Pružam ti ruku, ideš li?

Nisu prošla puna tri tjedna otkako sam se vratila u Hr. Prošlo je manje od tri tjedna, što znači da je prošlo malo više od dva tjedna. Kako mi je biti doma, u svojoj uobičajenoj svakodnevnici hahaha čudno. U najmanju ruku čudno. Kao da se nije dogodilo. Ako se i dogodilo ne sjećam se ili sam bila dolje dva-tri tjedna. Ne želim se prisjećati, teško mi je prisjećati se svega toga. Ne gledam slike i videe, gledam samo one montaže koje sam radila. Tada dođu naleti suza i smijeha. Zahvale što se sve to zaista dogodilo. Zahvale što sam ih sve upoznala. Ali dođe i gorčina nekakva, ne znam s čime bih ju povezala i koji joj je motiv, odakle dolazi i kuda ide.
Pogledam neke videe sebe kako plešem. Razmišljam o sebi onda, svom ponašanju i kakva sam sad u Hr, kakva sam bila prije i poslije. Razlike u prije i poslije ne primjećujem, da se manifestiraju na van. Neke unutarnje promjene u procesima, funkcioniranju, razmišljanjima primjećujem. Ali da pitate moje osobe vjerujem da bi vam rekli "kao da i nije bila... ništa...".

okej sad su prošla puna tri tjedna.

To je tu negdje. Znam zašto sam išla. Cijelo vrijeme se činilo da sam izgubila tu nit, da nema nekog smisla. Niti ono prije, niti ono za vrijeme boravka. Kad sam se vratila još su se neke stvari odmotale, a nakon što sam popričala s p. Rukavinom sve je sjelo. Ta nit se rascijepala. Ali o tome neću pisati. Neću uopće pisati. jer mi se ne da. sve što imam za napisati a da je primjereno napisala sam u prvom odlomku. nikakve posebne promjene se nisu dogodilo. i zašto bi se uopće dogodile...

Oznake: Tanzanija, duhovnost

…evo me na aerodromu KIA… check-inala sam se. Pozdravila i poljubila s Tomom… zadnji put izljubila Danielu i Ivu, one su sidile i nešto izvodile, neke kerefeke, jedva da su me registrirale. Gledali se kroz prozor aerodroma kako nam se životne putanje trenutno razilaze. Do sljedećeg puta. A sljedeći put je u Zadru, dolazi kod nas na tjedan dana, a onda skupa idemo na Josipovu Mladu Misu

16:39 je, 10.1.2023. Prošla sam sve preglede, čekam let. Sjedim na podu, na gornjem katu, gdje nema ničega i nikoga.
Plačem. Najviše mi nedostaje Tome. Samo me udaraju sjećanja i osjećaji. Sva prijateljstva. Hvala ti Bože na Internetu i na WhatsApp-u. S masu njih se mogu čuti tim putem.

Nedjelja je što znači da putujemo za Monduli Juu. Misa nam je u 6:30 kako bismo stigli na vrijeme. A onda u 8h će biti Služba Riječi. Na tu potonju su išla dica.
Dolaze do mene prije Mise i govore mi da su došle zagrliti me. A ja njima govorim “ma neee, ne idem ja još uru, dvi, nakon Mise ćemo hehe”. I smijem se, baš onako neurotično pokušavajući sakriti tugu i bol, suze. A one me pitaju “will you return…?” Govorim im da hoću, što je istina, čim skupim para. Svejedno se mi zagrlimo. Idemo niz stepenice, one na Misu ja na trijem da popijem kavu koju Miki svako jutro poslije Mise pripremi za nas troje. I to će mi baš nedostajati. Dolazim na trijem kod Tome i Mikija koji sjedu i pijuckaju kavu. I kaže meni Tome “ajde popij pa idemo”, a ja paf “i idemo?! A ja okolo govorin "ma neee, oprostit ćemo se za jedno dvi ure, ne idemo sad odmah… zovi Romana, i njega san otkantala, pa da se pozdravim s njim. A dicu ću izvaditi s Mise, a…”. Zovem ih da dođu vanka, da je vrijeme mog odlaska. I sad se zaista zadnji put grlimo. Sjedamo u auto i odlazimo. Ana nam je spremila palačinke s povrćem za po putu. Pozdravim se i s Mikijem. Mašemo si.

U Monduli Juu smo došli oko 20:30. S Tomom sam opuštena, i mogu biti “gica”. Oboje volimo čalabrcnuti bilo gdje da idemo. Kupimo si lizalicu, čokoladicu, kokice… bilo što za po putu. I da tako nije, ne bi ovo iskustvo bilo ni u pola ovako lijepo.
Ponedjeljak ujutro je. Od Mise ništa. Ja mislila da je u 7:00, pojavila se, svećenika nema… otišla ća hahaha a bila je u 7:30.
Idemo Tome i ja svojim putem poslije doručka. Svratili smo do Rebeccinih roditelja. Dobila je sekicu prije mjesec ipo dana. Rebecca i tata su ISTI. Pa smo stali kupiti riže za u Hr. Još smo negdi stajali, nebitno, popričali s učiteljicom Anom.

Idemo prema Maasai marketu, da nakupujem suvenira!!! E to je iskustvo, hehe. Uđemo, naoružani strpljenjem i gorljivošću za spuštanjem cijena. A gladni oboje, mene kreće mantati koliko sam gladna. Prošlo je 15h kad smo došli, a doručak smo pojeli oko 8:30h.

Minimalno 50€ smo im skinuli. 3 slike, on meni njih nudi svaku za otprilike 25 000tsh, znam da je sve skula bilo oko 90 000tsh, e ne može. Na kraju ih dobijem za 60 000tsh.

Kod drugoga: nudi sliku za 30 000 tsh, ali zamisli… ne može. Ponudim mu oko 15000tsh za jednu. Na kraju dobijem 3 za 30 000tsh. I još pitam za jednu manju sliku da mi ju da za 5 000tsh. I na kraju to spustim na 4 000tsh. Sve skupa račun 34 000tsh. E dam mu 40 000tsh, pa da mi da kusur od 6 000tsh. E ali da ne vraća kusur, dogovorimo se da izaberem još nešro za tih 6000tsh. Tražim naušnice 2 para za 8 000 tsh usmjesto za 10 000tsh. Ona meni da ne može… okej. Onda ništa. Ali svejedno uzmem jedan par za 5000tsh. Na kraju kupovine mi da još jedan par za 2000tsh hahaha i privjesak na pokolon!

Uglavnom, završavamo sa svime time, manje od ure nam je trebalo. Slonić, narukvica, majice i haljinica - rišeni! Idemo na pizzu, Tome i ja. Hodamo prema autu i govori mi “nisi ni ti loša…”. On časti i ne želi čuti da ja plaćam pizzu. Pojedemo i idemo u dućan po hranu pa doma. Kupimo usput i sladoled :) kako već sad naša tradicija i nalaže. Govori mi da me sutra vodi, to je iznenađenje. Nagovorim ga da mi kaže o čemu je riječ.

Utorak je i idemo na Misu. Tome i ja. Na istu onu Misu koja mi je bila prva ovdje - i zadnja je. To mi prolazi kroz glavu. Ali odlazi i ne dotiče me. Danas sam u avionu… idem nazad…. Nisu me uspjeli nagovoriti da ostanem… što je tu pametno, koja je odluka ispravna. Postoji li uopće takva odluka????

Spremna sam i čekam Tomu. Idemo po Danielu, Leidu i još dvoje nove dice i njihovog tatu.
Evo Macamero i njegova žena i Leida i Daniela. A evo i ovih troje novih. MamaLeida mi daje poklone, odnosno daje ih Leidi da mi ih da. Maasaisku ogrlicu, naušnice, narukvicu i dvije njihove maasaiske plahte. Baš me je to razdragalo. Stavim ja nakit na sebe. Aaahhhh, izlgedam smiješno, budalasto. Naravno, krenem skidati a Leida mi onim svojih tihim i nježnim glasićem zaprijeti da ostavim to na sebi... a dobro…

Idemo na Maasai market po surle i dva magneta. Obavimo to, već debelo kasnimo. Idemo po Ivu, mama Iva i Julie ne idu s nama, one će naknadno doći. Dosad je Daniela sjedila na meni. Falila mi je. Baš sam se razveselila kad mi je pokucala na prozor od džipa kad smo ih čekali. A sad Iva sjedi. Ima boginje, a ja sam (valjda) cijepljena… hahaah… pa je kao sigurnije da ona sjedi naprid sa mnom nego iza među njima svima. Vozimo prema aerodromu, a ja spavam s Ivom u naručju. Stajemo pojesti 10min prije aerodroma, u istom restoranu gdje sam prvi put jela u Tanzaniji. Chapati, pečene banane, sambuse, cola, chipsi, tomato sauce… eh da… u wcu prije polaska za aerodrom Iva opet izvodi kerefeke; cučne iznad wc čučavca, uzme u ruke ono za špricanje čime se nakon kakanja opereš. Iako joj ne treba a i ima wc papira. I šprica sebe i okolo, vrata od wca otvorene, ali ništa to nju ne tangira… a smijemo se hahhhh, a što ćeš….

I idemo prema aerodromu.

Uzeli su mi kamenja HAH. Čak ni Tome kroz prozor nije uspija intervenirati, ali ih je uzea sebi. Pa nekako očekujem da će ih on prošvercati. Pitam ja zašto to ne mogu nositi, a carinik slegne ramenima i pokaže cilu kutiju školjaka i kamenja. Međunarodni lanac trgovanja školjkama i kamenjima je razbijen bahahahaha kako smo se Miki i ja sprdali kad je čua za to.

Check-inala sam se…

Sjedim u avionu, uzlijećemo, plačem. Plačem i plačem i plačem.

Evo me nazad u gunguli, u Zagrebu, na autobusnom kolodvoru, u Mlinaru. 11.1. malo iza 8h je. Pojela sam štrudlu sa sirom i pijem kavu. Smješkam se dok gledam ljude, prodavačice. Drago mi je da sam nazad.
Čekam 9h da odem kod frizerke na farbanje i šišanje. Mislim da ću napraviti šiške hahahahahahaha e da, to uvriježeno mišljenje da djevojka kroz nešto prolazi kad ih napravi, u mom slučaju je - točna. :)

Učinila sam taj iskorak kojem se nadam još od osnovne škole.
I hvala Ti Bože, neizmjerno Ti hvala na svemu i svakome, koji su ili u Hrvatskoj ili u Tanzaniji ili u Švicarkoj ili u Sloveniji.
I hvala Ti što si mogu reći “ponosna sam na tebe, Sara!”

Do sljedećeg puta, Tanzanijo!
A Ti i ja idemo dalje :)

Oznake: duhovnost, Tanzanija, Africa, plakanje

“Ako ti je život mio, ne ulazi još 5 minuta u kupatilo… ja obavio”, govori mi Tome hodajući prema meni, prema vratima sobe u kojoj spavam zadnje dvije noći. U Monduli Juu smo, u prethodnoj župi u kojoj je proveo sedam godina. Odavle do aerodroma nam treba jedno dva sata. Do Arushe jedno sat vremena. Od Mabughaia do Monduli Juu treba jedno 8 sati drndanja.

Došla su preostala četiri dana. Ta četiri dana otkako su oni otišli, a moja zadnja četiri dana u Mabughaiu. Sad kad razmišljam o tim danima čini mi se kao da si blokiram prisjećanja. Samo mi naviru pokreti srca u koja su sjećanja preobličena. A sjećanja su u nekakvoj magli. Ne želim ići, a išla bih. Nekakva mješavina tuge i radosti. Radost jer se vraćam doma, a tuga jer odlazim. A i ja sam već bila u modu odlaska, što je i sam Miki primijetio. On mi je ukazao na zvijezde koje mijenjaju boju i koje trepere. Pričao mi o svim ljudima, bjelcima koje je upoznao kroz deset godina dolazaka i odlazaka u Tanzaniju. Nagovarao me da produžim ostanak. Jer sam dobila još mjesec dana vize. Naime, viza traje 90 dana. A ja odlazim 92. dan. Kad sam kupovala kartu nisam uopće razmišljala da neki mjeseci imaju 31 dan. I to je bio malo problem, zato mi je trebao mlinac za kavu. Kad sam skužila, još u Hrvatskoj, u 7. mjesecu, istog dana kad sam kupila kartu, poslala sam Tomi tu informaciju. Nakon nekog vremena mi šalje poruku “ne mijenjaj datume, kartu, ali nabavi ručni mlinac za kavu”. Sve je rišeno što se tiče vize u petak 6.1.2023. Produžena mi je i vrijedi do 5.2.2023., ali ja ne ostajem koliko god me Tome i Miki nagovarali.

Ta preostala četiri dana nekako su projurila, ali sporo. Sporo su prolazila, a imala sam osjećaj kao da smo jučer bili na Zanzibaru. (Kwikwi je na repeatu. Pišem ovaj post na aerodromu. Paralelno dva… jer nisam imala snage tipkati tih zadnjih dana.).

Stojimo na stepenicama Sarah, Rebecca, Zena i ja. I biflaju one meni što da im kupim. Dakle… fejk naočale za vid, po mogućnosti da je okvir u obliku srca. Pastu za zube, 5 četkica, haircomb, štiklice za Zenu za na Misu. Prije toga sam Sari kupila štiklice i dale smo joj skrojiti suknju i haljinu. E onda i Zena triba dobiti cipelice na petu. A i Rebecca ih je dobila za krštenje. Baš mi je drago što sam Rebecci kuma na krštenju. Malo se grlimo, malo se sprdamo i klepamo, malo se cmoknemo. Grlimo se Rebecca i ja i krenem ju poljubit u obraz a krene i ona mene. I cmoknemo se na usne hahaha!. A joj… samo smo se nasmijale i nastavile grliti. Sarah i Rebecca su 4. osnovne.

Sarah je nekako hladna i proračunata, prgava i provokatorica. Nešto tipa ja u njenim godinama. Rebecca je povučena i sramežljiva, s ponekim osmjehom, a još rjeđim osmjehom od uha do uha. Ali joj radosti na faci i u očima ne nedostaje. Obe rezervirane i drže distancu.
I osjećam se povlašteno što su mi dozvolile da im se približim, da skupa spavamo nas tri u krevetu, da blejimo na krevetu i bezveze pričamo. Iako mi je Sarah nekad išla na živce sa svojom prgavošću, a Rebecca sa svojom šutljivošću.
Kupili smo im bilježnice, kemijske, šestare. Za njih 5, naših iz Mondulia. E ali ni ove male nemaju za opremu. Pa smo i za njih, pa triba još para, ali ništa zato. One budu ful vesele što su sve to dobile, a pare će doći kako su i otišle.
Subota je, zadnja noć u Mabughai. Spavamo Rebecca i ja. Spavale smo nas tri, Sarah, Rebecca i ja na jednokreventom. Pa bih se ja u jednom momentu prebacila u sobu do u kojoj je prazan krevet. Rebecca bi bila do zida, Sarah u sredini i ja na rubu. Jednom sam se skoro strovalila s kreveta. A drugi put smo onda spavale: njih dvije na jednoj strani kreveta, a onda na drugoj strani kreveta ja, među njihovim stopalima haahah. A tad me je Sarah u snu nabila u osjetljivo područje, ono među nogama. Zadnje dvije noći smo spavale Rebecca i ja. A Sarah i Zena u drugoj sobi.
Odlazim bez pola stvari, ne znam di su u Mabughaiu posijane… ali eto. Ne mogu baš reći da mi je svejedno poradi toga.
Ima još ljudi, ali mi se ne da pisati. Primjerice Donathera, ima 23 godine. Radi u Dar es Salaamu. Dopkamo se, iako se Luka, Josip i ja sprdamo da je ona bacila oko na Josipa pa mene koristi kako bi pričala o njemu i tako to. Ma ne znam, nije mi ni bitno, meni je drago da ostanem s njom u kontaktu. S Romanom sam se pozdravila, ravnatelj, također persona koja mi je tu negdje oko srca. Sateliti. Ima još masu ljudi koje bih tek tko usputno spomenula, a koji su mi show. Ali se nisam s njima družila. Primjerica mamaMunira. Mi se vidimo, pozdravimo se i ona prasne u smijeh. Otvori usta ful i smije seeeee, glasno, ruga se, sprda se. Ali je show žena. A što ću tako njih spominjati, iz vedra neba pa u rebro… a eto… puno puno puno doživljaja, ovdje sam napisala možda 1/3… ali sve je to u meni, sve je to oblikovalo srce, napravilo mjesta, izbacilo neke stvari… sve se posložilo. Nekako je kako spada. Stvari dolaze svaka na dvoje mjesto. Stavi pravu stvar na pravo mjesto. Ali ne želim sve pisati, i ne da mi se baš sve natipkavati. Neke stvari, doživljaje držim za sebe, ponajprije kad je riječ o Bogu. Jako, jako, jako puno doživljaja, ljudi, noviteta i tako dalje. Jako bogato iskustvo hahahaa
Majice za Marcelu i Jakova su gotov. Haljinica za Janu je gotova. I moja majica je gotova. To od tih kao afričkih materijala s tim kao afričkim dezenima. Fino.
Tome je krenija u sječu šume. Pa ga Miki i ja sprdamo da bi ga Indijanci zvali “onaj koji siječe”. Stoji on, a ostali rade, on dirigira. A volimo ga, baš ga volimo.

Baš mi je predivno bilo. Koliko god da je odlazak bolan i kao da me netko čupa iz tog nečeg. Ne bih mijenjala ni za što. I samo si ponavljam: vratit ću se. Sljedeći put (vrlo vjerojatno) s mamom <3

U cijeloj toj ljepoti samo Ti se divim, bez riječi me ostavljaš. Dao si mi oči da vidim ljepotu prirode i drugih, srce da vidim ljepotu u drugima.

I rekao je Miki da mu je žao što nije pisao nekakav dnevnik kad bi vio ovdje. Isplatilo se tipkati :)))

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Neke bih momente stopirala, zaključala i pustila ih da traju. Vožnje piki-pikijem, kupovanje u dućanima i sporazumijevanje prstima i nogama, a najmanje jezikom. Doručak, mazanje kikiriki maslaca i marmelade. Ispijanje kave na trijemu. Tomini pogledi, zagrljaji i poljupci. Momenti kad naslonim glavu na Tomino rame, kad mu plačem. Spremanje za spavanje s curama. Njihov smijeh, njihovo glumatanje da plaču. Pa kad mislim da glumataju da plaču, a one zapravo plaču. A ja se smijem i govorin “hahaha Saraaaaah, I will tickle you.. gili gili gili…” a ona u suzama. Zafrknula sam se. Lukine rime i fore. Josipov “šššccc”. Elizini zagrljaji i poljupci i nošenja. Julijini zagrljaji i nošenja. Svi poljupci i svi zagrljaji.

Utorak je, u 6:30 im dolazi piki-piki da ih pokupi i odvede do busa. Mama Iva (dalje u tekstu: Upendo), Iva, Julia (Upendina sestra), Luka i Josip odlaze. Njih tri do Arushe, njih dvoje do Arushe pa sutradan do Nairobia. Iva i ja se izgrlimo. Sljedeći put ćemo se vidjeti na aerodromu, kad ja budem odlazila. Zagrlim se, pozdravim se sa svima njima. Sjedaju na piki-piki i nestaju iz vida. Nizbrdica ih odnosi i ne vidimo ih. Mahanje je gotovo, zadnji poljupci su poslani. Okrećem se, krećemo svi prema doma i kako se okrećem faca se izobličuje, oči stišću i prve suze nedostajanja i tuge se slivaju niz obraze. Potrčim da što prije uđem u kuću, u sobu, i uvućem u krevet kod Rebecce. Plačem i pokušavam ne ridati, ali jecam. I Rebecca i Sarah kuže. Odgovaram im na pitanje zašto plačem. Nisam očekivala da će me pogoditi. Da će me momentalno ispuniti osjećaj nedostajanja. Počinjem se suočavati i sa svojim skorim odlaskom. Zadnji dani; srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak su pokucali. Dani u tjednu koji se neće više ponoviti ovdje u Tanzaniji. Barem ne u 2023. godini. Sljedeći tjedan sam u Hrvatskoj. Miki me zove na kavu, da ne provedem zadnje dane plačući. Ostajem u krevetu još nekoliko minuta i uplakana izlazim na trijem da ju skupa popijemo.
Išli smo do bolnice da pregledaju Zenu. Ima nekakvu infekciju oka, dali joj lijekove, testirali na malariju, cijepili ju protiv tetanusa.

Dan prije smo išle na Mkuzi vodopade.
S četiri piki-pikija. Po tri na tri, dvije na jednom. Sarah nosi vreću s “kupaćima”, odnosno s odjećom u kojoj će se smočiti. Rebecci sam uvalila 50 000tsh da stavi u svoj džep s botunom.
Upendo, Iva i ja smo skupa na motorinu. Redoslijedom: motorista, Iva, ja, Upendo. Jadnu Ivu zgnječili, nestala između nas, znala da je tu negdje na motoru jer smo se držale za rukice. Kako prijeđe preko većih grba i rupa tako poskočimo jedno pola metra uvis od sica. I smijemo se hahahah, a usput se i dobrano nabijemo. Jedan piki-piki, u jednom pravcu, dođe 5000tsh. Znači u oba pravca, sva četiri piki-pikija su nas koštala 40 000tsh. Dođemo do Mkuzi vodopada. Ulaz za domaće 2000tsh, a za strance 10$, tj 23000tsh. Moš mislit' kako ću platit. U roku od 5 minuta ulazimo besplatno, Upendo ispregovarala. Trčimo kroz šumarak, dolazimo do vodopada. Presvlačimo se. Hm, sad ću preko grudnjaka i mudanata obući kupaći i onda tek skinuti donji veš, ali kako ću kad mi kupaći bude mokar… a one sve bez beda se razgolile.

Ulazimo u vodu, baš je hladna. Ušle smo, asimilirale se, koliko-toliko, na hladnoću. Sve se smijemo. Prskamo se pa se još jače smijemo i urlićemo. One ne znaju plivati pa ja ima priliku praviti se važna sa svojim plivanjem. I naravno da se jesam pravila važna, malo sam otplivala u dublje hehe. Pa sam šćopila Julie i išla ju učiti plivati. Ona je tražila. Uplašila se pa potonila jadna, nagutala se vode, vatala se za mene. Uvatila se i vratile se u onaj prvotni još plići dio. Dakle načinile dva koraka, nisam ju ugrozila ovim pothvatom, molim lijepo.

Kreće roskati. Sve se tresemo od hladnoće, one ne bi još van. E pa idemo.
Kišica pada, triba se presvući. A ništa, njima se okrenem leđima, cike na vidjelo i presvlačim se, a mudante priko kupaćeg pa odveži kupaći i onda ga izvuci iz mudanata. Eto tako, nema srama. Došli smo do ulaza, gdje je onaj čika što naplaćuje ulaz. Sad bi on da SAMO JA platim 10$. Nema šanse. Sjedamo na motor i odlazimo. “Uh, dobro je”, mislim se u sebi. Dođemo kući, odem se otuširati. Josip i Luka kreću s pripremom pizze. Ujutro smo Josip i ja napravili isti onaj kolač od nove godine, ali s pudingom od vanilije. Dodali smo i banane. Ovog puta puding nije zagorija. Baš smo tandem. Na balkonu sam, a Upendo me obavještava da je onaj gospodin došao piki-pikijem do nas da mi naplati. How yes no. Neću se spuštati, nema šanse, idem se tuširati, ona se složi s time. Prošlo je dva sata. Pizze se jedu. Luka i Josip su umijesili tijesto, ja ga razvaljam, a onda oni slažu namirnice. To je već upraksana ekipa. Zovem Tomu da dođe jesti i usput ga pitam di je uopće, nema ga. On mi objašnjava gdje je bija i s kim se bakčao zadnje dvi ure. S onim gospodinom. Najprvo mu je dao 24000tsh koliko dođe ulaz. Ali ne bi to bio Tome da se para tek tako dadne. Na kraju mu je gospodin vratio 25 000tsh, i još plus mora platiti državi neke cifre jer dan prije nije izdao račun, i još je potroši na piki-piki, to jest gorivo. Mislim da mu neće više padati na pamet da dođe utjerivati dug kod Tome. Jedemo pizzu, svira glazba, ocjena za pizzu 9.6/10. To su isto jedni od momenata koje bih htjela zaustaviti i da zauvijek traju.

Novu godinu smo proslavili uz svinjetinu s ražnja koja je dan prije zaklana. Ja to nisam mogla gledati i mislila san da ju neću jesti. Ali san ju ipak čopala. Ja san radila kolač s pudingom i običnim keksima. I francusku salatu bez krastavaca. Kako sam uspjela da mi puding zagori…

Otišlo je njih 5. Otišle su Glory i Maurin. Otišli su Esta i njezin tata jos 27.12. Kuća se prazni, i osjeti se manjak ljudi. Na prvu ne bude baš lijep osjećaj. Ali se privikneš.

Lijek za tugu: vratit ću se

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Vratili smo se sa Zanzibara. Petak je, nas troje - Josip, Luka i ja putujemo iz Dar es Salaama nazad za Mabughai. Pozdravili smo se s Jonathanom koji je isto s nama bio na Zanzibaru. Sve spiritanci, svećenici to be. Oko 6 ujutro u petak ukrcali smo se za bus za Mabughai. Dolazimo kod Tome, sad nas je troduplo više. Nas 16. 5 bijelaca, 7 dice, Pendo i njezina sestra, Esta i njezin tata. A dane s nama provodi i Eli(sabeth), koja u mojim očima ima neku posebnost. Ne znam je li to do njezinog osmjeha ili do njezinih očiju u kojima uvijek mogu uhvatiti trak radosti i bezbrižnosti, onog djetinjeg povjerenja i predanja Bogu, jer nesebično daje od sebe… osmjeh, pogled, radost, Boga.

Nisam ni izašla iz auta a Iva, prva, i ostatak ekipe trče prema autu i viču “Saraaa!!! Saraaaaa!!!”. Tome se parkirava, a ja gledam i smijem se, i držim kvaku da što prije otvorim vrata. Izlazim i opkole me, grle me. Ljubim ih. Stvarno su mi nedostajale, što mi je još uvijek teško za vjerovati. Da su mi se malčice uvukle pod kožu, da sam jedva čekala doći sa Zanzibara kako bih ih vidjela i bila s njima.
Izbacili su nas iz sobe. Sad u “mojoj” spava Josip, u sobi do spava Luka, a u sobi nasuprot spava Miki. Dica i ja spavamo u sakristiji, to jest u prostoriji koja je povezana sa sakristijom. Najveći show mi je kad idemo spavati, one odu leći a ja se naknadno uvućem u krevet. Zaspu s upaljenim svjetlom. Imamo jedan veliki bračni krevet, jedan jednokrevetni i jedan madrac za jednu osobu. Uđem, upaljeno svjetlo, a one razbacano spavaju, opušteno, s otvorenim ustima, glave zabačene, ruke i noge isprepletene, polupokrivene, samo u mudantama ili u odjeći od današnjeg dana. Polako mi prestaje biti stres u kojim uvjetima spavam i jesu li sve oprane, je li oko mene uredno i pospremljeno, je li mi krevet takav i takav. Može se spavati, obavlja svoju svrhu, i to je dovoljno.

Ujutro doručak, treba 16 usta prehraniti. Svi se skupimo i jedemo, pijemo, gledamo se, smješkamo se, pričamo. Nema straha da neće biti dovoljno hrane, da ću ostati gladna. Jer čak i da ostanem gladna (što se ovdje zapravo nikad nije dogodilo) sita sam nepropadljive hrane. Znam da ono propadljivo - propada. A ne idem za propadiljvim. Idem za Tobom, prema Tebi. Pa mi je onda sasvim svejedno jesam li ili nisam nahranjena - prihvaćena, shvaćena, viđena… moj Kruh dolazi od gore. Hrani me Onaj za kojeg jedinog znam da me bezuvjetno voli i prihvaća.

E sad nas je puna kuća. Pa se nekad prisjetim kako je to bilo kad smo bili Tome i ja, a djeca imala školu. Bio bi mir ha-ha. Pa se sjetim kuharice prije ove. I kako je bilo drugačije prije 2 mjeseca. I koliko sam se udomaćila kad usporedim. Imam broj za piki piki, tako da me vozač zna i znam koga zvati za do sela. U dućanima me znaju. Išli smo u šetnju i nekoliko njih me prepoznalo, a bili smo desetak kilometara udaljeni od župe. Nisam mzungu, nego sam Sara.

Pa kad nadalje uspoređujem shvatim koliko dugo treba da dođeš do tog momenta da shvaćaš gdje se nalaziš i među kim si. Da shvatim veličinu ljudi i mjesta i da shvatim koliko ne znam i koliki sam stranac. Njima, a onda i samoj sebi.
Što sam se više zbližavala s okolinom, ljudima koji su mi po kulturi i načinu života daleko to sam dublje shvaćala koliko sam daleko od same sebe. Od Tebe. Koliko sam neistražena. I cijeli jedan život mi neće biti dovoljan da upoznam samu sebe - ni do pola, a kamo li do kraja. Jer upoznavajući i istražujući sebe, istražujem i upoznajem Tebe.

I zato Te tražim. I ići ću gdje me noge nose da bih dobila komadiće Tebe i sebe. Da bih Tebe tražila, istražila.
Pa možda i pronašla taj komadić Raja u sebi, komadić Tebe - svoj Kruh života.

Božić evo i nije nešto posebno bia. Očekivala sam više. Ali to je možda i zato što su im Mise već same po sebi ekstra. Pa ni ne može više ekstra od ovoga. Polnoćka je bila u 20h, trajala je do 22h. I onda je Misa bila na Božić u 8h. Tome je stavija lampice na oltar koje izmjenjuju boje. Oči me bole kad gledam u oltar. Sa strane su jaslice ISTO okičene lampicama. Lampa sve u 16. Božić je bio lijep, prvenstveno jer nas je masu. I to mi je lijepo. Okupimo se za ručak i večeru. Pomolimo se i čekaju - mene da krenem s vađenjem hrane na pijate. Teško je to, triba dobro dozirati porcije da svima dotekne. Opuštena sam se po pitanju nereda, ne smeta mi spavati na krevetu upitne čistoće, koji je nosan vamo namo. Samo da se spava. Zadnje tri noći spavam s Ivom i njezinom mamom, i okej mi je sve. Iako nemam svoj komfor. Wc bude užasno prljav ali mi ne smeta, ne želim pobjeći. Mada nekad zna sve to biti frustrirajuće.

Poslije božićnog ručka smo išli u šetnju. Bia je plan da idemo samo Luka, Miki, Josip, Pendo i ja. ALI, išla su i dica s nama. U haljinicama, šlapicama… po planini, šumi. Bez problema. A mi u patikama, s ruksacima. Ja prvi put kad sam išla tom turom obula planinarske čizme hahaha. A one u šlapama. Eto…
E onda za dva dana smo išli samo nas četvoro u šetnju. Do cilja kojeg je Josip izabrao. Došli, a ono mobitel za kunu. Ništa zato.
Ovih me dana Eli i Juli stalno nosaju, dignu me pa me nosaju. A ja urlam, kako to inače biva u mene. Dici san kupila ruževe za usne i lak za nokte. Jer bi stavljale flomaster na usne i nokte hahaha. Pa sam našminkala Luku i Josipa time. Pristali su, ali Luki tribam oprati veš, a Josipa izgacati. Neka.

U srijedu smo kuvali gulaš pod mojom palicom. U crnoj kužini, na drva, s tečom na ciglama. Bilo je dobro, Josip i Luka su ga ocijenili s 9.2/10. S ljubavlju san ga radila, u sjeckanju i kuhanju Te uvijek pronađem. Hvala Ti na svim tim momentima u kojima ću te sa sigurnošću pronaći, u to sam sigurna, onda kad mi je teško. Najprije smo sjeckali povrće i meso i pričali, nas troje. Sprdali se i rugali se. Onda dmo otišli u kužinu kuvati. Nas 5. Miki, Tome, Luka, Josip i ja. Miki je bija zadužen za vatru. Luka i Josip za nadolijevanje vode u gulaš i dodavanje namirnica, a ja sam mišala. Tome je sidija hahaahaha. I ofc mama na WhatsAppu za pitanja i nedoumice - volim te. Baš doživljaj. Pada noć, nema svjetla, samo malecka lampa koja jedva osvijetli. Miki ima lampicu na glavi pa si osvijetli kad cijepa drva i gulaš. Sjedimo u krugu oko gulaša i vatre, gledamo kako se krčka, komentiramo triba li vode i bivamo. Kako dim krene u mene, oči krenu suziti koliko to grize, a pogotovo kad miješam. Gulaš se pojeo. O da se ne zaboravi, Luka i Josip su radili pizzu, ali u modernom štednjaku.

Sutradan smo radili palačinke, istim principom, ista ekipa, ali nije bilo Tome. Drška od tave je bila prekratka pa smo ju produžili granom i selotejpom. Uigrana ekipa. Miki održava vatru, ja baratam, Josip liva ulje i smjesu, Luka prinese zdjelu za gotove palačinke. Ocjena: 10/10, a Josip dao 9.2/10. Mazali smo ih nutellom, sa zamotanom bananom u sredini. Nas troje zaigramo uno prije spavanja. I rugamo se jedni drugima. Sad je 9 dice ovdje. Dođu i pitaju me mogu li spavati, a ja kažen “YEEEES, YEEEES, go get your clothes!” To su sve dica iz škole. Sušila sam im kosu, kosa im je čudo. Čitanja, Krunica, napojin se.
Lijepo je upoznavati nove ljude. A to ima posebnu čar kad upoznaš Hrvate ovdje u Tanzaniji. Kad nam je Bog zajednička dodirna točka, kad možemo zajedno moliti jutarnju i biti uglavljeni u Njega. Različiti putevi, a isti cilj. To je ljepota Boga kojoj se ne mogu nadiviti.

Zadnji su mi dani, odbrojavam.

O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. (Ps, 63)

Oznake: duhovnost

Mislila sam da ćeš me okončati. Dok si od mene tražio punih 100%, a ne 99.9%. Jer i taj 0.1% poništi svih onih 99.9%.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”
Mogla bih danima dubiti nad ovom izjavom. Iz jednog ekstrema, zidova, hladnoće i prekomjerne udaljenosti - od same sebe i, ponajviše, drugih. U drugi ekstrem namjernog pretjeranog približavanja. Namjernog dozvoljavanja da me razočaraju, povrijede, iskoriste i ismiju. Ne bih li tako došla do one udaljenosti koja dozvoljava Bogu da dođe i bude između mene i drugoga.
Kako smo s. Marijana i ja jednom šetale i pričale o tome. “U svaki susret ideš s Bogom.” Ali on stoji spram mene. Između mene i druge osobe. I kako bih filtrirala svoje postupke i kako bih se zaštitila. “Sara, neki ljudi ćete namjerno povrijediti, takvi su…”. Treba se time znati nositi. Ništa nije jednoznačno i ne postoji sigurnost da jedno pretpostavlja drugo. Jer si vjernik ne znači da si dobronamjeran. Jer si čovjek i imaš svoje unuatrnje i vanjske borbe, shvaćaš težinu života, ni to ne znači da imaš empatije prema drugima. Toliko je trebalo, dva ekstrema. Namjerne naivnosti i oslobađanja drugih od sumnji za koje znam da su istinite, ne bih li na vlastitoj koži osjetila gorčinu naše ljudskosti. Svaki put uz Boga. Bacila bih se u vatru i molila se da izađem nespaljena s naučenom lekcijom. Da se vatri ne približavam. Na pristojnoj udaljenosti je toplo i ugodno. Preblizu sam - opeći ću se, izgorjet ću i nestati. Predaleko sam - hladno mi je.

“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”

Brisanje svojih granica, rušenje vlastitih zidova, ogoljevanje same sebe. Možda je i bolje da sam ih sama obrisala i porušila, nego da je to napravio netko drugi, nasilno. Ostala sam bez zidova i ostajem bez njih. Ne bih li susrela Tebe u svojim odajama, u svojoj nutrini. Jer ono s čime dolazim ili ne dolazim pred druge, s tim istim dolazim ili ne dolazim pred Tebe.
Kad imam zidove, onda imam zidove za sve - uključujući i za Tebe.

A moj zid odsad bivaš Ti.

Oznake: duhovnost

Aaaah, još manje od 40 dana. Ova dva mjeseca su prošla toliko brzo. Neočekivano brzo. Prebrzo. Kao da sam jučer došla. I kako dani prolaze, kako se dani završavaju i dolaze neki novi neistraženi dani, tako me hvata nekakva frustracija. Jer imam osjećaj da nisam iskoristila maksimum svog boravka. Da sam zapravo ostala tamo odakle sam i došla. Ne u smislu geografije. Kao da želim taj neki dio koji nikako ne dobivam. A da bih ga dobila, čini mi se, trebam CIJELU Afriku unijeti u sebe... pa kupujem materijale s njihovim dezenima, a što ću s njima? Jedan sam dala da mi skroje haljinu. Drugi je kao pare za na Zanzibar, a treći opet običan materijal s kojim ne znam što ću. I ne planiram stati s kupnjom tih materijala… jer to me najviše podsjeća na njih, na sve ovo. To je njima odjeća. Ogrnu se tako s minimalno dvije te ne znan čega. Jedna kao suknja, a onda druga preko torza.
Sva ova previjanja oko ostanka ili odlaska, i straha da je nedovoljno, da ne iskorištavam maksimum, podsjećaju na mene s Tobom. Stalno idem i idem i idem. I guram i guram i guram, lupam i udaram. Nasilno, da se susretnemo, da Te nađem. Da Te imam i da Te prisvojatam - u najgorem smislu. Nastojim u nečem što ni sama ne znam kako bi zapravo trebalo izgledati. U čemu, zašto i s kojim točno ciljem? Sve nedefinirano i zbrčkano. Umjesto da bivam s Tobom, ja nastojim. A dano mi je, znam da mi je dano. Ali sam tvrdoglava.

Ali kako… možda je riječ o pohlepi, možda je opet riječ o mojim kompliciranjima i prohtjevima i kojekakvim tlapnjama. Možda sam imala i imam prevelika očekivanja. 100% sam sigurna u svoju pretjeranu ideaciju i svoje pretjerano očekivanje od ove ekspedicije. Što je normalno za nas ljude, očekujemo grandiozne posljedice od grandioznih pothvata. Prijeđem nekoliko tisuća kilometara… za što?
I opet u svim svojim nastojanjima, htijenjima, moranjima… se pogubim. I uzmem zdravo za gotovo ono najveće blago koje mi je dano - sada. I brinem se, i previrem se, i pitam se, i previše razmišljam. I previše ronim, previše gledam dolje, previše dubim. Umjesto da plutam i gledam prema Nebu. Sunca nema, tako da ne tuče u oči, i vrijeme je stvoreno za ono što je sada u ovom momentu. Ali meni nešto ne da mira da plutam bez obaveza. Nego se moram preispitivati. Hoćeš li, Bože, u jednom momentu negirati fiziku pa ću potonuti? Jesam li dostojna plutati Tvojim vodama? Hoću li ju zaprljati svojom prljavštinom?

Pa ako zaronim i ronim, plivam - bježim od Tebe… od same sebe i svoje nedostojnosti.
Nebrojeno mi puta dođe da pobjegnem. Od Tebe i od same sebe. Ali mi nikako ne dopustiš. Nego me samo povučeš, izvučeš iz same sebe i uvučeš u Sebe. Nekako i samo odjednom. Onda kad mislim da sam na dobrom putu i napokon se opustim. U onim trenucima blaženstva i sigurnosti u Tebe i sebe. Kad nema dubioza.
A ja stojim negdje između. Same sebe i Tebe. Kao da sam zaboravila kako razgovarati s Tobom i kako biti iskrena. I kako uopće napraviti sljedeći korak prema Tebi, i vršiti Tvoju Volju?

Pronađem te u bezbrižnosti oko toga što ću obući. Imam li uopće ičega što je čisto. Jer život ide, jer si u meni bez obzira na čistoću i odjeću. Ne uvjetuje Te apsolutno ništa. Ni moja unutarnja prljavština, a kamoli ona vanjska. Nekad ugledam Tebe kada se zagledam u svoju nesavršenu, nečistu ljudskost. Na sekund.

Oznake: duhovnost

Problematika funkcioniranja školovanja ovdje u Tanzaniji objašnjena je ukratko u prijašnjem postu sa svrhom skupljanja donacija za izgradnju spavaonica i blagovaonica. Ovaj post ima svrhu pozivanja na “kumstvo”. Stoga, ukoliko želite financirati školovanje djeteta koje pohađa St. Benedict Parochial Shool, sad imate priliku. Ukoliko niste osjetili poziv da donirate za izgradnju spavaonica i blagovaonice, možda za “kumstvo” osjetite poziv.
Naime, samo zato što pohađaju privatnu školu koja se plaća to ne znači da njhovi roditelji imaju novca za podmiriti školarinu djeteta. Ipak, mnogi roditelji riskiraju i s nesigurnošću u sutra pošalju dijete u kvalitetnu školu… koja se plaća. Upravo jer se plaća, i manje je djece u njoj, veća je šansa da će dijete završiti visoko obrazovanje te naposljetku biti financijski sigurni radeći dobro plaćen posao. S druge strane, državne škole su pretrpane učenicima, a potkapacitirani učiteljima. Posljedično, sav teret učenja i usvajanja gradiva je na učeniku. Tako da državne škole u pravilu pružaju puno slabije znanje i spremnost za sljedeći razred. To znači da mali broj učenika upisuje sljedeći razred, a još manji broj učenika završi svoje obrazovanje.

Da ste na mjestu roditelja, u koju školu biste poslali svoje dijete?

——————————————————————————

Postoje tri opcije sponzorstva.
1) plaćenje 480$ za dijete koje spava u školi
2) plaćanje 240$ školarine za dijete koje živi s roditeljima
3) sufinanciranje školarine uz dijetetove roditelje (plaćanje 1/2 ili 1/4 školarine, to bi bilo 120$ ili 60$)

Riječ je o iznosima koji se dva puta godišnje po pola iznosa kojeg odaberete uplaćuje na račun Papinskih misijskih djela, potom p. Tomislav proslijeđuje novac školi.
Ime sponzora (uplatitelja) i dijeteta je povezano tako da se po uplati zna čija se školarina uplatila.

22 djece (od 1. do 7. razreda) je u potrebi za nekim oblikom sponzorstva. Nakon što se prijavite i dodijelimo vam dijete kojeg ćete sponzorirati, naknadno ćemo vam poslati detalje o djetetu, uvjetima u kojima živi, o njegovoj obitelji. Ujedno ćete dobivati polugodigodišnje izvješče o ocjenama i napretku djeteta.

!!! Postanite sponzori jedino ako ćete se obvezati školovati dijete do kraja njegovog školovanja !!!

Za sponzorstvo se možete javiti meni putem Whatsappa na broj mobitela +385993477483.

—————————————————————————

Podaci za sponzorstvo
Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića - Lushoto sponzorstvo

“Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. (Tb 4, 7-11)

Oznake: duhovnost, sponzorstvo, kumstvo, školarina, Afrika, Tanzanija

Pete su suhe i ispucane. Sad već boli dok hodam i bio bi red nabaviti onu strugalicu. Noge dlakave, koža suha. Lice ispunjeno prištićima koji se ne vide, ali se osjete pod prstom. Kosa… a okej je, nokti također. Ovdje mi je izgled tek na tamo nekom mjestu prioriteta. Što je okej, jer je sad došlo vrijeme za neke druge stvari da budu na prvom mjestu.

I kao takva započinjem novi dan. Neopterečena ćistoćom, mirišljavošću i urednošću. Bar ne u onoj mjeri koja je prisutna doma. Sve je dobro dok se diše i dok se smije.

Dva su trenutka zahvalnosti. Nakon škole kad smo malo sjedili, malo ležali na travi i za vrijeme večere s dicom u školskoj kuhinji.

Nakon škole oni ostanu još 30 minuta u dvorištu, odnosno oko škole. I naravno ima trave. Većina djece ode na travu nasuport koje je “igralište”. Trčimo do tamo. I padamo na travu, sjednemo, legnemo, Magnus se nasloni na mene.
Malecki Magnus, prvašić koji svaki dan plače. Kad se vidimo, zabije mi se u tijelo i poljupim ga u glavicu. On mi zauzvrat da osmjeh s novonaraslim zubima koji su još uvijek svaki na svoju ruku. Prepun topline i nježnosti, svakog jutra me napuni (uh, evo Iva ušla u sobu dok pišem da mi pokaže svoju ravnu kosu haha!) onom toplinom i nježnošću koju ću dati drugima oko sebe. Ma svaki put kad mi dotrči u zagrljaj. Uvijek je više-manje ista stvar s pozdravima s djecom i s druženjem s njima. I uvijek se iznova pomakne neki komadić u meni. Neki komadić sjedne fino, neko pomicanje zaboli, a neki komadići nestanu. Milimetarski komadići. Koje ni ne vidiš dok ih ne osjetiš. Dok ne osjetiš njihovo škripanje, njihovo trenje.
Bulje u mene dok tako sjedimo na travi. Pa me ispituju svoje gradivo, pa mi po kosi nešto izvode. Pa još bulje. A sunce prži sto na sat. Drito u nas. Ja u dugim rukavima i gaćama. I pita mene mala Amina: “aren’t you cold?”… a ja nju blijedom pogledam. Kako misliš je li mi hladno? Tebi je hladno? A oni imaju 3 majice, od čega je jedna majica džemper/hudica. Gaće i onda još školsku suknju/gaće. I njima je hladnjikavo. Sad kužim Peru, susjeda iz Švedske, kad on zimi hoda u majici na špaline i kratkim gaćama. Krene zvono za vrstu i odlazak doma. Trčimo nazad.

Trčimo tako jako. Kao onog dana kad sam ove šestaše pitala hoće li sa mnom kod Tome u vrt. A da bismo došli do vrta trebamo ići uskom blažom nizbrdicom. Momentalno pristanu. I momentano uhvatimo trk. Dorkas i ja prve. I trčimo, trčim tim zemljanim putem. Oko nas šikara, stabla, drača, grmlje. Na podu sabijena zemlja rijetko pokrivena otpalim lišćem. Trčimo toliko brzo da zaboravljam da su noge moje. Nešto me nosi i gura. Kao i s Tobom Bože. Idem, a ne znam ni kako idem. Trčim puno brže od onoga što ja mogu podnijeti. Srce mi lupa, dijafragma se steže pa otpušta od smijeha. Letim trčeći i nije me strah korijenja od stabala koje viri po tom putu. Ne razmišljam uopće o toj mogućnosti zapinjanja. Noge idu i idu i idu. Dolazimo do ledine i za 10 sekundi smo u vrtu.

U vrsti su, bla-bla učitelji nešto biflaju i na kraju kažu “okay you may go home”. I opet trk, još brži. Ali se usput zaustave da mi dadnu pet, a neki da se zagrlimo i cmoknemo za rastanak. U svim tim njihovim facama, zubićima, rukicama se pogubim. I dozvolim da se pogubim i izgubim jer se u tom momentu gubljenja pronađem. I susretnem se sa samom sobom.

Pogledam se u ogledalo i na trenutak vidim i osjetim svoju nutrinu koja se usudi isplivati na površinu. Kao kada one najneugodnije osjećaje i najružnije misli krenem hvatati u sebi kako bih ih potpuno prisvojila. Pritom uzela to što je moje jer je u meni, i izbacila van na površinu. A nakon toga van same sebe. Plesom, sviranjem, skakanjem, treniranjem, hodanjem, vrištanjem. Ne treba se bojati autodestrukcije kad dođe taj nagon. Nego pogledati u oči, uzeti u ruke i izbaciti. Tako svaki put. Pa neka se izbacivanjem u tom mom crnilu napravi mjesta za Svjetlo koje će svijetliti i izgoniti moj unutarnji mrak, do kraja. Susresti Boga u svemu tome - u svojoj ljudskosti, u svojoj čovječnosti, i napokon u svojoj duši…

Kad dođe 18:30 vrijeme je za večeru. Na večeri budu samo učenici koji spavaju u školi, koji ne idu doma jer predaleko žive.
Okupe se oko vatre na kojoj se kuvala večera. Nas 21, 22, ne znan, nisan sigurna. Svatko dobije porciju ugalija ili riže ovisno o danu i porciju fažola. Neki jedu rukama neki jedu žlicom. Grijemo se oko vatre, za 20 minuta će mrkla noć a vanjskog svjetla nema. Ima ga samo u spavaonicama. Iako je mrak i prohladno je, jedemo bez žurbe. Oni nešro pričaju na Swahiliju. Tu i tamo me pogledaju i osmjehnu mi se. Osmjehnem se i ja njima. Ma baš je neka topla i sigurna atmosfera. Meni je lijepo. Ne znam za njih ali meni bude jako toplo i oko srca. Nekad poslije večere im damo U-fresh (to su mali sokići) i kekse… neki dan smo pekli kukuruz na štapovima. Pa sam glođala kukuruz. Jako jednostavno. Jednostavna jela, svakog dana više manje ista. I još nisam pomislila “ajme… opet”. A zanima me koliko će mi trebati da opet hrani pristupam kao nekakvom izvoru zadovoljstva. I kad će hrana opet postati ono što nije. A možda se ne vraćam na staro… vrijeme će pokazati, he he.

Nekad se uhvatim u razmišljanjima kako sam stvarno pretjerala s ta 4 mjeseca u Tanzaniji. A nekad se uhvatim u razmišljanjima kako je to kratko. I što je sad tu točno? Pa mislim da su 4 mjeseca taman.

Što znači vjerovati, pouzdati se, imati povjerenje u Tebe Bože? Stajati sama naspram Tebe, samo Ti i ja, u pustinji, bez ičega oko nas. Ti i ja. A meni se čini da sam sama samcata, da si negdje daleko, da sam ja zalutala i lutam. A vidim Te pored sebe. Vidim kako me vodis za ruku, i kako je čak i Tebi teško ići kroz to pustinjsko nevrijeme. Teško, ali ideš, kao da Tebi to nevrijeme ne predstavlja ništa, nikakvu otežavajuću okolnost. I mene držiš za ruku i vodiš me, ja jedva da idem. Ali idem jer me Ti držiš i vodiš.
A to pustinjsko nevrijeme se odnosi zapravo na kušnje, grijehe, malodušnost, nepovjerenje…
E pa gledati u Tebe Bože. Gledati u naše ruke spojene, u naše prste isprepletene, u Tvoj pogled, u Tvoja leđa, u Tvoje noge, u Tvoje listove, u Tvoja stopala kako idu i kako snažno koračaju kroz oluju. Gledati u Križ. Ti me vodiš, vodio si me i vodit ćeš me - uvijek i zauvijek, do Sebe samoga, neka tako bude.

Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. (1 Kor 3, 9)

Oznake: duhovnost

Vozimo se na Misu. Vožnja se odvija po grbavom putu. Kad kažem grbav mislim na tolike grbe da izbaciš sve što si ija toga dana. Letiš kroz prozor ako se ne držiš. I tako jedno 15 minuta. Vozimo se u tišini. Samo mi je objasnija da ne zna gdje se Misa točno održava jer ovaj nije objasnija konkretno. Namjerno nije objasnija konkretno, ali to je druga i duga priča u koju neću ulaziti. Znamo samo da je Misa negdje na kampusu. Idemo na kampus gdje je fakultet i internat kao, tu će Tome održati Misu. Dakle jako veliko i jako puno zgradica. Tome je pomalo isfrustriran, što i inače jako teško sakriva. A možda i ne sakriva, nego jednostavno pokazuje svoje frustracije. Pa zašto i ne bi… a brate mili.
Dođemo već nekako uz pomoć ljudi koje sretnemo na putu. Tamo je lijepo, imaju popločan put hahaha. Tako da nije prašina. A dođemo i to prostorije u kojoj će se Misa odviti. Ha ha, do učionice u kojoj će Misa biti. To je neka učionica koja se ne koristi, iz očitih razloga. Zidovi nikakvi čak i za njihove standarde. Nekih prozora nema. Hm, a možda se učionica ipak koristi. Stolice postave u redove a oltar improviziraju od dva stola za jednu osobu, tako da dobiješ onak’ klasični školski stol za dvije osobe. Sjedim i gledam. I mislim se kako se često zamaram trivijalnim stvarim. Odjeća je odjeća i ništa više i ništa manje. Misa će se održati u totalno derutnoj prostoriji. Ali će se održati. Ako se ja održavam u totalno derutnoj vanjštini - održat ću se. Jer je unutarnje održanje važnije od onog vanjskog, nije obratno.
Imam pravo na hranu i na Kruh Nebeski. Moje unutarnje živi, i ima pravo izaći van, zasjeniti samoga sebe i napokon cijelo moje biće ispuniti i pokriti.

Toga se prisjetim svakog jutra. Najprije me oblije znoj sramčine. Budi me Iva, dolazi Rebeca, pa dođe i Sarah, pa nakon nekog vremena dolazi Leida podsjetiti nas da im je škola… a ja još uvijek u pidžami dok spremam Ivu za školu. I ne ide mi se. A one sve spremne, daleko budnije i spremnije od mene. Sjede Iva, Rebeca i Sarah na mom krevetu i igraju igrice na mobitelu. Kad spremim Ivu spremim i samu sebe i ležim iza njih, spavam s otvorenim očima. Čekam 7:55 da odem do Danielinog i Ivinog razreda i budem s njima. Budem s Tobom, slušamo Bob Marleya, pa malo Yeezya, pa malo Gibu, pa malo Haustora pa pročitam današnje čitanje i zamolim Te za zaštitu i blagoslov mene i svih koji prođu kroz moj dan; bilo kroz misli, poruke, bilo fizički… i za konkretne osobe… OFC!!!!! Ddddd
i mislim se “aaaajme majko mila još jedan dan”, pomalo uzbuđena, pomalo uplašena, a najviše gladna jer tek u 10 doručkujem. Osim akk se ne spustim prije škole na doručak.
Dolazim do škole malo prije 8h. Učenici su postrojeni i čekaju bubnjeve. Kreću pjevati školsku himnu. Bubnjaju djeca, djeca i pjevaju. Svi se smrzavamo. Tome je tu, učitelju su i ja sam tu. S nekom dicom se pozdravim i mašemo si. Još uvijek mi ne ide u glavu da je ovo moja svakodnevnica. Pjevanje himne traje jedno 10 minuta. Nakon toga djeca idu prema razredima. Oni su brži od mene. Idem i ja prema 1. razredu. Kako su brži, i popnu se gori gdje su razredi a gdje sam i ja, tako uoče mene još jednom i krenu trčati prema meni, prvašići. Trče oni prema meni i trče njihovi osmjesi u susret s mojim osmjehom, odnosno kesom o uva do uva. Krenu me grliti, njih jedno 20. Ja čučnem, male Vivi i Caro prve u liniji zagrljaja. Kako čučnem oni se još više zabiju u mene… ja padnem. Ne jer fizički neman snage izdržati nego jer mi se srce odveže i popusti sve brane koje ga priječe da ode. Ovdje može u punini otići u susret. I ode, padne na pod, ali ga zargljaji očuvaju i ne bude ozlijeđeno.

Pa se pitam, pitam i pitam: “kako doći u sebe, kako doći k sebi?”. Kako da moje unutarnje boje zasjene vanjske?
Nije gledajući djecu i imajući njih za uzor. Već mi je od koristi promatrati sebe s njima, i kako se ja ponašam i razmišljam u njihovom društvu. Jer sad sam ogoljena i spram same sebe. Prirodne kose, dlakava, bez šminke, bez manikure, bez pedikure. I shvaćam koliko me uvjetuje ta vanjština. I koliko joj dajem prostora, puno više nego što bi trebala imati. Neću se prestati sređivati lol ali se prostori trebaju zamijeniti. Bogu Božje, caru carevo, tako nekako i s ovime. Aaaaaa ma pogubila san se. Koja je poanta… ma ma ma. Sad sam se pogubila. Što san tila reći uopće. Previše je toga za natipkati. Kad bih barem imala nekoga tko će tipkati, a ja meljen. I on/ona to fino odmah i uobliči. A ne ja ovako sidin i tipkan, misli idu sto na sat. Ne uspijevam toliko brzo tipkati. Još nakon 20 minuta tipkanja palčevi me krenu boliti. Grr. Ma

B. Damjan, prije godinu dana, mi je reka “ma ja bih svakome preporučija psihoterpaiju, da ode na to.”. Kod njega znam tu i tamo otići na razgovor, tipkam mu mailove blabla. Benediktinac na Ćokovcu. On mi je sugerirao da puknem, prije godinu dana. E pukla san.
Iako ja na psihoterpaiju iden od 1. godine faksa kod Maje, krenula san i kod Emine jer ona uzima u obzir i duhovnu sferu čovika.

Uglavnom, što želim reći. Sv. Augustin, Emina, Maja, b. Damjan… stalno se pitam što ja toliko dubim po samoj sebi i stalno nešto, a nikad ništa. Što je sasvim glupo i bezveze jer nekad treba i ništa. I ne mogu virovati da je meni toliko dugo trebalo da shvatim zašto. Psiha i duh su dvije odvojene sfere. Duhovnost je malo intenzivnija i “udaljenija” ako nisi u toj shemi svjesno, a psiha je ovdje blizu i svakodnevno ju živimo. Ali se međusobno uvjetuju. Moja psiha se preslikava na duhovnu sferu. Ono s čime krećem u dan, s time dolazim i kod Boga. U smislu, ako nisam pomirena sa samom sobom nisam pomirena ni s Bogom. Ako radim na samoj sebi, na svojoj psihi, idem na sto milijuna razgovora na kojima ne pričam nužno o Bogu i vjeri nego o nekim desetim stvarima, međuljudskim odnosima i tako dalje… zapravo posredno radim i na odnosu s Bogom i na duhovnoj sferi života.
Pa kad ja puknem, i završim na psihijatriji, kao onda, to nije ništa drugo nego početak nečeg lijepog, a što se meni cijelo vrijeme činilo kao najružnije. Pogotovo onda. Sad mi je to lako napisati jer mogu reflektirati i sagledati širu sliku tog puta čišćenja na kojem sam još uvijek. A koji traje cijelo jedno desetljeće. Dakle, Sara, kemijski sastav tvoje zemlje je okej - sad. Prije nije bija. I bilo je puno krivih postavki koje je trebalo vratiti tvorničke. Kao što je bio slučaj s hranom i gladi za Hranom. Kao što je bio slučaj duboke, duboke pretpostavke da će me Bog odbaciti. Kao što je bio slučaj dubokog, dubokog, dubokog nemira. Mislin, presmiješno i tužno. Koliko rada na sebi da bih zaista bila okej s Bogom. Koliko traženja, kucanja, preispitivanja i propitkivanja… same sebe i Tebe. Koliko suza samo da bih mogla krenuti i ići. Da bi tek započelo ono što je vjera. Da bih napravila prvi korak. I sad kad sam napravila taj prvi korak (a ne mislim na Afriku) ja sam u m o r n a za išta više. A bojim se da će mi noge otkazati ako uzmem pauzu i ne stojim na nogama nego sjedim.

I zato mi je lijepo ovdje. Možda sam zato ovdje. Nije to samo vrijeme između diplome i posla. Nego i vrijeme između mene i Boga. Prije sam bila ja, a sad slijedi Bog. Prije sam studirala, a sad slijedi posao.

“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32)

Ili kako reče sv. Augustin: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.”

Oznake: duhovnost

Sjedim na trijemu, malo prije 8h je. Kad vidim na mobitelu da je 7:30h, a ja još uvijek gori u sobi, imam osjećaj kao da je već prošlo pola dana. To je valjda zbog djece koja idu u školu i Ive koja me podsjeti na to malo prije 7h. Ma moj dan započinje tek u 10h. Sva ona budnost prije 10h je tek priprema za dan. Dakle, vrijeme od 7h do 10h je vrijeme za odgovaranje na zov prirode.
Iva je otpremljena u školu, a ja opremljena kavom i doručkom za novi dan. I baš se mislim: “joj Bože neka me prosere pa da u miru mogu ići u dan…”, svakako uvjerena da će se to tako i dogoditi. ALI NE. Dolaze Iva i Daniela i zovu me da oden s njima u njihov razred. I oden… kako ja odem, ode i svaka mogućnost pražnjenja crijeva. Nema veze, možda će biti popodne. Što se toga tiče nemam problema. Bit će.
Poskakujemo nas tri do 1. razreda, ulazimo i sjedamo u prvu klupu. Njihova učiteljica me pozna, svakako mi poruči “Karibu” što znači “dobrodošla” na što ja odgovaram “asante” hehehe osnove Swahilija. Nas tri sidimo na toj drvenoj klupi koja je povezana sa stolićem. I sad je pitanje jesam li ja toliko niska i sitna pa zato imamo mista, jer su one svakako sitne, ili je klupa velika?? A ne bih baš rekla da je klupa velika… Leida je u pravu kad mi kroz smijeh kaže: “ooo you so short…”
Prepisuju Daniela i Iva s ploče, malo se grlimo, malo poskrivečki pojedemo ubuyu. Uh ja u jednom momentu odem vanka poslušati kako ide pjesma “Old MacDonald had a farm” jer mi je rekla teacherica da ih to naučim to pjevati. Vraćam se ja i sjedam, i vidim dva popisa. Jedan kod Daniele naslovljen “Swaili speakers” a drugog sastavlja Iva pod nazivom “nose makers”. Pročitam ja to i dodam Ivinom naslovu “i” jer sigurno nije riječ o onima koji prave noseve. Gledam jedan popis, gledam drugi popis… i uočim svoje ime. Bila bih presretna da san na ovom prvom jer to znači da parlam Swahili, ali ja sam na ovom koji cinka ove koji prozivode buku. Thanks a lot gurls. Mi se smijemo bahahah, a one dadnu učiteljici te popise cile ponosne što su male drukerice
hahaahahahahahhah pogotovo Daniela. Ma zamislite vi to. I sad će oti jadni na popisima dobiti kaznu. A na svakim vratima u školi stoji isprintano “SPEAK ENGLISH. NO ENGLISH NO SERVICE”. Eto pa ti pričaj svoj materini jezik. Dođe vrijeme marende i ja oden pojesti nešto. Nakon par minuta dolazi Iva uplakana jer se slučajno ravnalom žlepila po oku. Zovemo i Tomu da ju smiri i utješi. Ali ju još uvijek boli. 30 minuta prođe i opet smo u razredu.

Ne znam je li u jednom momentu teacherici dojadilo predavati ili što ali dva sata smo pjevali i glupirali se. Najprije smo pjevali tu “Old Macdonald had a farm”. A svaki put kad bih ja otvorila usta i pivala jedan mali bi si pokrija uši hahahahahhaah okay poruka primljena ali ne i pročitana hahahhaaha. Nakon toga je mala Daniela pivala na hrvatskom jeziku pjesmu “Mi želimo uzdić Isusa”. A čak si je i riječi zapisala ali po swahilijskom pisanju i čitanju određenih slova. Onda sam ih ja išla učiti pismu Dalmatinac od Grdovića, pa neki su povatali riječi. Ma preslatki su, pogotovo kad mi kosu diraju, glade, pletu.

Dođe famozni ručak, ja na brzinu pojedem ugali i fažol misleći da ću trebati Ivi ići prati kosu jer ide na friz. Ali ne. Ja se natrpala što brže, badava. Ode Iva na frizuru, ostala dica u razrede a ja odem malo danit.
Koliko god se trudila ući u korak s Tobom i sa samom sobom, uvijek nekako isklizneš. Odustajem Te tražiti vanka, i evo pristajem Te tražiti unutra. Prestajem tražiti vidiljive znakove nevidljivog. Valjda mi to poručuješ. Da zavirim u sebe kako bih tražila Tebe a ne sebe. Uostalom, pronaći sebe u sebi bez da tražim Tebe u sebi - nemoguće. Kako mi je lijepo Zdenko poslao citat sv. Augustina: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.” Onda je prva poduka ta da sam izvan sebe. Trebam doći k sebi.
A kako da dođem k sebi. I kako da uhvatim korak sa samom sobom, i s Tobom.

polako puštam, Boga
Bogu da bude Bog,
drugi da budu drugi
Puštam Bogu da me odnese, daleko od drugih,
sebi
Da me odnese sebi donoseci me meni. Iako me je strah puštati
Jer me je strah samoće
i biti sama s Njim,
s Njim,
samo s Njim.
Ali se ne bojim.
Strah me je otići od ljudi
i doći sebi.
Ali se ne bojim.

Jer je strah da ako odlazim od njih,
da odlazim od nečega sto jest.
A što jest to nije.
Ne znam mogu li
i ne vjerujem da mogu podnijeti
samoću
koja je sve samo ne samotna,
tišinu
koja je sve samo ne tiha,
šutnju
koja je sve samo ne šutljiva,
mir
koji je Mir.
Ne znam mogu li podnijeti Boga.
Mogu li podnijeti
dobiti Sve
kad ostavim
ono ništa

Stojim pred Tvojim vratima. Sva ostala vrata su zatvorena i nema ih više. Tvoja su tu i široma su otvorena. „Napokon”, mislim se u sebi. Nakon tolikih kucanja po vratima koja nisu za mene, pokušaja da uđem kroz njih. Mijenjanja same sebe ne bi li se vrata nekim čudom otvorila. Napokon uđem kroz neka vrata, povirim unutra, jedan korak napravim i onda bivam izbačena, tako nasilno i grubo. Toliko kucanja, plakanja i moljenja da me bar netko primi tamo gdje ne pripadam. Ostavljena vanka sama bez svojih vrata na koja bih pokucala i bez svoje prostorije. Kako da uđem kod Tebe? Kako da napravim taj korak kojim ću ostaviti predprostorije iza sebe i ući u Prostoriju?

Iva se vrati s pletenica uplakana jer ju boli glava od frizure. Oni to dobro nategnu. Pa joj Tome dadne nešto sitno da si kupi pipi, odnosno lizalice. Uh sad bih i ja pošla i uzela si ih 100 komada koliko su slatke. Dobije ih 18 hahahaha neloše. Pa ja pošaljem slike Ivinog novog friza u grupni i čujemo se s Martinom preko videopoziva.

Prokuhavam mudante, čarape i oti bijeli veš. To je tako opuštajuće… Ipak pitam Rebeccu bi li mi pomogla ražentati, ona pristane, jer nekako mi se čini da bi joj dobro došlo. Prebacim prokuhanu robu u kantu i odemo do sudopera za pranje robe. Pa ražentavamo, ja mudante a ona čarape. Ražentamo, ja kažen da ću ja ostatak a njoj dam mobitel da landra po njemu. Hehe. Rišin sve to i dolazin do Tome i Rebecce koji sjede i svatko je na svom mobitelu. Uskoro će večera pa ne tražim Rebeccu da mi ga vrati. Tome me primi za ruke i pita me: “hoćeš li joj biti kuma na krštenju?” Hahaahhahaahahaha pa Toooooomeeeeeee dddddddddd ofc da hoću. Mislin… kužin ja da je to velika obveza, ona bi mi bila treće kumče. SPREMNA SAM, MOŽE!!!!! Momentalno mi projuri kroz glavu da se događa. Vežu se konci za koje se pitam jesam li ih spremna sve do Hrvatske odmotavati i ne caknuti ih. Koliko god sam spremna na to, toliko me je i strah da neću uspjeti u tome. Ne želim da odu u zaborav i ne želim da njihova lica postanu tek obrisi mog iskustva i života ovdje. Želim cijele njih, i cijele nas.

Nakon večere dođu Rebecca i Iva do nas pa igramo candy crush. Ledeno im je pa odem po jakete i čarape. I svaki put usred igre one dadnu mob meni i kažu “play for me” kako ne bi izgubile hahahaha a jesu lukave. Rebecca se počinje opuštati. Inače je jaaako sramežljiva i tiha. Dok igramo igricu Iva sjedi na meni, a Rebecca je naslonjena na moje rame. I baš nam bude lijepo, pa malo passion fruita pojedemo, pa se malo vidimo s našim hrvatima koji nam nedostaju. I tak. Pa se glupiramo. Nešto plešemo ovo ono. Uhvati mene Iva za ruke i kaže mi da raširin noge. Ja odradin to i ona se sklizne kroz moje noge, i meni ispadne iz ruku… BUM glavom o pod… a Rebecca i ja ju grlimo i ljubimo da brže prođe. I prođe i nastavimo,
I na koncu odemo leći. I ja skužim da ja Ivu uopće ne spremim za spavanje, a ni ona ništa ne spominje. I ja opet skužim da oni svi spavaju u onome u čemu su tokom dana. I ja se sjetim da smo njima 5 dale kao posebnu robu koja im je pidžama, a npr Sarah sad tu majicu nosi za po vanka. Mislin, okej, ako njima to ne smeta i ako im je svejedno hahahaha eto, to kažem da znate da nema ovdi posebne odjeće za ovo, pa za ono, pa za treće. Sutradan je Iva obukla svoju pidžamu.

Mi u vrtu… Tome i Richard od 6 ujutro. A ja došla oko 9, 10. Richard je inače učitelj, i tog dana je imao jedno predavanje a ostatak dana je radija u vrtu u svojoj finoj odjeći za školu. To što je u finom džemperu, finim gaćama, finim cipelama - nebitna stavka. On izore cili red u 2 minute. Hahaha legenda, a visine kao i ja je. Stalno ima osmjeh od uha do uha, i mene pokušava naučiti Swahili. I neeema stajanja. Ja čupkam tu travu i svako malo pogledavan sidi li itko pa da i ja mogu bez grižnje savjesti. Ali ne, oni rade kao da nema sutra. Nećemo se lagati, ja sam svoj dalmatinski ritam rada-pauze ispoštovala, bez nekog pretjeranog beda. Ali ono, malo mi je ipak bilo neugodno. Tome u japankama, ja u birkama i čarapama.

A dadnu meni školske kuharice griz koji se pije jer je rijetko napravljen. I pričaju one nešto, pa se smiju, pa pričaju, pa nešto meni pričaju, pa se smiju. Smijem se skupa i ja s njima. Jer ako se ja smijem s njima, onda se smiju sa mnom iako se rugaju, ali se rugamo svi skupa meni. a na to pristajem. Ne pristajem da se meni ruga a da ja u tome ne sudjelujem. A ako ćete mi se rugati e onda i ja sudjelujem u vlastitom ruganju. Ostaje vječito pitanje je li se smiju posprdno ili se smiju iz dragosti. Pa se tako ja smijem s njima iako neman blage što one pričaju hahahaha… popijen ja griz i iden oprati šalicu, dolazi do sudopera jedna kuharica od njih tri. Nosi ona šporko suđe, jedno opere a ostatak ostavi… meni. Domišljato, vjerojatno je pretpostavila da ću iz peistojnosti oprati i to njihovo hahaha ‘ko tu koga voza… i vraćamo se nazad u vrt. Ručak sam jela prstima kako i doliči. Što je ispalo super jer nisan dobila žlicu, a bila gladna pa ju nisan tribala čekati nego sam se odmah bacila na posa. Ali s prstima. I onda OPET u vrt. Blablablablablabla prolazi dan, živimo život. Čupkamo travke, sadi se, vamo namo.

I opet smo Rebecca, Iva, Daniela i ja kod nas posli večere. Igramo candy crush, i plešemo. Zapravo najviše plešemo to jest radimo gluposti. A presmišno je. Rebecca prducne, opustila se!!!! Hahahaahahaa ma top. Daniela izvodi neke monade, twerka, Iva ju zvizne po guzici pa ju ova lovi hahahahaha urlaaaaamooooooo!!!! A Rebecca snima. Ovog puta Iva i ja ju idemo spremiti za spavanje. Pa odlazimo gori u moju sobu. Nakon nekog vremena dolaze Rebecca i Daniel. I opet nakon nekog vremena dolazi ostatak dice. I svi s vrata gledaju i čekaju Ivu da se spremi. A ona se tracka hahahahaha što i Leida kaže. Uoče balone za vodu. I uzmu ih, a ja im objasnim da ih ne mogu puhati jer je to za vodu. Pa ja jedan napunim. A oni se razbježe… odem na balkone i bacim jedan. Padne taman pred noge jednog diteta eheheehhe mi se smijemo. Iva mi poželi laku noć, zagrli me i poljubi me, Munira me isto poljubi za laku noć. I svi se ispozdravljamo. Ne mogu vjerovati da su me tako prihvatili, do te mjere. I osjetim širenje srca.

S crnim ispod noktiju, prljavštinom izvana, a čistoćom iznutra završi još jedan dan. Koji je bio ispunjen zagrljajima, nježnošću i milim pogledima. Manjak mirišljavosti, čistoće i urednosti me ne tangira toliko. Sve je to kompenzirano onime što je osjetilima neosjetljivo, razumu nedokučivo, a srcu tako jasno.

Kosu perem jednom tjedno, subotom, a tijelo polijem svaku večer.

Oznake: duhovnost