Neke bih momente stopirala, zaključala i pustila ih da traju. Vožnje piki-pikijem, kupovanje u dućanima i sporazumijevanje prstima i nogama, a najmanje jezikom. Doručak, mazanje kikiriki maslaca i marmelade. Ispijanje kave na trijemu. Tomini pogledi, zagrljaji i poljupci. Momenti kad naslonim glavu na Tomino rame, kad mu plačem. Spremanje za spavanje s curama. Njihov smijeh, njihovo glumatanje da plaču. Pa kad mislim da glumataju da plaču, a one zapravo plaču. A ja se smijem i govorin “hahaha Saraaaaah, I will tickle you.. gili gili gili…” a ona u suzama. Zafrknula sam se. Lukine rime i fore. Josipov “šššccc”. Elizini zagrljaji i poljupci i nošenja. Julijini zagrljaji i nošenja. Svi poljupci i svi zagrljaji.
Utorak je, u 6:30 im dolazi piki-piki da ih pokupi i odvede do busa. Mama Iva (dalje u tekstu: Upendo), Iva, Julia (Upendina sestra), Luka i Josip odlaze. Njih tri do Arushe, njih dvoje do Arushe pa sutradan do Nairobia. Iva i ja se izgrlimo. Sljedeći put ćemo se vidjeti na aerodromu, kad ja budem odlazila. Zagrlim se, pozdravim se sa svima njima. Sjedaju na piki-piki i nestaju iz vida. Nizbrdica ih odnosi i ne vidimo ih. Mahanje je gotovo, zadnji poljupci su poslani. Okrećem se, krećemo svi prema doma i kako se okrećem faca se izobličuje, oči stišću i prve suze nedostajanja i tuge se slivaju niz obraze. Potrčim da što prije uđem u kuću, u sobu, i uvućem u krevet kod Rebecce. Plačem i pokušavam ne ridati, ali jecam. I Rebecca i Sarah kuže. Odgovaram im na pitanje zašto plačem. Nisam očekivala da će me pogoditi. Da će me momentalno ispuniti osjećaj nedostajanja. Počinjem se suočavati i sa svojim skorim odlaskom. Zadnji dani; srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak su pokucali. Dani u tjednu koji se neće više ponoviti ovdje u Tanzaniji. Barem ne u 2023. godini. Sljedeći tjedan sam u Hrvatskoj. Miki me zove na kavu, da ne provedem zadnje dane plačući. Ostajem u krevetu još nekoliko minuta i uplakana izlazim na trijem da ju skupa popijemo.
Išli smo do bolnice da pregledaju Zenu. Ima nekakvu infekciju oka, dali joj lijekove, testirali na malariju, cijepili ju protiv tetanusa.
Dan prije smo išle na Mkuzi vodopade.
S četiri piki-pikija. Po tri na tri, dvije na jednom. Sarah nosi vreću s “kupaćima”, odnosno s odjećom u kojoj će se smočiti. Rebecci sam uvalila 50 000tsh da stavi u svoj džep s botunom.
Upendo, Iva i ja smo skupa na motorinu. Redoslijedom: motorista, Iva, ja, Upendo. Jadnu Ivu zgnječili, nestala između nas, znala da je tu negdje na motoru jer smo se držale za rukice. Kako prijeđe preko većih grba i rupa tako poskočimo jedno pola metra uvis od sica. I smijemo se hahahah, a usput se i dobrano nabijemo. Jedan piki-piki, u jednom pravcu, dođe 5000tsh. Znači u oba pravca, sva četiri piki-pikija su nas koštala 40 000tsh. Dođemo do Mkuzi vodopada. Ulaz za domaće 2000tsh, a za strance 10$, tj 23000tsh. Moš mislit' kako ću platit. U roku od 5 minuta ulazimo besplatno, Upendo ispregovarala. Trčimo kroz šumarak, dolazimo do vodopada. Presvlačimo se. Hm, sad ću preko grudnjaka i mudanata obući kupaći i onda tek skinuti donji veš, ali kako ću kad mi kupaći bude mokar… a one sve bez beda se razgolile.
Ulazimo u vodu, baš je hladna. Ušle smo, asimilirale se, koliko-toliko, na hladnoću. Sve se smijemo. Prskamo se pa se još jače smijemo i urlićemo. One ne znaju plivati pa ja ima priliku praviti se važna sa svojim plivanjem. I naravno da se jesam pravila važna, malo sam otplivala u dublje hehe. Pa sam šćopila Julie i išla ju učiti plivati. Ona je tražila. Uplašila se pa potonila jadna, nagutala se vode, vatala se za mene. Uvatila se i vratile se u onaj prvotni još plići dio. Dakle načinile dva koraka, nisam ju ugrozila ovim pothvatom, molim lijepo.
Kreće roskati. Sve se tresemo od hladnoće, one ne bi još van. E pa idemo.
Kišica pada, triba se presvući. A ništa, njima se okrenem leđima, cike na vidjelo i presvlačim se, a mudante priko kupaćeg pa odveži kupaći i onda ga izvuci iz mudanata. Eto tako, nema srama. Došli smo do ulaza, gdje je onaj čika što naplaćuje ulaz. Sad bi on da SAMO JA platim 10$. Nema šanse. Sjedamo na motor i odlazimo. “Uh, dobro je”, mislim se u sebi. Dođemo kući, odem se otuširati. Josip i Luka kreću s pripremom pizze. Ujutro smo Josip i ja napravili isti onaj kolač od nove godine, ali s pudingom od vanilije. Dodali smo i banane. Ovog puta puding nije zagorija. Baš smo tandem. Na balkonu sam, a Upendo me obavještava da je onaj gospodin došao piki-pikijem do nas da mi naplati. How yes no. Neću se spuštati, nema šanse, idem se tuširati, ona se složi s time. Prošlo je dva sata. Pizze se jedu. Luka i Josip su umijesili tijesto, ja ga razvaljam, a onda oni slažu namirnice. To je već upraksana ekipa. Zovem Tomu da dođe jesti i usput ga pitam di je uopće, nema ga. On mi objašnjava gdje je bija i s kim se bakčao zadnje dvi ure. S onim gospodinom. Najprvo mu je dao 24000tsh koliko dođe ulaz. Ali ne bi to bio Tome da se para tek tako dadne. Na kraju mu je gospodin vratio 25 000tsh, i još plus mora platiti državi neke cifre jer dan prije nije izdao račun, i još je potroši na piki-piki, to jest gorivo. Mislim da mu neće više padati na pamet da dođe utjerivati dug kod Tome. Jedemo pizzu, svira glazba, ocjena za pizzu 9.6/10. To su isto jedni od momenata koje bih htjela zaustaviti i da zauvijek traju.
Novu godinu smo proslavili uz svinjetinu s ražnja koja je dan prije zaklana. Ja to nisam mogla gledati i mislila san da ju neću jesti. Ali san ju ipak čopala. Ja san radila kolač s pudingom i običnim keksima. I francusku salatu bez krastavaca. Kako sam uspjela da mi puding zagori…
Otišlo je njih 5. Otišle su Glory i Maurin. Otišli su Esta i njezin tata jos 27.12. Kuća se prazni, i osjeti se manjak ljudi. Na prvu ne bude baš lijep osjećaj. Ali se privikneš.
Lijek za tugu: vratit ću se
Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija
