Pete su suhe i ispucane. Sad već boli dok hodam i bio bi red nabaviti onu strugalicu. Noge dlakave, koža suha. Lice ispunjeno prištićima koji se ne vide, ali se osjete pod prstom. Kosa… a okej je, nokti također. Ovdje mi je izgled tek na tamo nekom mjestu prioriteta. Što je okej, jer je sad došlo vrijeme za neke druge stvari da budu na prvom mjestu.
I kao takva započinjem novi dan. Neopterečena ćistoćom, mirišljavošću i urednošću. Bar ne u onoj mjeri koja je prisutna doma. Sve je dobro dok se diše i dok se smije.
Dva su trenutka zahvalnosti. Nakon škole kad smo malo sjedili, malo ležali na travi i za vrijeme večere s dicom u školskoj kuhinji.
Nakon škole oni ostanu još 30 minuta u dvorištu, odnosno oko škole. I naravno ima trave. Većina djece ode na travu nasuport koje je “igralište”. Trčimo do tamo. I padamo na travu, sjednemo, legnemo, Magnus se nasloni na mene.
Malecki Magnus, prvašić koji svaki dan plače. Kad se vidimo, zabije mi se u tijelo i poljupim ga u glavicu. On mi zauzvrat da osmjeh s novonaraslim zubima koji su još uvijek svaki na svoju ruku. Prepun topline i nježnosti, svakog jutra me napuni (uh, evo Iva ušla u sobu dok pišem da mi pokaže svoju ravnu kosu haha!) onom toplinom i nježnošću koju ću dati drugima oko sebe. Ma svaki put kad mi dotrči u zagrljaj. Uvijek je više-manje ista stvar s pozdravima s djecom i s druženjem s njima. I uvijek se iznova pomakne neki komadić u meni. Neki komadić sjedne fino, neko pomicanje zaboli, a neki komadići nestanu. Milimetarski komadići. Koje ni ne vidiš dok ih ne osjetiš. Dok ne osjetiš njihovo škripanje, njihovo trenje.
Bulje u mene dok tako sjedimo na travi. Pa me ispituju svoje gradivo, pa mi po kosi nešto izvode. Pa još bulje. A sunce prži sto na sat. Drito u nas. Ja u dugim rukavima i gaćama. I pita mene mala Amina: “aren’t you cold?”… a ja nju blijedom pogledam. Kako misliš je li mi hladno? Tebi je hladno? A oni imaju 3 majice, od čega je jedna majica džemper/hudica. Gaće i onda još školsku suknju/gaće. I njima je hladnjikavo. Sad kužim Peru, susjeda iz Švedske, kad on zimi hoda u majici na špaline i kratkim gaćama. Krene zvono za vrstu i odlazak doma. Trčimo nazad.
Trčimo tako jako. Kao onog dana kad sam ove šestaše pitala hoće li sa mnom kod Tome u vrt. A da bismo došli do vrta trebamo ići uskom blažom nizbrdicom. Momentalno pristanu. I momentano uhvatimo trk. Dorkas i ja prve. I trčimo, trčim tim zemljanim putem. Oko nas šikara, stabla, drača, grmlje. Na podu sabijena zemlja rijetko pokrivena otpalim lišćem. Trčimo toliko brzo da zaboravljam da su noge moje. Nešto me nosi i gura. Kao i s Tobom Bože. Idem, a ne znam ni kako idem. Trčim puno brže od onoga što ja mogu podnijeti. Srce mi lupa, dijafragma se steže pa otpušta od smijeha. Letim trčeći i nije me strah korijenja od stabala koje viri po tom putu. Ne razmišljam uopće o toj mogućnosti zapinjanja. Noge idu i idu i idu. Dolazimo do ledine i za 10 sekundi smo u vrtu.
U vrsti su, bla-bla učitelji nešto biflaju i na kraju kažu “okay you may go home”. I opet trk, još brži. Ali se usput zaustave da mi dadnu pet, a neki da se zagrlimo i cmoknemo za rastanak. U svim tim njihovim facama, zubićima, rukicama se pogubim. I dozvolim da se pogubim i izgubim jer se u tom momentu gubljenja pronađem. I susretnem se sa samom sobom.
Pogledam se u ogledalo i na trenutak vidim i osjetim svoju nutrinu koja se usudi isplivati na površinu. Kao kada one najneugodnije osjećaje i najružnije misli krenem hvatati u sebi kako bih ih potpuno prisvojila. Pritom uzela to što je moje jer je u meni, i izbacila van na površinu. A nakon toga van same sebe. Plesom, sviranjem, skakanjem, treniranjem, hodanjem, vrištanjem. Ne treba se bojati autodestrukcije kad dođe taj nagon. Nego pogledati u oči, uzeti u ruke i izbaciti. Tako svaki put. Pa neka se izbacivanjem u tom mom crnilu napravi mjesta za Svjetlo koje će svijetliti i izgoniti moj unutarnji mrak, do kraja. Susresti Boga u svemu tome - u svojoj ljudskosti, u svojoj čovječnosti, i napokon u svojoj duši…
Kad dođe 18:30 vrijeme je za večeru. Na večeri budu samo učenici koji spavaju u školi, koji ne idu doma jer predaleko žive.
Okupe se oko vatre na kojoj se kuvala večera. Nas 21, 22, ne znan, nisan sigurna. Svatko dobije porciju ugalija ili riže ovisno o danu i porciju fažola. Neki jedu rukama neki jedu žlicom. Grijemo se oko vatre, za 20 minuta će mrkla noć a vanjskog svjetla nema. Ima ga samo u spavaonicama. Iako je mrak i prohladno je, jedemo bez žurbe. Oni nešro pričaju na Swahiliju. Tu i tamo me pogledaju i osmjehnu mi se. Osmjehnem se i ja njima. Ma baš je neka topla i sigurna atmosfera. Meni je lijepo. Ne znam za njih ali meni bude jako toplo i oko srca. Nekad poslije večere im damo U-fresh (to su mali sokići) i kekse… neki dan smo pekli kukuruz na štapovima. Pa sam glođala kukuruz. Jako jednostavno. Jednostavna jela, svakog dana više manje ista. I još nisam pomislila “ajme… opet”. A zanima me koliko će mi trebati da opet hrani pristupam kao nekakvom izvoru zadovoljstva. I kad će hrana opet postati ono što nije. A možda se ne vraćam na staro… vrijeme će pokazati, he he.
Nekad se uhvatim u razmišljanjima kako sam stvarno pretjerala s ta 4 mjeseca u Tanzaniji. A nekad se uhvatim u razmišljanjima kako je to kratko. I što je sad tu točno? Pa mislim da su 4 mjeseca taman.
Što znači vjerovati, pouzdati se, imati povjerenje u Tebe Bože? Stajati sama naspram Tebe, samo Ti i ja, u pustinji, bez ičega oko nas. Ti i ja. A meni se čini da sam sama samcata, da si negdje daleko, da sam ja zalutala i lutam. A vidim Te pored sebe. Vidim kako me vodis za ruku, i kako je čak i Tebi teško ići kroz to pustinjsko nevrijeme. Teško, ali ideš, kao da Tebi to nevrijeme ne predstavlja ništa, nikakvu otežavajuću okolnost. I mene držiš za ruku i vodiš me, ja jedva da idem. Ali idem jer me Ti držiš i vodiš.
A to pustinjsko nevrijeme se odnosi zapravo na kušnje, grijehe, malodušnost, nepovjerenje…
E pa gledati u Tebe Bože. Gledati u naše ruke spojene, u naše prste isprepletene, u Tvoj pogled, u Tvoja leđa, u Tvoje noge, u Tvoje listove, u Tvoja stopala kako idu i kako snažno koračaju kroz oluju. Gledati u Križ. Ti me vodiš, vodio si me i vodit ćeš me - uvijek i zauvijek, do Sebe samoga, neka tako bude.
Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. (1 Kor 3, 9)
Post je objavljen 09.11.2022. u 10:20 sati.