Slatko mi ih je gledati. Ivu, Danielu, Rebeccu, Sarah, Jacquelin, Aminu, Senorinu, Fathumu, Leidu… najslađe mi je vidjeti ih kako se smiju dok pričaju na Swahiliju, kako peru odjeću u kantama, kako jedu rukama ugali i fažol. Lijepo mi je vidjeti ih kako se neometano igraju, hodaju i prolaze kroz dan. I kako melju nekakvu plastiku u ustima usputno dok pričaju, tako vješto da se kuži da imaju nešto u ustima a neometano nastavljaju pričati i promatrati te. Kad ih pogledam i kad sam s njima osjećam se kao djevojčica. I na moment mi bude žao što nisam, a drago što sam niska i izgledam kao da imam maksimalno 16 godina. Jer, eto, bar na sekund osjetim polet, brzinu i jačinu života koji se odvija unutra a ne na vanka. Dok ih gledam u onome što im je dano, što nije posebno izbirano i razmatrano hoće li se slagati jedno s drugim. Nosi se ono što je oprano i ono što se ima. Pa u svim tim kombinacijama svega što ide i ne ide bude toliko boja, životnosti i života. I bude čovjek, bude osoba. Ogoljena od vanjštine, tek toliko pokrivena da sakrije ono što se može i mora sakriti. Pa bez puno truda pokažu svoje unutarnje boje, one najljepše i one najautentičnije. Dok se ja toliko trudim pokazati svoje vanjske boje ne bih li pokazala svoje unutarnje boje. Uz toliko truda ni upola ne uspijem donijeti života na van. A unutarnje boje se na kraju pomiješaju s vanjskim bojama. Pa nemam ni unutarnjih ni vanjskih za pokazati, za dočarati, za živjeti. Pogubljena između unutarnjeg i vanjskog.
Čujem smijeh, a ne mogu dokučiti odakle dolazi. Na igralištu nema nikoga, spavaonice su prazne. Zovem Leidu a ona se ne odaziva. Niti Iva niti Daniela. Odem do školske kuhinje i kuharica me uputi prema bočnom krilu škole. Krenem i kako se približavan tako smijeh postaje jači. Jedno 5 metara sam udaljena od toga gdje se nalaze. A da se nalaze tu potvrđuje mi Angela koja izleti gola smijući se i pokrivajući glavu kako joj ne bi voda ušla u oči. Što se ovdje događa? Trebam odnijet japanke novoj curici koja se zove na E. Dolazim do ograde, u produžetku je zid od škole, naginjem se na ogradu i vidim njih 7 kako se tuširaju. Naime, ovdje se tušira tako da se kanta napuni vodom i onda se polijeva. Njih 7 sasvim gole, prskaju se, polivaju se, glupiraju se i smiju se. Uoče mene i kroz smijeh krenu urlikati. Ja skupa s njima. Maknem se i samo pružim japanke i kažem da ih dadnu novoj curi. Iva ih uzme, curica ih odbije i Iva ih obuje :) ništa neće biti neiskorišteno.
Odlazim i nakon nekog vremena se vraćam skupa s kuharicom koja je muslimanka. One su gotove s pranjem sebe i sad peru odjeću u tim istim kantama. Preko sebe su bacile pare raznih uzoraka i boja te ga zavezale oko vrata kao haljinu. Jedino ga je Daniela zavezala kao plašt iako joj se pikica vidi i tako pričala sa mnom… a muslimanka me maltene počupa za kosu i kaže “oh, you washed your hair”.
Ofc da sam oprala kosu, bila je natočena vaselinom. Te iste curke su mi 3 sata prije radile raste to jest pletenice. Neuspješno. Uzele su vaselin, natopile mi kosu i krenule plesti. Ponavljam, neuspješno. I tako sam imala 4 tanke pletenice na 40 minuta i kosu koja je ostala od vaselina i nakon 3 ispiranja šamponom. Ali nema veze, yolo, nakon još 3 pranja kose to će biti ok.
Tog su dana posljednje tri otišle, Martina, Ana i Jelena.
