Pružam ti ruku, ideš li?

“Ako ti je život mio, ne ulazi još 5 minuta u kupatilo… ja obavio”, govori mi Tome hodajući prema meni, prema vratima sobe u kojoj spavam zadnje dvije noći. U Monduli Juu smo, u prethodnoj župi u kojoj je proveo sedam godina. Odavle do aerodroma nam treba jedno dva sata. Do Arushe jedno sat vremena. Od Mabughaia do Monduli Juu treba jedno 8 sati drndanja.

Došla su preostala četiri dana. Ta četiri dana otkako su oni otišli, a moja zadnja četiri dana u Mabughaiu. Sad kad razmišljam o tim danima čini mi se kao da si blokiram prisjećanja. Samo mi naviru pokreti srca u koja su sjećanja preobličena. A sjećanja su u nekakvoj magli. Ne želim ići, a išla bih. Nekakva mješavina tuge i radosti. Radost jer se vraćam doma, a tuga jer odlazim. A i ja sam već bila u modu odlaska, što je i sam Miki primijetio. On mi je ukazao na zvijezde koje mijenjaju boju i koje trepere. Pričao mi o svim ljudima, bjelcima koje je upoznao kroz deset godina dolazaka i odlazaka u Tanzaniju. Nagovarao me da produžim ostanak. Jer sam dobila još mjesec dana vize. Naime, viza traje 90 dana. A ja odlazim 92. dan. Kad sam kupovala kartu nisam uopće razmišljala da neki mjeseci imaju 31 dan. I to je bio malo problem, zato mi je trebao mlinac za kavu. Kad sam skužila, još u Hrvatskoj, u 7. mjesecu, istog dana kad sam kupila kartu, poslala sam Tomi tu informaciju. Nakon nekog vremena mi šalje poruku “ne mijenjaj datume, kartu, ali nabavi ručni mlinac za kavu”. Sve je rišeno što se tiče vize u petak 6.1.2023. Produžena mi je i vrijedi do 5.2.2023., ali ja ne ostajem koliko god me Tome i Miki nagovarali.

Ta preostala četiri dana nekako su projurila, ali sporo. Sporo su prolazila, a imala sam osjećaj kao da smo jučer bili na Zanzibaru. (Kwikwi je na repeatu. Pišem ovaj post na aerodromu. Paralelno dva… jer nisam imala snage tipkati tih zadnjih dana.).

Stojimo na stepenicama Sarah, Rebecca, Zena i ja. I biflaju one meni što da im kupim. Dakle… fejk naočale za vid, po mogućnosti da je okvir u obliku srca. Pastu za zube, 5 četkica, haircomb, štiklice za Zenu za na Misu. Prije toga sam Sari kupila štiklice i dale smo joj skrojiti suknju i haljinu. E onda i Zena triba dobiti cipelice na petu. A i Rebecca ih je dobila za krštenje. Baš mi je drago što sam Rebecci kuma na krštenju. Malo se grlimo, malo se sprdamo i klepamo, malo se cmoknemo. Grlimo se Rebecca i ja i krenem ju poljubit u obraz a krene i ona mene. I cmoknemo se na usne hahaha!. A joj… samo smo se nasmijale i nastavile grliti. Sarah i Rebecca su 4. osnovne.

Sarah je nekako hladna i proračunata, prgava i provokatorica. Nešto tipa ja u njenim godinama. Rebecca je povučena i sramežljiva, s ponekim osmjehom, a još rjeđim osmjehom od uha do uha. Ali joj radosti na faci i u očima ne nedostaje. Obe rezervirane i drže distancu.
I osjećam se povlašteno što su mi dozvolile da im se približim, da skupa spavamo nas tri u krevetu, da blejimo na krevetu i bezveze pričamo. Iako mi je Sarah nekad išla na živce sa svojom prgavošću, a Rebecca sa svojom šutljivošću.
Kupili smo im bilježnice, kemijske, šestare. Za njih 5, naših iz Mondulia. E ali ni ove male nemaju za opremu. Pa smo i za njih, pa triba još para, ali ništa zato. One budu ful vesele što su sve to dobile, a pare će doći kako su i otišle.
Subota je, zadnja noć u Mabughai. Spavamo Rebecca i ja. Spavale smo nas tri, Sarah, Rebecca i ja na jednokreventom. Pa bih se ja u jednom momentu prebacila u sobu do u kojoj je prazan krevet. Rebecca bi bila do zida, Sarah u sredini i ja na rubu. Jednom sam se skoro strovalila s kreveta. A drugi put smo onda spavale: njih dvije na jednoj strani kreveta, a onda na drugoj strani kreveta ja, među njihovim stopalima haahah. A tad me je Sarah u snu nabila u osjetljivo područje, ono među nogama. Zadnje dvije noći smo spavale Rebecca i ja. A Sarah i Zena u drugoj sobi.
Odlazim bez pola stvari, ne znam di su u Mabughaiu posijane… ali eto. Ne mogu baš reći da mi je svejedno poradi toga.
Ima još ljudi, ali mi se ne da pisati. Primjerice Donathera, ima 23 godine. Radi u Dar es Salaamu. Dopkamo se, iako se Luka, Josip i ja sprdamo da je ona bacila oko na Josipa pa mene koristi kako bi pričala o njemu i tako to. Ma ne znam, nije mi ni bitno, meni je drago da ostanem s njom u kontaktu. S Romanom sam se pozdravila, ravnatelj, također persona koja mi je tu negdje oko srca. Sateliti. Ima još masu ljudi koje bih tek tko usputno spomenula, a koji su mi show. Ali se nisam s njima družila. Primjerica mamaMunira. Mi se vidimo, pozdravimo se i ona prasne u smijeh. Otvori usta ful i smije seeeee, glasno, ruga se, sprda se. Ali je show žena. A što ću tako njih spominjati, iz vedra neba pa u rebro… a eto… puno puno puno doživljaja, ovdje sam napisala možda 1/3… ali sve je to u meni, sve je to oblikovalo srce, napravilo mjesta, izbacilo neke stvari… sve se posložilo. Nekako je kako spada. Stvari dolaze svaka na dvoje mjesto. Stavi pravu stvar na pravo mjesto. Ali ne želim sve pisati, i ne da mi se baš sve natipkavati. Neke stvari, doživljaje držim za sebe, ponajprije kad je riječ o Bogu. Jako, jako, jako puno doživljaja, ljudi, noviteta i tako dalje. Jako bogato iskustvo hahahaa
Majice za Marcelu i Jakova su gotov. Haljinica za Janu je gotova. I moja majica je gotova. To od tih kao afričkih materijala s tim kao afričkim dezenima. Fino.
Tome je krenija u sječu šume. Pa ga Miki i ja sprdamo da bi ga Indijanci zvali “onaj koji siječe”. Stoji on, a ostali rade, on dirigira. A volimo ga, baš ga volimo.

Baš mi je predivno bilo. Koliko god da je odlazak bolan i kao da me netko čupa iz tog nečeg. Ne bih mijenjala ni za što. I samo si ponavljam: vratit ću se. Sljedeći put (vrlo vjerojatno) s mamom <3

U cijeloj toj ljepoti samo Ti se divim, bez riječi me ostavljaš. Dao si mi oči da vidim ljepotu prirode i drugih, srce da vidim ljepotu u drugima.

I rekao je Miki da mu je žao što nije pisao nekakav dnevnik kad bi vio ovdje. Isplatilo se tipkati :)))

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Neke bih momente stopirala, zaključala i pustila ih da traju. Vožnje piki-pikijem, kupovanje u dućanima i sporazumijevanje prstima i nogama, a najmanje jezikom. Doručak, mazanje kikiriki maslaca i marmelade. Ispijanje kave na trijemu. Tomini pogledi, zagrljaji i poljupci. Momenti kad naslonim glavu na Tomino rame, kad mu plačem. Spremanje za spavanje s curama. Njihov smijeh, njihovo glumatanje da plaču. Pa kad mislim da glumataju da plaču, a one zapravo plaču. A ja se smijem i govorin “hahaha Saraaaaah, I will tickle you.. gili gili gili…” a ona u suzama. Zafrknula sam se. Lukine rime i fore. Josipov “šššccc”. Elizini zagrljaji i poljupci i nošenja. Julijini zagrljaji i nošenja. Svi poljupci i svi zagrljaji.

Utorak je, u 6:30 im dolazi piki-piki da ih pokupi i odvede do busa. Mama Iva (dalje u tekstu: Upendo), Iva, Julia (Upendina sestra), Luka i Josip odlaze. Njih tri do Arushe, njih dvoje do Arushe pa sutradan do Nairobia. Iva i ja se izgrlimo. Sljedeći put ćemo se vidjeti na aerodromu, kad ja budem odlazila. Zagrlim se, pozdravim se sa svima njima. Sjedaju na piki-piki i nestaju iz vida. Nizbrdica ih odnosi i ne vidimo ih. Mahanje je gotovo, zadnji poljupci su poslani. Okrećem se, krećemo svi prema doma i kako se okrećem faca se izobličuje, oči stišću i prve suze nedostajanja i tuge se slivaju niz obraze. Potrčim da što prije uđem u kuću, u sobu, i uvućem u krevet kod Rebecce. Plačem i pokušavam ne ridati, ali jecam. I Rebecca i Sarah kuže. Odgovaram im na pitanje zašto plačem. Nisam očekivala da će me pogoditi. Da će me momentalno ispuniti osjećaj nedostajanja. Počinjem se suočavati i sa svojim skorim odlaskom. Zadnji dani; srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak su pokucali. Dani u tjednu koji se neće više ponoviti ovdje u Tanzaniji. Barem ne u 2023. godini. Sljedeći tjedan sam u Hrvatskoj. Miki me zove na kavu, da ne provedem zadnje dane plačući. Ostajem u krevetu još nekoliko minuta i uplakana izlazim na trijem da ju skupa popijemo.
Išli smo do bolnice da pregledaju Zenu. Ima nekakvu infekciju oka, dali joj lijekove, testirali na malariju, cijepili ju protiv tetanusa.

Dan prije smo išle na Mkuzi vodopade.
S četiri piki-pikija. Po tri na tri, dvije na jednom. Sarah nosi vreću s “kupaćima”, odnosno s odjećom u kojoj će se smočiti. Rebecci sam uvalila 50 000tsh da stavi u svoj džep s botunom.
Upendo, Iva i ja smo skupa na motorinu. Redoslijedom: motorista, Iva, ja, Upendo. Jadnu Ivu zgnječili, nestala između nas, znala da je tu negdje na motoru jer smo se držale za rukice. Kako prijeđe preko većih grba i rupa tako poskočimo jedno pola metra uvis od sica. I smijemo se hahahah, a usput se i dobrano nabijemo. Jedan piki-piki, u jednom pravcu, dođe 5000tsh. Znači u oba pravca, sva četiri piki-pikija su nas koštala 40 000tsh. Dođemo do Mkuzi vodopada. Ulaz za domaće 2000tsh, a za strance 10$, tj 23000tsh. Moš mislit' kako ću platit. U roku od 5 minuta ulazimo besplatno, Upendo ispregovarala. Trčimo kroz šumarak, dolazimo do vodopada. Presvlačimo se. Hm, sad ću preko grudnjaka i mudanata obući kupaći i onda tek skinuti donji veš, ali kako ću kad mi kupaći bude mokar… a one sve bez beda se razgolile.

Ulazimo u vodu, baš je hladna. Ušle smo, asimilirale se, koliko-toliko, na hladnoću. Sve se smijemo. Prskamo se pa se još jače smijemo i urlićemo. One ne znaju plivati pa ja ima priliku praviti se važna sa svojim plivanjem. I naravno da se jesam pravila važna, malo sam otplivala u dublje hehe. Pa sam šćopila Julie i išla ju učiti plivati. Ona je tražila. Uplašila se pa potonila jadna, nagutala se vode, vatala se za mene. Uvatila se i vratile se u onaj prvotni još plići dio. Dakle načinile dva koraka, nisam ju ugrozila ovim pothvatom, molim lijepo.

Kreće roskati. Sve se tresemo od hladnoće, one ne bi još van. E pa idemo.
Kišica pada, triba se presvući. A ništa, njima se okrenem leđima, cike na vidjelo i presvlačim se, a mudante priko kupaćeg pa odveži kupaći i onda ga izvuci iz mudanata. Eto tako, nema srama. Došli smo do ulaza, gdje je onaj čika što naplaćuje ulaz. Sad bi on da SAMO JA platim 10$. Nema šanse. Sjedamo na motor i odlazimo. “Uh, dobro je”, mislim se u sebi. Dođemo kući, odem se otuširati. Josip i Luka kreću s pripremom pizze. Ujutro smo Josip i ja napravili isti onaj kolač od nove godine, ali s pudingom od vanilije. Dodali smo i banane. Ovog puta puding nije zagorija. Baš smo tandem. Na balkonu sam, a Upendo me obavještava da je onaj gospodin došao piki-pikijem do nas da mi naplati. How yes no. Neću se spuštati, nema šanse, idem se tuširati, ona se složi s time. Prošlo je dva sata. Pizze se jedu. Luka i Josip su umijesili tijesto, ja ga razvaljam, a onda oni slažu namirnice. To je već upraksana ekipa. Zovem Tomu da dođe jesti i usput ga pitam di je uopće, nema ga. On mi objašnjava gdje je bija i s kim se bakčao zadnje dvi ure. S onim gospodinom. Najprvo mu je dao 24000tsh koliko dođe ulaz. Ali ne bi to bio Tome da se para tek tako dadne. Na kraju mu je gospodin vratio 25 000tsh, i još plus mora platiti državi neke cifre jer dan prije nije izdao račun, i još je potroši na piki-piki, to jest gorivo. Mislim da mu neće više padati na pamet da dođe utjerivati dug kod Tome. Jedemo pizzu, svira glazba, ocjena za pizzu 9.6/10. To su isto jedni od momenata koje bih htjela zaustaviti i da zauvijek traju.

Novu godinu smo proslavili uz svinjetinu s ražnja koja je dan prije zaklana. Ja to nisam mogla gledati i mislila san da ju neću jesti. Ali san ju ipak čopala. Ja san radila kolač s pudingom i običnim keksima. I francusku salatu bez krastavaca. Kako sam uspjela da mi puding zagori…

Otišlo je njih 5. Otišle su Glory i Maurin. Otišli su Esta i njezin tata jos 27.12. Kuća se prazni, i osjeti se manjak ljudi. Na prvu ne bude baš lijep osjećaj. Ali se privikneš.

Lijek za tugu: vratit ću se

Oznake: duhovnost, Afrika, Tanzanija

Problematika funkcioniranja školovanja ovdje u Tanzaniji objašnjena je ukratko u prijašnjem postu sa svrhom skupljanja donacija za izgradnju spavaonica i blagovaonica. Ovaj post ima svrhu pozivanja na “kumstvo”. Stoga, ukoliko želite financirati školovanje djeteta koje pohađa St. Benedict Parochial Shool, sad imate priliku. Ukoliko niste osjetili poziv da donirate za izgradnju spavaonica i blagovaonice, možda za “kumstvo” osjetite poziv.
Naime, samo zato što pohađaju privatnu školu koja se plaća to ne znači da njhovi roditelji imaju novca za podmiriti školarinu djeteta. Ipak, mnogi roditelji riskiraju i s nesigurnošću u sutra pošalju dijete u kvalitetnu školu… koja se plaća. Upravo jer se plaća, i manje je djece u njoj, veća je šansa da će dijete završiti visoko obrazovanje te naposljetku biti financijski sigurni radeći dobro plaćen posao. S druge strane, državne škole su pretrpane učenicima, a potkapacitirani učiteljima. Posljedično, sav teret učenja i usvajanja gradiva je na učeniku. Tako da državne škole u pravilu pružaju puno slabije znanje i spremnost za sljedeći razred. To znači da mali broj učenika upisuje sljedeći razred, a još manji broj učenika završi svoje obrazovanje.

Da ste na mjestu roditelja, u koju školu biste poslali svoje dijete?

——————————————————————————

Postoje tri opcije sponzorstva.
1) plaćenje 480$ za dijete koje spava u školi
2) plaćanje 240$ školarine za dijete koje živi s roditeljima
3) sufinanciranje školarine uz dijetetove roditelje (plaćanje 1/2 ili 1/4 školarine, to bi bilo 120$ ili 60$)

Riječ je o iznosima koji se dva puta godišnje po pola iznosa kojeg odaberete uplaćuje na račun Papinskih misijskih djela, potom p. Tomislav proslijeđuje novac školi.
Ime sponzora (uplatitelja) i dijeteta je povezano tako da se po uplati zna čija se školarina uplatila.

22 djece (od 1. do 7. razreda) je u potrebi za nekim oblikom sponzorstva. Nakon što se prijavite i dodijelimo vam dijete kojeg ćete sponzorirati, naknadno ćemo vam poslati detalje o djetetu, uvjetima u kojima živi, o njegovoj obitelji. Ujedno ćete dobivati polugodigodišnje izvješče o ocjenama i napretku djeteta.

!!! Postanite sponzori jedino ako ćete se obvezati školovati dijete do kraja njegovog školovanja !!!

Za sponzorstvo se možete javiti meni putem Whatsappa na broj mobitela +385993477483.

—————————————————————————

Podaci za sponzorstvo
Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića - Lushoto sponzorstvo

“Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. (Tb 4, 7-11)

Oznake: duhovnost, sponzorstvo, kumstvo, školarina, Afrika, Tanzanija