koliko je prošlo od prve kugle koja mi je ispala. Pa sam sama tražila komadiće te kugle, bez ičije pomoći. Tražila i odustala. Od Tebe i od sebe. Jer u tim godinama baš i nisam mogla ići u dubioze i shvatiti čemu me učiš. Ipak je lekcija naučena. Nekako sam sastavila kuglu, izmišljajući nove dijelove, zaljepljuvanjem starih koje sam uspjela pronaći, i mogla sam ju opet držati. Uz tvoju posrednu pomoć, s Majom. Ali to nije ta kugla, ja sam svejedno bila zadovoljna njoma. I ti mi ju izbaciš… bila sam ipak preljuta. I odeš. Opet odeš. Pa si ponavljam “tu si, tu si… negdje…” da izdržim boli novog pucanja, novog obnavljanja i novog preslagivanja.

Iva i ja smo u sobi u kojoj spavam jer Tome i ostatak svećenićke ekipe ima sastanak u tom stanu. I mi ne smijemo izaći jer oni ne smiju znati da smo mi tu, a već su u hodniku. A dobro, s Ivom je lijepo, s njom je toplo. Ona istražuje neku vrećku, a ja slažem njezinu robicu u ormar da bude pregledna. Nakon toga ležimo i bezveze pričamo s krunicom koju joj je Damjan ostavio po odlasku. A nakon toga zaspemo. Budi nas Tome, vrijeme je za ručak. Iva se jedva razbudi. Idemo do školske kuhinje i na stepenicama jedemo ugali, fažol i krišku avokada. A ja nakon toga pojedem jos riže koja je svećenicima ostala. I sad mi je takva kiselina u drobu…
Malo se odmorim i dolazi Daniela po mene da odnesem rukavicr Tomi. E super!!! Idemo vrtlariti, sad ću se ja fino praviti važna samoj sebi i zamišljsti kako vrtlarim u svom Vrtu. He he moš mislit. Dolazim do Tome, a Tome nad kanalizacijom - zaštopanom. Idemo ju odštopati. Mislim, on ju je odštopa. Nadam se da će i mene tako odštopati od mojih govana. HAHAHAHAHAA
Sad kreće plesanje na Mlete Mzungu (u prijevodu: dovedi bijelca). To je hit pjesma. Poslušajte ju https://m.youtube.com/watch?v=eWAjKN1eHRE . Već znam koje pisme će mi zadavati boli i koju hranu ću kroz plač jesti… ali neka je toga.
Plešemo, plešemo i plešemo. Moj grijeh je što nisam uzela svoj bluetooth zvučnik pa moram žicati od škole njihov. Ali već sam ja njega prisvojatala.
Igrali smo i plesne stolice. I toliko smo se smijale. Smijale, smijale i smijale… i grlila se s Ivom. A Tome mi dao pusu u čelo.

Sad sam tu sa svojom novom kuglom koju mi je sam Bog dao. Nakon toliko godina koprcanja i traženja, molitve, bježanja. Sjedinjena, integrirana, spremna za visine za let cijelim bićem. Kako je Emina u svojoj knjizi napisala “čisto srce može svoj prvi otkucaj dati u jedinstvenom, ne razdijeljenom biću”.

Možda nema Božje utjehe, Božjih milosti, Boga onakvog kakvog je bilo. Ali to ne znači da će moja duša, moj Vrt otići u zapuštenost i trulost. Bog dela.
Kao što je Lushoto zelen bez kiše, tako je i moja duša zelena bez Božjih milosti.

Slatko mi ih je gledati. Ivu, Danielu, Rebeccu, Sarah, Jacquelin, Aminu, Senorinu, Fathumu, Leidu… najslađe mi je vidjeti ih kako se smiju dok pričaju na Swahiliju, kako peru odjeću u kantama, kako jedu rukama ugali i fažol. Lijepo mi je vidjeti ih kako se neometano igraju, hodaju i prolaze kroz dan. I kako melju nekakvu plastiku u ustima usputno dok pričaju, tako vješto da se kuži da imaju nešto u ustima a neometano nastavljaju pričati i promatrati te. Kad ih pogledam i kad sam s njima osjećam se kao djevojčica. I na moment mi bude žao što nisam, a drago što sam niska i izgledam kao da imam maksimalno 16 godina. Jer, eto, bar na sekund osjetim polet, brzinu i jačinu života koji se odvija unutra a ne na vanka. Dok ih gledam u onome što im je dano, što nije posebno izbirano i razmatrano hoće li se slagati jedno s drugim. Nosi se ono što je oprano i ono što se ima. Pa u svim tim kombinacijama svega što ide i ne ide bude toliko boja, životnosti i života. I bude čovjek, bude osoba. Ogoljena od vanjštine, tek toliko pokrivena da sakrije ono što se može i mora sakriti. Pa bez puno truda pokažu svoje unutarnje boje, one najljepše i one najautentičnije. Dok se ja toliko trudim pokazati svoje vanjske boje ne bih li pokazala svoje unutarnje boje. Uz toliko truda ni upola ne uspijem donijeti života na van. A unutarnje boje se na kraju pomiješaju s vanjskim bojama. Pa nemam ni unutarnjih ni vanjskih za pokazati, za dočarati, za živjeti. Pogubljena između unutarnjeg i vanjskog.

Čujem smijeh, a ne mogu dokučiti odakle dolazi. Na igralištu nema nikoga, spavaonice su prazne. Zovem Leidu a ona se ne odaziva. Niti Iva niti Daniela. Odem do školske kuhinje i kuharica me uputi prema bočnom krilu škole. Krenem i kako se približavan tako smijeh postaje jači. Jedno 5 metara sam udaljena od toga gdje se nalaze. A da se nalaze tu potvrđuje mi Angela koja izleti gola smijući se i pokrivajući glavu kako joj ne bi voda ušla u oči. Što se ovdje događa? Trebam odnijet japanke novoj curici koja se zove na E. Dolazim do ograde, u produžetku je zid od škole, naginjem se na ogradu i vidim njih 7 kako se tuširaju. Naime, ovdje se tušira tako da se kanta napuni vodom i onda se polijeva. Njih 7 sasvim gole, prskaju se, polivaju se, glupiraju se i smiju se. Uoče mene i kroz smijeh krenu urlikati. Ja skupa s njima. Maknem se i samo pružim japanke i kažem da ih dadnu novoj curi. Iva ih uzme, curica ih odbije i Iva ih obuje :) ništa neće biti neiskorišteno.

Odlazim i nakon nekog vremena se vraćam skupa s kuharicom koja je muslimanka. One su gotove s pranjem sebe i sad peru odjeću u tim istim kantama. Preko sebe su bacile pare raznih uzoraka i boja te ga zavezale oko vrata kao haljinu. Jedino ga je Daniela zavezala kao plašt iako joj se pikica vidi i tako pričala sa mnom… a muslimanka me maltene počupa za kosu i kaže “oh, you washed your hair”.
Ofc da sam oprala kosu, bila je natočena vaselinom. Te iste curke su mi 3 sata prije radile raste to jest pletenice. Neuspješno. Uzele su vaselin, natopile mi kosu i krenule plesti. Ponavljam, neuspješno. I tako sam imala 4 tanke pletenice na 40 minuta i kosu koja je ostala od vaselina i nakon 3 ispiranja šamponom. Ali nema veze, yolo, nakon još 3 pranja kose to će biti ok.
Tog su dana posljednje tri otišle, Martina, Ana i Jelena.

Nalazim se u Lushotu, u župi Sv. Benedikta. Na istom mjestu se nalazi i osnovna škola s vrtićem. Trenutno školu i vrtić pohađa 120 učenika od kojih je dio financijski dobrostojeći a dio ne baš financijski dobrostrojeći. Ako ti roditelji nisu platili školarinu - na posljednji dan roka za plaćanje nemaš pravo na školovanje, iako je već dio školske godine prošao. Ovo je privatna škola, postoje i državne. U državnim školama jedan razred se sastoji od otprilike 150 učenika. Od toga njih otprilike 20% položi ispite i završi školovanje. Jer s jednim učiteljem na 150 djece - kakve su šanse da svako dijete pohvata gradivo? Prilikom odgovora na to pitanje uzmite u obzir da samo učitelj posjeduje udžbenik.

Gradnja škola i plaćanje učitelja Tanzaniji nije prioritet, jer od toga baš i nema nekog profita, a građani izbjegavaju plaćati porez.

Tomislav je do prije nekoliko tjedana bio u župi u Monduli Juu. Monduli Juu je suho i smeđe, prašnjavo mjesto. S jako malo kiša, i bez pitke vode. Tu je bio župnik 7 godina.

Za to vrijeme je doveo vodu kod svoje župe. Pa sam za vrijeme svog boravka redovito mogla vidjeti lokalne ljude kako dolaze s kanistrima po vodu. Stoka je mršava jer nema zelenila. Sve je suho pa ju se nema nigdje ni odvesti na kvalitetnu ispašu.
Pokrenuo je sponzorstva za djecu kako bi se djeca mogla školovati. Iako su državne škole besplatne, djeci je potrebna uniforma, bilježnice, olovke… što roditelji sami plaćaju iz svog džepa - ako imaju. Ako dijete nema sve potrebno ne može se školovati. Također je pokrenut projekt toplih obroka kako bi djeca u vrtiću imala taj jedan topli obrok kojeg malo tko ima u Monduli Juu. Osim toga, dao je novac za završetak izgradnje ambulante i za popločavanje 400m2 rodilišta kako bi bilo u funkciji. Osim svega navedenog, uzeo je pod svoje nekolicinu mladih ljudi (koje sam upoznala) koji nisu imali perspektivu nalazeći se u svojim obiteljima te ih poslao na fakultete i daljnje obrazovanje. Tako je primjerice “otkupio” curu od njezinog oca jer je već bila prodata drugom muškarcu koji je 40ak godina stariji od nje za kojeg je trebala biti udata. Prislini brakovi između djevojčica i starijih muškaraca je česta pojava. Na Misi je jednom prilikom uočio da djevojčice pod Misom nisu odgovarale na one dijelove koji se odgovaraju. Po tome je skužio da ne idu u školu te ih je poslije Mise pozvao u drugu prostoriju i preko vjeroučitelja upitao idu li u školu. Odgovor je bio “ne, jer smo već udate”. Riječ je o djevojčicama od 8 do 12 godina. Sastavio je listu i predao mjerodavnim organima općine te su djevojčice započele svoje školovanje.
Ovakvi se odgovori (kvalitetnom) edukacijom ne događaju. Jer ako djevojčica nije u edukaciji, bit će prisilno udata, a dječaci će biti prisiljeni na rad.

U novoj župi mu je za cilj kvalitetno obrazovanje kojim će promijeniti onda razmišljanje novih generacija. Dati im sjeme boljeg život. Namjera mu je povećati kapacitet škole izgradnjom spavaonicama ili izgradnjom internata. Naime, djeca moraju pješačiti 5km i više, a autom se voze 35km. Time gube vrijeme za učenje. Stoga je dosta djece koja žive daleko u nemogućnosti ići u kvalitetniju školu, već su primorana ići u državnu školu. Također, s obzirom na činjenicu da je mjesto brdovito, jer se nalazi na vrhu planine Usambara, te je ponekad zagušljiv i blatnjav teren, za vrijeme dugih kiša put opasan zbog preplavljenih rijeka. Naposljetku, djeca trenutno jedu objede vani u dvorištu jer nema adekvatne blagovaonice, što i nije zgodno ako je ružno vrijeme.

Zasad je opremio spavaonice krevetima na kat, dosad su djeca spavala na spužvama.

Dakle, potrebna su sredstva za
1. Spavaonice za dječake i za djevojčice
2. Oprema za blagovanje poput stolova i stolica.

Stoga Vas molim, koliko možete, da uplatite. Jer je riječ o zaista ranjivoj djeci pa svaka kuna (ilitiga eur) zaista znači! Na slici su podaci. Sve ide preko Papinskih misijskih djela, a onda oni uplate Tomislavu.

Jedna curica je ostala bez sponzora. U međuvremenu joj je Tomislav našao sponzora, djevojku koja je također došla iz Hrvatske. Kad je ta vijest rečena njezinoj majci, majka je od sreće počela plakati.

To je ono čemu sam ja osobno svjedočila.

Nisu tek tamo neke priče, i nisu floskule.

Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića

Teško mi je razgovarati s Tobom. Sve je rečeno u igri, pogledima, smijehu. Što onda meni preostane da ti kažem što nije rečeno, a ipak ostane previše toga neizrečeno, prešućeno, onih ključnih slova. Možda je dijelom to što ne znam kako da te percipiram i kako da te dohvatim. Tu si negdje u meni. I znam to sa svakim danom, po svakom udahu i izdahu. I svejedno mi te teško dohvatiti. Kao što je meni samu sebe teško uhvatiti i ući u korak sa samom sobom, tako mi je teško ući u korak s tobom. Stalno sam negdje između. Između nekog pogleda, nekog smijeha i onog udaha-izdaha. Sve je rečeno a ja nisam tu. Nigdje sam. Prisutna sam i svejedno me nema. Nema me u punini.

Tomo mi je dao dobru usporedbu. A riječ je o tome da sjevernjaču neću naći među zvijezdama kao u Hrvatskoj, jer nisam na istom mjestu. Naći ću neku drugu zvijezdu, i tu drugu zvijezdu tražim. Tako je sad i s Tobom. Tamo gdje sam Te prije pronalazila ne znači da ću Te pronaći i sad tu. Kao što znam da si svud oko mene to je dovoljno da znam da ću te već negdje pronaći, ako ne van sebe onda u sebi.

A htjela bih Ti rasuti svu svoju bol i sav svoj trulež, iako Tomo kaže da sam humus. Ne mogu jer me je strah da ako se raspem do kraja pred Tobom da ćeš dignuti ruke od mene, prestati me oblikovati i prestati me zalijevati. Pa je možda i bolje da Te ne dohvaćam i da me ne dohvaćaš tako jasno. Možda je bolje da ostanem u vakuumu još malo, još samo malo. Jer ako odem iz tog dobro poznatog vakuuma što će biti? I zašto me guraš? Zašto me guraš da odem odatle sad kad sam se priviknula i sad kad mi je dobro? Kako da iz vakuuma poletim i odem u visine ako sam toliko zgnječena u njemu. Odakle dolaziš u moj vakuum i gdje me čekaš? Ovdje je crnilo i nema zraka, sve je suho i ništa se ne vidi. Jedino što mogu je vratiti se na one retke i fokusirati se na ono između redaka. Vidim svjetlost koja me ogrne ali je svejedno toliko daleko da je jedva mogu percipirati i treba jako puno snage da ju mogu osjetiti. Samo što ja ne znam što da radim s Tobom i sa sobom.

Dok tražim Put prema svijetu Tvom, ostavi mi trag…

Ima nešto u hrani i vodi koju jedem i pijem ovdje. Ne bude to zahvalnost niti cijenjenje onoga čega imam u izobilju. Dok gledam tu rižu, koje sam u 2 tjedna pojela više nego u godinu dana u Hr, ugali, fažol ili dinstano povrće, u meni se javi nekakva toplina i poticaj da jedem bez grižnje savjesti jer zaslužujem biti i zauzimati prostora. Kao što sad zauzimam prostor u toj školskoj kuhinji. U crnoj kuhinji, bez poda, sagrađena od drva. Kuha se na ugljen koji je u središtu cigli na koji se stavi lonac. Za razliku od prije pola godine kad sam slučajno prestala jesti normalne obroke i polagano tonula u bespuće gladovanja. Nisam ni kužila što se događa prva dva mjeseca. Sasvim nesvjesno sam prestala jesti uobičajene porcije, one porcije koje mi tijelo traži. Jer sad mi tijelo ne traži… ne shvaćajući da se nešto opasno krije ispod tog ne traženja. Nešto u meni se okrenulo protiv mene. Nije poremećena slika tijela pa da želim smršaviti, nije poremećeno hranjenje a nije niti poremećaj u hranjenju i ne pokušavam time kontrolirati makar jedan aspekt svoga života. Nije ništa od toga jer ni ne kužim da jedem sve manje i manje. “Ne osjećam glad, zašto bih onda i jela”, tako je bilo u početku, bez da se uopće pitam zašto ne osjećam glad jer nema smisla to pitati i nema smisla obraćati pažnju na kvalitetu i kvantitetu jela jer se ja osjećam okej i okej sam sa samom sobom, svojim tijelom i s drugim ljudima. Kad sam skužila da nešto ne štima je bilo kad sam po par dana išla bez konkretnog jela, a trebam učiti i treba mi energija, i treba mi energija za treniranje. Treba mi energije koje imam sve manje i manje a zalihe se troše. A ja ne mogu jesti jer ne osjećam glad i tijelo mi krene davati signale da jedem tako što mi se krene nenormalno vrtjeti i hvatati nenormalan umor iako sam dobro spavala. E pa Sara zafrknula si se, nešto si zafrknula, nešto ne štima. Nešto je raštimano, ili se raštimalo, a pitanje je hoće li se uštimati kako spada, hoću li imati te snage da se uštimam i da me Bog uštima. Ili je možda već ovo uštimavanje raštimanog koje nisam ni primjećivala. Još mi nije jasno odakle je to krenulo i koji je okidač bio mog nenamjernog posta, ali nije niti važno. Na koncu neizmjerne slabosti dovukla bih se do nekog restorana ili menze i pojela normalnu porciju kako bih mogla nastaviti učiti i mislila se “koji k se događa?!”... Sjećam se jedne srijede u Odenu kad sam si uzela hrane za dvije osobe i pojela sve to u 10 minuta od slučajne neuhranjenosti. Tad sam donekle mogla percipirati odakle to gladovanje. Izašla je trulež iz mene, dobro sabijena trulež, neprimjetna trulež, zaboravljena trulež, za mene nepostojeća trulež sve do jednog mometa. Ako ne jedem i ako ne trošim hranu onda ne zauzimam prostor i ne kvarim zemlju, ne diram ništa i ne prljam ništa, ne mijenjam prirodu i ne zagađujem. Ako ne jedem - ja ne postojim, i to je dobro, to tako treba biti, ja moram što manje postojati i to ću postići gladovanjem. Ali nije dobro. Jer ja imam pravo postojati i ja imam pravo trošiti hranu i zrak i vodu i zagaditi prirodu plastikom i trošiti plin kako bih pojela nešto i trošiti novac. Za mene ima mjesta. Najveća glad za ljubavlju, prihvaćanjem, potvrđivanjem - za životom i za Kruhom Nebeskim, a zapravo majmanja glad za onom propadljivom hranom. Kako da se uhranim onime za čime zaista gladujem?

- Misom… molitvom… za snagu da me izvučeš iz tog mog vakuuma, za snagu da odem gore u visine prema Tebi, jer dubine su postale besmislene još odavno i treba živjeti. A za živjeti treba snage, i treba Kruha. Gdje da ga nađem, Bože, kad sam se bez hrane umorila i uz vrtoglavicu izgubila orijentaciju? Ili to tako treba biti kako bih napokon izmorena i pogubljena opet sasvim slučajno, Tvojom providnošću, došla do izvora Tebe i mene.

”Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati.”
(Iv 6, 27)

Gdje sam ono stala?... aha da, sletjeli smo. 7 ipo ujutro je. Utorak, 10.10.2022. Dakle, u Africi sam. U Africi sam. Ponavljam si više puta. Iako je to zaista objektivna istina u koju ja ne vjerujem. A ona caka kad si više puta ponavljaš postat će istina - ne funkcionira. Uh toliko toga, odakle uopće početi?!

Tehnikalije idu ovako; spustimo se iz aviona, hodamo prema ulasku u Kilimanjaro Internatioal Airport - KIA. Dam boarding pass da mi skeniraju i idem na lijevo, pratim ekipu. Mada, toliko je ljudi da jednostavno mogu pratiti hordu i ne bih se pogubila, a kamoli izgubila. Skrećem lijevo i pokazujem negativni PCR, na kojeg samo bace oko tako da sam mogla podvaliti Sarinu (frendica s faksa) potvrdu i putovnicu. Ulazimo u aerodrom i krećemo s ispunjavanjem vize koristeći tuđu kemijsku jer svoju nisam ponijela. Znala sam da me to čeka. Stajemo u red i čekamo predaju tog obrasca jedno 20 minuta. Zadnji smo došli u red i zadnji smo napustili aerodrom, i avion je prije nas produžio dalje. Slikaju me, uzimaju mi otiske prstiju i na pitanje "Why are you visiting Tansania?" svatko od nas odgovara na engleskom "došli smo grupno, na tri tjedna, ići ćemo do Safaria, Arushe, Zanzibara i slično..., ostajemo u hotelu". To naravno nije istina, jer ja ostajem 3 mjeseca. Caka je u tome da ako se na vizi označi i kaže carini da dolazimo kao "volonteri" viza se plaća 500$, a ne 50$ i potrebni su papiri - koje mi nemamo. Sumnjam da će nas doći tražiti u "Hotel Arusha" koji je naveden kao mjesto odsjedanja u obrascu za vizu. Pečat je u putovnici, a putovnica kod mene i napokon idemo po prtljagu koje ima puno previše, ali kolica olakšavaju baratanje njome. Ali sranje, traže od nas da nam skeniraju prtljagu iako je Tomislav (ili Vele) zvao tamo neke svoje i rekao da nas puste bez skeniranja. Uglavnom, svi kuferi prođu, ali za moj kufer kažu da ga stavim sa strane i otvorim. E pa sranje kroz gusto granje! Okej, jedva ga dignem na taj stol (što mi netko nije pomoga, mislin ono!?) i otvorim ga. Krenem vaditi stvari i dođem do faking noževa. Pakiranje od pet noževa i gulilice za kumpire, puta dva. Pita ovaj mene što će mi toliko noževa, što će mi škarice za grmlje i na koncu plaćam li porez u Hr. Što ja znam plaćam li porez, pa plaćam ga, ne bahati se. Škarice za grmlje opravdam vinovom lozom i reznicama trešnje, a noževe... e pa to neka vam Tomislav objasni. Martina ga zove i on dolazi. Bla bla bla, nakon 20 minuta idemo, bez plaćanja, bez posljedica...

Na izlazu s aerodrome nas dočekuje Vele, drugi misionar, jer nas 6 i prtljaga ne stanemo u jedan auto. Portpamo prtljagu i idemo. Po putu smo stali popiti kavu, gintonik i pojesti, a onda opet stajemo popiti liker s nekakvim motoristima. Nemam zapravo što pisati jer koliko god da sam bila pristuna bilo je toliko podražaja da ne mogu to sve opisati. A sjećam se svega. Ma nije ni bitno istipkam li sve SVE, bitno je da je to iskustvo u meni. A i ne da mi se, iskreno, evo. Prvo smo išli kod Vele na ručak, a onda kod Tomislava. Tomislava je Vele ujedno obrijao i ošišao.

Aaaa, uglavnom... dolazimo kod Tomislava oko 16h i svi se momentalno spajamo na net kako bismo se javili svojima, međutim, ne može to internet podniti, slab je. Ulazim, skeniram i gledam stan. Nije mi dobro. Nema parketa, pločica, nekako je zapušteno, prljavo... Ja ovdje trebam biti 3 mjeseca... ha ha ha ha, Sara, Sara... uh, ali toliko toga se događa da ne stignem toliko razmišljati o tome gdje sam zapravo ja, jedva mi dolazi do glave da sam na drugom kontinentu. A tri mjeseca polako postaju sve duža i duža.

I tako je taj prvi dan bio pun doživljaja, ne jer smo letali vamo namo, ovdje ondje, nego jer je zaista bilo mnogo podražaja. Zvučnih, vidnih, njušnih, okusnih... dodirnih i ne baš.

S obzirom na to da je nestašica struje svakodnevna pojava, tuširala sam se vodom koja je bila zagrijana na štednjaku, a onda sam se polijevala vodom. Valja napomenuti da prije 12 godine, odnosno prije nego li je p. Tomislav došao u ovo mjestašce, vodoopksrba nije postojala. Doveo je vodu, instalirao cijevi i sada mjesečno kupuje galone i galone vode, a ovi iz drugih sela dolaze po vodu ovdje kod njega. 23 galona vode dođe 1$.

Jako mi je teško pisati zapravo, jer je sve još uvijek nekako zbrčkano meni u glavi. I ne znam što da pišem i odakle da krenem. To jest, znam što i s kojim ciljem, ali još ne pronalazim one riječi i one dodire koji mi ostaju utkani u dušu. Još se ne događa, i nije se dogodio, onaj moment shvaćanja da život nije na neku foru stao kao kada odem na 2, 3 dana ili tjedana negdje drugdje. Nije isto putovanje kao i ta. Ne toliko zbog dužine, koliko zbog tog kulturološkog šoka, okoline, ljudi oko mene.

Drugi dan, 11.10.2022. sam bila kod Masaai plemena. I pričala sam s jednom djevojkom koja parla engleski. Pričala mi je o njihovom načinu života. Ali svejedno mi se ne piše o tome. Uglavnom, žene su potlačene. Muškarci žive u jednoj nastambi od blata, a žene i djeca u drugoj nastambi od blata. Uobičajeno je da muškarci imaju više žena. A na pitanje "Kako bi tebi bilo da ti muž u kojeg si zaljubljena..." na što me ona prekida i govori "no falling in love"... Žene grade te nastambe i brinu o hrani. Muškarci ne rade.

Nema smisla sažalijevati ih, nema smisla čuditi se što neki slatkiš nemaju i nisu ga nikad probali. Kao da kvalitetu i zadovoljstvo životom određuju stvari, hrana, stan i slično. Ni ne kolebam se s tim sažalijevanjem, čuđenjem i sličnim. Niti smatram da im je potreban neki bolji standard od ovoga kojeg imaju da bi bilo sretni(ji).
Ipak nije sve to tako sjajno, recimo praksa odgoja je da ako dijete plače i negoduje da mu se napravi rez na licu kako bi prestao. Pa ako ne prestaje - opet. Tako jedno dijete iz vrtića ima nekolicinu tih malih rezova od 1cm koji će ga podsjećati na to što se dogodi kad plačeš.

Eto to su ta prva dva dana, nadam se da će mi pisanje nekako uči u naviku kroz sljedećih mjesec dana, da ću lakše dolaziti do same sebe i posati. Lakše osluškivati Boga. Ne dolazi mi ništa, iako je i ništa nešto. Strpljivost i privikavanje, na novinu. Također bi valjalo dokučiti u kojem točno smjeru bih išla s ovime i što želim pisati konkretno o Africi i boravku u Africi.

Doručkujem, pijem kavu, pričam s mamom. Jutro provodim uobičajeno. Započnem ga znakom križa, obućem grudnjak i odem doručkovati s mamom koja je već do pola pojela svoj doručak. Ništa nije odskakalo od rutine. Niti želim da odskače. Želim da ovih posljednjih sedam sati budu najdosadniji, najrutinalniji, najbezvezniji sati. Dakle, ne razmišljam, ne promišljam i ne mislim se “Sara! Još malo!”. A nikako si ne govorim “Danas ideš!”. Tek sam onoliko svjesna da je danas dan odlaska za Zagreb da znam da moram do s. Marijane po mlinac za kavu, jer sutra ne mogu. Sutra nisam u Zadru, u Zagrebu sam.

Doručkujem kruh s maminim domaćim džemom od šljiva i uz to pijem crnu filter kavu. Kakav li me doručak čeka sljedeća tri mjeseca i koliko još ima do ovog doručka za ovim pultom? “Ne, ne, ne… sasvim najobičnije jutro” govorim si, sileći se da ne razmišljam unaprijed, nego da budem ovdje i sada jer je taj trenutak lakše sažvakati od onoga prema čemu neizbježno idem. Mama i ja pričamo, o svakidašnjim temama, novinskim naslovima. Po završetku doručka, kave i razgovora krećemo sa spremanjem za izlazak iz stana. Dođemo do s. Marijane, vožnja autom je kakva je i inače... MAMA MELJE SVE U 16, as usual, ali pokušavam da me ne iritira to jer znam da ovoga neće biti. Neće biti, ne jer sam u Zagrebu kao studentica, nego jer sam na drugom kontinentu u skroz drugačijoj okolini. Pokupile smo mlinac kojeg je s. Marijana nabavila iz Zagreba.

Mlinac moram nositi u Tanzaniju sa sobom, MORAM. Tjedan dana prije polaska ja sam naručila taj famozni RUČNI mlinac za kavu, PONAVLJAM - RUČNI MLINAC ZA KAVU, jedva jedvice sam ga našla na netu za naručiti. Dostava je trebala biti obavljena 7.10., dakle dan prije mog odlaska. U srijedu i četvrtak ja zovem korisničku službu i saznajem da se dostava NEĆE obaviti tog datuma nego tek za tjedan dana. E pa ta narudžba je otkazana, jer dragi moji u mall.hr-u, tad sam ja već daleko od Hrvatske i ne treba mi, iako mi je prijeko potreban, ali tjedan prije. U četvrtak, dva dana prije odlaska, se suočim sa činjenicom da ručni mlinac za kavu neću sutradan imati u svojim rukama. To doznajem u pokretu jer sam tog dana ujedno mijenjala dolare seriju koja je tiskana prije 2016. za seriju tiskanu od 2017 (jer doli ne prihvaćaju dolare tiskane prije 2017., ne razumin ali okej…). Tako da sam paralelno tražila po poluotoku mjenjačnice koje imaju te dolare i zivkala korisničku službu. Okej, ostalo mi je 40 dolara koji su tiskani 2016.godine, to nije strašna svota, to sam riješila. Dobro je. Samo još taj ručni mlinac za kavu. Idem iz grada prema poligonu na vožnju. Poziv od korisničke službe. Bit će dostavljen sljedeći tjedan. Ma, e znate što?!… Što ću sad?!… Što će biti ako ne donesem taj ručni mlinac za kavu? Uh, uh, uh… okej Sara ne cmizdri na cesti, skuliraj se. Nazovi Zdenka. Nema ni on ni mama mu. Koga još mogu pitati? Tražim na netu, nema ga kupiti u dućanu, samo dostava, 300kn sve skupa… to nije opcija, jer mi treba prekosutra najkasnije. Ma, to ću rišiti, rišit će se. Uglavnom, vožnja, pitam instruktora, ne zna ni on, nema ni on. Njesra. Vožnja mi je gotova i idem sa s. Marijanom na kavu, pitat ću nju. Objasnim joj situaciju i kaže: ”Hm, nazvat ću jednu profesoricu i pitat ju, možda ona zna ljude koji znaju ljude koji ga imaju”. O majkooo milaaa, meni to treba prekosutra. Obavi ona poziv, sjednemo u kafić, čakulamo. Poslije malo manje od sat vremena zove profesorica i kaže: “IMAT ĆE MLINAC U SUBOTU!”. HAAA??? Zafrkavaš me?!... a u isti moment shvaćam da kad je nešto volja Božja, onda nema zapreke. Nisam ni krenula na put, već više puta se ta činjenica iskristalizirala tako jasno. S. Marijana će ga pokupiti sutra, prekosutra, a mama i ja ćemo ga preuzeti od nje u subotu ujutro. Nestvarno. Javljam mami, oduševljena, ali ona vjeruje više od mene i ima više pouzdanja od mene, tako da ju nije iznenadilo… a njezina vjera se također u više navrata pokazala.

Evo nas u subotu ujutro pred župnom kućom u kojoj živi s.Marijana. Popričale smo sve tri, o nekim drugim temama, malo o odlasku, zagrlile se i poželja mi sretan put i da će moliti.

Jednostavnije mi je bilo doći do reznica trešnje i reznica vinove loze nego li do ručnog mlinca za kavu. Trešnju san uzela od Franke, a vinovu lozu je rišija Zdenko! :) I to je bila sva mudrolija, dva poziva i stvar rišena. Tomo i ja sadimo vinograd doli, eto ha-ha...

To je o mlincu za kavu, reznice su rišene “ap cap”…

Uglavnom, pišem tijek događaja od četvrtka (5.10.) do utorka (11.10.). Ne nekim kronološkim putem, nego zbrčkano. Onako kako je i meni tih zadnjih par dana bilo. Pa ako ne pratiš kad se što dogodilo i kako - super, jer nisam ni ja kontala u tom datom trenutku.

Dakle, četvrtak (5.10.) dva dana prije odlaska za Zagreb. Odradim tu famoznu vožnju, mlinac sam rišila, reznice sam rišila, dolare sam rišila. svoje stvari sam rišila(?) Valjda… Hm, što dalje?! Dolazim doma na ručak, posli ručka spavanac as per usual ha-ha. Ma čekaj, nešto je bilo prije palačinki s Heidi. E DA! Mama i ja smo išle do Zdenka. E, to mi je super jer mi je to skroz odvratilo misli s odlaska. Popile smo kavu kod njega. Očistile mu stan, sprdale ga i otišle. Ah da, i posudila sam njegov kuferić, thanks. Mama pravac doma, a ja na lapačinke s Heidi. Da se pozdravimo, ofc. Poile, popričale o mom odlasku, o njezinim planovima. Njoj se fakat život događa. Otvara svoj obrt i useljava se s dečkom, koji je dobio povišicu (s kojom nije zadovoljan pa pregovara), u stan. Fino. Uzmem palačinku za van, za sestru, sve platim i Heidi me vozi doma. Dođem ja doma, Marcela, Jana i mama su doma. Superiška. Druškamo se, pričamo, sve opušteno, sve fino i lipo. Krasno. Marcela ode, a mama i ja krenemo probno mene spakirati, pa eventualno ako mi treba neki veći kufer da ga kupimo na vrijeme. I tako ja spakiram i stavim sve *svoje* stvari koje planiram poniti u onaj mini carry-on kuferić. Stavin na vagu, kad ono više od 10kg… a je*ote, maksimalna kilaža tog kufera smije biti 7kg. Naime, imam pravo poniti dva velika kufer, 25kg po kuferu, i jedan taj mali kufer od 7kg. Legitimno pitanje, što nisi stavila u ovaj jedan veliki od 25kg svoje stvari?! Pa otprilike 3/4 od tih sveukupnih 57kg je za Tomislava i djecu doli. Primjerice: reznice, sustav za navodnjavanje, robica, udice, oprema za ribolov, suhomesnati proizvodi, škarice za granje, nekakve lampice, uređaj za vakuumiranje, laptop… i tak, sve i svašta!!! Zaista sve i svašta!!! Uglavnom, poanta je da ja nosim tek ono najnužnije. Jedan kufer se sastoji samo od robice za dicu...

Uglavnom, mama je p o l u d i l a jer sam ja htjela neke stvari izbaciti i ne nositi kako bi što više stvari za doli stalo. Nervni slom, lice joj je postalo crveno, žile iskočile, oči izbečile. Opsuje mi sve po spisku bla-bla kako to već biva. TUP-TUP-TUP, bla-bla-bla-bla, TUP-TUP- TUP… ssssss, otvori ladicu, ssss, bum! zatvori ladicu, TUPTUPTUP, BUM, TRAS, zalupi vratima i ode na balkon da se smiri. Hehe mislin, smišno je, sad se tome smijemo. Haha njoj je stalo da ja budem okej i imam sve potrebno.

Dođe petak, ništa ekstra, padnem vožnju ofc jer ne znam 'ko mi glavu nosi jer sam na sto strana. Mama i ja se posvađamo još malo pa okrivljujemo jedna drugu blablabla… uglavnom, dogovorimo se oko pakiranja. Dođe petak navečer, oproštajka. Prije toga smo mama i ja išle do Josipe po joooš robice, u petak popodne.

Dođe oproštajka, u međuvremenu Marta i Petra donesu još robice. Jedemo, pijemo, opraštamo se. I gledamo koliko vreća robice ima… w t f, kako da ja to prenesen doli?! Gdje će to sve stati!? To su sve skupile tri osobe, naravno skupa s još frendica koje su pitale imaju li. Prelipo. Robica i školski pribor, u dnevnom boravku, za doli. Ok… ja sam sebe spremila, sve svoje stavila u kufer i sad mi je ostalo da tu robicu natrpan. Uh, ja zapravo nemam mjesta za tu robicu. Pitam Lorenu i Damjana imaju li što viška kila. Njima ću dati. Imaju! Bingo, sve skupa 35kg. Odlično. Sklepamo mama, Marcela, Jakova i ja tri Ikea vreće koje nosim sutra sa sobom, uz tri kufera… dakle 6 kufera/vreća. Mene metar i žilet (155cm) i 47kg, ovoga sve skupa… *drum rolls* cca 70kg. Da, 70kg! A ne! 57kg+35kg=92kg jeeeeeeer u subotu navečer idem do Diane da skupim od nje još donacija iiiiiii do Lazara da mi da dva seta noževa, škarice za vrt i lampice nekakve. Ahh daa... ALI TO NIJE SVE!… nemojmo zaboraviti kufer od Hrvoja kojeg san uzela 14.9., Zdravkovu vrećicu za doli koju san uzela 13.9. i Lucijin medaljon kojeg mi je poslala buson. I tak, uglavnom, sve će stati. Hoće. Dobar dio te odjeće je otišao za doli. Ostale su tek dvije vreće.

Aaah, uglavnom, bilo je svakojakih zavrzlama. Ne da mi se tipkati. Ne prevelikih, i sve su se rišile. Subotu i nedilju sam spavala kod Gabi i Stipe. U ponediljak san išla kod Lorene pa smo skupa išle na aerodrom. PCR san napravila u zadnji tren!
Evo me iznad Kilimanjara u avionu, još nekih pola ure.

Ajme da, i pukla san u avionu onaj naslon za potiljak…

Let je bija okej. Zagreb - Doha, Doha - Kilimanjaro.
U Africi sam, stojim na afričkom tlu. 7:34 11.10.2022.

“Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka.” (Ps 121)

Nakon svih ovih godina čvrsto znam da smo Bog i ja taj tim.
Sad gledaj i vidjet ćeš taj stijenj koji tinja od samog početka.

“i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.”
(Iv 1,5)

IDEEEMOOOO!!! WOO WOO WOO!!!


Svaki tjedan - post jedan!