Nisu prošla puna tri tjedna otkako sam se vratila u Hr. Prošlo je manje od tri tjedna, što znači da je prošlo malo više od dva tjedna. Kako mi je biti doma, u svojoj uobičajenoj svakodnevnici hahaha čudno. U najmanju ruku čudno. Kao da se nije dogodilo. Ako se i dogodilo ne sjećam se ili sam bila dolje dva-tri tjedna. Ne želim se prisjećati, teško mi je prisjećati se svega toga. Ne gledam slike i videe, gledam samo one montaže koje sam radila. Tada dođu naleti suza i smijeha. Zahvale što se sve to zaista dogodilo. Zahvale što sam ih sve upoznala. Ali dođe i gorčina nekakva, ne znam s čime bih ju povezala i koji joj je motiv, odakle dolazi i kuda ide.
Pogledam neke videe sebe kako plešem. Razmišljam o sebi onda, svom ponašanju i kakva sam sad u Hr, kakva sam bila prije i poslije. Razlike u prije i poslije ne primjećujem, da se manifestiraju na van. Neke unutarnje promjene u procesima, funkcioniranju, razmišljanjima primjećujem. Ali da pitate moje osobe vjerujem da bi vam rekli "kao da i nije bila... ništa...".
okej sad su prošla puna tri tjedna.
To je tu negdje. Znam zašto sam išla. Cijelo vrijeme se činilo da sam izgubila tu nit, da nema nekog smisla. Niti ono prije, niti ono za vrijeme boravka. Kad sam se vratila još su se neke stvari odmotale, a nakon što sam popričala s p. Rukavinom sve je sjelo. Ta nit se rascijepala. Ali o tome neću pisati. Neću uopće pisati. jer mi se ne da. sve što imam za napisati a da je primjereno napisala sam u prvom odlomku. nikakve posebne promjene se nisu dogodilo. i zašto bi se uopće dogodile...
Oznake: Tanzanija, duhovnost
