Pružam ti ruku, ideš li?

Nisu prošla puna tri tjedna otkako sam se vratila u Hr. Prošlo je manje od tri tjedna, što znači da je prošlo malo više od dva tjedna. Kako mi je biti doma, u svojoj uobičajenoj svakodnevnici hahaha čudno. U najmanju ruku čudno. Kao da se nije dogodilo. Ako se i dogodilo ne sjećam se ili sam bila dolje dva-tri tjedna. Ne želim se prisjećati, teško mi je prisjećati se svega toga. Ne gledam slike i videe, gledam samo one montaže koje sam radila. Tada dođu naleti suza i smijeha. Zahvale što se sve to zaista dogodilo. Zahvale što sam ih sve upoznala. Ali dođe i gorčina nekakva, ne znam s čime bih ju povezala i koji joj je motiv, odakle dolazi i kuda ide.
Pogledam neke videe sebe kako plešem. Razmišljam o sebi onda, svom ponašanju i kakva sam sad u Hr, kakva sam bila prije i poslije. Razlike u prije i poslije ne primjećujem, da se manifestiraju na van. Neke unutarnje promjene u procesima, funkcioniranju, razmišljanjima primjećujem. Ali da pitate moje osobe vjerujem da bi vam rekli "kao da i nije bila... ništa...".

okej sad su prošla puna tri tjedna.

To je tu negdje. Znam zašto sam išla. Cijelo vrijeme se činilo da sam izgubila tu nit, da nema nekog smisla. Niti ono prije, niti ono za vrijeme boravka. Kad sam se vratila još su se neke stvari odmotale, a nakon što sam popričala s p. Rukavinom sve je sjelo. Ta nit se rascijepala. Ali o tome neću pisati. Neću uopće pisati. jer mi se ne da. sve što imam za napisati a da je primjereno napisala sam u prvom odlomku. nikakve posebne promjene se nisu dogodilo. i zašto bi se uopće dogodile...

Oznake: Tanzanija, duhovnost

…evo me na aerodromu KIA… check-inala sam se. Pozdravila i poljubila s Tomom… zadnji put izljubila Danielu i Ivu, one su sidile i nešto izvodile, neke kerefeke, jedva da su me registrirale. Gledali se kroz prozor aerodroma kako nam se životne putanje trenutno razilaze. Do sljedećeg puta. A sljedeći put je u Zadru, dolazi kod nas na tjedan dana, a onda skupa idemo na Josipovu Mladu Misu

16:39 je, 10.1.2023. Prošla sam sve preglede, čekam let. Sjedim na podu, na gornjem katu, gdje nema ničega i nikoga.
Plačem. Najviše mi nedostaje Tome. Samo me udaraju sjećanja i osjećaji. Sva prijateljstva. Hvala ti Bože na Internetu i na WhatsApp-u. S masu njih se mogu čuti tim putem.

Nedjelja je što znači da putujemo za Monduli Juu. Misa nam je u 6:30 kako bismo stigli na vrijeme. A onda u 8h će biti Služba Riječi. Na tu potonju su išla dica.
Dolaze do mene prije Mise i govore mi da su došle zagrliti me. A ja njima govorim “ma neee, ne idem ja još uru, dvi, nakon Mise ćemo hehe”. I smijem se, baš onako neurotično pokušavajući sakriti tugu i bol, suze. A one me pitaju “will you return…?” Govorim im da hoću, što je istina, čim skupim para. Svejedno se mi zagrlimo. Idemo niz stepenice, one na Misu ja na trijem da popijem kavu koju Miki svako jutro poslije Mise pripremi za nas troje. I to će mi baš nedostajati. Dolazim na trijem kod Tome i Mikija koji sjedu i pijuckaju kavu. I kaže meni Tome “ajde popij pa idemo”, a ja paf “i idemo?! A ja okolo govorin "ma neee, oprostit ćemo se za jedno dvi ure, ne idemo sad odmah… zovi Romana, i njega san otkantala, pa da se pozdravim s njim. A dicu ću izvaditi s Mise, a…”. Zovem ih da dođu vanka, da je vrijeme mog odlaska. I sad se zaista zadnji put grlimo. Sjedamo u auto i odlazimo. Ana nam je spremila palačinke s povrćem za po putu. Pozdravim se i s Mikijem. Mašemo si.

U Monduli Juu smo došli oko 20:30. S Tomom sam opuštena, i mogu biti “gica”. Oboje volimo čalabrcnuti bilo gdje da idemo. Kupimo si lizalicu, čokoladicu, kokice… bilo što za po putu. I da tako nije, ne bi ovo iskustvo bilo ni u pola ovako lijepo.
Ponedjeljak ujutro je. Od Mise ništa. Ja mislila da je u 7:00, pojavila se, svećenika nema… otišla ća hahaha a bila je u 7:30.
Idemo Tome i ja svojim putem poslije doručka. Svratili smo do Rebeccinih roditelja. Dobila je sekicu prije mjesec ipo dana. Rebecca i tata su ISTI. Pa smo stali kupiti riže za u Hr. Još smo negdi stajali, nebitno, popričali s učiteljicom Anom.

Idemo prema Maasai marketu, da nakupujem suvenira!!! E to je iskustvo, hehe. Uđemo, naoružani strpljenjem i gorljivošću za spuštanjem cijena. A gladni oboje, mene kreće mantati koliko sam gladna. Prošlo je 15h kad smo došli, a doručak smo pojeli oko 8:30h.

Minimalno 50€ smo im skinuli. 3 slike, on meni njih nudi svaku za otprilike 25 000tsh, znam da je sve skula bilo oko 90 000tsh, e ne može. Na kraju ih dobijem za 60 000tsh.

Kod drugoga: nudi sliku za 30 000 tsh, ali zamisli… ne može. Ponudim mu oko 15000tsh za jednu. Na kraju dobijem 3 za 30 000tsh. I još pitam za jednu manju sliku da mi ju da za 5 000tsh. I na kraju to spustim na 4 000tsh. Sve skupa račun 34 000tsh. E dam mu 40 000tsh, pa da mi da kusur od 6 000tsh. E ali da ne vraća kusur, dogovorimo se da izaberem još nešro za tih 6000tsh. Tražim naušnice 2 para za 8 000 tsh usmjesto za 10 000tsh. Ona meni da ne može… okej. Onda ništa. Ali svejedno uzmem jedan par za 5000tsh. Na kraju kupovine mi da još jedan par za 2000tsh hahaha i privjesak na pokolon!

Uglavnom, završavamo sa svime time, manje od ure nam je trebalo. Slonić, narukvica, majice i haljinica - rišeni! Idemo na pizzu, Tome i ja. Hodamo prema autu i govori mi “nisi ni ti loša…”. On časti i ne želi čuti da ja plaćam pizzu. Pojedemo i idemo u dućan po hranu pa doma. Kupimo usput i sladoled :) kako već sad naša tradicija i nalaže. Govori mi da me sutra vodi, to je iznenađenje. Nagovorim ga da mi kaže o čemu je riječ.

Utorak je i idemo na Misu. Tome i ja. Na istu onu Misu koja mi je bila prva ovdje - i zadnja je. To mi prolazi kroz glavu. Ali odlazi i ne dotiče me. Danas sam u avionu… idem nazad…. Nisu me uspjeli nagovoriti da ostanem… što je tu pametno, koja je odluka ispravna. Postoji li uopće takva odluka????

Spremna sam i čekam Tomu. Idemo po Danielu, Leidu i još dvoje nove dice i njihovog tatu.
Evo Macamero i njegova žena i Leida i Daniela. A evo i ovih troje novih. MamaLeida mi daje poklone, odnosno daje ih Leidi da mi ih da. Maasaisku ogrlicu, naušnice, narukvicu i dvije njihove maasaiske plahte. Baš me je to razdragalo. Stavim ja nakit na sebe. Aaahhhh, izlgedam smiješno, budalasto. Naravno, krenem skidati a Leida mi onim svojih tihim i nježnim glasićem zaprijeti da ostavim to na sebi... a dobro…

Idemo na Maasai market po surle i dva magneta. Obavimo to, već debelo kasnimo. Idemo po Ivu, mama Iva i Julie ne idu s nama, one će naknadno doći. Dosad je Daniela sjedila na meni. Falila mi je. Baš sam se razveselila kad mi je pokucala na prozor od džipa kad smo ih čekali. A sad Iva sjedi. Ima boginje, a ja sam (valjda) cijepljena… hahaah… pa je kao sigurnije da ona sjedi naprid sa mnom nego iza među njima svima. Vozimo prema aerodromu, a ja spavam s Ivom u naručju. Stajemo pojesti 10min prije aerodroma, u istom restoranu gdje sam prvi put jela u Tanzaniji. Chapati, pečene banane, sambuse, cola, chipsi, tomato sauce… eh da… u wcu prije polaska za aerodrom Iva opet izvodi kerefeke; cučne iznad wc čučavca, uzme u ruke ono za špricanje čime se nakon kakanja opereš. Iako joj ne treba a i ima wc papira. I šprica sebe i okolo, vrata od wca otvorene, ali ništa to nju ne tangira… a smijemo se hahhhh, a što ćeš….

I idemo prema aerodromu.

Uzeli su mi kamenja HAH. Čak ni Tome kroz prozor nije uspija intervenirati, ali ih je uzea sebi. Pa nekako očekujem da će ih on prošvercati. Pitam ja zašto to ne mogu nositi, a carinik slegne ramenima i pokaže cilu kutiju školjaka i kamenja. Međunarodni lanac trgovanja školjkama i kamenjima je razbijen bahahahaha kako smo se Miki i ja sprdali kad je čua za to.

Check-inala sam se…

Sjedim u avionu, uzlijećemo, plačem. Plačem i plačem i plačem.

Evo me nazad u gunguli, u Zagrebu, na autobusnom kolodvoru, u Mlinaru. 11.1. malo iza 8h je. Pojela sam štrudlu sa sirom i pijem kavu. Smješkam se dok gledam ljude, prodavačice. Drago mi je da sam nazad.
Čekam 9h da odem kod frizerke na farbanje i šišanje. Mislim da ću napraviti šiške hahahahahahaha e da, to uvriježeno mišljenje da djevojka kroz nešto prolazi kad ih napravi, u mom slučaju je - točna. :)

Učinila sam taj iskorak kojem se nadam još od osnovne škole.
I hvala Ti Bože, neizmjerno Ti hvala na svemu i svakome, koji su ili u Hrvatskoj ili u Tanzaniji ili u Švicarkoj ili u Sloveniji.
I hvala Ti što si mogu reći “ponosna sam na tebe, Sara!”

Do sljedećeg puta, Tanzanijo!
A Ti i ja idemo dalje :)

Oznake: duhovnost, Tanzanija, Africa, plakanje

“Ako ti je život mio, ne ulazi još 5 minuta u kupatilo… ja obavio”, govori mi Tome hodajući prema meni, prema vratima sobe u kojoj spavam zadnje dvije noći. U Monduli Juu smo, u prethodnoj župi u kojoj je proveo sedam godina. Odavle do aerodroma nam treba jedno dva sata. Do Arushe jedno sat vremena. Od Mabughaia do Monduli Juu treba jedno 8 sati drndanja.

Došla su preostala četiri dana. Ta četiri dana otkako su oni otišli, a moja zadnja četiri dana u Mabughaiu. Sad kad razmišljam o tim danima čini mi se kao da si blokiram prisjećanja. Samo mi naviru pokreti srca u koja su sjećanja preobličena. A sjećanja su u nekakvoj magli. Ne želim ići, a išla bih. Nekakva mješavina tuge i radosti. Radost jer se vraćam doma, a tuga jer odlazim. A i ja sam već bila u modu odlaska, što je i sam Miki primijetio. On mi je ukazao na zvijezde koje mijenjaju boju i koje trepere. Pričao mi o svim ljudima, bjelcima koje je upoznao kroz deset godina dolazaka i odlazaka u Tanzaniju. Nagovarao me da produžim ostanak. Jer sam dobila još mjesec dana vize. Naime, viza traje 90 dana. A ja odlazim 92. dan. Kad sam kupovala kartu nisam uopće razmišljala da neki mjeseci imaju 31 dan. I to je bio malo problem, zato mi je trebao mlinac za kavu. Kad sam skužila, još u Hrvatskoj, u 7. mjesecu, istog dana kad sam kupila kartu, poslala sam Tomi tu informaciju. Nakon nekog vremena mi šalje poruku “ne mijenjaj datume, kartu, ali nabavi ručni mlinac za kavu”. Sve je rišeno što se tiče vize u petak 6.1.2023. Produžena mi je i vrijedi do 5.2.2023., ali ja ne ostajem koliko god me Tome i Miki nagovarali.

Ta preostala četiri dana nekako su projurila, ali sporo. Sporo su prolazila, a imala sam osjećaj kao da smo jučer bili na Zanzibaru. (Kwikwi je na repeatu. Pišem ovaj post na aerodromu. Paralelno dva… jer nisam imala snage tipkati tih zadnjih dana.).

Stojimo na stepenicama Sarah, Rebecca, Zena i ja. I biflaju one meni što da im kupim. Dakle… fejk naočale za vid, po mogućnosti da je okvir u obliku srca. Pastu za zube, 5 četkica, haircomb, štiklice za Zenu za na Misu. Prije toga sam Sari kupila štiklice i dale smo joj skrojiti suknju i haljinu. E onda i Zena triba dobiti cipelice na petu. A i Rebecca ih je dobila za krštenje. Baš mi je drago što sam Rebecci kuma na krštenju. Malo se grlimo, malo se sprdamo i klepamo, malo se cmoknemo. Grlimo se Rebecca i ja i krenem ju poljubit u obraz a krene i ona mene. I cmoknemo se na usne hahaha!. A joj… samo smo se nasmijale i nastavile grliti. Sarah i Rebecca su 4. osnovne.

Sarah je nekako hladna i proračunata, prgava i provokatorica. Nešto tipa ja u njenim godinama. Rebecca je povučena i sramežljiva, s ponekim osmjehom, a još rjeđim osmjehom od uha do uha. Ali joj radosti na faci i u očima ne nedostaje. Obe rezervirane i drže distancu.
I osjećam se povlašteno što su mi dozvolile da im se približim, da skupa spavamo nas tri u krevetu, da blejimo na krevetu i bezveze pričamo. Iako mi je Sarah nekad išla na živce sa svojom prgavošću, a Rebecca sa svojom šutljivošću.
Kupili smo im bilježnice, kemijske, šestare. Za njih 5, naših iz Mondulia. E ali ni ove male nemaju za opremu. Pa smo i za njih, pa triba još para, ali ništa zato. One budu ful vesele što su sve to dobile, a pare će doći kako su i otišle.
Subota je, zadnja noć u Mabughai. Spavamo Rebecca i ja. Spavale smo nas tri, Sarah, Rebecca i ja na jednokreventom. Pa bih se ja u jednom momentu prebacila u sobu do u kojoj je prazan krevet. Rebecca bi bila do zida, Sarah u sredini i ja na rubu. Jednom sam se skoro strovalila s kreveta. A drugi put smo onda spavale: njih dvije na jednoj strani kreveta, a onda na drugoj strani kreveta ja, među njihovim stopalima haahah. A tad me je Sarah u snu nabila u osjetljivo područje, ono među nogama. Zadnje dvije noći smo spavale Rebecca i ja. A Sarah i Zena u drugoj sobi.
Odlazim bez pola stvari, ne znam di su u Mabughaiu posijane… ali eto. Ne mogu baš reći da mi je svejedno poradi toga.
Ima još ljudi, ali mi se ne da pisati. Primjerice Donathera, ima 23 godine. Radi u Dar es Salaamu. Dopkamo se, iako se Luka, Josip i ja sprdamo da je ona bacila oko na Josipa pa mene koristi kako bi pričala o njemu i tako to. Ma ne znam, nije mi ni bitno, meni je drago da ostanem s njom u kontaktu. S Romanom sam se pozdravila, ravnatelj, također persona koja mi je tu negdje oko srca. Sateliti. Ima još masu ljudi koje bih tek tko usputno spomenula, a koji su mi show. Ali se nisam s njima družila. Primjerica mamaMunira. Mi se vidimo, pozdravimo se i ona prasne u smijeh. Otvori usta ful i smije seeeee, glasno, ruga se, sprda se. Ali je show žena. A što ću tako njih spominjati, iz vedra neba pa u rebro… a eto… puno puno puno doživljaja, ovdje sam napisala možda 1/3… ali sve je to u meni, sve je to oblikovalo srce, napravilo mjesta, izbacilo neke stvari… sve se posložilo. Nekako je kako spada. Stvari dolaze svaka na dvoje mjesto. Stavi pravu stvar na pravo mjesto. Ali ne želim sve pisati, i ne da mi se baš sve natipkavati. Neke stvari, doživljaje držim za sebe, ponajprije kad je riječ o Bogu. Jako, jako, jako puno doživljaja, ljudi, noviteta i tako dalje. Jako bogato iskustvo hahahaa
Majice za Marcelu i Jakova su gotov. Haljinica za Janu je gotova. I moja majica je gotova. To od tih kao afričkih materijala s tim kao afričkim dezenima. Fino.
Tome je krenija u sječu šume. Pa ga Miki i ja sprdamo da bi ga Indijanci zvali “onaj koji siječe”. Stoji on, a ostali rade, on dirigira. A volimo ga, baš ga volimo.

Baš mi je predivno bilo. Koliko god da je odlazak bolan i kao da me netko čupa iz tog nečeg. Ne bih mijenjala ni za što. I samo si ponavljam: vratit ću se. Sljedeći put (vrlo vjerojatno) s mamom <3

U cijeloj toj ljepoti samo Ti se divim, bez riječi me ostavljaš. Dao si mi oči da vidim ljepotu prirode i drugih, srce da vidim ljepotu u drugima.

I rekao je Miki da mu je žao što nije pisao nekakav dnevnik kad bi vio ovdje. Isplatilo se tipkati :)))

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Neke bih momente stopirala, zaključala i pustila ih da traju. Vožnje piki-pikijem, kupovanje u dućanima i sporazumijevanje prstima i nogama, a najmanje jezikom. Doručak, mazanje kikiriki maslaca i marmelade. Ispijanje kave na trijemu. Tomini pogledi, zagrljaji i poljupci. Momenti kad naslonim glavu na Tomino rame, kad mu plačem. Spremanje za spavanje s curama. Njihov smijeh, njihovo glumatanje da plaču. Pa kad mislim da glumataju da plaču, a one zapravo plaču. A ja se smijem i govorin “hahaha Saraaaaah, I will tickle you.. gili gili gili…” a ona u suzama. Zafrknula sam se. Lukine rime i fore. Josipov “šššccc”. Elizini zagrljaji i poljupci i nošenja. Julijini zagrljaji i nošenja. Svi poljupci i svi zagrljaji.

Utorak je, u 6:30 im dolazi piki-piki da ih pokupi i odvede do busa. Mama Iva (dalje u tekstu: Upendo), Iva, Julia (Upendina sestra), Luka i Josip odlaze. Njih tri do Arushe, njih dvoje do Arushe pa sutradan do Nairobia. Iva i ja se izgrlimo. Sljedeći put ćemo se vidjeti na aerodromu, kad ja budem odlazila. Zagrlim se, pozdravim se sa svima njima. Sjedaju na piki-piki i nestaju iz vida. Nizbrdica ih odnosi i ne vidimo ih. Mahanje je gotovo, zadnji poljupci su poslani. Okrećem se, krećemo svi prema doma i kako se okrećem faca se izobličuje, oči stišću i prve suze nedostajanja i tuge se slivaju niz obraze. Potrčim da što prije uđem u kuću, u sobu, i uvućem u krevet kod Rebecce. Plačem i pokušavam ne ridati, ali jecam. I Rebecca i Sarah kuže. Odgovaram im na pitanje zašto plačem. Nisam očekivala da će me pogoditi. Da će me momentalno ispuniti osjećaj nedostajanja. Počinjem se suočavati i sa svojim skorim odlaskom. Zadnji dani; srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak su pokucali. Dani u tjednu koji se neće više ponoviti ovdje u Tanzaniji. Barem ne u 2023. godini. Sljedeći tjedan sam u Hrvatskoj. Miki me zove na kavu, da ne provedem zadnje dane plačući. Ostajem u krevetu još nekoliko minuta i uplakana izlazim na trijem da ju skupa popijemo.
Išli smo do bolnice da pregledaju Zenu. Ima nekakvu infekciju oka, dali joj lijekove, testirali na malariju, cijepili ju protiv tetanusa.

Dan prije smo išle na Mkuzi vodopade.
S četiri piki-pikija. Po tri na tri, dvije na jednom. Sarah nosi vreću s “kupaćima”, odnosno s odjećom u kojoj će se smočiti. Rebecci sam uvalila 50 000tsh da stavi u svoj džep s botunom.
Upendo, Iva i ja smo skupa na motorinu. Redoslijedom: motorista, Iva, ja, Upendo. Jadnu Ivu zgnječili, nestala između nas, znala da je tu negdje na motoru jer smo se držale za rukice. Kako prijeđe preko većih grba i rupa tako poskočimo jedno pola metra uvis od sica. I smijemo se hahahah, a usput se i dobrano nabijemo. Jedan piki-piki, u jednom pravcu, dođe 5000tsh. Znači u oba pravca, sva četiri piki-pikija su nas koštala 40 000tsh. Dođemo do Mkuzi vodopada. Ulaz za domaće 2000tsh, a za strance 10$, tj 23000tsh. Moš mislit' kako ću platit. U roku od 5 minuta ulazimo besplatno, Upendo ispregovarala. Trčimo kroz šumarak, dolazimo do vodopada. Presvlačimo se. Hm, sad ću preko grudnjaka i mudanata obući kupaći i onda tek skinuti donji veš, ali kako ću kad mi kupaći bude mokar… a one sve bez beda se razgolile.

Ulazimo u vodu, baš je hladna. Ušle smo, asimilirale se, koliko-toliko, na hladnoću. Sve se smijemo. Prskamo se pa se još jače smijemo i urlićemo. One ne znaju plivati pa ja ima priliku praviti se važna sa svojim plivanjem. I naravno da se jesam pravila važna, malo sam otplivala u dublje hehe. Pa sam šćopila Julie i išla ju učiti plivati. Ona je tražila. Uplašila se pa potonila jadna, nagutala se vode, vatala se za mene. Uvatila se i vratile se u onaj prvotni još plići dio. Dakle načinile dva koraka, nisam ju ugrozila ovim pothvatom, molim lijepo.

Kreće roskati. Sve se tresemo od hladnoće, one ne bi još van. E pa idemo.
Kišica pada, triba se presvući. A ništa, njima se okrenem leđima, cike na vidjelo i presvlačim se, a mudante priko kupaćeg pa odveži kupaći i onda ga izvuci iz mudanata. Eto tako, nema srama. Došli smo do ulaza, gdje je onaj čika što naplaćuje ulaz. Sad bi on da SAMO JA platim 10$. Nema šanse. Sjedamo na motor i odlazimo. “Uh, dobro je”, mislim se u sebi. Dođemo kući, odem se otuširati. Josip i Luka kreću s pripremom pizze. Ujutro smo Josip i ja napravili isti onaj kolač od nove godine, ali s pudingom od vanilije. Dodali smo i banane. Ovog puta puding nije zagorija. Baš smo tandem. Na balkonu sam, a Upendo me obavještava da je onaj gospodin došao piki-pikijem do nas da mi naplati. How yes no. Neću se spuštati, nema šanse, idem se tuširati, ona se složi s time. Prošlo je dva sata. Pizze se jedu. Luka i Josip su umijesili tijesto, ja ga razvaljam, a onda oni slažu namirnice. To je već upraksana ekipa. Zovem Tomu da dođe jesti i usput ga pitam di je uopće, nema ga. On mi objašnjava gdje je bija i s kim se bakčao zadnje dvi ure. S onim gospodinom. Najprvo mu je dao 24000tsh koliko dođe ulaz. Ali ne bi to bio Tome da se para tek tako dadne. Na kraju mu je gospodin vratio 25 000tsh, i još plus mora platiti državi neke cifre jer dan prije nije izdao račun, i još je potroši na piki-piki, to jest gorivo. Mislim da mu neće više padati na pamet da dođe utjerivati dug kod Tome. Jedemo pizzu, svira glazba, ocjena za pizzu 9.6/10. To su isto jedni od momenata koje bih htjela zaustaviti i da zauvijek traju.

Novu godinu smo proslavili uz svinjetinu s ražnja koja je dan prije zaklana. Ja to nisam mogla gledati i mislila san da ju neću jesti. Ali san ju ipak čopala. Ja san radila kolač s pudingom i običnim keksima. I francusku salatu bez krastavaca. Kako sam uspjela da mi puding zagori…

Otišlo je njih 5. Otišle su Glory i Maurin. Otišli su Esta i njezin tata jos 27.12. Kuća se prazni, i osjeti se manjak ljudi. Na prvu ne bude baš lijep osjećaj. Ali se privikneš.

Lijek za tugu: vratit ću se

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija