Pregled posta

Te zadnje četiri noći s njima

“Ako ti je život mio, ne ulazi još 5 minuta u kupatilo… ja obavio”, govori mi Tome hodajući prema meni, prema vratima sobe u kojoj spavam zadnje dvije noći. U Monduli Juu smo, u prethodnoj župi u kojoj je proveo sedam godina. Odavle do aerodroma nam treba jedno dva sata. Do Arushe jedno sat vremena. Od Mabughaia do Monduli Juu treba jedno 8 sati drndanja.

Došla su preostala četiri dana. Ta četiri dana otkako su oni otišli, a moja zadnja četiri dana u Mabughaiu. Sad kad razmišljam o tim danima čini mi se kao da si blokiram prisjećanja. Samo mi naviru pokreti srca u koja su sjećanja preobličena. A sjećanja su u nekakvoj magli. Ne želim ići, a išla bih. Nekakva mješavina tuge i radosti. Radost jer se vraćam doma, a tuga jer odlazim. A i ja sam već bila u modu odlaska, što je i sam Miki primijetio. On mi je ukazao na zvijezde koje mijenjaju boju i koje trepere. Pričao mi o svim ljudima, bjelcima koje je upoznao kroz deset godina dolazaka i odlazaka u Tanzaniju. Nagovarao me da produžim ostanak. Jer sam dobila još mjesec dana vize. Naime, viza traje 90 dana. A ja odlazim 92. dan. Kad sam kupovala kartu nisam uopće razmišljala da neki mjeseci imaju 31 dan. I to je bio malo problem, zato mi je trebao mlinac za kavu. Kad sam skužila, još u Hrvatskoj, u 7. mjesecu, istog dana kad sam kupila kartu, poslala sam Tomi tu informaciju. Nakon nekog vremena mi šalje poruku “ne mijenjaj datume, kartu, ali nabavi ručni mlinac za kavu”. Sve je rišeno što se tiče vize u petak 6.1.2023. Produžena mi je i vrijedi do 5.2.2023., ali ja ne ostajem koliko god me Tome i Miki nagovarali.

Ta preostala četiri dana nekako su projurila, ali sporo. Sporo su prolazila, a imala sam osjećaj kao da smo jučer bili na Zanzibaru. (Kwikwi je na repeatu. Pišem ovaj post na aerodromu. Paralelno dva… jer nisam imala snage tipkati tih zadnjih dana.).

Stojimo na stepenicama Sarah, Rebecca, Zena i ja. I biflaju one meni što da im kupim. Dakle… fejk naočale za vid, po mogućnosti da je okvir u obliku srca. Pastu za zube, 5 četkica, haircomb, štiklice za Zenu za na Misu. Prije toga sam Sari kupila štiklice i dale smo joj skrojiti suknju i haljinu. E onda i Zena triba dobiti cipelice na petu. A i Rebecca ih je dobila za krštenje. Baš mi je drago što sam Rebecci kuma na krštenju. Malo se grlimo, malo se sprdamo i klepamo, malo se cmoknemo. Grlimo se Rebecca i ja i krenem ju poljubit u obraz a krene i ona mene. I cmoknemo se na usne hahaha!. A joj… samo smo se nasmijale i nastavile grliti. Sarah i Rebecca su 4. osnovne.

Sarah je nekako hladna i proračunata, prgava i provokatorica. Nešto tipa ja u njenim godinama. Rebecca je povučena i sramežljiva, s ponekim osmjehom, a još rjeđim osmjehom od uha do uha. Ali joj radosti na faci i u očima ne nedostaje. Obe rezervirane i drže distancu.
I osjećam se povlašteno što su mi dozvolile da im se približim, da skupa spavamo nas tri u krevetu, da blejimo na krevetu i bezveze pričamo. Iako mi je Sarah nekad išla na živce sa svojom prgavošću, a Rebecca sa svojom šutljivošću.
Kupili smo im bilježnice, kemijske, šestare. Za njih 5, naših iz Mondulia. E ali ni ove male nemaju za opremu. Pa smo i za njih, pa triba još para, ali ništa zato. One budu ful vesele što su sve to dobile, a pare će doći kako su i otišle.
Subota je, zadnja noć u Mabughai. Spavamo Rebecca i ja. Spavale smo nas tri, Sarah, Rebecca i ja na jednokreventom. Pa bih se ja u jednom momentu prebacila u sobu do u kojoj je prazan krevet. Rebecca bi bila do zida, Sarah u sredini i ja na rubu. Jednom sam se skoro strovalila s kreveta. A drugi put smo onda spavale: njih dvije na jednoj strani kreveta, a onda na drugoj strani kreveta ja, među njihovim stopalima haahah. A tad me je Sarah u snu nabila u osjetljivo područje, ono među nogama. Zadnje dvije noći smo spavale Rebecca i ja. A Sarah i Zena u drugoj sobi.
Odlazim bez pola stvari, ne znam di su u Mabughaiu posijane… ali eto. Ne mogu baš reći da mi je svejedno poradi toga.
Ima još ljudi, ali mi se ne da pisati. Primjerice Donathera, ima 23 godine. Radi u Dar es Salaamu. Dopkamo se, iako se Luka, Josip i ja sprdamo da je ona bacila oko na Josipa pa mene koristi kako bi pričala o njemu i tako to. Ma ne znam, nije mi ni bitno, meni je drago da ostanem s njom u kontaktu. S Romanom sam se pozdravila, ravnatelj, također persona koja mi je tu negdje oko srca. Sateliti. Ima još masu ljudi koje bih tek tko usputno spomenula, a koji su mi show. Ali se nisam s njima družila. Primjerica mamaMunira. Mi se vidimo, pozdravimo se i ona prasne u smijeh. Otvori usta ful i smije seeeee, glasno, ruga se, sprda se. Ali je show žena. A što ću tako njih spominjati, iz vedra neba pa u rebro… a eto… puno puno puno doživljaja, ovdje sam napisala možda 1/3… ali sve je to u meni, sve je to oblikovalo srce, napravilo mjesta, izbacilo neke stvari… sve se posložilo. Nekako je kako spada. Stvari dolaze svaka na dvoje mjesto. Stavi pravu stvar na pravo mjesto. Ali ne želim sve pisati, i ne da mi se baš sve natipkavati. Neke stvari, doživljaje držim za sebe, ponajprije kad je riječ o Bogu. Jako, jako, jako puno doživljaja, ljudi, noviteta i tako dalje. Jako bogato iskustvo hahahaa
Majice za Marcelu i Jakova su gotov. Haljinica za Janu je gotova. I moja majica je gotova. To od tih kao afričkih materijala s tim kao afričkim dezenima. Fino.
Tome je krenija u sječu šume. Pa ga Miki i ja sprdamo da bi ga Indijanci zvali “onaj koji siječe”. Stoji on, a ostali rade, on dirigira. A volimo ga, baš ga volimo.

Baš mi je predivno bilo. Koliko god da je odlazak bolan i kao da me netko čupa iz tog nečeg. Ne bih mijenjala ni za što. I samo si ponavljam: vratit ću se. Sljedeći put (vrlo vjerojatno) s mamom <3

U cijeloj toj ljepoti samo Ti se divim, bez riječi me ostavljaš. Dao si mi oči da vidim ljepotu prirode i drugih, srce da vidim ljepotu u drugima.

I rekao je Miki da mu je žao što nije pisao nekakav dnevnik kad bi vio ovdje. Isplatilo se tipkati :)))

Post je objavljen 10.01.2023. u 15:18 sati.