Pružam ti ruku, ideš li?

Vratili smo se sa Zanzibara. Petak je, nas troje - Josip, Luka i ja putujemo iz Dar es Salaama nazad za Mabughai. Pozdravili smo se s Jonathanom koji je isto s nama bio na Zanzibaru. Sve spiritanci, svećenici to be. Oko 6 ujutro u petak ukrcali smo se za bus za Mabughai. Dolazimo kod Tome, sad nas je troduplo više. Nas 16. 5 bijelaca, 7 dice, Pendo i njezina sestra, Esta i njezin tata. A dane s nama provodi i Eli(sabeth), koja u mojim očima ima neku posebnost. Ne znam je li to do njezinog osmjeha ili do njezinih očiju u kojima uvijek mogu uhvatiti trak radosti i bezbrižnosti, onog djetinjeg povjerenja i predanja Bogu, jer nesebično daje od sebe… osmjeh, pogled, radost, Boga.

Nisam ni izašla iz auta a Iva, prva, i ostatak ekipe trče prema autu i viču “Saraaa!!! Saraaaaa!!!”. Tome se parkirava, a ja gledam i smijem se, i držim kvaku da što prije otvorim vrata. Izlazim i opkole me, grle me. Ljubim ih. Stvarno su mi nedostajale, što mi je još uvijek teško za vjerovati. Da su mi se malčice uvukle pod kožu, da sam jedva čekala doći sa Zanzibara kako bih ih vidjela i bila s njima.
Izbacili su nas iz sobe. Sad u “mojoj” spava Josip, u sobi do spava Luka, a u sobi nasuprot spava Miki. Dica i ja spavamo u sakristiji, to jest u prostoriji koja je povezana sa sakristijom. Najveći show mi je kad idemo spavati, one odu leći a ja se naknadno uvućem u krevet. Zaspu s upaljenim svjetlom. Imamo jedan veliki bračni krevet, jedan jednokrevetni i jedan madrac za jednu osobu. Uđem, upaljeno svjetlo, a one razbacano spavaju, opušteno, s otvorenim ustima, glave zabačene, ruke i noge isprepletene, polupokrivene, samo u mudantama ili u odjeći od današnjeg dana. Polako mi prestaje biti stres u kojim uvjetima spavam i jesu li sve oprane, je li oko mene uredno i pospremljeno, je li mi krevet takav i takav. Može se spavati, obavlja svoju svrhu, i to je dovoljno.

Ujutro doručak, treba 16 usta prehraniti. Svi se skupimo i jedemo, pijemo, gledamo se, smješkamo se, pričamo. Nema straha da neće biti dovoljno hrane, da ću ostati gladna. Jer čak i da ostanem gladna (što se ovdje zapravo nikad nije dogodilo) sita sam nepropadljive hrane. Znam da ono propadljivo - propada. A ne idem za propadiljvim. Idem za Tobom, prema Tebi. Pa mi je onda sasvim svejedno jesam li ili nisam nahranjena - prihvaćena, shvaćena, viđena… moj Kruh dolazi od gore. Hrani me Onaj za kojeg jedinog znam da me bezuvjetno voli i prihvaća.

E sad nas je puna kuća. Pa se nekad prisjetim kako je to bilo kad smo bili Tome i ja, a djeca imala školu. Bio bi mir ha-ha. Pa se sjetim kuharice prije ove. I kako je bilo drugačije prije 2 mjeseca. I koliko sam se udomaćila kad usporedim. Imam broj za piki piki, tako da me vozač zna i znam koga zvati za do sela. U dućanima me znaju. Išli smo u šetnju i nekoliko njih me prepoznalo, a bili smo desetak kilometara udaljeni od župe. Nisam mzungu, nego sam Sara.

Pa kad nadalje uspoređujem shvatim koliko dugo treba da dođeš do tog momenta da shvaćaš gdje se nalaziš i među kim si. Da shvatim veličinu ljudi i mjesta i da shvatim koliko ne znam i koliki sam stranac. Njima, a onda i samoj sebi.
Što sam se više zbližavala s okolinom, ljudima koji su mi po kulturi i načinu života daleko to sam dublje shvaćala koliko sam daleko od same sebe. Od Tebe. Koliko sam neistražena. I cijeli jedan život mi neće biti dovoljan da upoznam samu sebe - ni do pola, a kamo li do kraja. Jer upoznavajući i istražujući sebe, istražujem i upoznajem Tebe.

I zato Te tražim. I ići ću gdje me noge nose da bih dobila komadiće Tebe i sebe. Da bih Tebe tražila, istražila.
Pa možda i pronašla taj komadić Raja u sebi, komadić Tebe - svoj Kruh života.

Božić evo i nije nešto posebno bia. Očekivala sam više. Ali to je možda i zato što su im Mise već same po sebi ekstra. Pa ni ne može više ekstra od ovoga. Polnoćka je bila u 20h, trajala je do 22h. I onda je Misa bila na Božić u 8h. Tome je stavija lampice na oltar koje izmjenjuju boje. Oči me bole kad gledam u oltar. Sa strane su jaslice ISTO okičene lampicama. Lampa sve u 16. Božić je bio lijep, prvenstveno jer nas je masu. I to mi je lijepo. Okupimo se za ručak i večeru. Pomolimo se i čekaju - mene da krenem s vađenjem hrane na pijate. Teško je to, triba dobro dozirati porcije da svima dotekne. Opuštena sam se po pitanju nereda, ne smeta mi spavati na krevetu upitne čistoće, koji je nosan vamo namo. Samo da se spava. Zadnje tri noći spavam s Ivom i njezinom mamom, i okej mi je sve. Iako nemam svoj komfor. Wc bude užasno prljav ali mi ne smeta, ne želim pobjeći. Mada nekad zna sve to biti frustrirajuće.

Poslije božićnog ručka smo išli u šetnju. Bia je plan da idemo samo Luka, Miki, Josip, Pendo i ja. ALI, išla su i dica s nama. U haljinicama, šlapicama… po planini, šumi. Bez problema. A mi u patikama, s ruksacima. Ja prvi put kad sam išla tom turom obula planinarske čizme hahaha. A one u šlapama. Eto…
E onda za dva dana smo išli samo nas četvoro u šetnju. Do cilja kojeg je Josip izabrao. Došli, a ono mobitel za kunu. Ništa zato.
Ovih me dana Eli i Juli stalno nosaju, dignu me pa me nosaju. A ja urlam, kako to inače biva u mene. Dici san kupila ruževe za usne i lak za nokte. Jer bi stavljale flomaster na usne i nokte hahaha. Pa sam našminkala Luku i Josipa time. Pristali su, ali Luki tribam oprati veš, a Josipa izgacati. Neka.

U srijedu smo kuvali gulaš pod mojom palicom. U crnoj kužini, na drva, s tečom na ciglama. Bilo je dobro, Josip i Luka su ga ocijenili s 9.2/10. S ljubavlju san ga radila, u sjeckanju i kuhanju Te uvijek pronađem. Hvala Ti na svim tim momentima u kojima ću te sa sigurnošću pronaći, u to sam sigurna, onda kad mi je teško. Najprije smo sjeckali povrće i meso i pričali, nas troje. Sprdali se i rugali se. Onda dmo otišli u kužinu kuvati. Nas 5. Miki, Tome, Luka, Josip i ja. Miki je bija zadužen za vatru. Luka i Josip za nadolijevanje vode u gulaš i dodavanje namirnica, a ja sam mišala. Tome je sidija hahaahaha. I ofc mama na WhatsAppu za pitanja i nedoumice - volim te. Baš doživljaj. Pada noć, nema svjetla, samo malecka lampa koja jedva osvijetli. Miki ima lampicu na glavi pa si osvijetli kad cijepa drva i gulaš. Sjedimo u krugu oko gulaša i vatre, gledamo kako se krčka, komentiramo triba li vode i bivamo. Kako dim krene u mene, oči krenu suziti koliko to grize, a pogotovo kad miješam. Gulaš se pojeo. O da se ne zaboravi, Luka i Josip su radili pizzu, ali u modernom štednjaku.

Sutradan smo radili palačinke, istim principom, ista ekipa, ali nije bilo Tome. Drška od tave je bila prekratka pa smo ju produžili granom i selotejpom. Uigrana ekipa. Miki održava vatru, ja baratam, Josip liva ulje i smjesu, Luka prinese zdjelu za gotove palačinke. Ocjena: 10/10, a Josip dao 9.2/10. Mazali smo ih nutellom, sa zamotanom bananom u sredini. Nas troje zaigramo uno prije spavanja. I rugamo se jedni drugima. Sad je 9 dice ovdje. Dođu i pitaju me mogu li spavati, a ja kažen “YEEEES, YEEEES, go get your clothes!” To su sve dica iz škole. Sušila sam im kosu, kosa im je čudo. Čitanja, Krunica, napojin se.
Lijepo je upoznavati nove ljude. A to ima posebnu čar kad upoznaš Hrvate ovdje u Tanzaniji. Kad nam je Bog zajednička dodirna točka, kad možemo zajedno moliti jutarnju i biti uglavljeni u Njega. Različiti putevi, a isti cilj. To je ljepota Boga kojoj se ne mogu nadiviti.

Zadnji su mi dani, odbrojavam.

O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. (Ps, 63)

Oznake: duhovnost

Misa u 6:30 ujutro. Nakon toga pospremanje suđa i priprema doručka. Još par cura od 16, 17 godina dođu ujutro na Misu i ostanu u župnoj kuću pomagati oko spremanja i kuhanja. Eli (Elizabet) mi je posebno draga. Iako nekad zna biti naporna ha-ha. Ali osmjeh joj je ogroman. Mislim da sve te cure koje dođu žele ići u časne. I tako, doručak se spremi. I nas sedam sidne na kauč i jedemo za tim stolom. Sarah, Rebecca, Iva i ja, a sad su s nama Glory, Maurin i Zenais. To su mi najljepši trenuci, oni za doručkom dok jedemo i ljepljivim prstima hvatamo ručke od čikara. Toliko sam si puta u životu svašta uskratila od straha da se isprljam, da budem bljakava samoj sebi i stavljala si kočnice. Sebi i drugima. Neshvaćajući da se iz najbljakavijih momenata rađaju najljepši momenti. Nedopuštajući sebi i drugima da se uprljamo i očistimo. Da pokažemo svoje unutarnje boje, autentičnost. Zbog straha od ismijavanja, nemogućnosti.
Čikara će se očistiti, ja ću se oprati, pod će se pomesti. Postoji voda, postoji metla!!! Hoću reći, previše sikiranja oko trivijalnih stvari. Život je prekratak da bih sjedila, a ne plesala. Odnosno bacala svoje tijelo kako bi moja sestrica Marcela rekla za moje plesanje. Prekratak da bih se brinula kako izgledam i je li bljakavo oko mene. Ima prečih stvari.

Ova jedna slika na kojoj se vidi zastava, bijela, crna, crvena… zastava označava da tu živi “witch doctor”, odnosno šaman. Mnogi idu kod šamana kako bi riješili svoje probleme.

Nakon Mise idu u polje. U svoje, ako su te sreće, ili u tuđe. Većina stanovništva se bavi poljoprivredom i živi od nje.
Ali, ako su iz sela do, onda nemaju vodovoda i moraju do izvora koji je udaljen otprilike uru, dvi hoda. I to moraju rano ujutro kreniti inače će ostati bez vode. Hah... Neka sela imaju sponzore koji ima plaćaju vodu, pa oni ne plaćaju. Ovi u Lushotu primjerice plaćaju 1000tsh po osobi mjesečno. Besplatno ima župa i škola pod župom jer su oni sebi osigurali nekakav rezervoar, izvor s vodom.
Uglavnom, što se sadi? Od voća ima avokada, passion fruita, raznih vrsta banana, šljiva, krušaka, jabuka… od povrća pomidori, cvjetača, mrkva, poriluk, tikvica, krumpir, bamia… doslovno što god ti treba od voća i povrća. Ako nisu u polju onda su na pijaci. Sjede na podu, povrće rasuto. Mnošto boja, šarenila. Začina ka' u priči. Neki imaju hlada napravljenog od poparanih vreća. Koje služe i za povrće da ne bude drito na prašnjavoj zemlji. A neki koji nisu ispod tog hlada koriste kišobrane kako bi si stvorili hlad.
Pranje odjeće na ruke, pješačenje umjesto vozikanja… toliko toga što oduzima od slobodnog vremena. A svejedno su uvijek nekako otvoreni za susret i za ćakulu. Pitaju i odgovaraju. Imaju vremena, i zaista ga koriste.

Zapravo sam htjela pobjeći. Tamo gdje me nitko ne poznaje. Pokušala sam pobjeći od Tebe, ne bi li te opet upoznala, prepoznala u nepoznatom. Sve ispočetka, odmrsiti zamrešeno. Odbaciti sve što je bilo dosad, pogotovo zadnju godinu. I opet Te prepoznati u nepoznatom. Ali to tako ne biva. Koliko god se ja trudila i inatila.
Naučila sam da nepoznato ne postoji, jer si Ti znan. U nepoznatom ću te uvijek susresti, i ono je već po Tebi poznato. Nema straha od nepoznatog, od budućnosti, od neznanog. Moj se svaki dan u Tebi otpetljava i po Tebi taj dan spoznajem i živim.

Cijeli moj život je u Tvojim rukama.

Mislila sam da ćeš me okončati. Dok si od mene tražio punih 100%, a ne 99.9%. Jer i taj 0.1% poništi svih onih 99.9%.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”
Mogla bih danima dubiti nad ovom izjavom. Iz jednog ekstrema, zidova, hladnoće i prekomjerne udaljenosti - od same sebe i, ponajviše, drugih. U drugi ekstrem namjernog pretjeranog približavanja. Namjernog dozvoljavanja da me razočaraju, povrijede, iskoriste i ismiju. Ne bih li tako došla do one udaljenosti koja dozvoljava Bogu da dođe i bude između mene i drugoga.
Kako smo s. Marijana i ja jednom šetale i pričale o tome. “U svaki susret ideš s Bogom.” Ali on stoji spram mene. Između mene i druge osobe. I kako bih filtrirala svoje postupke i kako bih se zaštitila. “Sara, neki ljudi ćete namjerno povrijediti, takvi su…”. Treba se time znati nositi. Ništa nije jednoznačno i ne postoji sigurnost da jedno pretpostavlja drugo. Jer si vjernik ne znači da si dobronamjeran. Jer si čovjek i imaš svoje unuatrnje i vanjske borbe, shvaćaš težinu života, ni to ne znači da imaš empatije prema drugima. Toliko je trebalo, dva ekstrema. Namjerne naivnosti i oslobađanja drugih od sumnji za koje znam da su istinite, ne bih li na vlastitoj koži osjetila gorčinu naše ljudskosti. Svaki put uz Boga. Bacila bih se u vatru i molila se da izađem nespaljena s naučenom lekcijom. Da se vatri ne približavam. Na pristojnoj udaljenosti je toplo i ugodno. Preblizu sam - opeći ću se, izgorjet ću i nestati. Predaleko sam - hladno mi je.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”

Brisanje svojih granica, rušenje vlastitih zidova, ogoljevanje same sebe. Možda je i bolje da sam ih sama obrisala i porušila, nego da je to napravio netko drugi, nasilno. Ostala sam bez zidova i ostajem bez njih. Ne bih li susrela Tebe u svojim odajama, u svojoj nutrini. Jer ono s čime dolazim ili ne dolazim pred druge, s tim istim dolazim ili ne dolazim pred Tebe.
Kad imam zidove, onda imam zidove za sve - uključujući i za Tebe.

A moj zid odsad bivaš Ti.

Oznake: duhovnost

Uh, zamisli da kakam u poljskom wc-u i da nema nikakvog vodovoda. E stvarno ne znam kako bih.

Vodu imamo *besplatno*. Jer je u blizini izvor koji ne presušuje. Pa stanem i shvatim. Voda je blago. Voda je život. Cijevi su stavljene i mislim da svaka obitelj ima pristup vodi. Na prvu, dok teče iz špine, izgleda čisto. Ali kad napunim lonac vode vidim prozirno žutu tekućinu. Ljudi je takvu piju. Tome i ja ne, samo prokuhanu za kavu, čaj, a flaširanu onako drito.

Postoje te cijevi koje dovode vodu. Postoje, naravski, i cijevi koje odvode vodu. Odvode ju negdje mrvicu dalje u šumu, ili negdje već iza kućice. Baš bih htjela otići do tog izvora vode. Neki dan smo se kupale u rječici, ne znam je li to od tog izvora, a i ne znam koliko tih izvora ima. Išle smo do madam Catherine, Ivine i Danieline učiteljice, nas 6. Ali njih nije bilo. Pa smo produžile skrooooz dolje u polje. Do potoka. U šumi smo, u dolini. Tako je lijep osjećaj. Kao da si u srcu zemlje, u srcu prirode. Takav je cijeli Lushoto, zbog svoje zelenosti i raznovrsne flore i faune. Najprije smo sjele i točale noge. Pa se krenile prskati. Pa se na kraju i cijele ubacile. Ja sam najprije otišla po suhu odjeću da se imaju u što presvući, da ne idu mokre doma. Jer nam kupanje svakako nije bilo u planu. Ubace se u potok. Kakvo je to veselje bilo. Koliko je prskanja bilo. Koliko je smijeha bilo i upućenih osmjeha. Voda je našim ulaskom postala mutna, jer je dolje mulj. Baš gusti, gusti teški mulj, staneš i jedva nogu izvučeš. Tako je meni Birka ostala u tom mulju. “WHERE’S MY SLIPPAH, WHERE IS MY SLIPPAAAAAHHHH”, derem se ja s Ivom u naručju. A malecka Iva se dere na mene kao prava mama: “I TELL YOU WHAT, I! TELL! YOU! WHAT!. Jer, naravno, rekle su mi da ne ulazim u šlapama, ali ja kao vrsna poznavateljica mora, voda i mulja - ušla… i eto ostala mi šlapa u mulju kako bi bila pronađena u roku minute.

Donila sam sa sobom i neke škarice za vrtlarenje koje ćemo odniti u tu organizaciju koja organizira planinarenja i ture po Lushotu - Friends of Usambara. Pa ćemo probati izvući za mene besplatnu turu po Usambara planini, prašumi. A ne, na kraju sam dobila popust 10$, nije mi žao para, baš želim planinariti kroz njihove šume… Tomi ide cjenkanje. Ja se učim. Evo uspjela sam dobiti taj jedan pare za 10,000 tsh, a ne za 15,000 tsh. Dakle, ja ponudim 8,000tsh. On odbije i kaže “hapana, 15,000 tsh”. E onda ja kažem “hapana, basi kwa 7,000tsh”, uz koliko-toliko ozbiljnu facu. E onda on ponudi 10,000tsh, a ja kažen: “sawa, anaweza kwa 10,000 tsh”. Ha ha. A što da kažem…

Pokakam se i govanceka odu u kanalizaciju, kao. Tu negdje oko škole. Govnjare su nedaleko od kućica. Ne prazne se. Pa kad se napuni… ne bude baš ugodno. Ne znam točno kako reguliraju količinu kakice jer nema cisterne. A ne znan, valjda se to razgradi... hahaaha evo stvarno ne znamo ni Tome ni ja. Kako je bilo po tom pitanju u Monduliu, hm, gdje je u misiji bija prije Lushota.

Oni ovdje ne znaju za pojam zornica. Tako da je ova Misa u 6:30 “klasična” jutarnja. A ne tretiram ju ni ja kao zornicu. Ali se pripravljam za dolazak Božića, za dolazak malog Isusa. Svakog dana je sve više i više ljudi na njoj. Pjeva se, isto traje niti pola sata. “Niita kushukuru kwa kua ni meuumbwa kwa jinsi ya ajaaabuu, naakuutiisha”.

Uvijek kad to pjevaju, ma kad svaku pjesmu pjevaju, dođe mi do srca ljepota svijeta i ljepota raznolikosti. Ne vidim svoju bijelu kožu i ne vidim njihovu crnu kožu. Nije me sram i ne osjećam se kao outsider ovdje. Ljudi kao i svaki drugi ljudi. A mi njih u glavi romantiziramo, pogotov djecu i radimo od njih ne znam što. A ljudi kao i svaki drugi ljudi. Sa svojim životima koje žele živjeti u miru i skladu. Obitelj, kuća, posao, male radosti. Žive istu onu dosadnu svakodnevnicu kao što je i naša, a koja je u svojoj nezanimljivosti najveći blagoslov. Kako izgleda njihov dan? Tako ja nekad iz fore kažem “I am also black” a one se smješkaju i kažu “no, you are white”, a onda ja uvrijeđeno kažem “NO I AM BLACK”. Iva je još puno ranije, prije mene, svakako počela tvrditi da je ona mzungu, bjelkinja. Zna ona koliko su to irelevantne stvari. Koje čine razliku tek na vanka. Ništa nije jednoznačno.

Danas krstimo Rebeccu... moje malo veće kumče :)
Hahaha, a one mene pitaju kako da me zovu, uz Sara. Ja njima kažem: tetka, aunty, hahaha. I one sad meni kažu, kad žele nešto: “but tetka pleaaaseee”

Aaaah, još manje od 40 dana. Ova dva mjeseca su prošla toliko brzo. Neočekivano brzo. Prebrzo. Kao da sam jučer došla. I kako dani prolaze, kako se dani završavaju i dolaze neki novi neistraženi dani, tako me hvata nekakva frustracija. Jer imam osjećaj da nisam iskoristila maksimum svog boravka. Da sam zapravo ostala tamo odakle sam i došla. Ne u smislu geografije. Kao da želim taj neki dio koji nikako ne dobivam. A da bih ga dobila, čini mi se, trebam CIJELU Afriku unijeti u sebe... pa kupujem materijale s njihovim dezenima, a što ću s njima? Jedan sam dala da mi skroje haljinu. Drugi je kao pare za na Zanzibar, a treći opet običan materijal s kojim ne znam što ću. I ne planiram stati s kupnjom tih materijala… jer to me najviše podsjeća na njih, na sve ovo. To je njima odjeća. Ogrnu se tako s minimalno dvije te ne znan čega. Jedna kao suknja, a onda druga preko torza.
Sva ova previjanja oko ostanka ili odlaska, i straha da je nedovoljno, da ne iskorištavam maksimum, podsjećaju na mene s Tobom. Stalno idem i idem i idem. I guram i guram i guram, lupam i udaram. Nasilno, da se susretnemo, da Te nađem. Da Te imam i da Te prisvojatam - u najgorem smislu. Nastojim u nečem što ni sama ne znam kako bi zapravo trebalo izgledati. U čemu, zašto i s kojim točno ciljem? Sve nedefinirano i zbrčkano. Umjesto da bivam s Tobom, ja nastojim. A dano mi je, znam da mi je dano. Ali sam tvrdoglava.

Ali kako… možda je riječ o pohlepi, možda je opet riječ o mojim kompliciranjima i prohtjevima i kojekakvim tlapnjama. Možda sam imala i imam prevelika očekivanja. 100% sam sigurna u svoju pretjeranu ideaciju i svoje pretjerano očekivanje od ove ekspedicije. Što je normalno za nas ljude, očekujemo grandiozne posljedice od grandioznih pothvata. Prijeđem nekoliko tisuća kilometara… za što?
I opet u svim svojim nastojanjima, htijenjima, moranjima… se pogubim. I uzmem zdravo za gotovo ono najveće blago koje mi je dano - sada. I brinem se, i previrem se, i pitam se, i previše razmišljam. I previše ronim, previše gledam dolje, previše dubim. Umjesto da plutam i gledam prema Nebu. Sunca nema, tako da ne tuče u oči, i vrijeme je stvoreno za ono što je sada u ovom momentu. Ali meni nešto ne da mira da plutam bez obaveza. Nego se moram preispitivati. Hoćeš li, Bože, u jednom momentu negirati fiziku pa ću potonuti? Jesam li dostojna plutati Tvojim vodama? Hoću li ju zaprljati svojom prljavštinom?

Pa ako zaronim i ronim, plivam - bježim od Tebe… od same sebe i svoje nedostojnosti.
Nebrojeno mi puta dođe da pobjegnem. Od Tebe i od same sebe. Ali mi nikako ne dopustiš. Nego me samo povučeš, izvučeš iz same sebe i uvučeš u Sebe. Nekako i samo odjednom. Onda kad mislim da sam na dobrom putu i napokon se opustim. U onim trenucima blaženstva i sigurnosti u Tebe i sebe. Kad nema dubioza.
A ja stojim negdje između. Same sebe i Tebe. Kao da sam zaboravila kako razgovarati s Tobom i kako biti iskrena. I kako uopće napraviti sljedeći korak prema Tebi, i vršiti Tvoju Volju?

Pronađem te u bezbrižnosti oko toga što ću obući. Imam li uopće ičega što je čisto. Jer život ide, jer si u meni bez obzira na čistoću i odjeću. Ne uvjetuje Te apsolutno ništa. Ni moja unutarnja prljavština, a kamoli ona vanjska. Nekad ugledam Tebe kada se zagledam u svoju nesavršenu, nečistu ljudskost. Na sekund.

Oznake: duhovnost

Kad nestane struje… bude crnilo. Ne vidiš prst ispred nosa, ali doslovno.

Put od Momboa do Mabughai noću nije ugodan uopće. I noću se ne putuje, ne samo na toj realiciji nego bilo kojoj. Previše divljačkih vožnji po ne tako ukroćenim cestama. Mnoga auta nemaju duga ili kratka svjetla.

Mombo se može klasificirati kao mjesto, manji grad. Od Momba do Mabughaia ima jedno uru ipo. Po dvosmjernoj, uskoj ulici, bez rasvjete i bez ograde na toj strani ceste koja završava a započinje strmina. S druge strane ceste je opet strmina ali suprotna. A cesta je krojena zavojima kroz tu planinu koja se zove Usambara. Krajolik je raznolik. I čak bih se usudila reći da konkurira krajoliku Lijepe Naše. Sve je jaaako zeleno i vijugavo. Gore pa dolje. Vegetacija je raznolika i po vrstama, i po visinama, i po širinama. Mjestimice se vide izrovana polja, a nekad uhvatim ljude kako kopaju. Što se čini kao da rade usred ničega. Izgubljeni negdje u prašumi čiji je dio razgoličen kako bi čovjek mogao preživjeti, ali ne nauštrb nje. Skupa s njom. Skladno divlje, skladno neuredno.
Oksimoron kao i sam Bog. Koji se toliko puta kao takav očitovao u mom životu. Blago strog i strogo blag.
Za selo Mabughai siđemo desno s puta. Imamo još nekih 15 minuta. By the way, ovdje se vozi kao i u Engleskoj.

Asfalta više nema, put je zemljani. S ogromnim prijevojima i udubinama. Treba ti terenac i pogon na sva četiri. Nije baš za neke gradske aute. Odvežemo se jer vožnjom letiš na sve strane i taj pojas te guši. Nastambe, kućice i dućančići su jednake boje kao i put. Napravljene su od cigli koje su najčešće povezane blatom, a neke su i cementom. Neke su od drva. Najčešće sadrže jednu prostoriju i wc. MamaBrill hairstudio gdje cure odlaze na pletenice se sastoji od jedne prostorije u kojoj se radi. Malecki stol za potrepštine i prijenosni ladičari. Ukrašen s nekakvim visećim umjetnim cvijećem. Na zidu je ujedno 6 ogromnih plakata s primjerima frizura. Tu je naravno i isprintan cjenik. 5 plastičnih stolica tako da je više od pola nas sjedilo na podu dok se čekao red za pletenice. Vani je wc u maloj prostoriji, metar sa metar, čučavac. Spustiš gaće i mudante, čučneš, obaviš, uspraviš se, navučeš gaće i mudante i ideš dalje pitajući se kako zbrinjavaju govna. Jer baš i nisam vidjela cisternu. Nema wc papira, nema puštanja vode, nema pranja ruku.
S druge strane madam Cathrine, učiteljica iz škole St. Benedict, je većinu svoje kuće zazidala sama, poslije suprugove smrti. Njezina se hižica sastoji od dnevnog boravka sa stolićem na kojem je onaj prijenosni špaher na plin. Tu su još tri sobe i wc čučavac. Vani je još i zasebna prostorija napravljena od drva u kojoj se jede. Kod nje spava još 15 djece koja žive previše daleko da bi ih roditelji svakodnevno vozili do škole, a kamoli da bi pješačila. Ona, njezin sin i njih 15, starija kćer je u srednjoj. U jednoj sobi njih 7 raspoređenih na jedan krevet na kat. I ostalih 8 u drugoj sobi također s krevetom na kat. Poslagani kao srdele, spavaju, pretpostavljam neometano i bezbrižno plutajući prostranstvima snova. U trećoj sobi spavaju madam Catherin i njezin sin petaš. Dnevni boravak je opremljen s tri ogromna trosjeda koja su kupljena još za vrijeme života njezinog muža. Kaže da joj je ljepše kad su djeca s njima jer nemaju toliko vremena tugovati za ocem i mužem.
Nastambe u većini slučajeva zauzimaju najmanje prostora parcele. Najveći dio zauzima vrt. Što to oni sade? Sve skupa kada gledate iz svoje visine, stojeći, hodajući, prvenstveno se uočavaju palme i razno razna drveća. Nastambe se izgube.

Smeća i plastike nažalost ima po putu. Smeće se zbrinjava tako da se pali ili, češće, zakopa. A mnogo boca i raznih omota završi uz cestu gdje je bačeno usputno u vožnji ili hodu. Od bio-otpada se radi kompost. To je dakle činjenica, koja se ovdje ne prakticira - jer ljudi ne znaju. A velika većina se bavi poljoprivredom i potreban im je kompost.

Znači imaš fore do otprilike 18h da obaviš sve što imaš van kuće. Jer nema rasvjete i mrkla noć je. Što znači da nebo bude krcato, krcato zvijezdama :)

Agregati se koriste, na benzin. A jednako učestali su i solarni paneli. Zapravo ne - agregati su rasprostranjeniji jer su pristupačniji. Župa ima solarne panele i putem njih se može zagrijati voda tokom dana, ali ja sam se s vodom koja je tako zagrijana tuširala možda 5 puta. Za Rebecu, Sarah, Danielu i Ivu zavrijem lonac vode za tuširanje koju onda pomiješamo s hladnom vodom da bude taman topla. Ja se otuširam mrzlom vodom jer mi se ne da opet ići dole pa gore pa dole. A sad sam se već navikla na tu temperaturu. I bez neke posebne pripreme i nasilnog kročenja pod tuš zakoračim pod svoju pokoru. I tako se redovito događalo kad bih svjesno i namjerno obavljala pokoru da bi topla voda došla. Neka bude hladna i neka bude bolna.

Ma čak i te “glavne” ceste nisu baš nešto uređene. Nema razdijeljne linije, bočni krajevi ceste se mrve… i nekako se čini da će cijela ta cesta odsklizati. Put do kojeg se dođe skretanjem s glavne ceste je u većini slučajeva zemljani.