Pregled posta

Kako je fino jutro

Vratili smo se sa Zanzibara. Petak je, nas troje - Josip, Luka i ja putujemo iz Dar es Salaama nazad za Mabughai. Pozdravili smo se s Jonathanom koji je isto s nama bio na Zanzibaru. Sve spiritanci, svećenici to be. Oko 6 ujutro u petak ukrcali smo se za bus za Mabughai. Dolazimo kod Tome, sad nas je troduplo više. Nas 16. 5 bijelaca, 7 dice, Pendo i njezina sestra, Esta i njezin tata. A dane s nama provodi i Eli(sabeth), koja u mojim očima ima neku posebnost. Ne znam je li to do njezinog osmjeha ili do njezinih očiju u kojima uvijek mogu uhvatiti trak radosti i bezbrižnosti, onog djetinjeg povjerenja i predanja Bogu, jer nesebično daje od sebe… osmjeh, pogled, radost, Boga.

Nisam ni izašla iz auta a Iva, prva, i ostatak ekipe trče prema autu i viču “Saraaa!!! Saraaaaa!!!”. Tome se parkirava, a ja gledam i smijem se, i držim kvaku da što prije otvorim vrata. Izlazim i opkole me, grle me. Ljubim ih. Stvarno su mi nedostajale, što mi je još uvijek teško za vjerovati. Da su mi se malčice uvukle pod kožu, da sam jedva čekala doći sa Zanzibara kako bih ih vidjela i bila s njima.
Izbacili su nas iz sobe. Sad u “mojoj” spava Josip, u sobi do spava Luka, a u sobi nasuprot spava Miki. Dica i ja spavamo u sakristiji, to jest u prostoriji koja je povezana sa sakristijom. Najveći show mi je kad idemo spavati, one odu leći a ja se naknadno uvućem u krevet. Zaspu s upaljenim svjetlom. Imamo jedan veliki bračni krevet, jedan jednokrevetni i jedan madrac za jednu osobu. Uđem, upaljeno svjetlo, a one razbacano spavaju, opušteno, s otvorenim ustima, glave zabačene, ruke i noge isprepletene, polupokrivene, samo u mudantama ili u odjeći od današnjeg dana. Polako mi prestaje biti stres u kojim uvjetima spavam i jesu li sve oprane, je li oko mene uredno i pospremljeno, je li mi krevet takav i takav. Može se spavati, obavlja svoju svrhu, i to je dovoljno.

Ujutro doručak, treba 16 usta prehraniti. Svi se skupimo i jedemo, pijemo, gledamo se, smješkamo se, pričamo. Nema straha da neće biti dovoljno hrane, da ću ostati gladna. Jer čak i da ostanem gladna (što se ovdje zapravo nikad nije dogodilo) sita sam nepropadljive hrane. Znam da ono propadljivo - propada. A ne idem za propadiljvim. Idem za Tobom, prema Tebi. Pa mi je onda sasvim svejedno jesam li ili nisam nahranjena - prihvaćena, shvaćena, viđena… moj Kruh dolazi od gore. Hrani me Onaj za kojeg jedinog znam da me bezuvjetno voli i prihvaća.

E sad nas je puna kuća. Pa se nekad prisjetim kako je to bilo kad smo bili Tome i ja, a djeca imala školu. Bio bi mir ha-ha. Pa se sjetim kuharice prije ove. I kako je bilo drugačije prije 2 mjeseca. I koliko sam se udomaćila kad usporedim. Imam broj za piki piki, tako da me vozač zna i znam koga zvati za do sela. U dućanima me znaju. Išli smo u šetnju i nekoliko njih me prepoznalo, a bili smo desetak kilometara udaljeni od župe. Nisam mzungu, nego sam Sara.

Pa kad nadalje uspoređujem shvatim koliko dugo treba da dođeš do tog momenta da shvaćaš gdje se nalaziš i među kim si. Da shvatim veličinu ljudi i mjesta i da shvatim koliko ne znam i koliki sam stranac. Njima, a onda i samoj sebi.
Što sam se više zbližavala s okolinom, ljudima koji su mi po kulturi i načinu života daleko to sam dublje shvaćala koliko sam daleko od same sebe. Od Tebe. Koliko sam neistražena. I cijeli jedan život mi neće biti dovoljan da upoznam samu sebe - ni do pola, a kamo li do kraja. Jer upoznavajući i istražujući sebe, istražujem i upoznajem Tebe.

I zato Te tražim. I ići ću gdje me noge nose da bih dobila komadiće Tebe i sebe. Da bih Tebe tražila, istražila.
Pa možda i pronašla taj komadić Raja u sebi, komadić Tebe - svoj Kruh života.

Božić evo i nije nešto posebno bia. Očekivala sam više. Ali to je možda i zato što su im Mise već same po sebi ekstra. Pa ni ne može više ekstra od ovoga. Polnoćka je bila u 20h, trajala je do 22h. I onda je Misa bila na Božić u 8h. Tome je stavija lampice na oltar koje izmjenjuju boje. Oči me bole kad gledam u oltar. Sa strane su jaslice ISTO okičene lampicama. Lampa sve u 16. Božić je bio lijep, prvenstveno jer nas je masu. I to mi je lijepo. Okupimo se za ručak i večeru. Pomolimo se i čekaju - mene da krenem s vađenjem hrane na pijate. Teško je to, triba dobro dozirati porcije da svima dotekne. Opuštena sam se po pitanju nereda, ne smeta mi spavati na krevetu upitne čistoće, koji je nosan vamo namo. Samo da se spava. Zadnje tri noći spavam s Ivom i njezinom mamom, i okej mi je sve. Iako nemam svoj komfor. Wc bude užasno prljav ali mi ne smeta, ne želim pobjeći. Mada nekad zna sve to biti frustrirajuće.

Poslije božićnog ručka smo išli u šetnju. Bia je plan da idemo samo Luka, Miki, Josip, Pendo i ja. ALI, išla su i dica s nama. U haljinicama, šlapicama… po planini, šumi. Bez problema. A mi u patikama, s ruksacima. Ja prvi put kad sam išla tom turom obula planinarske čizme hahaha. A one u šlapama. Eto…
E onda za dva dana smo išli samo nas četvoro u šetnju. Do cilja kojeg je Josip izabrao. Došli, a ono mobitel za kunu. Ništa zato.
Ovih me dana Eli i Juli stalno nosaju, dignu me pa me nosaju. A ja urlam, kako to inače biva u mene. Dici san kupila ruževe za usne i lak za nokte. Jer bi stavljale flomaster na usne i nokte hahaha. Pa sam našminkala Luku i Josipa time. Pristali su, ali Luki tribam oprati veš, a Josipa izgacati. Neka.

U srijedu smo kuvali gulaš pod mojom palicom. U crnoj kužini, na drva, s tečom na ciglama. Bilo je dobro, Josip i Luka su ga ocijenili s 9.2/10. S ljubavlju san ga radila, u sjeckanju i kuhanju Te uvijek pronađem. Hvala Ti na svim tim momentima u kojima ću te sa sigurnošću pronaći, u to sam sigurna, onda kad mi je teško. Najprije smo sjeckali povrće i meso i pričali, nas troje. Sprdali se i rugali se. Onda dmo otišli u kužinu kuvati. Nas 5. Miki, Tome, Luka, Josip i ja. Miki je bija zadužen za vatru. Luka i Josip za nadolijevanje vode u gulaš i dodavanje namirnica, a ja sam mišala. Tome je sidija hahaahaha. I ofc mama na WhatsAppu za pitanja i nedoumice - volim te. Baš doživljaj. Pada noć, nema svjetla, samo malecka lampa koja jedva osvijetli. Miki ima lampicu na glavi pa si osvijetli kad cijepa drva i gulaš. Sjedimo u krugu oko gulaša i vatre, gledamo kako se krčka, komentiramo triba li vode i bivamo. Kako dim krene u mene, oči krenu suziti koliko to grize, a pogotovo kad miješam. Gulaš se pojeo. O da se ne zaboravi, Luka i Josip su radili pizzu, ali u modernom štednjaku.

Sutradan smo radili palačinke, istim principom, ista ekipa, ali nije bilo Tome. Drška od tave je bila prekratka pa smo ju produžili granom i selotejpom. Uigrana ekipa. Miki održava vatru, ja baratam, Josip liva ulje i smjesu, Luka prinese zdjelu za gotove palačinke. Ocjena: 10/10, a Josip dao 9.2/10. Mazali smo ih nutellom, sa zamotanom bananom u sredini. Nas troje zaigramo uno prije spavanja. I rugamo se jedni drugima. Sad je 9 dice ovdje. Dođu i pitaju me mogu li spavati, a ja kažen “YEEEES, YEEEES, go get your clothes!” To su sve dica iz škole. Sušila sam im kosu, kosa im je čudo. Čitanja, Krunica, napojin se.
Lijepo je upoznavati nove ljude. A to ima posebnu čar kad upoznaš Hrvate ovdje u Tanzaniji. Kad nam je Bog zajednička dodirna točka, kad možemo zajedno moliti jutarnju i biti uglavljeni u Njega. Različiti putevi, a isti cilj. To je ljepota Boga kojoj se ne mogu nadiviti.

Zadnji su mi dani, odbrojavam.

O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. (Ps, 63)

Post je objavljen 30.12.2022. u 06:24 sati.